Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Tribine DHK

02Ruj

Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Poštovani kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:

Božica Brkan

"Generalov sin, Srbin a Hrvat"

(Acumen, Zagreb, 2020.)

Božica Brkan, književnica, novinarka, blogerica, urednica i nakladnica, rođena je u Okešincu u Moslavini, u Hrvatskoj. Živi u Zagrebu. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu diplomirala je komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.
Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica (“Vjesnik”, “Večernji list”) u različitim medijima. Osobito su je zanimale teme vezane uz komunikaciju, tržište i baštinu. Predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima (2009. – 2011.). Osnivačica je, urednica i autorica internetskih magazina (www.bozicabrkan.com, www.oblizeki.com, www.ziviselo.com), koji su joj, zajedno s knjigama i akcijama, priskrbili ime “čuvarica baštine”. Uz drugo, dobitnica je nagrade novinske kuće Vjesnik za mlade novinare "Zvonimir Kristl" za reportažu (1980.) te godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva “Marija Jurić Zagorka” za najbolje uređen podlistak-prilog za 2000. – “Vrt” “Večernjeg lista”.
Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge za odnose s javnošću i Hrvatske udruge potrošača.
Božica Brkan objavila je samostalne knjige: zbirku kajkavskih pjesama “Vetrenica ili obiteljska arheologija" (1990.), izbor novinskih feljtona “Enciklopedija špeceraja" (1990.), roman “Lift ili politička melodrama" (1993.), zavičajnu čitanku “Oblizeki – Moslavina za stolom" (2006.) (prema kojoj je nastao istoimeni web te nekoliko događanja po Hrvatskoj), knjige pjesama “Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme" (2011.) i “To Toni – Molitva za tihu sućut" (2011.), zbirku kajkavskih pjesama “pevcov korak/ kajkavski osebušek za eu" (2012.) (nagrađenu nagradom “Katarina Patačić" za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom u 2012.), roman “Rez / Leica-roman u 36 slika" (2012.) i “Kajkavsku čitanku Božice Brkan" (2012) (Agencija za odgoj i obrazovanje RH taj je “autorski zbornik književnih tekstova s rječnikom s više od 6000 riječi" prihvatila kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga u srednjim školama zbog tematsko-motivske raznolikosti te jezično-stilske razine tekstova, posebice leksika). Objavila je i roman “Ledína" (2014.), zbirku pjesama “obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013." (2014.) te zbirku priča "Umrežena" (2017.), zbirku kajkavskih priča "Život večni" (2017.) te zbirku pjesama „Nemoj mi to govoriti“ (2019.), sa Božicom Jelušić zboriku pjesama „Gastrolatrija“ (2020.) i roman „Generalov sin, Srbin a Hrvat“ (2020.). Tekstovi su joj prevođeni na engleski, njemački, španjolski, esperanto, bugarski i čakavski.
Poezija i proza višekratko su joj nagrađivane (uz drugo Nagradom Vesna parun 2020.) i objavljivane u različitim časopisima, zbornicima i antologijama od 1968. Uz drugo, dr. Joža Skok više pjesama uvrstio joj je u antologiju kajkavske poezije 20. stoljeća "Rieči sa zviranjka" (1999.), a prof. dr. Miroslav Šicel u "Antologiju hrvatske kratke priče" (2001.) priču "Kak su trojica pesmu nosili". U "Kajkavsku liriku Moslavine" (2009.) dr. sc. Dražen Kovačević uvrstio joj je deset pjesama. Ernest Fišer u prijevodu Borisa Perića uvrstio joj je dvije pjesme u "Moderne kroatische kajkavische Lyrik" (2015.), Željka Lovrenčić više pjesama u više izbora na španjolskom ("Encuentros" u Mostu te u Španjolskoj i Kolumbiji, 2018.) te Željka Lovrenčić i Božidar Proročić u panorami suvremenoga hrvatskog pjesništva „Razlog za pjesmu“ u Crnog Gori (2020).
Pjesma "dipovci, ah dipovci" prvonagrađena joj je na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelome Polju 1974. (Crna Gora), a priča "Umrežena" na natječaju "Mate Raos" Ogranka Matice hrvatske Vrgorac 2011. Priča "Svojih tijela gospodari" prvonagrađena je na prvom natječaju za kratku priču – satiru "Slavko Kolar" na Danima Slavka Kolara 2012. u Čazmi. Roman "Rez / Leica-roman u 36 slika" na natječajima V.B.Z.-a 2010. i Ogranka Matice Hrvatske Osijek 2011. odabran je u uži izbor. Monodrama "Strela boža vute pukla" nagrađena je na Susretima hrvatskoga duhovnog književnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" u Križevcima 2011. Zbirka pjesama “pevcov korak / kajkavski osebušek za eu” finalist je nagrade “Fran Galović” za 2012. i nagrađena nagradom “Katarina Patačić” kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome u 2012. godini. Rukopis “obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013." nagrađen je drugom nagradom na natječaju Društva hrvatskih književnika i Pasionske baštine o temi muke 2013. Za kajkavsku priču «Crna trava» o svojoj 20. obljetnici izlaženja 2015. Kulturni tjednik Hrvatsko slovo nagradilo ju je trećom nagradom za prozu «Dubravko Horvatić». Za pjesmu „haljina za snove“ 2020. dodijeljena joj je Nagrada „Vesna Parun“.
Urednica je i knjige “Ah, taj hrvatski! / Jezični savjetnik za svakoga” Maje Matković (2005.). Suradnica je na "Hrvatskom leksikonu" (1997.) Naklade Leksikon i Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža "Hrvatska-Turistički vodič" (na hrvatskom, engleskom i njemačkom; Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Masmedia, 1998.), "Croatie"/"Hrvatska" (vodič na francuskom i hrvatskom, Gallimard i HIKZ, Paris i Zagreb, 1999. ).
Autorica je, koautorica i urednica časopisa i knjiga različite tematike, a među ostalim i četrdesetak visokonakladnih i na engleski, njemački, talijanski i poljski prevedenih kuharica (“Hrvatska za stolom”, “Mediteran za stolom”, “Slastice u Hrvata” itd.) i drugih knjiga, posebnih publikacija i časopisa te internetskih portala, koji promiču svakidašnju kulturu stola. Među ostalim, puno je desetljeće bila scenaristicom Vegetina TV-serijala "Male tajne velikih majstora kuhinje". Pod pseudonimom Bianca Brandon objavila je niz visokonakladnih ljubića.
Redovito objavljuje blogove „Umjesto kave“ na svojoj stranici te gastroblog „Oblizeki“.
Zastupljena je u brojnim knjigama, monografijama i leksikonima.

*Tribina je dostupna na poveznicama:

www.facebook.com/watch/?v=632843044319220&extid=gdDuPi2nmHWPYLpg

https://youtu.be/MbCNQFCNI9k

Iz recenzija knjige Generalov sin, Srbin a Hrvat:

Može li se umaknuti prošlosti, vlastitim djelima i mislima? Može li se prošlost promijeniti? Može li se promjenom samo jednoga, ali presudnoga podatka u vlastitu kodu, promijeniti prošlost? Hoće li i samo taj podatak promijeniti odnose tako da oni promijene i sadašnjost i budućnost glavnoga lika te ljudi i sredine oko njega? To je tema i istraživanje najnovijega teksta Božice Brkan Generalov sin.
Božica Brkan u modernoj je hrvatskoj književnosti samosvojna autorica kako prema temama koje obrađuje, različitim vrstama koje odabire za njihov iskaz te osobito jezikom/jezicima koji uobičajenu karakterizaciju likova ili ugođaj prerasta(ju) u prepoznatljiv stil. Ovog puta autorica ne priča ženske priče kao u romanu Ledina (Acumen, 2014.), nego istražuje posljedice jedne razorne ženske priče. Za razliku od romana Rez, leica-roman u 36 slika (VBZ, 2012.) u kojem je na borbenu liniju, crtu razgraničenja, u rat, Domovinski dakako, u ubojstvo i osvetu, dovela kajkavce, kajkavski jezik i čak kajkavski kraj – što se u CRO i EU stvarnosti nije dogodilo – radnju je odmaknula, zapravo pomaknula je na drugu stranu svoje opisane Rijeke, u nacionalno i svakojako miješan kraj, u recentno poraće neizliječeno od ratnih muka i Domovinskoga i Drugoga svjetskog rata, uvijek s mogućnošću da smo pred nekim novim. Kako bi se čitatelj mogao više koncentrirati na priču, kako ga ne bi odvlačila od nje, autorica se jezično opredijelila za gotovo asketski standard. Ali zato čitatelja, koji ne može ostati ravnodušan, u rješavanje muka svojih likova, kako unutar sebe tako i unutar vlastite obitelji, tako i u okviru povijesti koja se, ma koliko bila tijesna, i da se hoće, zbog geopolitičke karte, na rubu Europe, ni na bolje ni na gore mijenjati ne može.
Glavni lik, koji ni sam za sebe ne bi mogao i ne bi ni želio odrediti je li pozitivan ili negativan, jer on ni sam sebe takvim ne nalazi, Brkanova je nazvala Zoranom. Njega je tako prema majci mu, koja mu na samrti otkriva od mladosti nikad nikome neizrečenu tajnu koja će mu, ako on to bude htio, očigledno promijeniti život, nazvao otac, partizanski general JNA, da mu – nije otac. Kako se s time suočava svježi beogradski umirovljenik, cijeli život odgajan kao Jugoslaven, u ratna vremena odjednom strasni srpski idealist i krajinski ratnik u starome, hrvatskom kraju svojih roditelja, zabiti kamo se mora vratiti? Da li kao zločinac na mjesto vlastita zločina ili na mjesto tuđega grijeha, ako jest što od toga? Ostaje li bez temelja ili mu to određuje nove, poput odnosa s braćom i sestrom po majci i braćom i sestrom po ocu kojega jedva da je upoznao? Pošto su svi kojih se tajna izrijekom tiče pokojni, nije li najbolje i dalje šutjeti je ili, ako je ima smisla dalje izgovarati, kome sve?
Autorica se, po svome dobrom običaju, i u Generalovu sinu oslonila na još jednu stvarnu hrvatsko-srpsku odnosno jugoslavensku tajenu priču dugu osam desetljeća i samo za literarne potrebe ogradila se dodatkom: Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima slučajna je. Sa zanimanjem možemo očekujemo rezultat i preporučujem za financijsku potporu pisanju i tisku Generalova sina.

(2016.)
Irena Lukšić

***

Generalov sin / Srbin a Hrvat među petnaestak objavljenih književnih djela poezije i proze, uz Lift ili politička melodrama (1993.), Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.) i Ledína (2014.), četvrti je roman Božice Brkan. Ocjenjujem ga najzrelijim autoričinim djelom.
Zašto?
Zato što njime dokazuje da se podjednako snažno tekst može napisati i na kajkavskom (kekavici) i na standardu odnosno na bilo kojem od četiriju svojih jezika kojima Božica Brkan piša prozu i peziju. Tekst ovoga romana usporedila bih s odličnim, na standardu napisanim povijesnim ulomcima obiteljskoga romana Ledina pisanome i na standardu i na kajkavskom.
Vrijednost romana Generalov sin / Srbin a Hrvat sama je tema, potraga za identitetom, kojom se, unatoč izuzetnoj aktualnosti, ni srpska ni hrvatska književnost nisu mnogo bavile, pogotovu ne na ovakav način, prepustivši je uglavnom dnevnopolitičkim površnim interesnim pogađanjima i naklapanjima.
Zanimljivo je kako je B. Brkan iz tipičnih situacija, gotovo općih mjesta iz literature i stvarnosti, primjerice otkrivanja (majčine) tajne na samrtnoj postelji, i neočekivanim obratom izvukla književno uvjerljivu, vrlo snažnu književnu poruku.
Uz likove Janje i Tomislava, Kinga, osobito je uvjerljivo napisan i snažan glavni, naslovni lik romana Zoran, Srbin a Hrvat, dojmljiv u introspekcijama odnosno u vlastitim potragama za neočekivanim, promijenjenim identitetom, kroz koje sazrijeva i kao osoba, kao i u vlastitim odlukama, kojima, unatoč brojnim iskušenjima, dolazi do najvažnije samospoznaje lika – biti čovjek.
Kao osobitu stilističku prepoznatljivost teksta ističem smjenjivanje dugih i eliptičnih rečenica, osobito u odličnim dijalozima. Roman kao da je pisan u jednom dahu i tako se lagano čita. Neovisno o naraštaju, čak i u jezičnim iskakanjima poput bilježaka Zoranove unuke Hane pisanima jezikom globalnih društvenih mreža, kakav je B. Brkan već rabila i koji joj je bio i tema u poeziji i u prozi, osobito u zbirci priča Umrežena.
Autorica je romanom Generalov sin / Srbin a Hrvat dosegnula stvaralačku zrelost utisnuvši u tekst svoj književni talent, rekla bih: ponajbolje od njega.

(2019.)
Maja Matković

***

Može li se umaknuti prošlosti, vlastitim djelima i mislima? Može li se prošlost promijeniti? Može li se promjenom samo jednoga, ali presudnoga podatka u vlastitu kodu, promijeniti prošlost? Hoće li i samo taj podatak promijeniti odnose tako da oni promijene i sadašnjost i budućnost glavnoga lika te ljudi i sredine oko njega? To je tema i istraživanje najnovijega teksta Božice Brkan Generalov sin.
Roman Generalov sin izuzetno je zanimljiva i aktualna priča, koja se oslanja na stvaran događaj iz kraja s ruba Europske unije, zaostaloga, nacionalnog miješanog i ratom kako doslovce tako i figurativno razorenoga i tek djelomice obnovljenoga. Bez perspektive. Po svome običaju pripovijeda priču neprestano se po potrebi različito duboko vraćajući u različita povijesna vremena, kako joj je potrebno za potkrepu osnovne priče.
Autorica se, kao u njezinu prethodnom romanu Ledini i kajkavskim pričama, oslanja na svoje klasične adute – žensku priču, ali ženska priča ovdje je zapravo ne svjedok nego pokretač onoga što će se dogoditi poslije njezina pričanja, više od pola stoljeća pošto se dogodila i koju godinu pošto je glasno izgovorena. Koliko može mijenjati svijet i ljude, ako je glavnina njezinih glavnih aktera mrtva? Da nije, vjerojatno ne bi bila ni izgovorena. Međutim, ona je jednako neugodna kao i kad se dogodila, a s obzirom na sve mijene, društvene, obiteljske i druge, u međuvremenu, posljedice su joj još neugodnije te je pitanje romana hoće li ju naslovni lik, generalov sin, Beograđanin Zoran, koji je jedini zna, prešutjeti ili ispričati i ako hoće, kome?
Mnoga pitanja s kojima se suočava, a jedno među njima je i ono koje postavlja sebi: zašto on, zašto odluku mora donijeti on? Na pragu da sve što je čuo na smrtnoj postelji svoje majke prešuti i odšuti za svagda, on donosi odluku. Hoće li zaštiti sebe i druge ili izgovoriti. Njegova odluka neće biti ugodna nikome, pa ni njemu samome. Bit će zanimljivo kako autorica romana to kani riješiti.
Osim izuzetno aktualne i za razmišljanje društvenopoticajne radnje, bliske onoj u njezinu romanu Rez, leica-roman, u 36 slika, koji iako književno odglumljeni krimić, presudno razmatra pravdu i osvetu, ovdje u društveno osjetljivom kontekstu rješava također obiteljsku zavrzlamu također nacionalno osjetljivu hrvatsko-srpsku s mnogo nacionalnih i globalnih aktualnosti u zapuštenu kraju (čudesan krajolik, ali od ljudi ispražnjeno područje, opustošena industrija hraniteljica kraja, novi zagađivači, novi izbjeglice, potkupljivi i podmićeni političari, prekrajanje opće i lokalne geopolitičke karte itd.).
Autorica se, po svome dobrom običaju, i u Generalovu sinu oslonila na još jednu stvarnu hrvatsko-srpsku odnosno jugoslavensku tajenu priču dugu osam desetljeća i samo za literarne potrebe ogradila se dodatkom: Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima slučajna je.

(2016.)
Miljenko Brezak, Izdavač, Acumen d.o.o.

***

Plodna i svestrana autorica Božica Brkan netom je u Acumenu objavila novi (ako sam dobro izbrojao) četvrti roman atraktivnog naziva "Generalov sin, Srbin a Hrvat". Roman je to koji ima gotovo pa kriminalistički zaplet, a bavi se i uvijek osjetljivim hrvatsko-srpskim odnosima, ali i onim osnovnim pitanjima ljudskog identiteta, naravno, ne samo onog nacionalnog nego i krajnje osobnog. Dakle nezgodnog pitanja s kojim se možda mnogi suočavaju u tišini obiteljskog nereda: tko mi je doista pravi, biološki otac. A tko je to generalov sin, Srbin, a Hrvat? Pa Beograđanin Zoran koji je dio djetinjstva proveo u Hrvatskoj odakle su mu otac i majka. Otac je ugledni jugoslavenski general, narodni heroj, Srbin, poliglot, čovjek rođen na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, moguće na Baniji, što je samo pretpostavka jer je autorica toponime obavila velom tajanstvenosti. U svakom slučaju general je pobornik bratstva i jedinstva kojega je služba odvela put Beograda, ali je u svom zavičaju (gdje je oduvijek bez naknade pomagao narodu) izgradio monumentalnu Vilu sa prekrasnim pogledom i mogućim atomskim skloništem koji su za najviše državne dužnosnike (pa čak i samoga maršala Tita) izgradile sve republike, a valjda i pokrajine SFRJ.
A Zoranova majka je Hrvatica. Odlična kuharica, fina žena skromnog porijekla kojoj je ženidba za slavnog partizanskog ratnika trebala biti životna premija. Generalsko dijete, dakle pripadnik tzv. 'crvene buržoazije' Zoran se odazvao zovu borbenih predaka pa je na početku Domovinskog rata, kada je stari general već bio mrtav, došao ratovati u Hrvatsku, naravno, na srpskoj strani gdje je pokazao maksimalnu taktičnost i mirotvornost te postao sumnjiv i jednoj i drugoj strani. Od tog je trenutka u svom starom kraju postao 'Srbenda', nepoželjan za hrvatski dio stanovništva koji ne može niti hoće zaboraviti ratne strahote iz najnovijeg u nizu ratova. Do totalnog trilersko-psihološkog preokreta dolazi u trenutku kada generalov sin od majke na samrtničkoj beogradskoj postelji sazna da mu general nije biološki otac... Tu je tajnu majka čuvala čitav svoj život i od muža generala i od Zorana i od njegovog brata i sestre. A onda je, pred smrt, spasila dušu i Zoranu obznanila ime pravog oca, Hrvata iz njihovog zavičaja koji je bio generalov pouzdanik i pomoćnik u fizičkim radovima na velikom imanju uokolo Vile. Zoran je tako u jednoj sekundi postao, što se krvi tiče, stopostotni Hrvat. Tu iznenađujuću činjenicu, dakako, nije mogao prešutjeti niti svojoj beogradskoj sestri niti beogradskom bratu, kao niti svojoj beogradskoj obitelji, ženi i kćeri. A morao ju je obznaniti i novoj, hrvatskoj obitelji, dakle djeci oca koji je umro i prije generala nesretnim slučajem u šumi, ali i očevoj supruzi Janji s kojom je imao prisne kontakte i nakon Domovinskog rata. Najosjetljivije je bilo ispričati tu istinu polubratu Tomislavu, hrvatskom ratnom veteranu s nadimkom King kojega bespogovorno slušaju svi lokalni hrvatski dobrovoljci i ratnici, a koji je sa Zoranom u ratu bio na potpuno suprotstavljenim stranama.
Kako je prošao Zoranov povratak u zavičaj i susret sa polubratom (doduše i polusestrom), ali i kako su novokomponiranog Hrvata prihvatili hrvatski ratnici ali i Srbi povratnici? Kako je Zoranova beogradska obitelj reagirala na njegov pokušaj da obnovi Vilu koja krije brojne generalove tajne (pa i njegov dnevnik sačuvan u starinskom sefu), a kako su na to reagirali hrvatski moćnici koji su postali tajkunski jataci u otimanju srpske imovine na višenacinalnim područjima koje je rat najteže poharao? I ima li u današnjoj Hrvatskoj nade za ljude s kojima se obiteljska povijest tako bolno poigrala kao sa Zoranom koji je branio srpske interese u svom zavičaju, a da nije imao niti kapi srpske krvi, te doista bio generalov sin, Srbin, a Hrvat? Pročitavši ovaj uzbudljivi i intrigantni roman koji bi, kako nam to sugerira njegova danas pokojna recenzentica Irena Lukšić, mogao biti i roman s ključem, nisam siguran da je poruka romana optimistična iako je njegova posljednja riječ Arcadia. Ali za mene ona nema arkadijski, nego krajnje ironični prizvuk.

(2020.)
Denis Derk

***

U suvremenoj hrvatskoj književnosti nema puno romana u kojima je glavni junak sin istaknutoga jugoslavenskog generala. No ta činjenica nije ono što izaziva osobitu pozornost čitatelja niti utječe na preokret u radnji romana.
Preokret u njegovoj radnji i pojačanu napetost donosi trenutak kad Zoran od majke na samrtnoj postelji saznaje da je mu general nije biološki otac. Ta spoznaja čitatelja skreće na drugi put – umjesto na politiku usredotočuje se na pitanje identiteta. U tome ključnom trenutku u vodu padaju svi Zoranovi snovi i počinje preispitivanje ne samo njegova podrijetla već i dosadašnjeg života. Odjednom se sve ruši – sav svoj prijašnji život podvrgava analizi. Zacijelo je bolna i šokantna spoznaja da mu otac nije pripadnik jugoslavenske elite već pokojni siromašni seljak Stipe koji je bio oženjen Janjom, bliskom prijateljicom Zoranove pokojne majke. Uskoro istinu saznaju i njegovi beogradski sada polubrat i polusestra, ali i polubrat Tomislav zvani King, hrvatski ratni veteran, omiljen među svojim suborcima. Iznenadno otkriće mijenja čitav Zoranov život, ali i život njegovih bližnjih. A roman se sada pretvara u napeti triler – čitatelja silno zanima daljnji tijek radnje: reakcije Zoranovih obitelji (i srpske i hrvatske), beogradskih prijatelja i kolega te, konačno, hrvatskoga lokalnog stanovništva koje je poznavalo njegova oca, lokalnih moćnika, pripadnika srpske manjinske zajednice… Želi saznati Zoranovu odluku: hoće li ostati u Hrvatskoj kojoj pripada podrijetlom ili se vratiti u Srbiju u kojoj je odrastao?
Ovaj je roman tematski vrlo slojevit: u sebi sadržava elemente obiteljske sage i napetog trilera, prati političku situaciju, govori o potrazi za identitetom i preispitivanju životnih okolnosti i odluka… Autorica je sve to vješto ispreplela i ponudila nam zanimljivu priču, godinama prešućivanu i držanu u najstrožoj tajnosti.
Poznato je da je Božica Brkan sklona pisanju o sudbini žena (sjajan je roman Ledina u kojemu govori o moslavačkom dijelu Vojne krajine i rekonstruira život obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja s posebnim naglaskom na ženskome dijelu), stoga ne čudi da i u ovome djelu ključnu ulogu ima žena – samozatajna Zora koja je svoju veliku tajnu otkrila neposredno prije smrti. Za života nije željela narušiti idiličan život svoje obitelji.
Završetak romana upućuje na izvjesnost sudbine: ne može se pobjeći od korijena. Zoran odlučuje ostati u Hrvatskoj, njegova hrvatska i srpska obitelj uspostavljaju zajednički jezik, uspomene ostaju uspomene koje će tek ponekad oživjeti na fotografijama koje je Zora brižno stavljala u albume: „….Prve su bile posve žute: General u partizanskoj uniformi na konju bijelcu, Zorino i Generalovo vjenčanje u Beogradu bez bijele vjenčanice i svečane uniforme, neka proslava, valjda rođendanska, ispred vile sa svom djecom, i Generalovom i Zorinom i Janjinom i Stipinom i još nekom, još brojnijom, iz sela, koja svoje rođendane tada još nisu ni slavila. Nije se sjećao da je ikada prije vidio te fotografije“. (str. 207).
Kraj složene i napete priče svatko može interpretirati na svoj način i postaviti si neka pitanja. Primjerice, je li glavni junak imao idiličan život kakav je očekivao, je li ga je nova sredina posve prihvatila ili su ipak postojali tragovi sumnji u njegovu ratnu pasivnost, jesu li se obitelji s ove i s one strane međusobno sasvim zbližile, je li uistinu pronašao svoj identitet i svoje korijene, je li bio istinski sretan?
Budući da nam autorica nije dala izravne odgovore na njih, na nama čitateljima je da sami na njih odgovorimo te i na taj način sudjelujemo u ovome jedinstvenom djelu s puno ključeva.

(2020.)
dr. sc. Željka Lovrenčić

***

Roman plodne autorice Božice Brkan odlično je napisan psihološki, društveni, pa i politički roman o čovjeku koji živi u Beogradu i koji je iz miješane obitelji, da bi, odlaskom u hrvatski zavičaj, saznao da mu je pravi otac tamošnji Hrvat, što mu je majka otkrila tek na samrti. Dolaskom u mjesto negdašnje obiteljske vile (sada hrpe smeća i mina), gdje je Rijeka nekada spajala srpsko i hrvatsko selo, a koje su sada nastanili branitelji (i ratni profiteri), Zoran posve gubi identitet u novonastalom okruženju, i to baš na Dan Oluje, kada se krvna zrnca prebrojavaju više negoli ikad. Prijateljuje s malo ljudi - neki ga nazivaju Srbendijom, a u Beogradu ga obitelj, saznavši da mu pravi otac nije General, nego zapravo Hrvat, odbacuju ga kao ustašu. Okružen novom polubraćom i polusestrama, Zoran se jedva održava na razmeđu ovih i onih dok ga Trut sa svojom kriminalnom klikom nagovara da proda zemlju kako bi se, uz pomoć sredstava EU, sagradio novi turistički centar. To je samo kostur ove psihološki slojevite priče (s dahom trilera, ali koja ratna i poslijeratna politika nije triler?), priče koja je napeta i čitljiva, zahvaljujući autoričinu vrsnom pripovijedanju, literarnom, ali i s novinarski izoštrenim smislom za detalje koji ovo djelo čine slikovitim i raskošnim štivom. Autorica, koja je našla pravu ravnotežu između prošlosti i sadašnjosti, svako stanje gradi kao vijenac živopisnih slika (onda i sada), izbjegavajući ikakvo ideološko navijanje i pretvarajući sudbinu glavnoga junaka u priču o životu koji čovjeka lovi u mrežu iz koje se ne može sam iskoprcati, bez obzira na fraze da je čovjek kovač svoje sreće. Brkan je ironično prikazala prevrtljivu ljudsku vrstu koja često izjednačuje pobjedu i vlast. U romanu su, osim raznih uzbudljivih događaja, „protutnjale“ i brojne emocije – čeznutljive uspomene na negdašnje zajedništvo, čežnja za djetinjstvom u prirodi bez mobitela, ratna i postratna mržnja, gorčina, heroizam, pohlepa, žalost, ljudskost, zaborav… Premda se radnja događa tridesetak godina poslije rata, ovaj je roman jednako aktualan kao i naša sadašnjost koja tu prošlost još uvijek „prerađuje“. U par riječi: napeto, stilski lijepo isklesano štivo, za preporuku!

(2020.)
Lada Žigo Španić

Odlomak iz romana Generalov sin, Srbin a Hrvat

TAJNA

Datuma se Zoran precizno sjećao, obična dana stiješnjena između njegova 63. rođendana i majčine smrti. Kišne nedjelje.

– Isprati njih van pa se vrati – rekla mu je majka pošto su svi zajedno odsjedili kraj nje cijelo vrijeme posjeta očekujući tko će prije spomenuti odlazak. Rastanak više nisu ni spominjali, koliko su se puta rastali da se više neće vidjeti.

– Molim te – dodala je, kao da joj je bilo potrebno moliti.

Vrijeme su doživljavali ﬁlmski. Razvučeno i zgusnuto, kako kad. I majka, a i oni kao da su izgubili pojam o stvarnim minutama i satima. Nije se usudio pogledati na sat kako majka ne bi pomislila da mu se opet nekamo žuri ili da se dosađuje svakidašnjim obilascima njezine umiraonice, a nije više mogao procijeniti jesu li u bolnici bili kratko ili dugo.

Utješio je sestru, brata potapšao po leđima kako starijem bratu i priliči, zagrlio se s njima da dodatno ohrabre jedni druge, i njemu je trebalo, i poslao ih u restoran. Neka popiju kavu dok on s mamom to ne obavi. Nije ni znao što. Kao, sad će on, neće dugo. I oni i on mislili su da će o zadnjim praktičnim stvarima, o tome kakav pogreb želi, što da joj odjenu, pa bolje o tome sa Zoranom, jer s njim je oduvijek bila najbliskija.

Vratio se u bijelu sobu u kojoj je mama ležala mučeći se već više od tri mjeseca. Nikako da umre, šaputalo se u obitelji i oko nje sažalno. Povukao je sve stare i nove, vojne i ostale veze da je prime baš u vojnu bolnicu, a još jače i više da je ne otpuste kad je svima već bilo posve jasno da joj pomoći nema, da je stanje bezizgledno. Metastaze. Kao da je ponavljao Anđelkino umiranje. A što će s mamom doma? U svome velikom, pomalo zapuštenom generalskom stanu ne može ni biti sama. Da joj u stanju u kakvu je nekoga nađu da se o njoj danonoćno brine, također nije rješenje, a da je netko od njih uzme k sebi, neizvedivo je, jer svako joj od troje djece radi ili žive sami kao Zoran koji je nedavno, svi su govorili prerano, pokopao ženu. Uz to što nemaju medicinskoga znanja, kako da samo nemoćno gledaju majčinu muku iz dana u dan?

Svatko je od njih imao i svoju obitelj, i djecu, neki i unuke, i nisu im željeli priuštiti da baku gledaju na samrtnoj postelji. Liječnici su joj već ozbiljno odbrojavali dane. I odbrojili su ih, ali ona je i dalje bila živa. Majka ih je i sama molila da je ostave u bolnici koliko god mogu i da skoknu k njoj samo kad stvarno stignu. Nema potrebe trčkarati k njoj, ima sve što joj treba, ništa joj ne nedostaje. Ili, ako ne ide drukčije, ako je više ne mogu držati u bolnici, da joj potraže neki dom. Mjesto za umiranje, mislila je, ali nije to rekla naglas. Ni liječnici nisu, a ni ona sama nije očekivala da će sve to trajati toliko dugo.

Nekako je ponovno ulazeći u sobu, vrlo tiho, Zoran mislio da će majka, iznurena i običnim razgovorom, možda već spavati, možda već i zaspati zauvijek. Zastao je kraj postelje.

– Ma što bi mi još, sirota moja, imala reći? – borio se s mišlju ne izgovorivši je naglas.

Gledala ga je kako ga je znala gledati dok su oboje bili mlađi, kao da su vršnjaci, kako su se šalili. Otkad je ona bila vrlo mlada, jedva petnaestogodišnjakinja, a on njezino prvo dijete, kao da joj i nije dijete nego više vršnjak. Kao da imaju nešto svoje što znaju samo njih dvoje, kao da dijele neku tajnu.

Pokušavala se i nasmiješiti. Nije uspijevala.

Prepoznavao je Zoran već kad ju je boljelo, neizdrživo. Podnosila je bol bez riječi. Dobro je podnosila svoje stanje, ocjenjivali su liječnici. Nikad se nije ni na što žalila. Hvalili su i pred njom njezinu strpljivost i hrabrost. Rijetko zahvalan pacijent, rekao bi netko od osoblja.

– Da pozovem sestru ili liječnika? – pitao je Zoran.

Odmahnula je. Zacijelo bi joj uskoro trebalo ponovno dati novu dozu. Davali su joj injekcije ili joj sve češće, samo lijepili ﬂastere morﬁja, objasnili su im. Kao što je ona lijepila njima djeci ﬂastere kad bi se ogrebli ili raskrvarili koljeno ili prst u igri. Nije trebalo još dugo trajati. Primarijus im je, prije nego što su je poslije posla obišli, rekao kako mogu očekivati sad već svaki čas, kako to više nije ni pitanje dana. Toliko je blizu, dodao je, da sam i njoj rekao.

Zoran se užasno naljutio: jedno je reći njima, a drugo njoj samoj!

– Vaša je majka izričito molila da joj kažem kada se približi taj trenutak – samo je rekao primarijus i otišao.

Sad je taj trenutak bio u sobi s njima dvoma.

Mislio je da mu majka to želi reći. Da se hoće s njime oprostiti i nasamo. Otkad su izrodili svoju djecu, brat i sestra više nisu bili ni ljubomorni na njihov odnos kao što su bili u djetinjstvu prigovarajući majci zbog najstarijega, mamina sina i ljubimca.

Majčino je lice bilo sivo, sivo poput posve prljavosijede kose koja joj je, opuštena i posve kratko podrezana uokvirivala lice. Ni u starosti je nije, nego tek pošto je onemoćala bolešću, prestala bojiti u gavranski crnu kakva joj je bila prirodna u mladosti, kad je s njome upletenom u dvije debele pletenice i kao školarka kamionom stigla u glavni jugoslavenski grad. Kad su je udali za njezina Generala, koji tada još nije bio general. Tek je nedavno odrezala punđu, koju su u neka druga doba zvali Jovankinom, kakvu je uplitala otkad je se Zoran sjećao.

I plave su joj oči posivjele. Izblijedjele, postale prozirne, pomislio je primijetivši u njima unutarnju koncentraciju. Na bol, zaključi. Zapravo, da se othrva boli, da je ne pokaže. Nije nju mogao pitati, ali primarijusa je još u početku pitao je li njezina bol tupa ili oštra, stalna ili nailazi u valovima. Poput trudova, uzvratio je liječnik kao da Zoran može znati kako je to s trudovima.

Osjetio je majčinu ruku na svojoj. I prije puna staračkih pjega, uočio je tek otkako je zalegla, postala je i gotovo voštanožuta, prozirna. Ne bi očekivao da bi još imala snage primiti ga tako snažno. Onda ju je ugurala u njegovu, kao da je ona nesigurna djevojčica, a on njezin otac od kojega očekuje da će ju zaštititi od onoga čega se najviše boji. Ne više boli, ni smrti možda.

–Kako su oni? – pokazala je očima na vrata, očigledno misleći na mlađega sina i kćer.

– A kako bi bili? Drže se. Znaš i sama. Tvoja djeca, ne daju se kao ni ti.

– Pazi na njih, molim te. Ti si oduvijek bio jači od njih. I nemojte za mnom plakati, rekoh vam već. Ne žalite za mnom ni mene. Lijep sam život imala. I dug. Da i mogu, ne bih ga mijenjala. Osim možda ovo na kraju – dodala je kao sa smiješkom. – Ali što ćeš?

Pošutjela je časkom da bi došla do daha. Uhvatila je zrak. Između dvaju bolova. Tako ga je morala hvatati između dvaju trudova, rađajući nas, pomisli Zoran sjetivši se liječnikova opisa. Kao da ga je zagrizla.

– Sjedni, sine. Neću te dugo gnjaviti.

Zoran je pogledom potražio stolac. Oko postelje su još bili poredani stolci kako su njih troje sjedili oko majke. Mogao bi odabrati bilo koji.

Ali majka rukom potapša posteljinu:

– Tu. Da mi budeš bliže.

Pa on sjedne na postelju do nje.

I tako su sjedili držeći se za ruke i gledajući se u oči. Časkom, ali njemu se činilo kao vječnost. Zora bi rado još odgodila, ali znala je da, kad je već odlučila, ni za kakvu odgodu vremena više nema. Mnogo je puta pomišljala na taj trenutak, bude li došao kakav će biti, ali iako ga nije mogla ni zamisliti, iako ga je u mislima zamišljala na kojekakve načine, nije mislila da bi bio takav. Da bi ona bila, što nikad nije, nemoćna.

Progutala je, iako nije imala što, usta su joj bila posve suha. Zoran krene da će joj sa stolića uz postelju dodati plastičnu čašu sa slamkom kako bi smočila usta, ali ona zatrese glavom:

– Pusti sad. Moram ti nešto reći. Tvoji brat i sestra ne moraju to ni znati. Mislila sam da ti to neću morati reći. Nikad to nikome nisam rekla. Nikad nikomu – rastavljala je teško izgovorene riječi na slogove.

On ju je gledao. Pomalo dječački zbunjen. Njezin dječak. Nije znao što mu je činiti, iako je u mnogim ﬁlmovima gledao sličnu scenu rastajanja.

– Nosila sam svoju tajnu i mislila da će me s njom zakopati u grob, ali sad vidim da ne mogu – žvakala je zrak kao nešto žilavo i neukusno. – Ne smijem! Jer moja je tajna i tvoja, sine moj! Ne možeš zamisliti kako je to kad nikomu živom ne možeš reći. Nikomu živom! A gušiš se od toga iznutra. Kad se ne usudiš zaspati da u snu možda ne bi izgovorila ono što na javi nikad, baš nikad ne bi, radije bi umrla.

Ništa nije pitao. Ni jedno mu pitanje nije ni padalo na pamet. Tajna?!

– Sve sam ti napisala i rekla, sve znaš. Sad možeš otvoriti ono pismo. Možda sam sad već pomaknuta, ali napisala sam ga onda, čim je moj General umro, odmah poslije pogreba, pri zdravoj pameti. Prodajte stan i podijelite novac, znam da vam ni jednome nije lako. Sredila sam vlasništvo. I o pogrebu sam ti napisala. Kremirajte me i bez pompe odnesite urnu onamo, u grob uz oca. Tolike godine proživjeli smo zajedno, i dobro i zlo, više dobra nego zla, i neka ležimo zajedno za svagda. I njemu bi bilo drago. Kad je odlazio, rekao je da će me čekati. A i volio me je. I ja njega, samo da znaš.

Zoran je očekivao da će, poput njega, i ona jedva zadržati suze ili da će joj krenuti neka što se obično opisuje izdajničkom, ali oči su majčine bile suhe.

Banalan trenutak, opće mjesto, a toliko bolno, ma koliko se ponavljalo.

– Ali velim – govorila je sve brže kao da joj se žuri da je prije smrtne pretekne ili da se sama ne predomisli – sve sam ti to napisala u pismu. Da se ne predomislim. Doma ti je u mojem noćnom ormariću. Pokazala sam ti.

Sestra je naglo otvorila vrata.

– Morat ćete otići. Danas ste već predugo. I toliko vas je bilo. Gospođa je Zora jako umorna.

– Još samo časak, sestro – zamolila je pacijentica.

Sestra je zatvarajući vrata pomislila kako uvijek na kraju imaju za ispričati što još nisu rekli. Pa što nisu prije govorili, kad je bilo vrijeme za razgovor? Imali su dovoljno vremena.

– Samo me nemoj mrziti, molim te. I ne osuđuj me. Dugo sam i prije, a i ležeći ovdje, razmišljala hoću li ti uopće kazati ili neću. Samo to ti nisam napisala. Nikom živom to nisam rekla, kažem ti, nikomu! Nisam namjeravala lagati. I nisam lagala, samo sam šutjela! Nisam to planirala. Nisam nikoga ni oštetila. Shvati, nisam! Tako se dogodilo! Vjeruj mi, sine – produljila je rečenicu – odlučila sam reći ti ma što bilo, a ti, kako misliš. Svi kojih se to ticalo odavno su ionako pokojni. Nisam namjerno. Nisam ni ja znala. Što sam ja onda sirota znala? A poslije nisam znala kako bih rekla. I komu? Da mi je majka bila živa, možda bih njoj mogla reći, zamoliti je da me posavjetuje, utješi.Da sam imala majku, možda mi se to onda ne bi ni dogodilo. Možda me onda ne bi ni udali za Generala. Ali ocu? Bože, sačuvaj! Da sam imala prijateljicu, možda bih njoj rekla. Generalu me bilo sram išta reći, a i bojala sam se, ipak mi je on već bio muž, iako bi on možda od svih nabolje to shvatio. A poslije, kad već nisam rekla odmah, što bih govorila i poslije… – gušila se Zora u mnoštvu riječi koliko ih odavno izgovorila nije. Zoran je pomislio da možda bunca.

– O tvom je ocu riječ – nastavila je zastavši. – Tvoj otac nije tvoj otac. General nije tvoj pravi otac. Biološki, kako se to kaže. Tvoj je otac, tvoj pravi otac, Stipa. Janjin.

Zoran nije mogao otrgnuti ni ruke ni oči od njezinih koliko se majka sva upila u njega poslije ubrzano izgovorena ukopavši se u zajedničku tišinu. Nije mu dopustila da se odvoji iz toga dodira ruku i dodira očiju, kao da ne prekida tu njihovu pupčanu vrpcu, jer bi to možda značilo da se odvojio od nje, svoje majke. Kao da mu više ne bi bila majka.

Nije imao pitanje za nju. Pitanje sina majci.

Pogled joj se bolno zamutio. Činilo mu se da ju je ostavila sva snaga. Više da se ona odrekla i ono malo snage kojom ga dotad čvrsto držeći ga nije ispuštala iz ruku.

– Sine moj, sine moj – samo je ponavljala.

Zoran joj je samo kimnuo i stisnuo joj ruku. Teško je disala kao da ne može predahnuti. Kao da su je vlastite riječi ugušile. Sestra je žurno ušla.

Nije znao kako je izašao iz sobe. Tako se kaže, ali on stvarno nije znao. Osjetio je odjednom u dugom bijelom hodniku da je sam na svijetu. Kao da je majka već otišla.

Otac mu je otišao još prije mnogih godina, čovjek za kojega je mislio da mu je otac, a čovjeka koji mu je bio biološki otac, jedva da je poznavao iz viđenja, otišao je i malo prije njega. Da može birati, i sam bi najradije otišao. Bio je preumoran i da razmišlja o novoj činjenici u svojoj biograﬁji, da je ponovno slaže poput albuma iz kojeg su ispale stare fotograﬁje i ispremiješale se i odnekud se stvorile nove koje nikad prije nije vidio.

Spustio se leđima uz hodnički zid, odmah do vrata. Nije mogao koraknuti ni korak više. Osjećao je kroz košulju kako mu lopatice stružu po hladnim dezinﬁcirano bijelim pločicama. Kao da su mu noge omekšale, oduzele se, čučnuo je, ali ni to nije bilo dovoljno, pa se onda klizeći dalje spustio i na pod, posve leden. Osjećao je samo hladnoću od koje mu se koža naježila. Odjednom ga je oblio i hladan znoj.

Glavu je prignuo na prsa, kao u vježbi za poboljšanu cirkulaciju i vratne kralješke, duboko, gotovo u vlastito krilo. Kao da će se obgrliti, utješiti sama sebe. Imao je kao nikad potrebu za zagrljajem kao da je ponovno malen zatvoren, osamljen dječak. Imao je potrebu da ga netko utješi onako kako ga je obično cijeloga života tješila majka. Nitko osim nje sada mu nije bio potrebniji da ga utješi od nje same. Od njezinih riječi. Od njezine istine, koja ga je raznijela u najsitnije komade koje nije umio skupiti na hrpu.

Sebično je htio misliti samo na sebe, kako da se djelotvorno obrani od onoga što je upravo čuo. Nedostajalo mu je zraka. Nedostajalo mu je misli. Htio bi se kao na ﬁlmu vratiti, frashback, da nije čuo što je upravo bio čuo.

Odnekud se kraj njega stvorio stolac, netko ga je pridigao i po-sjeo na njega.

– Je li vam dobro, gospodine? – pitala ga je autoritativno sestra koja je u skupini bijelih kuta žurila u majčinu sobu. – Donijet ću vam vode.

Potrčala je pa se učas vratila s plastičnom čašom.

– Je li vam dobro? Je li vam sad bolje? Je li vam pozlilo? – redala je pitanja neka njezina kolegica, a on jednostavno nije uspijevao odgovoriti ni na jedno od njih.

Da se je mogao vidjeti, pomislio bi kako ima istu sivu boju kože kao i njegova majka.

– A kako da mi bude? Kako mi može biti? – samo je pogledao odrješitu sestru koja mu je gurala vodu u usta.

– Ako možete, plačite. Plačite samo. Bit će vam lakše. Nije lako gledati kako ti majka umire. Ali morate znati da vašu majku ne boli. Ne dopuštamo. Čujete li? Baš ćemo joj ponovno zalijepiti svježi ﬂaster morﬁja. Najjači koji imamo. Tako je, znate, uopće ne boli.

Onda je ipak dodala:

– Tako je gotovo uopće ne boli.

– Je li ona suvisla…

–Ne, ne boli je, kažem vam – prekinula ga je gurajući mu čašu s vodom u ruke.

– Mislio sam koliko je svjesna stvarnosti oko sebe…

– To ćete morati s liječnikom. To prelazi moje ovlasti…

– Je li svjesna onoga što govori…

– Liječnik će vam to. Ona je vrlo inteligentna i odlučna žena. Povremeno je zabetoniramo, kako mi kažemo, ali htjela se oprostiti s vama djecom i…

– Je li svjesna što govori? – pogledao je odlučno.

– Pa svakako je svjesna da ide kraju.

– Ali onoga što govori… – prekinuo je sestru.

– Pa mislim da zna što govori. Posljednjim snagama, ako me razumijete…

– Posljednjim snagama.

Osjećao je unaprijed gubitak, iako majka još nije bila otišla.

Gubi majku, ali osim nje, i drugi je put izgubio oca, čovjeka za kojega je do prije nekoliko minuta mislio da mu je otac, iako ga je stvarno izgubio još prije rata. Izgubio ga je, ali nije stekao drugoga, stvarnoga, koji je također otišao još i prije, a da ga nije dobro ni upoznao. Osjećao se užasno samim.

– Kao siroče – pomisli ironično. Inače je svojom ironijom, sarkazmom i cinizmom sve oko sebe nervirao, ali sad se nije mogao obraniti od nje.

– Samo mu je časkom bljesnulo kako mu je gotovo lakše što se, po svemu, poslije ovoga više neće morati susresti s majkom. Suočiti se s njome.

Sve mu je više pitanja padalo na pamet, ali nije se više mogao vratiti u sobu i da je htio jer je k njoj upravo ušla skupina liječnika i sestara. Požurila je onamo i sestra koja mu je davala vodu. Ruka se Zoranu toliko tresla da vodu nije mogao ni prinijeti usnama, suhim kao da ga je obuzela sva žeđ svijeta.

Kad je ostao u dugome hodniku sam, jer propisani su posjeti odavno završili, svega ga je obuhvatio plač, grčevit i bolan. Nije se mogao ni uspraviti pa je, dok se oko njega mračilo, sjedio i sjedio odsutan. Kao da i nije bila riječ o njemu. Možda se i onesvijestio jer je osjetio hladne pločice na leđima i ponovno je sjedio na podu sklopljenih očiju.

– Braco, brale, bato, eeej? Što je bilo? Jesi li dobro? Nemoj, nemoj –ponavljali su mu brat i sestra gotovo se natječući tko će ga jače zagrliti svaki sa svoje strane. Neka ga je ruka lagano šupala, druga mu mokrim rupčićem gladila čelo i vrat. Voda koja mu se slijevala duž vrata miješala se s njegovim suzama. Plakao je. Bezglasno. Činilo mu se satima.

– Braco, braco moj – privijala ga je sestra na grudi kako je to nekad činila mama. – Nemoj. Pa ti nikad nisi plakao. Nikad! Nemoj, rasplakat ćeš i mene. Ti si nas tešio, je l’ da? Nemoj, nije ni nama lako…

A Zoran je samo plakao i plakao, nije prestajao plakati. Neutješno. Njih su ga dvoje onda gledali šutke pa se zagledali preko nje-gove glave dvojeći što im je činiti, kako mu pomoći. Na kraju su ga svaki pod jednu ruku odveli u kaﬁć preko puta bolnice. Na jednu ljutu. Popili su ih i nekoliko zaredom. Tek kad su mu iste večeri javili da je njihova majka upravo umrla, došao je k sebi.

Ali nije ga prestajalo mučiti može li se, kako neki očito misle, a neki u tome i uspijevaju, umaknuti prošlosti, vlastitim djelima i mislima u njoj? Može li se prošlost naknadno mijenjati? Može li se promjenom samo jednoga, ali presudnoga podatka u vlastitu kodu, promijeniti cijeloga sebe? Može li još poslije toga išta ostati kako je bilo prije? Prije? Prije čega? Što je to prije?

Priredila: Lada Žigo Španić

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje