DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.13Svi
Tribina „Susreti u DHK“ na mreži
Poštovani kolegice i kolege, sa zadovoljstvom Vam predstavljamo drugu tribinu online Društva hrvatskih književnika:
Davor Šalat
"Zvijezde, davna lica spašenih"
(Fraktura, Zagreb, 2019.)
(Nagrada „Zvonko Milković“ za najbolju zbirku pjesama u 2019. godini)
***
Tribina o Davoru Šalatu, 13. svibnja 2020., video je dostupan na Youtube kanalu DHK https://youtu.be/HN36U0kNYPs
***
Davor Šalat, renomirani književni kritičar i pjesnik, diplomirao je komparativnu književnost i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinar je i urednik na Hrvatskom radiju (Radio Sljeme), glavni urednik časopisa za međunarodnu književnu suradnju Most/The Bridge i član uredništva časopisa Kolo. Objavio je sedam zbirki pjesama: Unutarnji dodir (1992.), Sanjarije krhkog sunca (1999.), Košulja tišine (2002.), Uspavanka pod pepelom (2005.), zajedno s Lanom Derkač (Murmullo sobre el asfalto, Meksiko, 2008.), Tumačenje zime (2009.) i Zvijezde, davna lica spašenih (2019.), za koju je dobio Nagradu „Zvonko Milković“ koju je prošle godine utemeljio Ernest Fišer. Objavio je i pet knjiga eseja i kritika. Dobitnik je i drugih nagrada - „Goran za mlade pjesnike“ 1991., Nagrade „Julije Benešić“ i drugih priznanja. Autor je panorame suvremenog hrvatskog pjesništva na engleskom i njemačkom jeziku (s Borisom Perićem). Suurednik je antologije Međunarodnog pjesničkog festivala u Zagrebu (Kairos u Zagrebu/ Kairos in Zagreb, 2006.). Preveo je i objavio mnoge španjolske pjesnike, priredio brojne izbore iz knjiga poezija naših autora. Sudjelovao je na raznim festivalima, skupovima. Objavljuje poeziju, kritiku i esejistiku u domaćim i inozemnim časopisima, a tekstovi su mu prevedeni na desetak jezika. Zastupljen je u više antologija i panorama suvremene hrvatske poezije.
Davor Šalat prvi je dobitnik novoutemeljene Nagrade „Zvonko Milković“ (Fraktura, Zagreb, 2019.), a evo i pojašnjenja za takav uspjeh:
Obrazloženje Nagrade „Zvonko Milković“ za 2019. godinu
Na natječaj za novoutemeljenu pjesničku nagradu koja nosi ime po znamenitom hrvatskom pjesniku Zvonku Milkoviću (Varaždin, 1. listopada 1888. - Varaždin, 3. ožujka 1978.) pristigao je respektabilan broj izvornih, dakle prvih izdanja zbirki pjesama različitih suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika. S obzirom na tematske koordinate pjesničkog opusa tog „najvaraždinskijeg pjesnika“, kako je Milkovića nazvao Ernest Fišer, nagrada se dodjeljuje za najbolju knjigu pjesama s initimističkom i/ili zavičajnom tematikom. Nemali zadatak da vrednuje pristigle pjesničke knjige pripao je Prosudbenom povjerenstvu koje su činili Lada Žigo, Ernest Fišer i Mario Kolar (predsjednik).
Tako je od trideset i jedne pjesničke zbirke pristigle na natječaj Prosudbeno povjerenstvo u uži krug za nagradu uvrstilo njih sedam. To su, abecednim redom, sljedeće: Tomislav Marijan Bilosnić: Havana blues; Dunja Detoni Dujmić: Nebeski grafiti; Monika Herceg: Lovostaj; Mateja Jurčević: Žene iz Altamire; Zdenka Maltar: Vesmir, dalečina, ti; Damir Radić: Ranije i Davor Šalat: Zvijezde, davna lica spašenih. Vidljivo je već i prema imenima autorica i autora odabranih zbirki, da su zastupljeni kako iskusniji, tako i mladi pjesnici i pjesnikinje, jednako kao i oni sa hrvatskog sjevera i juga, odnosno oni koji pišu standardnim te oni koji pišu nestandardnim jezicima (dijalektima), i dakako, pjesnikinje i pjesnici različitih poetikâ. Iako je konkurencija, kao što je vidljivo, bila vrlo respektabilna, Prosudbeno povjerenstvo jednoglasno je odlučilo da se Nagrada „Zvonko Milković“ za 2019. godinu dodijeli Davoru Šalatu za zbirku pjesama Zvijezde, davna lica spašenih (izdavač Fraktura, Zaprešić, 2019., urednik Roman Simić).
Davor Šalat (Dubrovnik, 1968.) suvremeni je hrvatski pjesnik, kritičar, esejist, urednik, prevoditelj i novinar. Svakako pripada najznačajnijim hrvatskim književnim kritičarima srednje generacije, pogotovo u pogledu kritičarskog praćenja poezije, što potvrđuje i Nagrada „Julije Benešić“ koju je dobio 2015. godine, kada je njegova knjiga Zrcalni ogled odabrana kao najbolja knjiga kritikâ. Nagrađena knjiga Zvijezde, davna lica spašenih sedma je i zasigurno ponajbolja njegova pjesnička zbirka, a Nagrada „Zvonko Milković“ druga je pjesnička nagrada kojom je ovjenčan – prije nje, 1991. godine, dobio je Nagradu „Goran“ za mlade pjesnike.
Zbirka Zvijezde, davna lica spašenih sadrži pedeset i devet pjesama, razdijeljenih u sedam, brojem pjesama nejednako velikih ciklusa. Pjesme su ostvarene u različitoj formi, od klasičnih stihovanih pjesama (strofičnih i astrofičnih, duljeg i kraćeg slobodnog stiha) do pjesama u prozi. Ono načelo koje, međutim, nadsvođuje zbirku moglo bi se formulirati kao zrcaljenje – dakle međusobno ogledanje, a ne suprotstavljanje – svjetla i tame, dana i noći, svemira i zemlje, transcendentalnog i ljudskog, misaonog i intimnog. Pritom najviše pjesničkog prostora zadobivaju tri pojma, koja bismo mogli nazvati i ključnim riječima zbirke, a to su ‒ svjetlost, šutnja i zvijezde, kao ujedno i najfrekventniji leksemi u zbirci.
Zbirka se otvara pjesmom Svjetlost prostire stol, koju bismo mogli označiti i manifestnom s obzirom na to da sadrži temeljni idejni kod zbirke: „Svjetlost ispituje dno svake stvari, / izriče im neizreciva imena / kojima postaju vječne“, početni su njezini stihovi, koji upućuju na to da svjetlost otkriva, prodire do onoga što je inače skriveno, nevidljivo. Kada nadođe svjetlost, govori jedan od sljedećih stihova: „I najdublje špilje predaju danu / svoje najdrevnije crtarije“; obasjano svjetlošću, drugim riječima, sve postaje vidljivo i s time sada vidljivim treba se suočiti. Obasjaj svjetlosti provocira, dakle, mihalićevsku metamorfozu mutnog jezera u prozirno pa sada u njemu možemo vidjeti i skrivena „ogavna bića koja pužu po dnu“ (S. Mihalić, Metamorfoza). Osvjetljavanje nas tjera na samopropitivanje, na gledanje stvari u njihovoj jasnoći, trenutci su to kada više nema pretvaranja i laganja. I dok se Mihalić svoju nutrinu metonimizira jezerom, Šalatu je, kako doznajemo u pjesmi Trpki med, ipak draža metonimija „skršenih“, „svojeglavnih“ stabala, kroz čiji se gustiš treba probiti svjetlost kako bi „prozračniji ja“ mogao sebe sagledati u pravom svjetlu.
Drugi ključni motiv zbirke, a to je šutnja, odnosno tišina, ima sličan učinak kao i svjetlost – za razliku od buke kojom smo svakodnevno okruženi, buke tijekom koje zapravo ništa i ne čujemo, u trenucima kada jedino čujemo "...kako pahulje / gromoglasno dodirnu zemlju“ možemo čuti i vlastito srce kao „jedini gong / koji se nadglasava / s ozvučenom maglom“ (Snijeg, deblja zbilja). Kao i svjetlost, i tišina nas tjera na osluškivanje pravih zvukova koje inače ne čujemo uslijed poludjele buke od koje nam je „oglušilo uho“ (Može li snijeg pričati). Dok je svjetlost konkretizirana najčešće kroz sunce, tišina je najčešće konkretizirana kroz snijeg koji je „nijem“. Iako je važna i njegova bjelina korespondentna sunčevoj svjetlosti, dominantnije svojstvo snijega u ovoj zbirci je, dakle, njegova nijemost, nemogućnost govora i općenito ispuštanja zvukova, čime upravo govori najviše.
Uz sunce i snijeg često se kao motiv pojavljuju zvijezde, štoviše i njihovo stanište svemir, što donekle priziva u sjećanje Šopov kozmički ciklus, a šopovski je intonirana i pjesma Sunce pod dekom u kojoj Šalatov lirski subjekt u svoju sobu dovodi Sunce, shvaćeno kao izvor i vladar života ‒ „Sunce je naša velika mama“ (Zadovoljna zvijer), „Sunce ravna svijetom“ (Razgibavanja duše) ‒ jednako kao što je Šopov lirski subjekt u svoj dom doveo Isusa. Šalatovo prizemljeno Sunce slično je Šopovu prizemljenom Isusu ne samo po tome što su se s nebeskih visina spustili u dolinu suza, nego i po tome što su poprimili pomalo infantilizirana svojstva. Tako je Šalatovo Sunce, ušavši u dom neimenovanog adresata kojem se lirski subjekt u toj pjesmi obraća u drugom licu jednine, poput radoznala djeteta „razgledalo kuhinju i kupaonicu / i u spavaonici zaspalo“. Neprecizirani adresat kojem se lirski subjekt obraća u toj pjesmi, vidjevši da mu je hladno, pokriva potom Sunce dekom, sluša otkucaje njegova „svemirskog srca“, ali i njegovo hrkanje, i čeka da se probudi i „otpješači na nebo“ (Sunce pod dekom). S druge strane, čest Šalatov motiv zvijezda neumoljivo priziva i pjesništvo Ivana Goluba, koji je u zvijezdama vidio Božje oči (zbirka Oči i drugdje), dok Šalat u njima vidi jednako svjetleća i ohrabrujuća „davna lica spašenih“, po čemu je zbirka i dobila naslov.
Osim sunca, snijega i zvijezda, četvrti entitet koji donosi (životni, kozmički) smisao ženski je subjekt, naglašeno prisutan u najintimističkijem ciklusu Tvoje riječi stvaraju snijeg. Direktno se obraćajući očito konkretnom ženskom subjektu, koji je u jednoj pjesmi i imenovan (Praboja za Lanu), lirski joj subjekt podaruje svjetotvornu moć, ako za nikoga drugoga, onda barem za njega. Konačno, možda je upravo to onaj neprecizirani adresat u čiji je dom došlo Sunce, dakle onaj, tj. ona, koga/koju posjećuje i Sunce samo.
Dosljedno premrežena originalnom simbolikom, i to prije svega sunca, snijega i zvijezda, zbirka Zvijezde, davna lica spašenih predstavlja osebujan, u kontekstu hrvatskog pjesništva autohton šalatovski poetski svijet, jasno omeđen konkretnim kozmičkim i intimističkim koordinatama, spajajući na taj način ljudsko i transcendentalno. Radi se o poeziji koja, dakle, uglavnom nije stvarnosno referentna niti komunikacijski do kraja transparentna, ali je sama u sebi i svjetotvorno i poetski autohtona i koherentna te zaslužuje ne samo ovu nagradu, nego i široku čitateljsku i kritičarsku pažnju.
U Varaždinu 23. listopada 2019.
U ime Povjerenstva: doc. dr. Mario Kolar, predsjednik
Iz recenzija:
„Poezijom se spaja nespojivo i priziva ono što nazivamo odsutnošću, privremenom udaljenošću. Zvijezde: njihova svjetlost, strogo i hladno, lebde nad životima drugih. Davna lica spašenih: čija su i tko je spašen? Zašto, gotovo neporecivo, vjerujemo da se to odnosi na nas, na naša lica i naše živote? Da bi se ta golemost razumjela, da bi se preživjele njihova točnost i vidljivost, potrebna je poezija, metaforični jezični stroj, kojim se „ispituje dno svake stvari“: raskorak i sumnja, svjetlo i mrak, pretvaranje i vječnost. Spajanje nevidljivih veza prošlosti i sadašnjosti, slutnja budućnosti koja je prošla, domišljanje novog poretka stvari, dobrodošlo su polazište u čitanju knjige Zvijezde, davna lica spašenih. Opsežan radni zadatak opredmećivanja života za pjesnika je jednak spašavanju povijesti vlastitog znaka: jezika, pisma. Ali može li se drukčije ispod zvijezda? U pjesmama Davora Šalata, „tim strpljivim labirintima linija“, ocrtava se povijest predmeta i njihovih skrivenih bivanja, povijest našeg čitanja, radosti i stradanja.“
(Miroslav Mićanović, iz pogovora u knjizi Davora Šalata Zvijezde, davna lica spašenih)
„Ugledni književnik i književni kritičar Davor Šalat nastavlja svoj pjesnički put novom zbirkom Zvijezde, davna lica spašenih. Iako je već prepoznat kao kritičar, pjesnik i urednik (samostalno uređuje časopis Most, a jedan je od članova uredništva časopisa Kolo), njegov neumorni književni rad rezultirao je još jednom, nadasve cjelovitom knjigom. Kažem cjelovitom jer je čini nekoliko ciklusa koji se prelijevaju jedan u drugi i u kojima poetska snatrenja bivaju iscrtana u kružnicama nebeskog i zemaljskog. Patetična metaforička pojavna forma – vrišti već kritičar u meni! Akademska preuzetost obvezuje imenovanje tih snatrenja. Pa, stoga, budimo precizniji. (…) Prvi ciklus Svjetlost prostire stol obilježen je intimističkom ispovjednom lirikom. Takovrsna je lirika jedna od temeljnih tematskih vrsta navedene lirike. Od intimističkih tema, prevladavaju ljubavni odnos, obuzetost voljenom ženom, snatrenje u ljubavnom odnosu. Lirski junak zazima dvije pozicije glede lirske komunikacije. Prva je stalna upućenost koja se očituje u obraćanju lirskom Ti, dok je druga jastvena pozicija iz koje se izvodi ispovjedni monološki diskurs. (…) Drugi ciklus naslovljen Snijeg razmazuje nebo po prozorima intimistički je kratki ciklus u kojem se udaljenost lirskog junaka i lirskog Ti sve više smanjuje. Važno je što se u njemu isprepliću slikovne i refleksivne dionice (Može li se svjetlo vratiti odakle dolazi, / može li zima začeti drugi život, / ogrnuti uhode prhkim snijegom / koji je jutros nebo oročilo?).
U trećem ciklusu Tvoje riječi stvaraju snijeg autor se autoreferencijalno nadovezuje na svoju zbirku Tumačenje zime i semantizira svoj, već gotovo, poetički topos snijega. Ciklus je također intimistički, nastavljaju se dionice obraćanja lirskom Ti, no u pjesmi Haljina od vjetra pojavljuje se zanimljiva situacija magijskog dohvaćanja lirskog Ti. (…) Ciklus Titanik je potonuo u svemir duhovni je ciklus u kojem lirski subjekt komunicira s Bogom. Ta je komunikacija bitno poosobljena; lirski junak progovara iz pozicije učena neznanja o Bogu kao Apsolutu i predstavlja ga kroz već uigrano i razigrano slikovno-refleksivno rešetkasto sito. (…) Ciklus Rasprava sa šutnjom isprepliće spomenutih nekoliko odvojaka (duhovnost, samorefleksija i intimizam). U samorefleksijkim odjecima odzvanja pjesma Trpki med kao jedna od semantički složenijih u tom odvojku.
Završni ciklusi Predigra potopa i Jutro skida mrenu sadrži najviše pjesama u prozi i nekoliko lirskih pjesama. Potonji ciklus donosi i novu, metapoetičku sferu.“
Tin Lemac, Kolo
PJESME IZ KNJIGE ZVIJEZDE, DAVNA LICA SPAŠENIH (FRAKTURA, ZAGREB, 2019.)
PRABOJA ZA LANU
Svjetlost je plava
kad te kočijom vozim rubovima neba.
Svjetlost je žuta
kad si suncem, umjesto sapunom, peremo ruke.
Svjetlost je crvena
kad te pokrivam plaštem za vatreni san.
Svjetlost je crna
kad nam se prsti prebiru u mraku.
Riječ je praboja.
Kako poželim,
mogu ti prošaptati oči kao smeđe, zelene ili plave.
Mogu te predati moru, snijegu, šumi ili pijesku
i nazrijeti tvoje lice u svim bojama svemira.
Bez riječi nastaje mrak.
Velika mahnita ruka ide svijetom.
Kad je prebrišem,
zaprosit će te svjetlost.
TVOJE RIJEČI STVARAJU SNIJEG
Ščepaj sunce
i otkotrljaj ga preko planine
da se sljubimo u noći
i razmažemo po zvjezdanom arhipelagu.
Tvoje riječi stvaraju snijeg
i zasipaju smreke po brdima.
Kako bih te čuo,
rastvaram se u pejzaž
i postajem svečana zima.
Više ni ne skidaš haljinu od snijega
pa me zoveš da se igramo odjecima.
Kad ljudi nestanu u iznenadnoj mećavi,
ti, posljednja žena, rasvijetliš mi svemir
kao za Božić okićen bor.
TITANIK JE POTONUO U SVEMIR
Morski valovi zajahali su noć.
nema više ništa vedro pod mjesecom,
samo svlakovi palih letjelica,
tundra iz koje bulje smrznuti mamuti.
Ljudi čuče jedan u drugom
kao niz babuški
koje izlaze iz najveće,
a međusobno se ne poznaju.
Kada smo to pristali
da počne sveopća šutnja
i da se satovi ruše u bezdan?
Titanik je potonuo u svemir,
zvijezde su davna lica spašenih,
još drhtava od straha nad ponorom.
SVJETLOST PROSTIRE STOL
Svjetlost ispituje dno svake stvari,
izriče im neizreciva imena
kojima postaju vječne.
Pa te zabljesne čitav život
u zrcaljenju sunca na naočalama,
još od svjetlosne kaplje
što je pala na more tvojeg rođenja.
I najdublje špilje predaju danu
svoje najdrevnije crtarije,
slijepe čovječje ribice
halapljivo gutaju sjaj umjesto vode.
Svjetlost prostire stol svim bićima
i pretvara vino
u modru nebesku krv.
ZADOVOLJNA ZVIJER
Sunce je naša velika mama koja nam u kljun sipa zalogaje svjetla. Ponekad mu prebojamo aureolu i nacrtamo ugljenaste oči koje se boje podnevne jare.
Sunce se ipak smije nad neboderima i grad se sklupča kao zadovoljna zvijer. Pa Sava postane zrcalo za svaku dokonu ljepoticu. Može li ijedna od njih raščešljati kosu a da to ne vide muškarci?
Zemlja je još hladna od zime, narogušeno škilji u brbljave šetače. Kad se konačno rasani, poigrat će se svjetlom kao podatnom proljetnom pikulom.
Na rubovima grada djeca rasprostiru travnate tepihe i svijet se kao lopta preko zemaljske ploče otkotrlja u zbunjene Božje ruke.
Priredila: Lada Žigo, voditeljica Tribine DHK
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova