DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.08Lip
Tribina: Stjepo Martinović (uz autorov nastup na gitari)
Današnji je gost tribine plodan prozaik Stjepo Martinović – voditeljica Lada Žigo Španić razgovara s autorom o njegovu novom romanu Diadora se vraća s kišama (M-print, Zagreb, 2021.), a mediteranski ugođaj romana autor nam dočarava i izvedbom nekoliko skladbi na gitari.
Sinmka tribine: www.youtube.com/watch?v=vwseDa510bE
Stjepo Martinović dugogodišnji je novinar, skladatelj mediteranskih balada i dizajner trzalačkih instrumenata. Rođen je u Dubi, u Konavoskim brdima; u drugoj godini života seli s roditeljima u Cavtat, gdje upija znanja o moru i njime oblikovanim ljudima, spoznajući tradicije Sredozemlja i razumijevanje legende. Nakon gimnazije u Dubrovniku, studira u inozemstvu, završava 1970. studij filologije u Beogradu, u Zagrebu se 1973. zapošljava u marketingu, a 1974. upisuje studij novinarstva. Godine 1975. počinje raditi u Vjesnikovoj kući u kojoj ostaje – kao reporter, urednik, komentator, gl. urednik... u revijama i dnevniku Vjesnik do 1995. godine. Otada se bavi marketingom, da bi 2007. počeo pisati beletristiku. Zbirka pripovijedaka Oči svete Lucije (VBZ, lipanj 2009.), njegovo prvo objavljeno djelo, nagrađeno je priznanjem Društva hrvatskih književnika „Slavić“, kao najbolja debitantska proza. Dobitnik je nagrada za kratku priču Fran Galović te nagrada Broda priča i Turopoljska poculica i Muzeja anđela. Dosad je objavio pet zbirki pripovijedaka (Oči svete Lucije, Kap krvi s lovorova lista, Tabu, Žena-oganj-more, Zrno papra u mortadeli), jedanaest romana (Zidar đavoljeg mosta, Akropolis Express, Zbogom utopijo, Sirene pjevaju fado, Ariadna isprekidane niti, Gospina trava, Gabrijela ne smije umrijeti, Armenski alegorijski bestijarij, Frankensteinova braća, Kornelija broji oblake, Paintball) i fenomenološki esej (Self-help? Bull-shit!), te dvadesetak (dijelom nagrađenih) priča po zbornicima raznih natječaja u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Prevodi s engleskog, njemačkog i talijanskog jezika.
O knjizi Diadora se vraća s kišama
Stjepo Martinović, pisac iznimno široka proznog opusa, i u svom novom romanu Diadora se vraća s kišama pokazuje svoju zaokupljenost Mediteranom koji dočarava širokom lepezom nijansiranih osjećaja i kompleksnim znanjem o povijesti, kulturi, glazbi, kulinarstvu toga čarobnog podneblja, a koji je dekor ove zanimljive slojevite priče. Glavni junak, Srđan, rastočen propalim brakom i lošim odnosima s djecom, dolazi iz Zagreba u Split raditi za jednu firmu (koja se bavi ribolovom), misleći kako će mu u novom ozračju ishlapiti duhovi prošlosti, a sudbina mu nanijeti na životno žalo bolje plodove i ulov te zanimljivija iskušenja. Listopad je, pljušte kiše i puše jugo koje donosi i odnosi stare uspomene, pa ta turobna klima još više produbljuje duboku tjeskobu glavnoga junaka koji ne može doprijeti do smisla svoga života, što ga stvara čudan „koktel“ vlastite volje i sudbinskih putanja. U Splitu (gradu koji Martinović očito izvrsno poznaje) glavni junak upoznaje tri čudne žene (sve boluju od samoće, svaka sa svojom pričom), s kojima se sve više zbližava, stvarajući u svojoj duši još više čvorišta, a koje ne može razmrsiti, pa zanimljiva priče sve više tone u duboke psihograme izgubljenih ljudi i njihovih nedorečenih odnosa. U priču koja se događa u sadašnjosti „useljava“ se i priča kamenoresca iz davnine (dakako, u snoviđenju), koji je na zidu Dioklecijanove palače usjekao znak omega (posljednji u alfabetu, a simbolizira prokletstvo) i ostavio otisak svoje šake. Svaki puta kada se glavni junak nađe na tom mjestu, klesar nastavlja sa svojom (nama još nedovoljno znanom) pričom o Aleksandru Makedonskom, božanskom osvajaču, ali i krvožednom nasilniku koji je, ovjenčan božjom krunom Amora, što mu je dadoše egipatski svećenici, nemilosrdno haračio od Perzije do brojnih drugih zemalja, pokorio Aziju i Egipat, krvoločno ubijao sve i sva, ostavljao za sobom pustoš bez trunke savjesti i kompromisa. Aleksandar je u toj klesarovoj priči, punoj povijesnih detalja, nemilice hranio svoju egomaniju, vjerujući da mu je božanski status upisan u vječnost, da bi se na samrti prepao konačnosti i potvrdio svoj najveći strah za života – gledanja u nebeski svod pod kojim se njegova veličina učinila tek sjenom, uobraziljom, a ne božjom misijom u koju je za osvajanja duboko vjerovao.
Tako u romanu imamo dva pripovjedača – glavnoga junaka i klesara, a u fabuli se prepliću sadašnjost i prošlost, kako bi se neodgonetljive tajne ljudskoga postojanja protegnule daleko unatrag, pa i glavni junak (Srđan) na koncu u Aleksandrovoj sudbini vidi i komadiće svoga života i života svakog čovjeka. I „obični“ ljudi okušavaju biti „osvajači“ svoje svakodnevice, često se hraneći i bešćutnom pohlepom (u današnjem materijalističkom svijetu), da bi na kraju svatko ostao žrtvom iluzija o vlastitoj moći i trajanju te, svjestan umiranja, pao s trona koji je samome sebi podmetnuo. Aleksandrova sudbina u povijesnom i mitskom makrokozmosu tako se može prenijeti i na mikrokozmose „malih“ ljudi.
Čitatelji koji vole napete priče s dahom mistike, opisane raskošnim literarnim rečenicama i obogaćene dugačkim misaonim i emotivnim digresijama o svim rebusima ljudskog života, uživat će čitati ovaj roman. Onima, pak, koji su nestrpljiviji, koji u mislima „tjeraju“ radnju prema naprijed (u stilu: hajde, što je dalje bilo?), ovaj roman činit će im se razvučen, premrežen mnoštvom monologa o usudu čovjeka, razapeta između budućnosti zatvorenih očiju, koja mu ništa ne obećava, i prošlosti koja ga je zaboravila i ne prima ga natrag k sebi. Jer, iza uzbudljive priče ispisan je zapravo esej o ljudskoj samoći, jedinom stalnom kućištu svakog suptilnog bića s usponima i padovima, hodom naprijed i unatrag, koji se, tako konfuzan i difuzan, nađe na koncu u čudnom limbu, bezvoljno se predajući stihiji ćudljivog života. Martinović ima stilski lijepu rečenicu, gotovo filigranski nijansiranu, koja je sama po sebi mikroesej o zbilji i magiji duše što stalno žudi pronaći samu sebe.
Lada Žigo Španić
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova