DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.22Srp
Tribina „Susreti u DHK“ na mreži
Poštovane kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:
Ivan Babić
"Umjetno disanje"
(Naklada Bošković, Split, 2020.)
Ivan Babić diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu filozofiju i ruski jezik i književnost. Također je diplomirani knjižničar. Prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskoga jezika za časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Objavio je i knjige prijevoda: A. S Puškin: Pjesme-Bajke-Drame, O. Mandeljštam: Razgovor o Danteu i Iznad svojega korijenja – izbor iz ruskog slobodnog stiha. Ivan Babić sudjeluje na mnogim pjesničkim festivalima i zastupljen je u mnogim antologijama hrvatskoga pjesništva. Djela su mu prevedena na njemački, španjolski, bugarski i makedonski jezik. Do sada je objavio pet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, Zvizda, Stigme svagdana, Koncepcija vrta i Pogledi. Za knjigu Koncepcija vrta dobio je Nagradu „Tin Ujević“ Društva hrvatskih književnika. Trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, Sesvetskog pjesničkog maratona i projekta Stihotron.
*Tribina je dostupna na poveznicama youtube.com/watch?v=2lbayg-SI_s&t=13s i www.facebook.com/watch/?v=323948621944417
Iz recenzija:
Književnik, prevoditelj i bibliotekar Ivan Babić dosad je objavio pet zbirki pjesama, a poznat je i kao prevoditelj ruske književnosti te voditelj Sesvetskog pjesničkog maratona i tribine Književni četvrtak u Sesvetama. Za njegovu raniju poeziju (u prve tri zbirke pjesama) karakteristična je stilska heterogenost, odnosno neobična mnogolikost poetičkih modusa. Osobito su pak kvalitetne njegove zasad zadnje dvije zbirke pjesama pod naslovima Koncepcija vrta (za koju je 2015. godine dobio nagradu Tin Ujević Društva hrvatskih književnika) i Pogledi. U Koncepciji vrta Babić ispisuje pjesme u prozi koje bi se mogle locirati u dragojevićevsku, mrkonjićevsku ili maroevićevsku brazdu, tekstove naglašene misaonosti i fenomenologičnosti. Ta se fenomenologičnost ovjerovljuje na svojevrsnim sinegdotskim uzorcima života, slikarevu atelijeru i vrtu ispred njega, na taktilnosti i likovnom detaljizmu u motrenju predmeta i stanja. I u Pogledima Babić piše poeziju fenomenološkog zora, prodorne, istodobno sofisticirane refleksivnosti, estetizirane slikovnosti te mirnog i značenjski gustog ritma pjesme u prozi. Upravo uspjeli omjer misaonosti i slikovnosti, skladne sintakse i značenjskog bogatstva omogućuje ovome pjesništvu odmicanje od svake prigodnosti i stvaranje zbilje naizgled bliskog, a ipak u velikoj mjeri preobraženog poetskog svijeta. Poezija je to koja dok se ispisuje, ujedno gleda i misli samu sebe, reflektira procesualnost same svijesti, intencionalnost svakog pogleda te predmet promatranja, odnosno sve elemente vidljivoga svijeta koji ulaze u tekst. To se pjesništvo, u svome "istodobnom stvaranju i rastvaranju vidljivog", neprestance pita o pretpostavkama vlastite percepcije i spoznaje, zapravo izvodi fenomenološku redukciju kojom se s pojavnoga dolazi do "zrenja biti", do "čistih" spoznajnih akata. U rukopisu naslovljenom Umjetno disanje, što ga danas čitamo, pjesnik se vraća poeziji u stihu, što prirodno posljeduje znatnijim korištenjem izraznih paralelizama, odnosno raznovrsnih ponavljanja nekih riječi, sintagmi, gramatičkih konstrukcija, asonanci, aliteracija, epifora i anafora, pa čak i - vrlo rijetkim - rimama. Sve to ponešto smanjuje udjel naracije, odnosno sintagmatske osi koja preferira metonimičnost, a uvećava ulogu paradigmatske osi, odnosno metaforičnosti i refleksivnosti. Babićeva poezija sada još naglašenije nastoji na istodobnom ocrtavanju prisnoga prostora te njegovoj refleksivnoj i simboličnoj univerzalizaciji. I tu se s jedne strane radi o diskretnom i letimičnom ocrtavanju, kako se može razabrati, ambijenta obiteljske kuće i okućnice te nekih najprisnijih odnosa (otac i sin). No ti prostori i odnosi kao da su dozvani iz prošlosti pa su istovremeno prisutni i odsutni, u hotimičnom se manjku određenijih stvarnosnih referenci poopćuju i nerijetko bivaju sinegdohama raznih stanja ljudske egzistencije. Osobito se istodobna konkretnost i produhovljenost u evociranju krškog ambijenta i njegova univerzalizacija postiže smirenim poetskim stilom bez naglih emotivnih udara, funkcionalnom metaforikom i stalnom refleksivnošću kojom lirski subjekt kontrolira tekst te, u isti mah, preispituje samog sebe i sam postupak pisanja pjesme. Babić nerijetko odustaje od snažnije retoričnosti i neobičnog leksika baš zato da bi izraznom jednostavnošću postigao autentičnost preobraženog poetskog svijeta, dojmljivost sugestivnih slika, kondenziranu misaonost i egzistencijalnu osvjedočenost. To mu u ovome kvalitetnom poetskom rukopisu uistinu i uspijeva.
Davor Šalat, 3. program Hrvatskoga radija
* * *
Ivan Babić (1961) pjesnik je koji je u dosadašnje tri knjige (Kasna molitva prstiju, Zvizda i Stigme svagdana) posvjedočio stilsku i tematsku raznolikost, iskušavao različite lirske oblike, metre i ritmove, progovarao s margina poznatih tekstova. U Koncepciji vrta zatječemo pak pjesnika koji je u potpunosti došao do glasa, teme i oblika. Zbirku čini 68 – mahom kratkih – pjesama u prozi raspoređenih u cjeline Kao, Ana, Vrt i Kraj. Na početku kao motto navedena je rečenica „Kupujem boje da ne bih s novcem živio“ Nikole Bilića-Jeličića kojega pjesnik predstavlja kao prijatelja i umjetnika. (…) Rekreirajući jedan umjetnički put Babić ispisuje pohvalu osamljenosti, plahosti i vjeri u umjetnički eksperiment. Portret koji se rađa na stranicama Koncepcije vrta portret je iskonskoga umjetnika, umjetnika iz udžbenika, posvećenika, čovjeka koji živi u svjetovima koje stvara, koji se s njima rađa i umire poput pisca koji svako malo baca ispisane listove i kreće ispočetka ili slikara koji prije prvog poteza kistom uranja u bjelinu platna. U uvodnom ciklusu Kao Babićev umjetnik prikazan je kao čovjek koji otiske svojega nadahnuća „nanosi na papir i na lice“, koji stvara strasno i eruptivno. On je, veli pjesnik, zarobljenik poredbe, obitava u rječci kao i putuje s njom u druge riječi, predmete, bića, smislove, svjetove. Logika imaginacije gospodari njegovim životom. Ili, pjesnikovim riječima: Ostavljam trag – osluškivao je jeku u sebi. Trag na papiru, trag na platnu, trag na zidu, na koži, na kori stabala, na nebu, trag u nekome.
Krešimir Bagić, "Vijenac"
Pjesme iz zbirke Umjetno disanje
posudba
posudit ću
jedan stih od tebe
od tebe što nikada stihove
nisi sakupljao
nikada čuvao
jedan najslobodniji
jedan najneviniji
najjednostavniji
što te ne određuje
što te ne uljepšava
što se meni
ne dodvorava
posudit ću jedan stih od tebe
koji se ne mora tebi vratiti
koji u meni i u negostoljubivu svijetu
kao Robinzon
može preživjeti
koji samog sebe
može nadopisivati
koji može
sebe trajno
posuđivati
a da zauzvrat
ne traži ništa
osim pjesme
nevinost
papir uvijek ostaje nevin
beživotnom bjelinom
prekriveno tijelo
u stanju hibernacije
pritajena zvijer
u obliku šćućurena vrapčića
pod mačjom šapom
papir uvijek ostaje nevin
volio ga ne volio
trgao ga lijepio
crnio ga srebrio
progledao nad njim oslijepio
bio prestrašen ili smion
možda zato sa mnom nije išlo
onako kako si ti
ili kako sam ja
htio
daljine
jesmo li ipak trebali
razgovarati o daljinama
onako kako smo razglabali
o tvrdoći hrastovine
izložene ćudima vremena
o iskrivljenim vrtnim vratašcima
o zgužvanim novinama
o suhim vodirima[1]
o kolskim vagirima[2]
konjskim nemirima
i kamenim žilama
uistinu zašto nikada
baš nikada nismo tako razgovarali
o daljinama
neobično modrim žuđenim
s višestrukim vratima i prazninama
što tako čvrsto spajaju
i neumoljivo razdvajaju
o tihim daljinama u vrtlozima struna
o sitnim krhotinama svjetlosnih kruna
što sam ih u nemoći i udivljenju
jednom nazvao zvijezdama
u tvojim sada tako neuhvatljivim
modrim očima
ništa i nešto
sada
kada je sve prošlo
kao da ništa prošlo nije
utišala se zemlja
i usporili koraci
osluškuju
nešto će uskoro doći
nešto se mora vratiti
nešto
kao iz ničega
nekako nastane
i može postati sve
što ti treba
za kraj
i za početak
Mjera ili mijena
Između tih naših
rijetko zajedničkih ljeta
dani su znali biti napeti
poput luka od tvrda jasena
koji treba znalački zasjeći
s ljubavlju gladiti
i krajeve mu savijati
s pravom mjerom
nadarenosti i strasti
odmjerenim zahvatom
između želje i oblika
Između tih naših
rijetko ostvarenih ljeta
kao iz izvora u zovi[3] skrita
tekla je paralelna povijest
svjetlosti i naših sjena
što su se kao povijuše uvijale
po raspuklim panjevima
i blijedožutoj mahovini
kao nijemi svjedoci
slojevitih trenutaka skrivanja
i otkrivanja svijeta
Između tih naših
rijetkih zajedničkih ljeta
povremeno bi se
uz škripu rastvarale škure
potresali jastuci i lancuni[4]
i prepuštali suncu i buri
što svojim savršenim omjerom
zadržavaju mirise i otiske tijela
a u sjećanja svezuju
borovinu i kamen
šum vjetra i utihu poljca
s gdjekojim magarčićem
što se ušima i repom
tvrdoglavo brani
od neizbježne mijene
Monade
tada, kada smo otkrili
utvrdili i izmjerili
te čestice sumnje
u našim krvotocima
moglo se zaključiti
kako je njihova osjetljiva narav
sazdana od monada
što se u ocu i sinu očituju
kao sveprožimajuća bića želje
da se bude jedno s drugim,
kao beskraj mogućnosti
što opstaju i u disharmoniji
po osobnom htijenju, snazi
slabosti i slobodi
tada, kada smo utvrdili
udaljenosti i bliskosti
mogućnosti i granice ideala
trebalo je samo još jednom
preokrenuti vreće
svojih svjetova
i dobro istresti
svu zaostalu
vidljivu i nevidljivu
prašinu zabluda i monada
Priredila: Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK
[1]Plosnata posuda od drveta, metala ili goveđeg roga što se nosi oko pojasa, a u kojoj se drži voda, krpa za premazivanje i brus za oštrenje kose
[2] Poluge za konje što vuku zaprežna kola
[3] zovika, bazga
[4] plahte
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova