Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Tribine DHK

09Ruj

Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Poštovani kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:

Višnja 80

(priredio: Mladen Machiedo)

Hrvatski P.E.N. centar, Zagreb, 2020.

*Napomena: knjiga je kratki osvrt na život i djelo Višnje Machiedo, višestruko nagrađivane prevoditeljice, esejistice i spisateljice.

*Tribina online objavljena je na:

www.facebook.com/watch/?v=656938528540460&extid=hYhhtCLiVwdEXcln

www.youtube.com/watch?v=Hytm5fXB4fM&t=7s

Uvodno slovo

Preda mnom je ispis knjige kojom se, u sadašnjem stanju stvari, zaokružuje život i rad Višnje Machiedo. Uz nagradu Hrvatskog P. E. N. centra pod njezinim imenom, a kao neposredan povod za potvrdu i daljnje promicanje esejistike, žanra koji se medijski i odveć mimoilazi (u korist fabuliranju), premda na njemu počiva intelektualna svijest odnosnih autora, da ne kažem i nacije, usput rečeno, u obrazovanijem okružju većih kultura.
Budući da je riječ o preminuloj osobi, obljetnička je brojka, na žalost, fiktivna. Međutim, prigoda je za brzi pogled unatrag: od životopisa i bibliografije do tuđih kritičkih osvrta (u odabiru citata), od foto-portreta do dokumentarne nazočnosti u književnim krugovima (domaćim i stranim) i ponekog dodatka.
Ako to nije posebno naznačeno, fotografije su uglavnom moje: osim, razumije se, starijih obiteljskih, Višnjinih prije našeg susreta te onih rijetkih na kojima se sam nalazim.
Višnja nije nikada (kao ni potpisani, uostalom) izvan kuće slavila neku svoju godišnjicu, ni životnu ni radnu. A one obično kod nas primoravaju tzv. (tanahnu) javnost da nekoga napokon primijeti.
Odsad, teže će se moći skliznuti preko impozantne biografije. (Mogla je ona – na korist zdravlju i potencijalno duljem životu – biti i nešto skromnija da Višnju nije pratio neizlječiv osjećaj kako, bez stalnog uhljebljenja, dovoljno ne pridonosi kućnom budžetu!) Ovako, njezinih je kritičkih i esejističkih knjiga 7, pozamašnih autorskih antologija 3, knjiga prijevoda preko 30 (ne računajući ponovljena i nova izdanja), priređenih djela daljnjih 6, a radio-adaptacija i dramatizacija još oko 30. (U prosjeku od diplome jedan i po naslov godišnje).
Odabir kritičkih citata (njih oko 40) govori pak o odjeku koji je – gotovo neopazice, ali u postumnom zbroju itekako znatan – ipak mjerodavno pratio i cijenio njezin rad. Mimo nekih marginalija (znakovitih, ali žalosnih za one kojih se tiču!): primjerice s romanistike našeg zajedničkog bivšeg Filozofskog fakulteta nije joj nikad recenzirana nijedna knjiga (ni prijevod!), a posljednjih godina života nije primala poziv za prijem 14. srpnja (nacionalni praznik) od francuskog veleposlanstva u Zagrebu, preko čega – premda šutke- nije lako prelazila. (Neispravljivo činjenično stanje!)
U predgovore za Višnjine Izgubljene korake (treću postumnu knjigu) natuknuo sam ponešto o poželjnom tiskanju preostale ostavštine (sad već u neizbježnom decrescendu).
Onkraj kreativnih osobnih sjećanja i snova, ova knjiga, kako rekoh – kao sažetak i bilanca u formi monografske „skice“ – na stanovit je način nehotični radni oproštaj.
Naravno, ostaje i dalje riječ drugima…

(prosinac 2019)

Mladen Machiedo

Životopis

Višnja Machiedo, djevojački Škrtić, rodila se 1940. u Zagrebu, gdje se i školovala, pohađala klasičnu gimnaziju, potom diplomirala na Filozofskom fakultetu (radnjom o Matošu u Parizu) francuski jezik i književnost (iz potonje prof. Antun Polanščak) i komparativnu književnost (prof. Ivo Hergešić). Glumila je, od gimnazijskih dana, potom u SEK-u (Studentsko eksperimentalno kazalište, gdje ju je zapazio Gavella), u predstavama Euripida, Plauta, Držića, Goldonija, Krleže, Begovića, Roszewicza… Gostovala je u Turskoj. (Kuriozitet: epizodna uloga u filmu Deveti krug.)
Kao baby-sitter prekinula je 1964. jednogodišnji inozemni staž, traumatizirana u bešćutnoj, bogatoj pariškoj obitelji. U nemogućnosti da se stalno zaposli u kulturi, radila je potom u Zagrebu kao konzultant za stranu knjigu (knjižara „Mladost“) da bi nakon nekoliko uknjiženih prijevoda ostvarila status slobodnog umjetnika.
Udala se za Mladena Machieda, tada još lektora talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu 1968. godine. S njim, a katkada i sama, kao stipendist, boravila je u inozemstvu: Lucca-Pisa (i drugi talijanski gradovi), Pariz, Arles… nakratko London, Andaluzija.
Među francuskim piscima s kojima se ponajviše družila i ustrajno dopisivala bili su: René de Obaldia, Michel Deguy (jož živi), Jacques Dupin, Catherine Claude, Françoise Campo-Timal.. Upoznala je i Queneaua, Jabèsa, Du Boucheta, Meschonnica, Finkielkrauta, Cerquilignia, Gardea, Brucknera, Peyréa, L. Finas, A. Le Brun, F. Delay… U domovini je osobito surađivala s Vladom Habunekom i nakladom „Ceres“.
Nije pretjerano reći da je, pored pozamašnih antologijskih obuhvata (od kojih svaki sadrži malu knjižnicu!), ovdje i posebno otkrivala Nervala, Sagalena, Célinea (Krleža mi je usmeno hvalio taj prijevod), Bretona, Viana, Brcknera, Deguya… a uz to proširivala poznavanje Baudelairea, Sartrea, Camusa i drugih, te kroatističkim interpretacijama pomaknula razumijevanje Šopa, Ivšića, Habuneka, Gotovca i Fabria (sve ih je osobno poznavala).
Svladala je poprilično talijanski, pa i engleski.
Bila je član DHKP-a i Hrvatskog P. E. N. centra.
Bilježe se o njoj dodijeljena sljedeća priznanja: Nagrada grada Zagreba, Nagrada DHKP-a, Nagrada Iso Velikanović (za životno djelo, 2010.), povelja Talijanskog instituta za kulturu „Frano Čale“, Francuska Legija časti (1997.)
Uz njezino bolovanje nastali su dnevnički zapisi Tanka crta Mladena Machieda, dok je njezin život, u riječi i slici, prethodno sažet u Due vite per immagini (Laboratorio di poesia, istog autora.)
Objavila je sljedeće knjige kritika i eseja: Drugi život (kritičke studije, eseji, članci), DHK, Zagreb, 2005., Putovima i prečacima (Eseji i ogledi), Matica hrvatska, Zagreb, 2005., Od kazališta do teksta i obrnuto (Romanističke i hrvatske studije i ogledi), 2007., Skrovite putanje, 2011. (obje u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade), Kvartet za Nikolu Šopa, DHK, Zagreb, 2014. (postumno), Kišobran u nebu, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2015, (postumno), Izgubljeni koraci, DHK, Zagreb, 2018, (postumno).
Od autorskih antologija objavila je Komedija dell'Arte, CeKaDe, Zagreb, 1987., Osamnaest izazova (Francuski pjesnici 20. stoljeća), 2 toma, Ceres, Zagreb, 1996., Francuski nadrealizam, 2 toma, Konzor, Zagreb, 2002.
Objavila je tridesetak knjiga prijevoda, uz to i mnoga priređena izdanja, brojne radio-adaptacije i dramatizacije, filmske scenarije te brojne tekstove u časopisima.

Kritički osvrti o knjigama Višnje Machiedo (odabir iz knjige Višnja 80)

„Ako se složimo s tezom da je svaki dobar prijevod vrijednog književnog djela bogaćenje vlastite književnosti, onda je naša književnost ovim prijevodom zaista mnogo dobila. Célineov je roman, naime, jedan d temeljaca moderne francuske proze kojom smo se prilično bavili, objavljujući prijevode mnogih vrijednih djela i pisaca, ali možda još i većeg broja kovača lažnih riječi.“

(Tomislav Kurelec, Remek-djelo, u „Telegram“, 1972.)

***

„Izborom antologijskih tekstova komedije dell'arte, njihovim prijevodima i uvodnim studijama Višnja Machiedo priredila je knjigu kakve dosad nije bilo u našoj kulturi, u kojoj je inače ta vrsta teatra imala izravnih odjeka, i u dramskoj baštini i u suvremenoj kritici. Kad bi se međutim sabrao samo dio napisa u kojima se u nas spominje ta znamenita pojava u kazališnoj povijesti, uočilo bi se koliko su se često razni autori na nju pozivali, ali i to koliko su njihova shvaćanja o njoj bila nedostatna. Evo još jednog razloga zbog kojeg treba pozdraviti to izdanje, pogotovo zato jer je vrlo uspješno priređeno.“

(Frano Čale, nakladnička recenzija CeKaDe, 1986.)

***

„Uloživši glas u prepjevne i prevođene dionice, Višnja Machiedo je još više došla do izražaja u često opsežnim hermeneutičkim poglavljima i na samostalnim stranicama svojih egzegeza. (…) Osamnaest izazova ne odgovara nikakvu receptu ili školi, ne slijedi poetičke ili tendencijske dominante. Individualisti i samotnjaci, uvršteni autori djeluju kao heretici, a dijelom mistici, dijelom oniričari, a dijelom empiričari.“

(Tonko Maroević, Hodočašća i nredohodi, u „Vijenac“, 1997.)

***

„Moram priznati kako sam i u ovoj knjizi prijevoda francuske poezije Višnje Machiedo prepoznao onu strast koja nas je nukala da dvojbe našeg vremena, da naše stoljeće koje evo završava, propitujemo pije svega pjesničkom praksom. (…) Svojim prijevodima, lucidnim esejima koji ne razaraju, nego pomažu uspostavi poetskog iskustva, Višnja Machiedo priprema, nadam se, to novo vrijeme čitanja i uživanja u poeziji.“

(Branko Bošnjak, Izazovi novih poetskih čitanja, u „Dubrovnik“, 1998.)

***

„Višnja Machiedo odabrane tekstove o Tristanu i Izoldi prevela je sa starofrancuskog izvornika služeći se dvama kritičkih izdanja tih djela. Djela, izvorno pisana stihom, prevela je u prozi i na suvremeni hrvatski jezik, odustajući od oponašanja metričke sheme starofrancuskog izvornika. Međutim, hrvatska prozna inačica starofrancuskih stihova slijedi ritam, leksik, sintaksu i stilski repertoar starofrancuskih predložaka, a premrežena je i unutarnjim rimama i asonancama te tako današnjem čitatelju vjerno prenosi smisao, kompoziciju i duh drevnih medijevalnih tekstova.“

(Dunja Fališevac, Totalni ljubavnici, u „Vijenac“, 2003.)

***

„U ovim knjigama nadrealizam dobivamo bez predrasuda. Dapače, nadrealizam bi krepao, kad bi dospio u ruke nekome tko i ga herbarijski spašavao. U tome je neprocjenjiva uloga priređivačice, pri čemu se Višnja Machiedo pokazala kao prevoditeljica i kritičarka, a njezina kolažno montažna metoda upravo je u suglasju sa nesvodivošću pojma nadrealizma, koji je doduše kao strastveni pokret započeo u Francuskoj, ali u podzemlju još uvijek djeluje.“

(Gordana Benić, Francuski nadrealisti i spajanje nespojivog, u „Slobodna Dalmacija, 2003.)

***

„U Franuskom nadrealizmu Višnja Machiedo u prvom je redu obradila složen teorijski kompleks uvjetovan različitošću sudionika pokreta, njihovih opisa i osvrta na njih da bi stvorila prosvjetljujuću sintezu.“

(Zvonimir Mrkonjić, Nadrealističko zviježđe, u „Novi list“, 2004.)

***

„Mislim da ne bi bilo pretjerano kazati, da naše književno polje već nije zahvatio brutalni sveizjednačujući, uvijek prema dnu, tržišni mehanizam – koban u državi sa samo 4,5 milijuna ljudi – da je Višnja Machiedo zapravo za Hrvatsku izmislila nadrealizam, pokazujući pritom izvanrednu senzibilnost za nadrealističke vrijednosti i krajnje realističan smisao za njihovu eksplikaciju.“

(Marko Grčić, Višnja Machiedo i nadrealizam, pročitano u DHK 27. rujna 2013.)

***

„A četiri eseja koji su pred nama skupljeni u kvartet govore nam o još nekim srodnostima (…) koje su Višnju Machiedo navodile na uvijek novo iščitavanje Šopa. Mislim da je jedna od tih srodnosti, uza stanovit 'vedri pesimizam', a možda baš i zbog njega, bila vječita slutnja onostranoga, težnja transcendiranju kapsule tjelesnosti (…).“

(Iva Grgić Maroević, Nikola Šop i Višnja Machiedo ili izbor po srodnosti, u „Zadarska smotra“, 2015.)

***

„Tematski je nesaglediva – od Šopovih astralnih putovanja, do natuknice o smislu biografije, od istraživanja Tehnopola do meditacije o kišobranu, od eseja o gubitku humanizma do bilješke o dnevničkom zapisu – sve su to njezine misaone i spisateljske avanture s različitim putokazima, avanture koje joj rasplinjuju maštu, ali i sabiru misli.“

(Lada Žigo, Srcem protov Tehnopola, predgovor za V. Machiedo, Kišobran u nebu, 2015.)

***

„Dio obrađenih tekstova i akumuliranih prepjeva okupila je u samostalnim knjigama, originalno zamišljenim antologijama ili stručno povezanim panoramskim pogledima. Zaokruživanje vlastite radne aktive poduzela je tek u novom mileniju, nakon prethodnih četrdesetak godina frenetičnog i iznimno motiviranog rada, pa je s tri kritičko-esejističke, romanističko-teatrološke knjige konačno zauzela istaknuto mjesto u neakademskoj književnoj znanosti, u literarno ispisanoj egzegezi uzornih tekstova.“

(Tonko Maroević, Stihovima ususret (a usput), u „Hrvatska revija“, 2016.)

***

„Danas sam naročito počašćen i emotivno dirnut jer prvi put primam nagradu koja se zove po osobi koju sam dobro poznavao i neobično poštivao. Višnju Machiedo bilo ne nemoguće ne poštovati. Bila je žarište duha, senzibilnosti, obrazovanosti, širokih horizonata i iznimne dobrote.“

(Viktor Žmegač, prigodom dodjele nagrade u Hrvatkom P. E. N. Centru, Goran Galić, u „Vijenac“, 2015.)

Odlomak iz knjige Izgubljeni koraci Višnje Machiedo (nije uvršteno u knjigu Višnja 80)

O „MJESTU I SUDBINI“ PREVOĐENJA

(Granice i prijelazi)

Predlažući ovaj naslov, dragi prijatelji ne želim vam zapravo ponuditi nekoliko zrnaca neke teorije prevođenja (a da pritom ipak posve ne odbacujem pojmovna objašnjenja), kanim se samo pridržavati stanovitog ponešto zamagljenog, kontemplativnog empirizma, s jedinom nakanom da pokrenem neka pitanja koja će, htjeli – ne htjeli, našem trudu, i počesto nepoznatom, obezvrijeđenom ili čak osporenom, povratiti načelno važnost i, usuđujem se kazati, intelektualnu i duhovnu ozbiljnost što se u sebi nosi.
Danas se više nitko ne prisjeća osebujnog mjesta što ga je neizostavno zauzimao dragoman (le 'truchement' – da navedemo tu staru francusku riječ koja dolazi s Istoka – na arapskom terdžuman), a on je istoznačnica za tumača, interpreta, u velikim mitskim kulturama, još više na Istoku negoli na Zapadu. Kako bijaše kadar odgonetnuti nerazumljiv smisao nekog stranog govora, uz to tajanstvenog i uznemirujućeg, taj se čovjek činio blizak proricanju, svećeniku, a ponekad se s njime i miješao zato što bijaše dionikom one iste moći da na mjesto ustanovljenih značenja prenosi jedan govor, jednu Riječ što dolazi s drugog mjesta, najudaljenijeg na obzoru, od Drugog ili s nedokučivih vrhova Svetog. I upravo se stoga događalo da ga i usmrte, nakon što bi ispunio svoju zadaću; kao da su se bojali da taj tumač, to posredničko biće između dva svijeta, ne zloupotrijebi taj začudan dar bogova e da bi izvrgnuo neprilici, a možda i pokvario, uništio integritet onoga što bismo mogli nazvati zatvorenom, ograđenom kulturom.
U modernim kulturama, prevoditelji se više ne izlažu toj opasnosti, ali zbog sve veće otrcanosti translingvističkih razmjena, ali na svojevrsnom sadašnjem „zajedničkom tržištu“ znanja koje se svagda sve više ustanovljuje među narodima, nedvojbeno blagodarnom na drugim razinama, prevoditelju se, koliko god on postao neophodan, najčešće pripisuje samo minorna sposobnost, sposobnost uklanjanja idiomatskih zapreka koje se jošte suprotstavljaju savršenoj prozirnosti komunikacije. Ali to je puka varka, dopadljivo gajena himera, programirana obmana od zastupnika planetarnog marketinga. Istinski posao književnog prevoditelja ne sastoji se, znamo to i te kako dobro, u svođenju razlika, nego naprotiv u isticanju onoga što, tekstu koji je napisao netko drugi, svjedoči o njegovoj drugotnosti, pa i o njegovu neotuđivom bogatstvu. Zna se, primjerice, da je klasična književnost tražila u antičkoj kulturi i negdašnjim jezicima upravo to otuđenje s ciljem da običan jezik uzdigne do dostojanstva prevođenog jezika. Tako je transponirati u francuski nego grčko ili latinsko djelo već značilo obaviti suštinu stvaralačkog čina (tako, u predgovoru Edipu, Corneille žali što je izgubio prednost da bude prevoditelj!). Murice Blanchot, naš suvremenik, vidi štoviše u prevođenju „onaj pokušaj izvlaštenja i od jezika i od nas samih (što) čini bit književnog iskustva“ i „književni čin par excellence“. Začudan je paradoks, tako shvaćeno prevođenje; približavajući nas sveudilj stranom govoru, razumljivom iznenada na našem vlastitom jeziku, ono nas isto tako od njega udaljava, čini ga dragocjenijim po svemu onom po čemu se razlikuje od našeg osobnog načina osjećanja, mišljenja, našeg duhovnog ustrojstva i književnosti. Ali moramo smjesta upozoriti i na drugi paradoks, što ga je ovaj put istaknuo Oscar Wilde, a to je „da samo u dodiru s umjetnostima stranih naroda umjetnost neke zemlje stječe onaj individualni i odvojeni život koji nazivamo Nacionalnost.“
Koje bi, dakle, bilo pravo mjesto prevođenja u tim „spojenim posudama“ nacionalne i strane kulture? Možemo li ga vesti na jedan zajednički nazivnik, a da pritom ni najmanje ne omalovažimo onaj beskonačno varijabilni brojnik razlomaka, koji označava zemljopisno, nacionalno i jezično područje, odnosno specifično prevoditeljevo vrijeme-i-prostor? Nije li to mjesto ukrižavanja i račvanja jezika i kultura? Jedno „raskrižje“? Prevođenje, čini se, pripada dvosmislenom, klizavom mjestu, neprestanom kretanju amo tamo, odlaženju i dolaženju; njegova je lozinka, po mišljenju Valérya Larbauda, „služiti“, a njegov cilj: prekoračivati jezične, literarne i druge granice, e da bi ljudi iz različitih zemalja na svijetu stupili u dodir i da im se osigura komunikacija. Ali ta neizmjerna usluga što je prevođenje čini intelektualnoj povijesti svijeta ne obavlja se bez stanovitog raščetvorenja, nekog čudnog razdiranja koje obilježava „bojažljivo poštenje“ prevoditelja. Jer to mjesto susreta za njega predstavlja također ontološko iskustvo dijeljenja: kako se duh svakog jezika izražava u nekoj jedinstvenoj dimenziji, postoje i one neprenosive stvari, nijanse, „fasete“ u koje se ne može proniknuti. Kao mimetička djelatnost, uvijek drugo – ne želim reći drugorazredno –pisanje nekog djela, prevođenje se ne bi moglo podmetnuti na mjesto izvornog stvaranja niti se s njime poistovjetiti, premda ono prije svega nastoji polučiti višak ili pojačano verbalno (pjesničko) djelovanje svojstveno izvorniku, tzv. nadaktivizaciju, zato da svoj materinski idiom (ili jezik odredišta) prisili na sklopove i načine izražavanja koji mu se čine mrski i za koje ga malodušni duhovi smatraju nesposobnim. Jer jedino na taj način, naposljetku, prevođenje uspijeva oploditi i jezik odredišta i ograđeno polje nacionalne književnosti. „Prevođenje odsad više nije zahvat koji teži pokazivanju konačne ljudske istovjetnosti, nego teži tome da postane prometalo ljudskih osebujnosti. Njegova se funkcija sastojala u tome da su te razlike nepremostive…“ – potvrđuje nam Octavio Paz, ali zato da bi nas nekoliko redaka dalje, uvjerio kako ih ipak valja prekoračiti, to jest pronaći prijelaze.
Postoji još, povrh svega, jedna druga prepreka koja bi nam morala služiti kao odskočna daska, a protiv koje bismo se istodobno morali boriti, a to je još i sad tvrdokorna avet kulturnog kolonijalizma, bilo da se radi o kolonijalizmu velikih nacija i svjetskih jezika uperenom protiv malih naroda i „manje-važnih“ jezika, izvornih djela prema njihovim prijevodima ili, napokon, o stanovitom kolonijalizmu nacionalne književnosti u odnosu na prijevodnu književnost ili drugo pisanje stranih djela. Prevoditelj, svaki prevoditelj, ako je svjestan ozbiljnosti svoje zadaće, ako uistinu djeluje „u duhu milosrđa i pravde“ (Valéry Larbaud), ima zadatak i poslanstvo da razotkriva vrijednosti i da ih iznova uspostavlja, ne ravnajući se slijepo prema diktatu kakve materijalističke veličine, gospodarske sile ili političke moći. Neka se stoga više nikada ne miri sa sudbinom prozirnog „služitelja“, što ga površnost medija stavlja među zagrade, ako ga u svom nadobudnom neznanju iole primjećuje, jer se tekstovi, kao što dobro znate, ne prevode sami od sebe, zahvaljujući jedino sposobnosti pasivnog prožimanja nekim drugim jezikom, nego je doista posrijedi neko osobno Ja, neka individualna svijest koja pouzdano tumači i koja bira.
P.S. Pomalo sam se prisilila da – ovdje, u Dubrovniku – iskažem pred vama nekoliko općenitijih, nepristranih razmišljanja, kao da ovaj grad, nekoć prozvan „krunom hrvatskih gradova“, uopće ne nosi na svojem tako lijepom, ponosnom i plemenitom čelu svježe otiske jedne užasne krune od trnja. A ova bode i moju glavu, žeže i moje misli; i kao i svaki drugi Hrvat ili Hrvatica, udaram glavom o zid groznog i sablasnog zla koje se očituje na cijeloj ljestvici ljudskih nesreća zvanih nasilje, pljačka, krvoločnost, genocid, kulturocid, ritualna i perverzna klanja, koncentracioni logori, silovanja, progonstvo… i, s druge strane, ravnodušnost, neznanje, žilave predrasude, oklijevanje, apriorni stavovi, fiksacije. I što još reći o propagandističkoj kampanji, napose o onome što Denis de Rougemont naziva mensonges de nulle vérité (tj. pukim lažima koje čak ni ne izokreću istinu) što su čak zadugo uspjele potisnuti tragičnu istinu! Nije li tome donekle kumovao i kulturni (točnije nekulturni) kolonijalizam i nedostatak prijevoda?! Za nas ovdje, u vjekovnoj sjeni, iako je hrvatska prijevodna književnost svagda težila svjetskom vrhu i obilju, bili su to dovoljno bolni potresi i lomovi, u suženom vremenskom roku, da rode u nama pouzdanje u moralnu hitnost i da pošaljemo natrag na europsku adresu poruku Emmanuela Lévinasa, jednog od najvećih francuskih i europskih filozofa našeg vremena:
„Tu gdje bih mogao ostati promatračem, ja sam odgovoran, to jest još sam onaj koji govori. Više ništa nije kazalište, drama više nije igra. Sve je ozbiljno.“

(Kongres P.E.N.-kluba, Dubrovnik, 1993.; tekst na francuskom; ova, sasvim nova hrv. varijanta uz tal. uvod, Istituto Italiano di cultura, 1995.; zbornik, izd. IIC- DHKP, Zagreb, 1996.)

Priredila: Lada Žigo Španić

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje