Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Tribine DHK

19Ruj

Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Poštovane kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:

Dunja Detoni Dujmić

"Susreti u kon/tekstu"

(Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2020.)

Dunja Detoni Dujmić školovala se u Zagrebu, gdje je završila studij komparativne književnosti i engleskog jezika, 1977. je doktorirala, zatim je dugogodišnja urednica u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“, potom u Školskoj knjizi (do 2008.)… Od 1970. objavljuje u mnogobrojnim književnim časopisima (Forum, Kolo, Republika, Most i dr.) te u više zbornika radova sa znanstvenih skupova (Krležini dani u Osijeku 1997., 2004., 2005., Šoljanovi dani u Rovinju 2007., A History of Central European Women's Writing, London 2001., Zofka Kvederova: recepce jeji tvorby ve 21. st., Prag 2008. i dr.). Proučava problematiku novije hrvatske književnosti, napose tzv. žensko pismo, književne veze s angloameričkim piscima, također piše eseje i pjesme. Autorica je više stotina natuknica o hrvatskim književnicima za različite leksikone i enciklopedije (Hrvatski biografski leksikon, Leksikon hrvatskih pisaca, Leksikon hrvatske književnosti-Djela, Enciklopedija hrvatske književnosti, Ősterreichisches biographisches lexikon). Priredila je i popratila pogovorima tridesetak izabranih ili sabranih djela hrvatskih književnika (Matica hrvatska, Stoljeća hrvatske književnosti, Vrhovi svjetske književnosti, Croatica, Školska knjiga i dr.). Za ediciju Enciklopedija hrvatske književnosti Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu napisala je 4 monografije, u biblioteci Školske knjige Ključ za književno djelo objavila je 2 studije; autorica je opsežne književnopovijesne studije o hrvatskim književnicama od 1800. do 1945. Ljepša polovica književnosti (1998.). Glavna je urednica Leksikona stranih pisaca (Školska knjiga, 2001.; Nagrada „Josip Juraj Strossmayer“), Leksikona svjetske književnosti-Djela (Školska knjiga, 2004.; Nagrada „Josip Juraj Strossmayer“), Leksikona svjetske književnosti-Pisci (Školska knjiga, 2005.; Nagrada „Kiklop“) te izvršna urednica Leksikona hrvatske književnosti-Djela (Školska knjiga, 2008.).Autorica je više zbirki pjesama; zastupljena je u više antologija novijega hrvatskog pjesništva, a pjesme su joj prevedene na španjolski (El Roce de la Mariposa, 2010; Bajo la Ceniza del Antiguo Fuego. Poesía de Croacia, 2010).

*video-prilozi o tribini
www.facebook.com/watch/?v=249495193060647&extid=iq11i4tEaHdEef9s i youtu.be/OK4sMOGaWlI

*o knjizi: dhk.hr/mala-knjiznica/detaljnije/dunja-detoni-dujmic-susreti-u-kon-tekstu

***

Ova knjiga, sugestivno naslovljena Susreti u kon/tekstu, sadrži dvadesetak književnih eseja, književnopovijesnih studija i interpretacija raspoređenih u tri poglavlja (Pjesnici i piloni, Na izvorima ženskog teksta, Iz komparativne čitanke). Riječ je o izabranim tekstovima koje sam u rasponu od 1970-ih do danas objavljivala u tekućoj hrvatskoj periodici i znanstvenim zbornicima. Njihovim odabirom željela sam pokazati dijapazon svojih književnopovijesnih interesa, onih koji se odnose na pisce i pojave u rasponu od stoljeća i pol tzv. novije hrvatske književnosti. Odabranim temama, književnim djelima i pojavama pristupala sam na više načina: u nekim slučajevima uzela sam u obzir čitave opuse pojedinih pisaca te ih problematizirala u obzoru nekih specifičnih tematskih i oblikovnih vrijednosti, odnosno, njihova prinosa ili odstupanja od književnoga standarda određenoga doba, kao primjerice u esejima Prostorni imaginarij u Galovićevim prozama, Ujevićev ženski imaginarij, Prostori i identiteti u prozama Dragojle Jarnević. U nekim se tekstovima radi o skupini pisaca koje promatram u višegodišnjem slijedu, često i otporu prema nekim stilskim, motivskim, narativnim ili idejnim konvencijama (Od žene teške sjene do žene bombe, Lijepi prostori). Međutim, u esejima u kojima pribjegavam interpretativnom tumačenju pojedinih književnih djela – tekstovima prilazim s različitih metodoloških rakursa (intermedijalnost, nara tološke posebnosti) ili ih vidim u širem društvenom kontekstu (kulturološkom, antropološkom, ideološkom). To se napose očituje u interpretacijama Šimunovićevih proza, Ladanova Bosanskog grba, Majdakove Bolesti, u esejima o Mihalićevu sudjelovanju u časopisu „Krugovi“ ili književnoj ulozi „krugovašica“ i slično. Međutim, komparativne pristupe primjenjujem u esejima i studijama posvećenima oduljoj povijesti hrvatskih i angloameričkih književnih dodira i veza. S toga metodološkog stajališta pristupam djelu T. S. Eliota te istražujem njegovu snažnu nazočnost u hrvatskoj književnosti od polovice 20. stoljeća nadalje, s naglaskom na višekratnim prevoditeljskim pokušajima, na tragovima usvajanja njegova kritičarskog instrumentarija kao i motivskih te stilotvornih odjeka njegova pjesništva u nas. Ukratko, ovim sam rukopisom željela pokazati kako niti jedno književno djelo nema isključivo ili konačno značenje, da je potrebno sustavnim i višekratnim pristupima te različitim interpretacijskim uzorcima ukazivati na vrijednost raznovrsnih, katkada i proturječnih čitanja kako bi se napredovalo na putu iščitavanja u konačnici beskrajne zbilje teksta, istražio odnos teksta i konteksta, protumačila složenija estetska iskustva te otkrili načini na koje svako djelo, književni opus ili pojava, uz pomoć raznovrsnih čitateljskih perspektiva, na svojstven način prinose cjelokupnom nacionalnom književnom korpusu.

Dunja Detoni Dujmić
(Proslovna bilješka)

Iz dosadašnjih kritika o knjigama Dunje Detoni Dujmić

***

Dunja Detoni Dujmić, vrsna književna znanstvenica i enciklopedistkinja, sada se pred nama ponovno javlja u onome što joj je vjerojatno intimno najdraže – u vlastitoj poeziji. Nedavno joj je, naime, objavljena četvrta zbirka pjesama Tiha invazija i ta knjiga već svojom fizičkom prisutnošću čini još urgentnijim pitanje recepcije pjesništva naše autorice. Ta je recepcija dosad bila nerazmjerna vrijednosti poezije Dunje Detoni Dujmić pa njezin poetički profil tek očekuje podrobniji opis i valorizaciju.
No da ne bismo svu krivnju za slabo prihvaćanje i razumijevanje spomenuta pjesništva svalili samo na kakve izvanknjiževne razloge ili manjak kritičke intelektualne znatiželje, valja ustvrditi da je jedan dio odgovornosti i na samu tipu poezije o kojem je ovdje riječ. Dakako, takva konstatacija nikako nije vrijednosni sud o tome pjesništvu, nego zapravo uvod u deskripciju njezinih unutarnjih poetičkih obilježja koja počesto nalikuju na, biblijskom metaforikom govoreći, hortus conclusus, odnosno skriveni vrt. Nije to, dakako, skriveni vrt kakva tajnoga gnostičkog nauka, čak ni mistike ljubavi Pjesme nad pjesmama, već je to poezija koja se smješta u tradiciju neizričitosti, neizravnosti, značenjske zatamnjenosti pa tako i otežane recepcije modernog europskog pjesništva – od simbolizma preko imažinizma i hermetizma sve do nadrealizma. Uostalom, sve je to Dunji Detoni Dujmić dobro poznato ne samo iz vlastite pjesničke intuicije, nego i iz njezina književnog znanstva, koje se dobrim dijelom i udubljivalo u modernu europsku i hrvatsku poeziju. Zato se, možemo to odmah reći, njezino pjesništvo u zbirci Tiha invazija – poetičkom osmišljenošću, zanatskom dorađenošću i misaonom produbljenošću – velikim dijelom naslanja, uz intuitivna, također na teorijska znanja o modernome pjesništvu.
(…) Sve u svemu, nova zbirka Dunje Detoni Dujmić ponovno vraća u igru već gotovo zanemarene pjesničke potencije kao što su odnos prvoga plana i pozadine, njegovana stila i zatamnjenih značenja, pjesme kao još uvijek razmjerno cjelovita književna djela i njezine maksimalne svjetotvorne rastvorenosti. Pjesnikinja s jedne strane dubinski ocrtava gotovo apokaliptičnu dramu u kojoj se čovjek zatekao, a s druge strane i u tako teškim okolnostima duhovnom i zanatskom sabranošću čuva svoj pjesnički i ljudski integritet. Time poezija Dunje Detoni Dujmić postaje svojevrstan signum temporis koji, i u naglašenome subjektivizmu vlastitoga poetskog glasa, jasno i sugestivno posreduje kolektivne neuroze i egzistencijalno-ontološka hrvanja.

Davor Šalat, Vijenac

***

Dunja Detoni-Dujmić autorica je više pjesničkih knjiga, a za Tihu invaziju (2010) dobila je nagradu Tin Ujević (2011). U obrazloženju nagrade stajalo je da se zbirka odlikuje poetičkom domišljatošću, vrhunskom zanatskom vještinom i brojnim stilskim figurama, neizravnim značenjem, ali raskošnim leksikom. Treba istaknuti i kako upravo u toj knjizi autorica otvara temu odnosa prirode, čovjeka i tehnologiziranog svijeta, koji gubi sve oblike humanosti.
O istoj temi autorica još dublje progovara u novoj pjesničkoj knjizi, Svjetski dan samoće. Knjiga se sastoji od tri ciklusa pjesama u prozi: Krist, čovjek koji hoda, ONAON, Selfie s tišinom. Prvi ciklus, Krist koji hoda, posvećen je Albertu Giacomettiju. U pjesmama u prozi iz tog dijela autorica je nadahnuta biblijskom temom Isusa Krista, koji postaje metafora za propitivanje smisla u suvremenom svijetu. U pjesmi Počinje vrijeme govori upravo o početku novoga doba. Krist sam sebe označava: „ime mi je čovjek koji hoda“. No pjesnikinja jasno naznačuje i opreku temeljnu za razumijevanje raskoraka njega i onog što ga okružuje: „viđenje mu je bilo jače od svijeta“. Nerazmjer njegove spoznaje i tog svijeta, koji je „lako zapaljiv“, jest potka na kojoj gradi poetsku priču o svijetu u kojem se gube sve koordinate.
Zanimljivo je da autorica postmodernistički jukstaponira slike iz Biblije i slike suvremenoga svijeta, pa su pjesme u prozi kao nizovi metafora, slike meteorskih bljeskova grada, ali odmah pored su i dijelovi filozofskih disputa, umeci pisani na čakavskom ili kajkavskom govoru (koji pridonose mekoći poetskog tkiva), metatekstualni dijelovi (referiranje na djela iz hrvatske književnosti). I čini se da su te pjesme i nastale kao dio vizije, da su napisane u dahu, sinestetički, bez otkrivanja tragova kauzaliteta, nadrealističkom tehnikom. Krist je onaj koji hoda, promatra ljude, navodi ih na mišljenje, „no ljudi nikog ne slušaju, ne raduju se mučeništvu. Najradije bi uzeli brdo na kojem sjedi i oteglili ga u neizglačanu pozadinu“. Zato se i grad pretvara u oklop, svijet se „zaratio“.

Pogubljena gomila

Pjesnikinja dojmljivo i s empatijom govori o ljudima, kao o pogubljenoj gomili koja se boji krize, koja glavinja, ne sluša božju riječ, već se prepušta idolima spilje. Slika obješenoga Krista oko vrata metafora je za banalizaciju vjere, metonimija zamišljene utjehe koju donosi predmet, koji zapravo nema ništa s onim što figura Krista predstavlja. Krist je infinitiv iz prapovijesti, sazdan od praha i smirne: Krist je osjetio strah, poput čovjeka, osjetio je ljubav, poželio odbaciti sama sebe. On nije vlasnik, nije prirodna sila. On nije ni filmski junak, već onaj koji promišlja o začetku i budućnosti svijeta, zna da onaj tko ne ustraje neće biti spašen. I ako dođu lažni proroci, tko će znati razliku, odijeliti istinu od laži. (…)

Darija Žilić, Vijenac

***

Zbirka Bili smo istok i zapad peta je pjesnička knjiga Dunje Detoni-Dujmić (1941). Prethode joj: Hajon (1993), Zbirka listova (1993), Bluzeri (2005) i Tiha invazija (2011). Iza naslova Bili smo istok i zapad kriju se dvije poeme i 29 pjesama razvrstanih u cikluse Divlja gradnja i Na žutoj crti diskrecije. Odmah ću kazati: knjiga Dunje Detoni-Dujmić primjer je modernističke čitljivosti. U uvodnoj poemi Bili smo istok i zapad ili nebeski grafiti, kompleksnoj stihovnoj kompoziciji sastavljenoj od osamnaest dijelova, zatječemo moćan, raskošan i neproničan pjesnički diskurz kakvima ne obiluje hrvatska lirska scena. Taj diskurz upija političke krilatice i grafite, arhivira verbalne i simboličke znakove socijalizma (među ostalim revolucionarne refrene, štafetu, petokraku, crvene marame, plakete, titovku i sl), a uokviren je znalačkim podražavanjem tradicijom utvrđenih pjesničkih i intelektualnih idioma. U razvijanju teksta pjesnikinja demonstrira iznimnu sposobnost asociranja, ali i uzbudljivog poetskog razvijanja prizvanih asocijacija. Baveći se znakovima duboko uraslim u kolektivnu memoriju, Dunja Detoni-Dujmić pretvara ih u stanovnike umjetničkog svijeta i uporišta artificijelne reakcije na tematiziranu ideološku matricu. Ona se ne zadržava samo na ironičnom pobrajanju amblema jednog doba, nego ih onirizira i narativizira oblikujući polifonijski lirski diskurz u kojemu ništa više ne izgleda ni lako ni teško, u kojemu sve može i nestati i iznova početi živjeti. Radi se o poeziji koja vas uvlači u svoj svijet nudeći putokaze koji ne vrijede izvan njezinih granica, o govoru koji vas izmješta iz zbilje (koliko god se na nju naoko referirao), koji vas iznenađuje, veseli, uzbuđuje, upućuje na nerazmrsivu mnogostrukost svijeta, nepredvidivost događaja i nestalnost značenja. Poezija je to koja se ne da funkcionalizirati u dnevne svrhe, koja vazda istražuje i s kojom čitatelj vazda može – istraživati.
Drugi tekst također je poema. Po načelu zrcalne simetrije, poslije lirske evokacije socijalizma, pjesnikinja ispisuje deseteročlanu lirsku kompoziciju Ja domovina, koja nizom detalja i slika aluzivno zasijeca u narativ o hrvatskoj državnosti. Pjesma počinje stihovima:

Moja domovina naglas čita povijest,
Pritom trepće očima i kazuje jedno plavo kako,
Šapne zatim sitno da i ne,
Jer svako malo ona se rodi pa ode
Ode opet u neko mračno postojanje
Kao narod iz prigradskog busa,
Kojemu su uzrok i posljedica nepoznati zanati
Pa ih stvoritelji nisu zakucali na vidljivo mjesto,
Nego na drvo što spava čak s prvim proljećem,
U plavim kosama svih boja, nemoćnih kao ja, ti, ona.

Dunja Detoni-Dujmić jednako lucidno, retorički bujno i kritički rafinirano progovara o snu i njegovu ostvarenju, naturalistički predočava domovinu kao gospu kojoj na mjestu srca „sada zjapi rupa dok se napinje himna“ dodajući kako o njoj najviše pjevaju miljenici koji „prvi jedu“, kojima su zubi „neljudski zašiljeni“ te koji „na Zrinjevcu potapaju lađe“ i „razbijaju platane na oknima trafika“. Bjelodano je da se radi o angažiranoj poeziji pričem je taj angažman protkan dubinskim humanizmom. On nije providan, navijački ili ideološki obojen (uostalom dvije poeme s istom kritičkom oštricom seciraju sučeljene ideološke koncepte), nego je izraz nezadovoljstva lirske protagonistice, njezin protest protiv svijeta okrenuta naglavce u kojemu se stvari, geste i riječi sumnjiva podrijetla nameću kao vrijednosti. (…)

Krešimir Bagić, Vijenac

Od povijesti književnosti do poezije i natrag
Razgovor s Dunjom Detoni Dujmić, dobitnicom Nagrade DHK »Tin Ujević« 2011.

(Odlomak iz intervjua)

(…)

Posebno je bila zapažena vaša knjiga »Ljepša polovica književnosti« iz 1998. godine, koja je najvažnija književnopovijesna studija o novijoj hrvatskoj ženskoj književnosti. Upravo vam je objavljena knjiga »Lijepi prostori«, koja je u biti nastavak spomenute studije, a tematizira hrvatske književnice nakon Drugog svjetskog rata. Kako je tematski i metodološki zamišljena ta nova knjiga?

– Ljepša polovica književnosti (u nakladi Matice hrvatske) bila je doista u nas prva potraga za hrvatskim književnicama 19. i prve polovice 20. stoljeća, za onima čiji je identitet bio zamalo izgubljen pod naslagama ravnodušnosti, često i nebrige. Zato sam tada bila prisiljena poduzeti književnopovijesna, gotovo arheološka iskapanja građe vezane uz njihove pojave, tekstove i kreativne pobude, obnoviti sliku o njihovim književnim i ljudskim identitetima (čak i fizičkim pojavama), dakle rekonstruirati bit njihovih često kratkotrajnih pa i skromnih postojanja. Pri tome sam od stotinjak imena i mnogobrojnih književnih pokušaja uspjela izdvojiti i portretirati tek 27 relevantnih osobnosti koje su na svoj način obilježile hrvatsku književnost onoga doba. Možda je baš Ljepša polovica književnosti bila u nas okidač za porast ženskog samopouzdanja. To se samopouzdanje pokazalo na dva načina: najprije na polju daljnjih, iznenađujuće brojnih, često drukčijih i novih, književnih istraživanja vezanih uz žensko pisanje; no to je novo samopouzdanje postalo razvidno i na drugom, konkretnijem polju, tj. polju tzv. primarne književnosti, u kojoj su u novije doba možda baš slijedom takvih poticajnih istraživanja počele intenzivnije nego ikada participirati upravo žene.
Moja upravo tiskana knjiga Lijepi prostori (naklada Ljevak) slijedi ženski, brojčani i kvalitativni književni uzlet tijekom 60-godišnjeg razdoblje (od 1949. do kraja 2010.), od njihova promjenljivo intenzivna sudjelovanja u tekućim književnim zbivanjima do prave eksplozije ženskog pisanja u posljednjim godinama 20. te prvom desetljeću 21. stoljeća. Metodologija je ove knjige, dakako, drukčija: riječ je o pretežno živim, pa i vrlo živahnim osobnostima, najprije o zrelim književnicama koje upravo zaokružuju svoj opus, ali i o brojnijima, mlađim već afirmiranim ili još poluafirmiranim autoricama, odnosno onima koje su tek na putu prema znatnijem javnom potvrđivanju (možda i potonuću!). To je bio i razlog zašto sam se opredijelila samo za jedan segment njihova sudjelovanja u književnom životu, za najveći, a kažu i najzahtjevniji žanr – roman koji je doživio nedvojbeni procvat u recentnoj hrvatskoj književnosti, što je pak izazvalo pitanje o fenomenu prinosa tom žanru današnjih samouvjerenih potomkinja nekadašnje, skromne »ljepše polovice književnosti«. Provodna nit mojeg razmišljanja o njihovim prozama bilo je pitanje prostornosti njihovih književnih svjetova; zato sam razvrstala načine na koje su se odabrane pripovjedačice odredile u odnosu prema prostorima svojih fikcija odnosno načinima na koje su te prostore imaginirale. Njihova senzibiliziranost pri odabiru prostornih okvira i obzora upućuje na to da je katkad riječ o autentičnim i prepoznatljivim, dakle iskustveno potvrdivim prostorima, katkad se radi o očuđenim prostorima u koje je prodrla fantastika u suradnji s groteskom i hororom, ili o praznim točkama u prostoru, tzv. nemjestima na kojima se javlja hladna odsutnost prostornog i ljudskog identiteta; povremeno se pak radi o prostorima na kojima se susreću znakovi nadzbilje, dakle baudrillardovski virtualni, hiperrealistički prostori koji silno podsjećaju na zbilju, iako su daleko od nje.
Zato je i čitava povelika građa (155 romana i 65 autorica) podijeljena na 9 skupina, kojima se već iz naslova mogu razabrati šifre za iščitavanje kronološki raspoređene unutrašnje podjele, za spoznavanje odnosa identiteta i prostora. Doista, podatni i mirni ili neurastenični i bijesni identitetni modeli prolaze raspoloživim prostorima na različite načine: flanerski ili voajerski, ubrzano i u on the road maniri, u neurotičnoj kružnoj i besciljnoj vrtnji, no katkad su fizički doslovce statični, leže u vlastitim interijerima te mirujući pate ili boluju uz popratni unutarnji stampedo misli i sjećanja. Svim tim tuđim pričama, koje sam pokušala na svoj način protumačiti i nanovo, slobodnim esejističkim stilom ispripovijedati, zajednička je, dakle, stvarna ili prikrivena gibljivost, stalni »muving« na opipljivoj, vidljivoj prostornoj razini kao i na onoj manje vidljivoj, metafizičkoj razini na kojoj vlada unutarnji, duhovni i osjećajni nemir. Cilj mi je bio naznačiti njihove odnose, pokazati kako ti unutarnji i izvanjski prostori međusobno surađuju, kakve je naravi njihova međuzavisnost, odnosno zašto ne mogu jedni bez drugih iako se naoko potiru.

* Osobito važnim mi se čini vaš enciklopedistički rad i četiri važna leksikona (Leksikon stranih pisaca, Leksikon svjetske književnosti-Pisci, Leksikon svjetske književnosti-Djela, Leksikon hrvatske književnosti-Djela) kojima ste vi bili urednicom. Njih nekoliko nagrađeno je i poveljom »Juraj Josip Strossmayer« za najuspješniji izdavački pothvat pojedine godine. Kako ste se uopće i prihvatili tako složenoga enciklopedističkog posla? Kako vam se te knjige čine s današnje distance, osobito u odnosu na novu Hrvatsku književnu enciklopediju?

– Leksikografija je bila moje tridesetogodišnje zanimanje od kojega se »živjelo«, a zanat sam »pekla« u uredništvu najsloženijega istraživalačkoga, gotovo rudarskog posla na projektu Hrvatskoga biografskog leksikona u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža«, gdje sam naučila ne samo svladavati zamke i teškoće specifičnoga leksikografskog diskursa nego sam naučila dijeliti sudbinu samog projekta, koji je pojavom prvog sveska 1983. bio doslovce ideološki razapet. Poslije sam stečena iskustva pokušala prenijeti na spomenute književne leksikone za koje je u tom času u Hrvatskoj postojala istinska potreba. Kada s današnje perspektive gledam na te projekte, sjetim se Krležinih riječi o leksikografskom prokletstvu zbog same prirode posla kojemu doslovno nikada nema kraja, koji zastarijeva i prije nego što je »rođen« te zato zahtijeva beskrajnu doradu, sustavno obnavljanje. Ipak, čini mi se da je u novije doba popustila klasična strogost stare leksikografske škole (koju je u nasljeđe ostavio Mate Ujević), a koja je pozivala na vrhunsku konciznost u diskursu i veliku strukovnu objektivnost.

Odlomak iz knjige Susreti u kon/tekstu

Ujevićev ženski imaginarij

Secirajući svoje „mrsko ja“, a počevši od možda najkompleksnijega introspektivnoga proznog zapisa, „somnambulne skice“ nazvane Ispit savjesti (1923.), „napisane jednoga čudnog i teškog jesenjeg dana 1919.“ (Ujević, 2002.), preko kraćeg ispovjednog teksta Kralj boema se ispovijeda na pragu 1930., do feljtonističkih prozā iz 1938., Ljudi za vratima gostionice te Skalpela kaosa – Tin Ujević iskazuje nedvojbeno kontroverzan odnos prema ženi i erosu, odnos koji upozoruje, djelomice i tumači, složenost ali i prijepornost ženskog imaginarija kojim je neravnomjerno protkan njegov golemi pjesnički opus. Ono što je zajedničko svim žanrovskim i kronološkim instancama Ujevićeva djelovanja – jest iskustvo erosa kao „nepobjediva borca“ (isto, 131) bez kojega „nema pjesnika“ (isto, 69). Iduća je konstanta osobno bolno iskustvo zbog kojega je „popljuvan, išćuškan, premlaćen, izmučen, pedepsiran i prebit u nepovredivoj, u neoskrvnjenoj ljubavi i to mi je donijelo patnje kakve se bojah da nije čovjek prije mene iskusio. Danas, možda samo na ovaj trenutak, ne ljubim, ne ljubim više ni jedne žene, ne ljubim više ni ljubavi, kojoj postavljam prestroge uslove, ne znam da li ću je ikada ljubiti, i da li će se ijedna naći da mene ljubi.“ (isto, 100-101). Dakle, „pogođen“, doslovce „prepiljen“ u ljubavi koja je „užasna živčana katastrofa“ (isto, 69) od koje su se svojedobno „razboljeli“ njegovi osjećaji i njegove misli, Ujević je ipak sustavno svjestan opasnosti koja polazi od nametanja „mrskoga ja“, tj. od nasilnoga miješanja osobnosti i naizgledne važnosti „ličnog slučaja“ s univerzalnim, tipskim slučajem čovječanstva, opasnosti od zbunjujuće zamjene „lirskog egoizma“ s „dubokom ljudskom jednodušnošću i bezimenošću“, pa zato suvereno tvrdi da je „najbolji put do sebe, prevazići se“, prestati postojati („No tako sam sretan što sam prestao postojati, što sam umro.“ isto, 122). Korak je dalje ideja kako je ljubav najljepša i najzanimljivija samo u umjetnosti („Ljubav se potpuno ostvaruje samo s umjetničkom ljepotom.“ isto, 125), a pritom erotika poprima religioznu, umalo mističnu dimenziju, ispoljuje se kroz idealnu ljubav koja otvara poglede na neizmjernost; slijedi autopoetska primjedba o tomu kako su „psihologija unutrašnjeg života i mistika erotizma dvije najglavnije crte moje zbirke“ (tj. Leleka sebra; isto, 121). No u zapisu Žena u dušinom ogledalu (1930.) okomljuje se na nagonsku, čulnu ljubav koja je ponor, bolest, bezumlje i slijepa sila, a njezine izazivačice su „draž i otrov ovoga svijeta“ (Ujević, 1979: 225). Zato na dnu religioznih, kozmičkih ili metafizičkih nemira vidi izbrisanu čulnost i oduhovljenu sjenu žene kao „ovaploćenu božju ideju“, mističnu Damu iskupljenu patnjom, i pritom se „ništa sa savršenom ženom ne može usporediti osim savršena pjesma“ (Ujević, 1979: 226).

Eto nas tako, uz pomoć autorova (samo)komentara, dakako u svjetlu njegovog intimnoga kao i sociopolitičkog i ideologemskoga pretkonteksta – i do promišljanja o figuri žene u Ujevićevu pjesništvu, do iščitavanja njezine „navigacijske“ uloge diljem pjesnikova opusa. Žena je nedvojbeno varijabilni, dakle nepouzdani pjesnički objekt, onaj koji plutajući i krivudajući postaje poluga koja pokreće, a povremeno i trijumfira u procesu za ovog pjesnika tipičnoga „mazohističkog razdiranja“ (Milanja, 2004: 75). U prvim pjesničkim objavama (10 pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici, u zbirkama Lelek sebra, Kolajna) ona postoji na krivudavoj crti od neopetrarkističke figure apstraktne no ipak nerijetko erotizirane, žuđene ali i nedostupne žene do adoracijskoga historicističkog i mitskog intertekstnog odnosa s povremenim postajama na arhetipskoj rodnoj sponi. Pjesnikov galantni odnos poprima višestruke vizure koje se dinamički postvaruju u raznovrsnim pretapanjima; koncepcija žene u nekim najčešće ranijim stihovima realizira se u spoju superiornosti („kao neko biće iz Višega Svijeta“; Ujević, 2008: 25) i enigmatičnosti („Što si? Zagonetka“; isto, 24).

U stihovima znakovite Sfinge (Hrvatska mlada lirika) simbolizira ju zagonetka nepomične kamene slitine krilate žene i lava u kojoj se krije „neodgonetnuta tajna hijeroglifa“ (isto, 13), ali i neosjetljivost („gleda na sve muke što ih čovjek muči/s okom od granita i bešćutne kore“; isto, 13); no u stihovima Žene među kraljicama, odnos se trubadurske adoracije iskazuje u gesti poniznosti („pred vašim likom koljeno se savi“; isto, 40), ali i u slutnjama o ishodu pronicanja u žensku tajnu, tj. u njezinu ambivalentnost, prvenstveno u bipolarnost duše i tijela, koja se pak pjesnički otjelovljuje čas u muškom, čas u ženskom kôdu: muški se hedonizam i čulna žudnja sustavno suočuju s polivalentnom ženskom „glumom“ u kojoj se ona pojavljuje kao naizmjenična ili istodobna „lavska gordost i plahota srne“ (isto, 40), „ledena Neva“ i „carica tijela“, Marija i Eva, u kontaminaciji svetosti i svjetovnosti, čednosti i grijeha. Muški je subjekt u stalnom subordiniranom postavu na koji ga tjera nedohvatna, istodobno čedna i erotizirana ženska figura. Odatle i sustavni skokovi od postupaka neotrubadurske divinizacije („božanska ženo“; isto, 106) do erotske tjeskobe („sin tjeskobe“; isto, 98) pa i fobičnosti (“i jer te volim, ja od tebe bježim“; isto, 106). Iskazni subjekt prebiva u „muškoj zbilji“ (isto, 51), koja uključuje inferiornost i prizemljenost („svijet je tako golem, a ja tako sitan“; isto, 85), ekstazu pri istraživanju tajne drugoga (uz pomoć petrarkističkoga dekora: kosa, oči, zjene, usne, ruke, tijelo, pokreti), koja povremeno prelazi u nostalgiju prema domaćem krajoliku („za maslinama našim, za Salonama, / večernjim zlatom blagih Zdravomarija, / za blagom mira, sjetom i madonama, / i čistim srebrom naših rodnih arija“; isto, 43), ali ne u matoševskoj, niti eklatantnijoj harambašićevskoj ideji o ženi kao jedinoj domovini. (…)

Priredila: Lada Žigo Španić

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje