Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Tribine DHK

06Svi

Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Poštovani kolegice i kolege, predstavljamo našu prvu tribinu online - Zvonimir Balog: „Pjesnici ludovi“ (Zagreb, Matica hrvatska, 2019.).

Moram priznati da me je dopala posebna čast biti priređivačicom posthumno objavljene sjajne knjige eseja Zvonimira Baloga, moga dugogodišnjega kolege i prijatelja s kojim sam surađivala na pogovorima njegovih knjiga i na uređivanju njegove prve knjige izabranih pjesama za odrasle Četvrtasta kugla. Virtuozni Balog poslije svoje smrti ostavio je bogatu rukopisnu ostavštinu po kojoj i danas prebirem zajedno s njegovom dragom suprugom Ljubicom Balog, u stanu prepunom knjiga, Balogovih slika, kistova, boja, ilustracija, koja je nalik maloj Balogovoj memorijalnoj sobi. Jednoga dana Ljubica mi je uručila fascikl s rukopisom pisanim esejima o poeziji koje je Balog za života kanio objaviti, pod naslovom Pjesnici ludovi. Odmah sam se latila posla - počela sam prekucavati tekstove koji, unatoč tome što su pisani spontano, bez pripreme za tisak, tvore fantastičnu cjelinu o magiji poezije, od starih Grka do danas. Eseji koji vrve mislima, citatima, mudrim rečenicama koje Balog svojim talentom niže poput bisera na ogrlici, nadahnuli su me na pogovor, no ni jedan pogovor ne može zaokružiti ovu Balogovu izuzetnu knjigu u kojoj se esencija poezije pokazuje u svim recima i međurecima, jer je njegov tekst o poeziji i sam po sebi slojeviti poetski tekst koji je obuhvatio baš svaki atom pjesničkoga umijeća.
Zvonimir Balog, autor sedamdesetak knjiga, dobitnik dvadesetak uglednih nagrada, legendarni je pisac kojem su se uvijek divili ne samo mladi čitatelji nego i ozbiljni teoretičari (Ivo Zalar, Milan Crnković, Dalibor Cvitan, Veselko Tenžera, Joža Skok i drugi). Balog je ostao u hrvatskoj literaturi na tronu kao pisac za djecu (koji je uveo u dječju poeziju začudnu igru riječi, a u prozu antididaktične priče pune lirizma i humora, naspram ustaljenih baladičnih priča o djetinjstvu ili fantastičnih zgoda), no tek se u posljednje vrijeme počinje intenzivno proučavati i njegov opus za odrasle, premda se javio poezijom za odrasle još 1957. godine u Knjizi sedmorice.
Zvonimir Balog, jedan od naših najplodnijih i naviše nagrađivanih književnika, poslije svoje smrti ostavio je, kao što smo rekli, bogatu rukopisnu ostavštinu, u kojoj su se našli i ovi lucidni eseji o poeziji. U esejima Pjesnici ludovi Balog originalno, poetski i prpošno nastoji zaći u nukleus poezije koja je za njega „božji šapat“, iracionalni poziv što ostaje u posjedu duha i opire se konačnom tumačenju. Doživljaj poezije (kao sinteze kreativnosti i intuicije) Balog strogo odvaja od kritike poezije, jer kritika po njemu nema adekvatna jezika da objasni stvaralački poriv, kao što ni jedna teorija ne može objasniti bit duha i postojanja. Poezija je za Baloga čudesna magija duše, izazov samoga postojanja, uzvišena zagonetka „kao što je zagonetan sam život sa svim svojim pojedinostima, jer i žubor vode, kao i cvrkut ptica, tvorčev su šapat, kao što su boje njegov osmijeh, mirisi njegov dah“.
Balog, dakle, u ovim esejima piše o poeziji kao pjesnik, a ne kao analitičar (analitičarima poezije često upućuje ironiju, jer je umjetnik koji stvara uvijek „iznad“ onoga koji objašnjava). Balog, opijen umjetnošću, nastoji uzdići pjesničku duhovnu alkemiju, baš kao i Schiller koji kaže: „Treba prepustiti sve stvaralačkoj moći nadahnuća, a ne hladnom razumu i njegovim popravcima.“
Balog, dakle, u poeziju zalazi literarno, osobno, meditativno, gleda je „iznutra“, a ne „izvana“, pokušava doprijeti do duha sa sviju strana, „šulja“ se kroz otajstvo poezije i daruje nas domišljatim rečenicama, inspirira nas da i sami pišemo poeziju, a ne samo da ju samo čitamo. Balogovo istraživanje poezije jest i oštroumno i tankoćutno, jer se kreće na krhkim granicama „sumanutosti“ i talenta. Riječ je o esejima koji su isprepleteni s toliko doživljaja, misli, citata, da ih je veoma teško „otplesti“, odnosno odrediti im pojedinačne teme. Baš je u tome njihova čar – pisani su u raskošnoj inspiraciji, kao vatromet emocija i ideja i stoga su doista originalni. Ni traga teoretskoj, štreberskoj ambiciji koja bi poeziju svela na „predmet“ govora, a ne na nju samu.
Citirajući mnoge poznate pjesnike i psihijatre koji su proučavali odnos ludila i genijalnosti, Balog s razumijevanjem hodi svim stranputicama koje pjesnika (umjetnika) odvode u labirinte neobjašnjive slutnje.
Balog i u vlastitim pjesmama pokazuje spontani ludizam duha, te stvara začudnu igru duha, svijeta i riječi, ne robujući nikakvim „modelima“ ili trendovima, pa i u ovoj knjizi slavi talent, tu neobjašnjivu silu koja se nikada nije dala podvrgnuti ikakvoj definiciji.

Lada Žigo Španić

Tribina o Zvonimiru Balogu, 6. svibnja 2020., video je dostupan na Facebook stranici DHK www.facebook.com/1518945851679123/videos/250308116025220/ i na Youtube kanalu DHK youtu.be/RgfG0NYE8S0

***

Iz recenzija:

„Pjesnici ludovi jesu promišljena i predumišljena knjiga, spoj dugog i napornog posla i potrebe istinskog i samosvojnog pjesnika da otkrije korijene vlastitog pozvanja i predanja. Nikakav slučaj. Pretjerat ću tvrdeći da je Balog na 150 stranica eseja naveo jednako toliko imena i njihovih definicija pjesništva ili pjesnika, što domaćih, što stranih. Citirao je mudre i darovite, od Aristotela do suvremenika. Propitivao je njihove tvrdnje, s nekima se slagao više, s drugima manje, a nekima se suprotstavio. Da odmah otkrijem: idealnu definiciju pjesništva nije pronašao, ali njegova je potraga zabavna, dinamična i puna “cveba” razigranog duha koga bi Huizinga opisao kao homo ludensa.“

Željko Ivanjek, Jutarnji list

„U ostavštini Zvonimira Baloga (1932–2014) nađen je literarni dragulj – esej Pjesnici ludovi, spis koji žanrovski i spoznajno upotpunjuje obiman opus tog pisca nudeći moguće putokaze za njegova nova čitanja i promišljanja. Autor se dao u potragu za odgovorom na pitanje što je poezija, okruživši ga brojnim potpitanjima, npr: odakle poezija dolazi, čemu služi, čime se služi, što čine pjesnici, kako ih opisati, tko gospodari jezikom pjesme i sl. Esej se sastoji od tri komplementarne cjeline: „Poezija kao slatko ludilo“, „Potraga za nukleusom poezije“ i „Poezija dakle ne želi definiciju!

Čar je u traženju

Kako i dolikuje čovjeku koji najprije sebi, a onda i ostalima, pokušava objasniti što je čitav život zapravo radio, Zvonimir Balog temi pristupa ozbiljno, s neskrivenom predanošću i strašću. Od prvih redaka knjige njegovo izlaganje obilježavaju živ dijalog s prethodnicima i lucidni komentari. Pjesnici su, piše, oduvijek njegovali „drukčijost, što namjerno, što nesvjesno“, predstavljali se kao netko drugi, prikazivalo ih se kao proroke nesvjesne svojih riječi, kao osobe pod utjecajem božanskog zanosa, kao duševne bolesnike, sjajne nesretnike, njihova se genijalnost povezivala s ludilom, pomaknutost s nadahnućem i kreativnošću, neuroza s napretkom. Budući da su sami pjesnici rado prihvaćali takve ‘dijagnoze’, Balog ustvrđuje da bi se moglo govoriti o poetitisu, specifičnoj bolesti koja posjeduje energiju za magijski čarobni preokret koji bolest pretvara u zdravlje, žalost u radost, prolaznost u vječnost.
Čitatelj eseja Pjesnici ludovi na trenutke se osjeća kao da u rukama ima kakav razbarušeni leksikon koji kružno, skokovito, fragmentarno supostavlja različita mišljenja ne bi li ih natjerao da se prepletu i otkriju nešto što dotad nije rečeno. Esejistički glas Zvonimira Baloga izvire iz barem triju vrela: erudicije, koja oblikuje temu i organizira izlaganje, kritičke svijesti, koja se očituje u lucidnim postavkama i neočekivanim izvodima te ludičke imaginacije, koja nedovršivim jezičnim igrama izrazito aluzivno i evokativno zahvaća i razvija temu. Balog je rijedak esejist: u njegovu su govoru združeni zatravljeni čitatelj, ozbiljan mislilac, čovjek s izoštrenim kritičkim nervom i ironičar. On ne pristaje na neosviješteno i nejasno pojašnjenje, ne umiruje ga dosjetka, ne plaši neproničnost filozofičnih rečenica. Taj autor prosijava tuđe misli i rečenice dok u njima ne nađe esenciju. Od svih definicija koje navodi najviše mu se svidjela Herderova prema kojoj je poezija materinski jezik ljudskog roda. Biranim riječima govori o stavovima M. Krleže i B. Miljkovića, hvali Mađerovo intuitivno razumijevanje prirode poezije. Kada se međutim ne slaže sa stavovima kolega postaje polemičan, ironičan, nerijetko i ciničan. Primjerice razvijajući tezu da su pjesnici odvajkada tretirani kao mahnite osobe ili čak luđaci, Balog citira među ostalim sljedeću Pascalovu sentenciju: „Genijalnost graniči s ludilom, i ludilo je toliko rašireno među genijalnim ljudima da bi čovjek zdravoga razuma bio upravo normalan među genijalnima.“ Nakon citata rasplamsava se prigodna polemička vatra. Balogu je sporna ideja da genijalnost graniči s ludilom. Replicira Pascalu: „Pa što ako graniči? I Albanija na moru graniči s Italijom, pa nije Italija.“ Ni veliki Goethe nije ostao pošteđen Balogove poruge: „Goethe kaže: ‘Tko želi razumjeti pjesnika, neka ide u zemlju pjesnika.’ Drugim riječima: ako želite doznati nešto o životu embrija u materinoj utrobi, odite u materinu! Ili: ako želite doznati nešto o životu poslije smrti, umrite!“ U povodu Šoljanove mladenačke recenzije Mađerovih pjesama ustvrđuje da taj autor govori prepotentno, da „konstruira rečenice koje nisu bez prave patetike što je pripisuje svom starijem kolegi“, da „želi ostaviti dojam sveznadara“ a pritom je sam veoma površan. Itd.“

Krešimir Bagić, Vijenac

Odlomak iz knjige Pjesnici ludovi

Paul Valéry drži kako je „slast bez putokaza“ načelo pa i prva svrha umjetnosti, odnosno pjesnika. Opet se nalazimo pred jednom apstraktnom deskripcijom, ali iz koje se ipak može iščitati kako je poezija uživanje koje nema pravila. Ako nema pravila, znači da ima slobodu koja je, pretpostavimo, i uzrok uživanja. Valéry ne bi bio pjesnik da istodobno nije i skeptik, koji sumnja u ostvarenje takvog djela. Ustvari, vjerojatno sumnja u mogućnost apsolutne slobode, unatoč tome što u stvaranju sudjeluje i svemogući. „Bogovi“, da citiramo pjesnika, „nam milostivo pružaju zabadava prvi stih; na nama je da izradimo drugi koji bi trebao biti na razini prvog.“
Jesu li pjesnici u tome uspjeli? Pjesnik je svjestan kako je tajna poezije duboko skrivena, kao uostalom i svaki dio univerzuma, pa i onaj u koji gledamo, koji možemo opipati, omirisati, ali ga ne možemo opojmiti. Čulo za pojmove nam je zakazalo, bolje nam funkcioniraju jagodice na prstima, nos, oči, uši, negoli mozak. Ali i da ga razvijemo, bojim se da bi bilo isto, jer što se više tajni približavamo, to ona više uzmiče, udaljava se i zakopava se, kao da nas provocira, izaziva, poziva na igru kojoj nismo u stanju vidjeti kraj, ni potpuni smisao. Kad Valéry kaže: „Sve što vrijedi dobro je skriveno“, tada primarno misli na poeziju i na užitak traženja, o kojemu teorija književnosti nema prevelikih spoznaja. „Tobožnje pouke iz povijesti književnosti gotovo i ne dodiruju tajnu postojanja pjesama“, kaže Valéry, sumnjajući i u ono što pojedina teorija apodiktički tvrdi da zna. „Sve što povijest ima za zapaziti beznačajno je.“ Značajno je, dakle, tek ono što se krije u samom pjesniku i u pjesništvu, ali mi još, na žalost, nemamo oči kojima bismo to vidjeli. Imamo oči za gledanje na kraj svemira, za gledanje u strojarnicu atoma, ali ne i za gledanje u središte fenomena poezije, koji je skriveniji u ljudskom duhu od samog ruba univerzuma. Tu je, a dalek je. Ljudski duh širi je od beskraja, jer kad kažemo „beskraj“, on se proteže po duhu i još pored beskraja ostaje slobodnog prostora za drugo.
Valéry pisanje poezije naziva luđačkim zanimanjem, vjerojatno iz razloga što sami pjesnici nisu u stanju izreći što je to čemu su posvećeni. No imenicu „lud“ ne koristi u pejorativnom smislu čim pjesnike naziva „sjajnim nesretnicima“. Valéry koristi riječ „ludilo“ kao ublaženicu njezina pravog značenja. Tako i pod „nesretnicima“ ne zamišlja očajnike pred samoubojstvom, premda su se mnogi i tako osjećali i oduzimali si život, nego se radi o proturječnoj riječi koja govori o „sretnom nesretniku“, što prije izaziva zavist negoli sažaljenje. Autor sam pojašnjava ublaženicu ludila, ističući kako tim atributom kiti sve „one čije je glavno oružje mišljenje koje se ima o sebi i čija je glavna sirovina mišljenje koje imaju drugi o nama.“ Valéry je svoj duh smatrao jednim iz „najtamnije vrste“, koji koketira s riječi „ludilo“. Zapravo je riječ o tome da je njegov duh jednako taman, kao i neprohodan, zato i kaže: „Ima dosta osoba, i obrazovanih i dobroćudnih, i dobro raspoloženih prema meni, koje čekaju da me se prevede na francuski da bi me mogle čitati.“
Valéry odgovara da je očajan što žalosti „ljubitelje jasnosti“. Istodobno im daje do znanja da jasnost ne nalazi „skoro nigdje“. Pa je tako ne nalazi ni u pjesmama svoga starijeg prijatelja i učitelja, Stephanéa Mallarméa, dapače drži da je „pojam teško razumljivog pisca“.
Da bi se pojedine pjesnike razumjelo, ne pomažu ni stručne analize. Stručnjacima Valéry mnogo ni ne vjeruje („Gotovo da su mi skoro uvijek nepodnošljivi stručni tumači, koji žele istaknuti značaj i tumačiti što je to pjesma.“).
Prvi tko bi trebao znati što je poezija svakako je pjesnik. Međutim, i on je pun pitanja i sumnji. Stoga će i Mallarmé upitati svoga mlađeg kolegu (riječ je bila o prvom otisku pjesama koje je dobio na korekturu, a koje je tiskao nakladnik Cosmopolis): „Ne nalazite li da je to djelo ludila?“
Ne znamo što je Valéry odgovorio. Znamo jedino da poezija po Valéryju mora biti misaona, filozofska i da je za to potrebna duboka koncentracija. Nije vjerovao u inspiraciju, jer pjesnik ne može biti pjesnik samo u određenim trenucima egzaltacije i duhovne opijenosti, koja nerijetko graniči sa smušenošću. Tako pišu romantičarski dripci. Ono što sa sigurnošću znamo jest da je pjesništvo zanat zanesenjaka i da se njihov alat zove jezik, sve je drugo puko proizvoljno, subjektivno nagađanje, nerijetko na razini nemuštog trabunjanja. Mallarméovo pitanje svakako ne spada u tu kategoriju. Sumnja da poezija može biti proizvod ludila nije bez osnova. Pitanje je tek može li lud znati da je lud. Mallarmé očito u tom trenutku nije još bio s one strane tamne crte. No jedan dio, i to onih iz prve lige, ekvilibrirajući nad provalijom bivanja i vlastite svijesti, izgubio je ravnotežu i uronio u tamu ispuštajući krikove i zapomažući. Nisu li upravo ta zapomaganja osnovna nit oko koje se kristalizira poezija? Za te, ne uvijek sretne nesretnike, kažemo da im nisu sve ovce na broju. Oni koji su svjesni svoje nesvijesti lunjaju, zaviruju u sve zakutke svijesti i podsvijesti ne bi li pronašli izgubljenu ovcu. Nije li taj „ble, ble“, pored prvog stiha što su ga pjesnicima poklonili bogovi, drugi važan stih, ravan prvome? Treći stih, autora iz prve postave, trebao bi biti čista duhovna alkemija koja je u stanju pad u provaliju pretvoriti u let prema obećanim zvijezdama, dalekom zavičaju, a krik i zapomaganja u pobjednički usklik i odu radosti. To je pravi prostor u kojem bi se trebali kretati analitičari, a nikako ne bi trebali secirati krik i otkrivati u njemu glazbu, arhitekturu i tehničke, postojeće i nepostojeće irelevancije. Na žalost, takvi analitičari u stanju su dotjerati do najviših društvenih počasti i priznanja, nerijetko ih se nagrađuje članstvom u raznim akademijama i doktoratima. Kulturološka povijest poslije ne zna što s njima i zašto su zaslužni pa ih stavlja na marginu.
O poeziji se, dakle, može govoriti kao o slasti i uživanju, uživanju u sjajnoći vlastita duha koji se prije svega u stanju inatiti, kako sebi, tako i okoseblju.

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje