Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Tribine DHK

16Ruj

Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Poštovani kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika u spomen na dragog kolegu.

Kazimir Klarić

"Smrt dosadi (Tajna Hitlerova faćuka)"

Mala knjižnica DHK, Zagreb

Kazimir Klarić (1940. – 2019.) diplomirao je na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao pravnik, potom kao urednik Dramskoga programa na Radio Zagrebu do umirovljenja 1994. Pisao je humoristično-satirične romane (Na tri noge, 1971; Kolut natrag, 1972; Pasji svatovi, 2000), u kojima kroz životnu priču glavnog lika Pupara analizira suvremenu društvenu problematiku, i pripovijetke (Svi na led, 1977; Unutrašnji neprijatelj, 1981; Akupunktura za samoupravljače, 1987; Uskrs pod zidom i druge priče, 2002). Pisao je i za djecu (Mrnjau, grizu me, 1973; Imam rep, 1973; Afrička jaja iznenađenja, 1994). Velik uspjeh postigao je i kao scenarist televizijskih drama i komedija Kratka noć (1971), Izjava (1973), Samac (1973), Unutrašnje rezerve (1987), serija Punom parom (1978), Pozitivna nula i Ne daj se, Floki! (1979), radiodrama Majstori (1997), Konopac (1998) i dr. Crv sumnje (2003) zbirka je humorističnih bilježaka objavljivanih u Vjesniku, a Godina nemilosrđa (2005) roman o prijelazu iz socijalističkog sustava u višestranačje. Uvršten je u antologiju humora i fantastike. Nagrađen je nagradom Grada Zagreba "Grigor Vitez", "Josip i Ivan Kozarac", zatim nagradom za životno djelo "Josip i Ivan Kozarac" a nagrađene su mu i brojne pripovijetke.

* Tribina je dostupna na: www.facebook.com/watch/?v=602346560462400&extid=TlKweJgUt60QqqTg i youtu.be/Hk8mn6USWMg

Važne dramatizacije i serije:

Iz antologije dramskog programa televizijska drama "Izjava", premijerno prikazana 1976. godine, prvi je ambiciozniji projekt za televizijske ekrane Kazimira Klarića, televizijskog i radijskog scenarista. U središtu radnje je radnik Tomo Jurišić. Kao član radničke kontrole, on na općinskoj konferenciji Saveza komunista daje izjavu o stanju u svojoj tvornici, o međuljudskim odnosima, o pojedinim ljudima koji su akteri tih odnosa, a posebno o direktoru Luki Siću. Njegova izjava izaziva niz reakcija koje završavaju istragom i izvještajem komisije o problemu Tome Jurišića na Zboru radnih ljudi tvornice, što izaziva neočekivan rasplet događaja...

(Urednice ciklusa: Željka Turčinović i Maja Gregl)

Roman Kazimira Klarića Godina nemilosrđa u vlastitoj dramatizaciji za radio opisuje košmar tranzicijskih identiteta i njihovu privremenost i nestalnost. Ta privremenost pogađa i one koji su naizgled osigurani od nevolja i zaštićeni u svojim oazama trajanja i nezamjenjivosti, a pisac duhovito i vješto koristi i slom vlastitih iluzija. Redatelj: Dejan Šorak.

Omiljena dječja serija Ne daj se, Floki iz ranih osamdesetih, nakon mnogo godina prekrojena je u igrani film. Film za djecu "Ne daj se, Floki", napravljen je prema seriji u pet nastavaka iz 1985. godine. To je priča o stanarima jedne novogradnje u Zagrebu, u koju se pokušava useliti, odnosno pronaći gazdu, jedan pas skitnica. Dosadio mu je lutalački život, a u toj se novoj gradskoj četvrti izgubila i romantika skitnje. Floki razmišlja o svim stanarima novogradnje i procjenjuje da su mu najveće šanse kod bračnog para s djetetom, koji često odlazi na selo.

Punom parom humoristična je serija u devet epizoda tadašnje Televizije Zagreb premijerno emitirana 21.5.1978. U središtu radnje tipični je radni kolektiv - tvornica žice - iz razdoblja samoupravnog socijalizma. Dobrodušnom, ali i britkom satirom scenarist serije, poznati književnik Kazimir Klarić predstavio nam je niz onodobnih aktualnih društvenih tema te njihove protagoniste - vrle samoupravljače - od portira i radnika do direktora i njegove sekretarice, partijskog sekretara tvornice, predsjednika sindikata, kadrovika, šefa računovodstva i drugih...

Kritike

Knjiga Smrt dosadi Kazimira Klarića, pisana u prvom licu, ispovijest je glavnoga lika koji je odslužio vojsku u JNA te kao slobodan čovjek „baulja“ po Zagrebu, po krčmama, na ulicama, u parkovima, susreće razne ljude i upada u razne duhovite situacije, posve predan „pijanoj“ sudbi što ga „valja“ od kvarta do kvarta. Valja istaknuti da je u nas napisano more umjetničke proze koja govori o „crnom“ socijalizmu, od koje većina i nije baš „umjetnička“ zbog pretjerane ideologizacije i crno-bijele slike svijeta. Koliko je u nas u posljednje vrijeme obavljeno knjiga koje se osvrću na ono vrijeme na humoristički način, ležerno, bez ikakvih prenapregnutih osjećaja ili teza? Tek šačica. U socijalizmu je bilo više humorista koji su ga boli iglicama negoli danas, kada bi humorist mogao napraviti cijelu obdukciju sistema.

Jedna od tih rijetkih knjiga koje se osvrću unatrag s osmijehom na licu, a ne s podignutom šakom jest i knjiga Smrt dosadi. Knjiga je i panorama ondašnjeg društva, ali se može velikim dijelom odnositi i na sadašnje. Na brdovitom Balkanu nema mira. Onda bijahu puste privredne reforme, od devedesetih sve pljušti od novih reformi, mijenjaju se zakoni, buše nove rupe u zakonu, pa na tom društveno-političkom bauštelu nije dosadno, a ponekad žudimo dosadu, mali predah od buke i huke, od koje smo se posve obezglavili. Bio u pitanju socijalizam ili kapitalizam, sve je u nas izvrnuto, uvrnuto, bez reda, dapače, puno nereda, pa se svi okrećemo kao zvrkovi oko svoje osi i kako onda „urediti“ tekst o našem društvu kad je društvo totalno izneređeno? Knjiga je „zarazno“ duhovita, pa i recenzenta potiče da piše o njoj humoristički, od srca, a ne iz gnijezda učena uma.
Knjiga Smrt dosadi stoga nema čvrstu strukturu, nego je pisana spontano – autor kao da baca bisere iz glave direktno na papir, skakuće iz slike u sliku, iz prostora u prostor, iz asocijacije u asocijaciju, iz štosa u štos, stvarajući tako mrežu živopisnih misli i scena. Slike niže brzo, pa je tekst hiperdinamičan. Valja naglasiti da je u ovoj knjizi autor zorno prikazao sliku ondašnjeg Zagreba, sa starim tvornicama, boemskim birtijama, milicajcima, društveno-korisnim nazivima objekata, društvenim, ljudskim i neljudskim očajima i običajima. Tu je velebna galerija likova – komunista, doušnika, milicionara, luđaka, klošara, ubožnika iz radničke klase, ali i smiješnih moćnika. Tu je i Hitlerov navodni vanbračni sin (faćuk) kojeg je davno začeo s nekom našom seljankom, Bog te pita gdje, a koji vapi u zatvoru o svojim arijevskim korijenima, no za džabe, kad se u nas mrze Švabe, a ni dokaza nema u naše babe. Rečenice su ovom fragmentarno pisanom romanu veoma kratke i tečne, jer autor, izgleda, ne želi mudrovati, nego biti prirodan, i kao čovjek i kao pisac. S obzirom da su rečenice kratke (i slatke!), mnoge bi se mogle objaviti i kao zasebni aforizmi.
Smrt dosadi je živahan, smiješan i šarolik tekst, to je književno-novinska reportaža o našoj balkanskoj svakodnevici, puna svakovrsnih detalja iz osobnog i društvenog života, pa se može čitati i od sprijeda, i odostraga i iz sredine. Knjiga je i formatom i sadržajem veoma priklana za ručnu torbu – može se čitati u tramvaju, u kafiću dok se čeka partner da obavi kupovinu, u frizerskom salonu pod haubom. A to je prava knjiga – za svaki prostor i sva vremena. I dok velebna prošlost još uvijek dopire u našu sadašnjost, puna neispunjenih zavjeta i nepodignutih spomenika, Klarić ubija mitomaniju i otvara svoj herbarij društvenih budalaština, a mi moramo staviti dlanove na usta da ne prasnemo, odnosno da ne prsnemo od smijeha. Napisati o ovoj knjizi neku „mudroslovnu“ analizu značilo bi stegnuti je za gušu i ubiti joj dušu. A svaka žica dušu dira u Klarića Kazimira.
A Vi, dragi Kazimire, mirno počivajte nakon toliko humora kojim ste uljepšali i obogatili hrvatsku književnost! Najljepše je dobra pisca ispratiti vedra lica!

Lada Žigo Španić

***

Četiri desetljeća nakon što se pojavio u debitantskom humorističnom romanu Kazimira Klarića Na tri noge (1971), njegov antijunak, „životni apsolvent“ Pupar trči sada, čini se, svoj posljednji krug u satiričnom romanu Gospodari praznine. Kao što se u svom prvencu, pripovijedajući o često nadrealnim, fantastičnim Puparovim dogodovštinama, u kojima se mnogo toga zbiva usuprot kauzalitetu na koji smo navikli, pisac vrlo jasno referirao na društvenu zbilju samoupravnoga socijalizma, sličnu koncepciju kontrasta primjenjuje i sada: govoreći o seksualnim jadima i neobičnim pustolovinama glavnoga lika autor čitatelju zapravo stalno sugerira stvarni društveni kontekst današnjega hrvatskog divljeg kapitalizma.
Pupar je u taj posljednji krug svog života utrčao kao tajkun, dakle kao netko tko se dobro snašao u tranzicijskim vodama, čiju intimnu pa onda i društvenu ravnotežu drastično naruši neuspjeh kod ljubavnice (podnaslov je romana Nevjerojatno bijedna pripovijest o pimpeku i ostalom). No to je tek početna situacija od koje pisac kreće da bi se u svom poznatom satiričnom stilu narugao nekim općeljudskim i društvenim slabostima. Klarić se služi, rekli smo, već prokušanom narativnom strategijom. S jedne strane, pripovijeda o nadrealnim pustolovinama svoga protagonista u zraku, na kopnu i na moru – glavni junak naime preleti od Zagreba do Opatije s pomoću vašarskih balona, zatim spasi odbjeglu ljubimicu ružne i prastare engleske lady, onda Engleskinji postane ljubavnik kad mu ona čudesno oživi „međunožnu crkotinu“ te krstari njezinom jahtom, pa odlazi u Zagreb da na Sljemenu realizira kapitalni projekt pasjega hotela s pet zvjezdica; u međuvremenu priča se vraća i u nešto dalju prošlost, u doba Puparova rođenja i djetinjstva, da bi se motivirala njegova veza sa spremačicom Micikom, s kojom se na kraju smanjuje i nestaje u crnoj rupi. S druge pak strane Klarić u roman vješto ubacuje, ponekad tek dvjema-trima rečenicama, prepoznatljive detalje hrvatske svakodnevice zahvaćajući u najraznolikije aspekte zbilje. Tako u romanu susrećemo tipove koji se bogate varajući, pratimo kako se ostvaruje „petogodišnji plan rušenja Sljemena“, zavirujemo u kontejnere i pučke kuhinje kao metaforu krajnjeg osiromašenja ne samo umirovljenika, čuje se nešto i o tajnim službama, Udbi i Uskoku, o ZERP-u, šoping-centrima, o „našim urednicima“ koji se brinu da narodu ne ponestane žutila (čitatelj je „o svemu savršeno informiran. A tko ga jebe u glavu, na to ne zna odgovoriti.“), o mešetarenju umjetninama, o ludosti pomlađivanja, o demokraciji u kojoj „imaš sve, nemaš ništa“, itd.
Klarić se u Gospodarima praznine opet služi kratkim, kadšto i eliptičnim rečenicama nastojeći tako donekle dinamizirati tekst, rijetko se koristeći dijalogom. Rabi bez zadrške tzv. skaredne riječi i opise takvih postupaka, blizak je karnevalskom duhu. Repertoar načina na koje postiže komične efekte i ruga se ili žigoše pojedine karakterne osobine, postupke i pojave iznimno je širok. Od duhovito izrečene opaske i bezazlenog humora („spazio svoj lik i djelo u kristalnom ogledalu“), vrlo efektnog sudara visokog (patetičnog) i niskog stila („On [tj. Puparov pimpek] stoji postojano, kano klisurina“), beskompromisnog razaranja ideološkoga govora („I poslije pimpeka, pimpek“); hiperbole (plan rotirajućeg pasjeg hotela na mjestu sljemenskog TV tornja!); ironije („Gledam vaša lica za stolom u pučkoj kuhinji. Nikada toliko školovanih ljudi nisam vidio na hrpi. Ima Europa da se srami“); parodije („komet locirati, uhititi, sprovesti“), crnog humora, karikature i sarkazma do groteske (npr. opis engleske lady: „Sve u njoj zanosno škripuće. Umjetni kukovi, lijevo oko, umjetni muf. (…) Ima i dva srca. Trkaći konji. Pola lica mlađahno, pola mumija. Drugo je u radu. Na licu skele. Kad se nasmije, tišina. Svi se boje da joj ne popuste konci od posljednjeg liftinga.“).

(Strahimir Primorac, Vijenac)

Odlomak iz humorističke knjige Smrt dosadi (Tajna Htlerova faćuka)

Prvi je znak da idete prema kvasini, što bi rekli Dalmatinci, kad u društvu mladih junoša otpočnete mljeti kako se prije bolje živjelo. Omakne vam se, pa još želite biti duhoviti. Kao, za vrijeme Tita bolje se i prdjelo. Jedino se vi nasmijete toj bedastoći. Uguraš se u tramvaj kad je najveća gužva. Vraćaju se nesretnici s posla. Baš umirovljenika kao mene, koji ne zna gdje bi se djeo, čekaju kao ozeblo sunce. Ženi doma svanulo, a ovima u tramvaju se smračilo pred očima. Da mogu, zatukli bi me kao starog žohara. Vama se starom konju, nitko od mlađih nema namjeru dići. Samo smo tebe čekali. Nemilosrđe sijeva sa svih strana. Osjetila mladost da ju je u sve njihove nevolje, uvalila provjerena i mudra starost. Ako se nekom mladcu i omakne te ustane, jer upravo je došla njegova stanica ili spazi kontrolu, munjevito se bacite na slobodno mjesto. Oborite pri tome nešto majki s djecom u naručju i koju babu na krhkim nogama. U guznom džepu držite češalj i invalidsku iskaznicu, iako ste zrdav poput konj. Blaženo sjedeći, diskretno iz kaputa vadite bočicu svog vlastitog proizvoda. Rakiju, koju ste spravili uz velike životne opasnosti u tami podruma. Vrag ti i Europi. Gone nas kao đavo griješnu dušu. Davno prije za kraljevine, bili financi, a danas za vrat puše Europa. Kao da je jednostavno u tami mućkati kerozin i karabit da biste dobili prima piće. Jedan pogrešan korak i ode kuća u zrak. Odnosno, kad je bilo ranije gore, bilo zapravo bolje. U tim razmišljanjima, dok se vozite, svašta vam pada na um. Čak ste od teškog razmišljanja nabrali čelo. Da vas nitko ništa i ne pita, odmah se vidi, zabrinuti ste. Oko vas surova mladost. Jedan škripi od jada zubima, a vi u prvi tren pomislili, da to cijuče tramvaj jer prebrzo ulazi u zavoj. Vraga! Taj što škrguće, mora napustiti stan. Ovrha. Nije platio banci tri rate duga. Samo što ne grize. Noga! Marš van! Blijed, nikakav. Evo ti Europe. Jedino što nam još nije zabranila jest pravo da možeš slobodno, do mile volje, otpuštati u tramvaju. Tu još nisu uveli dozimetre za određivanje, tko je i koliko puta otpustio u tijeku vožnje. Ali i to će doći na red. I ne samo to. Morat ćete otpuštati po notama. Guzica je dugo bila u nas skrivena u gaćama. Sada i s njom na vidjelo. Moramo prdjeti po europskim notama. Oni koji nauče civilizirano otpuštati, dobit će i poticaje. Može im se u gaće ugraditi specijalna plastična posuda, u koju će se skupljati tako stvorena energija. Tu, ekološki čistu energiju, prenosili bi uvježbani žuti mravi do otkupnog centra. Postupak dosta kompliciran, ali za stoljeće ili dva, kad se sve to uvježba ići će brzo. Jedan prdež, pokreće čuda. Zamjenjuje elektroničko glasovanje u Saboru. Život na ovim našim prostorima je čudesan. Svaki dan nešto suludo mnogima pada na um. Sami niste pametni, kome zahvaliti što ste se rodili na ovim prostorima. Jednom riječju, nikada nije dosadno. Možeze izvaliti što god vam prdne na um. Prihvaća se, i što je najvažnije, ostvaruje. Zašto da je zemlja okrugla, kad se može izravnati u ploču. Možemo se izdvojiti i iz Kumove svemirske slame. Kum, slama... Tko to još obavlja u slami ili pljevi.
Htio bih nešto reći o dosadi kao takvoj, kao najvećoj smrtnoj opsnosti čovječanstva. Samo zijevajte. Daj bog dan, daj bog noć. A život je jedan. Slušao nedavno jednog našeg mudraca znanstvenika na TV... Vratio se nedavno, no, odande gdje je sve uljuđeno, a blizu polarnog kruga. Gdje vladaju ledeni međiljudski odnosi. Nitko nikoga ne dira i ne gnjavi. Ni ne rukuju se. Ako se s snekim rukujete, ruke vam se zamrznu, da ih više ne možete razdvojiti. Ako se s nekim ljubite, gubice vam se slijepe i zamrznu. Tamo i polarni medvjed mora tražiti dozvolu ako želi udaviti nekog istraživača koji mu se zavuče u brlog. Ako želiš prdnuti, bez odobrenja, neće ići. Sve određeno, sve jasno kao sunce žarko. Vratio se amo i sada, pazi, na TV prosipa mudrosti. Priča li priča. Odgovara voditelju na najbedastija pitanja. Radio tamo par godina i već petlja s padežima. Zaboravlja materinji jezik. O jeziku rode da ti pojem. I ruke mu vlastite smetaju. Ne zna kamo da ih djene. Malo, malo, turi ih u džepove i miješa jaja. Priča kako je tamo sve savršeno. Uvjeti za rad sjajni. Što poželiš, već ti trčeći i donose. Poželiš eksperimentirati s prasetom sa osam nogu, uzorak je već za dva sata na stolu. Jasno ne pečeno. Otkuda su ga dobavili, mudro šute. I tako, sve ljepše od ljepšega. Ali, odjednom, naš mudrac objesio gubicu. Dobio onaj poznati pogled očajnika. Shvatio kome i što on to priča. Ipak, našao snagu i ruknuo što ga grlo nosi: „Sve je tamo u redu, ali je strašno dosadno.“ Teško je živjeti u tako organiziranom i uljudbenom svijetu. Rijetko se tamo tko vozi u tramvaju ili lokalnom busu. Ako se i vozi, sve oko njega sterilno. Ako netko kihne, odmah vadi maramicu i moli ispriku od prisutnih. Veže glavu metar dugačkim ubrusom, kako bi spriječio jadne viruse da mu izlete iz nosa. Nema rukovanja s njim mjesec dana. Nitko nikoga ni da takne, a kamoli u razgovoru pljesne po obrazu. Svatko za se, ko guska i prase. Hvala ti lijepa na takvom životu! Urliče naš znanstvenik u studiju. Voditelj mu dodaje čašu vode. Ništa. Zalijeva ga vrčem vode po glavi. I dalje divlja. Jedva ga spremili tamo kamo spada. I posljednje što je uspio riknuti, prije dolaska hitne, da su mu strašno nedostajale naše reforme. Svih vrsta. Svaki dan isti. Sve radi kao urica. A ovdje je divota živjeti. Radosno svaki dan čekaš iznenađenja. Radiš, ne dobiješ plaću. Ne kažu ti ni hvala. Ostaneš bez mirovine, a nitko, ama baš nitko ti ne može objasniti, što se desilo s njom. Zabunom ju poslali nekom na Kamčatku i to se više ne da popraviti.
Suze su mi potekle na oči od radosti. Kao, svi bi ovdje da se pokopaju. Pa jasno, imat će s nekim svojim pričati i na onom svijetu. Bar do uskrsnuća. A onda, opet sve iz početka. Dosada je u nas kremirana. Nema je. Život je u nas neprekidno gibanje. Iskustva su neprenosiva. Što da priča onaj, koji je trčao noseći štafetu drugu Titu. Nosio transparent iznad glave na glasovitim bakljadama “DOLJE PAPA DOLJE RIM, DOLJE PELA SKUPA S NJIM.“ Da dovedu tuce odgonetača hijeroglifa, ne bi mogli reći što to znači. Tako će biti i s nama. Mi koji smo to znali, u međuvremenu većinom riknuli. Ostali zabilježeni u tajnim dosjeima, UDBE, OZNE, VONS-a... ostalima, još tajnijima, nikad otvorenima. Neke najtajnije, možete kupiti za nešto kuna od Roma na sajmištu Hrelić. Knjigu pod nazivom „Moć Titove riječi“ dobijete besplatno u glavu. Sliku bana Jelačića, Poglavnika i Tita dobijete, ako kupite kineski živim toplomjer, baždaren po kineskim mjerama za temperaturu. Odlazimo u vječnost. Još ti vire noge iz groba, otpočne olajavanje, tko ste i što. Nitko i ništa! Što bi rekao jedan uglednk, tužno je u nas biti pokopan. Zaborave te za tri dana. Drobilica promjena radi danonoćno. Tu ne vrijedi ona Gundulićeva „Tko bi gore, grede gore“ ili tako nekako. Dolje... dolje... To je pravi pravac kretanja. Ali bez reforma, ništa. One su temelj naše propasti. Bile i ostale. Preko noći promijene strane svijeta. Netko stavio sjekiru pored magnetske igle. Ujutro pokazivalo jug, navečer, sjever. Pa jasno, da te strane svijeta nema, ali u nas ima. Nikad dosadno. Dolje dosada. Na prvu granu s njom. Od svih promjena, svi dobivamo sulud izgled. Dobro se izjutra moram koncentrirati kada se brijem, da nekoga drugoga ne obrijem. Zbog svega pomalo se i gubim.
Zato, pamet u glavu. Njegujmo ovaj naš svinjac. Rokćimo i radujmo se svakom novom danu. Samo nas novine i reforme pomlađuju i čine ushićenim, sretnim. Eto, ja živim u tom neopisivom kliničkom stanju. S blaženim i tupavim osmijehom na licu, napustit ću ovaj svijet. Uz gromoglasni povik: „Smrt dosadi!“
Ali, ali, u meni tinja krupan osobni problem. Prije nego što usnem, nako otužno otužno provedenog umirovljeničkog dana, san mi ne dolazi na oči. Premećem se i gnijezdim u krevetu. Pokušavam se davljenički uloviti za krhke paučinaste niti sna. Neće ići. Cirkusi. Prošlost maglovita, sadašnjost upitna. Sve je to spetljano u jedno. Koje svijetle perspektive, kad se pravci ukrštaju. Ispred mene zinuo mračni tunel budućnosti. Sklopljenih očiju pokušavam brojiti ovčice. Doguram negdje do tri, pet tisuća. Ovce bleje. I njima već dodijalo da ih prebrojavam. Tonem u magle zaborava. Povijesne. U nas je sve povijesno. Ako glasno i otpustim na javnom mjestu, a ujgledna sam osoba, sve to netko marno bilježi.
Nekad su u Zagrebu, kad sam kao studirao, carevale gadne magluštine. Tramvaj broj 14 cvili očajno ulazeći iz Frankopanske ulice u Ilicu. Ispred tramvaja mašući fenjerom, gadno se dere tramvajac. Magla je tako gusta, da se vrijeme ne može odrediti. Putnici u njemu umorni, zelenkasto sivih lica. Kad, otkud se stvorio, nitko nema pojma, pored smrznute tramvajke što prodaje karte, osvanuo čovo. Dere se. Vrišti. Lupa nogom od bijesa. Pod nosom nakostrušeni podrezani brci. Kosa mu pala na čelo.
- Aufstein! Diži se bando radničkoj klasi! Koja se vraća iz tvornica. Oni proizvode topove, avione, podmornice, dok vi ostale bitange češete jaja. Oni su cvijet našeg sustava. Kad je moj tatek bio živ, ih...
Svi se u tramvaju usrali od straha. A nesretnik pored mene, mali zgužvani čovječuljak, tiho propištao... Još je živ. Pak im je pobegel iz Vrapča. Hitlerov faćuk! Jadna njegova mamica, ak je još sirota živa... kad ga spazi... Šlag bu ju strefič. Sisal ju je do svoje pedesete godine...!
Tog trenutka, navodni Hitlerov faćuk zaurlao, da ga se čulo do neba... Od Vardara pa do Triglava.
- Mama. Mamica... Daj mi sisu... mamica...
Putnici razvalili vrata. Spašavaj se tko može. Vrag bi netko od njega tražio autogram. Među prvima cvijet radničke klase, samoupravljači. Nestali u povijesnoj zagrebačkoj magli, da se za koje ljeto više nikada ne vrate...
A navodni Hitlerov faćuk po svim pravilima, nestao. U tramvaj provalila tri ondašnja milicionara. Tko im samo to dojavio. Duh sveti. Odveli vozača tramvaja i nesretnu ženu što prodaje karte. Dva savjesna umirovljenika sama se ponudila da i njih uhapse. Ondašnja svijest, da treba pomagati organima gonjenja, bila daleko na višem nivou nego nažalost danas.
Mene spasio moj bedasti izgled. Na glavi plast kose. Frizura, onda zvana kokotica. Dobio sam samo pendrekom po plećima, da sam se dva semestra češao. Zapamtio Führerovog fićuka dok sam živ.
A što jednom vidite, kao da niste vidjeli.

Priredila: Lada Žigo Španić

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje