DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.30Ruj
Tribina „Susreti u DHK“ na mreži
Poštovane kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu "online" Društva hrvatskih književnika
Siniša Matasović
"Noću za šankom"
(Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2020.)
Siniša Matasović (Sisak, 1980.) piše poeziju, prozu, haiku poeziju, književnu kritiku, a bavi se i uredničkim radom. U sisačkom ogranku Matice hrvatske moderira i vodi poetska okupljanja poznata pod nazivom Stihovnica Siska, a tri godine je bio aktivan i kao zamjenik glavne urednice časopisa Riječi. Stručni je suradnik za područje književnosti pri Sisačkoj udruzi za promicanje alternativne i urbane kulture, urednik njihove nakladničke djelatnosti i pokretač biblioteke Teatar piva. Pri udruzi je također glavni i odgovorni urednik novoosnovanog međunarodnog časopisa za književnost, kulturu i umjetnost Alternator. Tri godine je radio kao vanjski suradnik HRT-a (dramatizacija), za emisiju „Radio roman“. Voditelj je književne tribine „Siniša Matasović vam predstavlja“ u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak. Zamjenik je glavnog urednika časopisa Balkanski književni glasnik. Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i predsjednik je Ogranka DHK Sisačko-moslavačke županije. Do sada je objavio: Sisak se uspješno pretvara da spava (poezija), Nećak (roman) i Tvoj novi dečko (poezija).
*Tribina je dostupna na: web.facebook.com/watch/?v=1684767361682251
O nastanku ove haiku zbirke
Za haiku pjesništvo zainteresirao sam se slušajući uživo osebujnog pjesnika Hasana Džinića Džina prije desetak godina na zagrebačkim tribinama Jutra poezije, kasnije čitajući nekoliko haiku zbirki Frane Vlatkovića iz Orebića. Tako je sve počelo. Zapisi uvršteni u ovu knjigu dio su intenzivnoga rada i promišljanja unazad osam godina. Svi haiku uradci u knjizi (u originalnom zapisu na hrvatskom jeziku) pisani su u tzv. 5-7-5 slogovnom metru i mogu se čitati sprijeda i straga. Prvi stih istovremeno može biti i treći/zadnji i obrnuto, samo drugi stih ostaje statičan. To je pojavnost u mom pisanju haikua koje sam postao svjestan sasvim slučajno prije nekoliko godina. Jednom, kada sam to detektirao, nastavio sam pisati haiku koristeći se isključivo to poetskom figurom (smicalicom). Za prijevode haikua na krajinski jezik neizmjerno sam zahvalan prijatelju i ukrajinskom književniku Juriju Lisenku. Prijevod na engleski jezik nije tipičan prijevod, prije su to svojeglave engleske verzije zapisa tih istih misli. Ne treba ga shvatiti previše ozbiljno ili doslovno. To je moja slobodna improvizacija ostvarena uz asistenciju nekoliko bliskih prijatelja: Sanje Domenuš, Sanje Frei i Denisa Vidovića. Svoje haiku radove ne prijavljujem na književne natječaje u Hrvatskoj ni u inozemstvu.
Siniša Matasović
Iz pogovora "Posebno umijeće šankiranja"
(…) Šank nije nimalo jednostavna stvar, odnosno institucija. Često ima još manje veze s prostorijom koja mu daje atribut; znači s kavanom, s kafićem, kafeom, barom, buffetom, bistroom, krčmom, birtijom, ćumezom i silnim općim mjestima koja opisuje narodna ili malo manje narodna pjesma, zajedno sa statusom njihovih posjetitelja i tamo prisutnih dogodovština. (…) Pravi šank prezire ljude koji puno pričaju, gotovo isto tako prezire one koji idu van na pecanje ili slične banalnosti. Pravi šanker je najbolji gost, uvijek lijepo pozdravi i osoblje i klijentelu, ne okreće leđa susjedima za šankom, uglavnom šuti ili daje eventualne primjedbe kada im je mjesto i vrijeme. U svojoj je duhovitosti toliko suveren da zna za dobar timing (što ribarima često nekako ne ide za rukom). Ne lupeta, ne politizira, ne kibicira, kamoli da bi grabio konobarice za guzu i priuštio si slične vulgarnosti. Često si stavi u usta onu sortu osmijeha po kakvoj je bio poznat pokojni ljubljanski punk pjesnik Brane Bitenc (širokoj publici poznat kao vođa benda Otroci socijalizma) – na izgled je taj osmijeh ciničan, ali nitko, baš nitko ne može predbaciti kako je u suštini zaista ciničan i samo time ne dozvoljava dijalog i društvenu interakciju, jer je u sebi i ljubazan, čak dječji. (…) Sjetimo se kao je Lus Buñuel bio razočaran poslije dolaska u Pariz 1925. godine (čitajmo iz njegove autobiografije Mon dernier soupier, u regiji dostupnoj i u slovenskom i u srpskom prijevodu): „Ja pravim razliku između bara i kafea. U Parizu, na primjer, nisam uspjeo da pronađem dobar bar, ali je ovaj grad prepun davnih kafea. (…) Želim da kažem samo to da kafe podrazumijeva razgovore, ljude koji ulaze i izlaze, bučno se druže, a ima i žena. Bar je nešto sasvim drugo. U baru se vježba samovanje. Prije svega, bar mora da bude mirno, zamračeno i krajnje udobno mjesto. Glazba bi morala biti strogo zabranjena, ne bi se smela čuti ni iz daljine. Barovi širom svijeta danas su nešto potpuno suprotno ovome o čemu govorim, što je nedopustivo. Bar sme da ima najviše dvanaest stolica i, po mogućstvu, stalne goste koji ne pričaju mnogo.“ Siniša Matasović je taj tihi, vjerni buñuelovac iz iščezlog bara, optimalan i šarmantan šanker, profesionalac, jedan od najplemenitijih iz one ekipe kojoj osoblje rado dozvoljava da ostane još poslije zatvaranja placa. Osoblje naime dobro zna kakva je Matasovićeva namjera, njegov poziv. Nije da smo naivni i mislimo kako osoblje poštuje pjesnički poziv kao takav, osoblje jednostavno poštuje realizam pjesničkog lika iza njihova šanka jer su čuli da on piše haikue što su u nekakvoj vezi s pogledom s njihove, druge strane. Možda oni čak i povire pa vide haiku i u njemu komadić samih sebe i svojih djelatnosti. (…) Autoru Matasoviću sam jednom rekao, videći svoju čestu realnost promotora iza šanka: „Kada porastem, bit ću intendant najboljeg jazz kluba na svijetu, a tamo će na zidovima biti otkačen izbor tvojih haikuja“ Dok ih mnogi drugi pišu za takmičenja, za nagrade i upoređenja, on ustraje u užitku za sebe i za nas, pratitelje. Ali ako nisu dobri za njega i za nas, pratitelje, onda nisu dobri ni za koga.
Miha Zadnikar
Iz dosadašnjih recenzija:
Siniša Matasović u svojoj se prvoj zbirci pjesama pod naslovom Sisak se uspješno pretvara da spava predstavlja kao jasno profiliran pjesnik prepoznatljive poetike. Poezija je to ispovjednog karaktera, iskazivana u prvome licu, kolokvijalnoga stila i pomalo "luzerskog" i "kulerskog" životnog stava. Lirski subjekt je deziluzionirani, još uvijek mladi muškarac, u velikoj mjeri podudaran sa samim pjesnikom, koji pobraja razne manjkove, "nepravilnosti", izvrnutosti, besmislenosti svih razina postojanja – od samoga sebe, ljubavnih odnosa, društvenih nepravdi, upropaštenosti i besperspektivnosti vlastita grada, kriminalnog političkog iluzionizma, zagađenosti prirode te hladnoće i praznine svemira.
(...)
Matasović se pokazuje kao zreo pjesnik koji, uz svoju jasnu osebujnost, izražava i neke poetičke osobine koje imaju širu generacijsku radijaciju. Naime, još od kraja devedesetih godina prošloga stoljeća u hrvatskome je pjesništvu jedna od dominantnih struja bilo takozvano stvarnosno pjesništvo, koje je možda preciznije i šire imenovano odrednicom neoegzistencijalizma. U toj poeziji, najčešće narativnog, kolokvijalnog i antimetaforičkog karaktera, "narcistički" lirski subjekt suočava se s konkretnim i površnim fenomenima svakodnevice, a vlastita egzistencija, kojoj je jedini sadržaj konzumiranje takve svakodnevice, ukazuje mu se kao besciljna, lišena svake dublje logike, rezignirana.
Takvu, u mnogim inačicama ponavljanu i već zamornu poetsku situaciju u određenoj mjeri je modificirao i razbudio, primjerice, Robert Roklicer s do kraja zaoštrenim crnim humorom i krajnjom kritičnošću prema svim društvenim konvencijama pa tako i prema stvarnosti koju su „stvarnosni“ pjesnici uglavnom rezignirano deskribirali.
Siniša Matasović nije toliko radikalan kao Roklicer, no po nekim se karakteristikama odvaja i od "stvarnosnika", a to su asocijativno, čak i digresivno vođenje poetske naracije, kombiniranje crnohumornog viđenja zbilje sa znatnijim izletima u isfantazirane motive i situacije, vrednovanje prirodnoga areala kao moguće protuteže svekolikoj zagađenosti ljudske i tehnološke stvarnosti, naglašenija refleksija lirskog subjekta koja hotimice završava u apsurdnim misaonim čvorovima.
Opet, Matasovićev stil pisanja nedvojbeno je posve razgovoran, obilježuje ga neposrednost, osobnost, prirodnost, emotivnost, nezavršene rečenice, digresije, poštapalice, kao i kolokvijalizmi, vulgarizmi, žargonizmi. No takva kolokvijalnost, narativnost, izravnost, čak hotimična izražajna "sirovost", više nije odlika samo nekakve "stvarnosne" poezije, već je to postao širi stilski standard mnogog mlađeg hrvatskog pjesništva, koje je očišćeno od bilo kakve pjesničke dekorativnosti, bila ona tradicionalistički retorična ili hipermetaforična u poeziji označiteljske scene.
Zato možemo zaključiti da je Siniša Matasović pjesnik vlastite i osebujne logike, no istodobno i svojevrstan znak u kojemu se mogu prepoznati općenitije poetičke tendencije, važne za novu, tek nastupajuću generaciju našega pjesništva.
Davor Šalat
***
Roman Nećak Siniše Matasovića, opsežne romansijerske konstrukcije, roman je o nama: začudan, djetinjasto zaigran, budan i snovima opčinjen, komunikativan i ironijom oživljen. Prispodoba koja mu „paše“ metaforički je osmišljena slika knjige – sunce koje kozmičkim nijansama zrakama osvjetljava sve koje gleda i vidi. A ono što vidi nije baš lijepo ni „podobno“: invazija društvenih mreža koje definitivno „kradu“ osobnu slobodu, jer stalno, gotovo besramno, traže naša lajkanja i šeranja. Političke diverzije i svojevrsna oblomovština koja se gnijezdi u foteljama, rastvara crne rupe suvremene civilizacije, otkrivajući bijedu, ograničenost, zaostalost, duhovnu inertnost, bigotizam, egzaltirani erotizam i pohlepu razvikane netransparentne poezije koja to nije. Glavni junak Stjepan (Pepić!), nedovršeni inženjer i nepriznati novinar i pjesnik, usrdno i hrabro traži svoje mjesto pod suncem, suprotstavljajući se izopačenom, pomahnitalom društvu u vrlo realistički ocrtanu Sisku, koji, prema Matasoviću, vegetira, stiješnjen problemima svekolikoga društva.
Napisan u prvom licu, roman Nećak autobiografski je osmišljen, ali je i povijesno utemeljen, jer donosi relevantne informacije o aktualnim performansima dobrano načeta društva. Matasović je živahnim digresijama, zaigranom dinamikom svojih dijaloga, slikovitim opisima i lakokrilom naracijom osmislio roman koji se lako čita, teče bez zastoja pa se čini da mladi autor ima iza sebe već lijep broj napisanih romana: „Postoji samo jedna osoba od krvi i mesa, a to si ti, Stjepane. Ti si i ovca i majmun i konj i tele i muzgavac, tovar, pseto, reptil, bubašvaba, slon, fosna,opanak i ušljiva naprava za brisanje prašine s regala poznatija pod nazivom krpa. Ti si gubitnik, nitko i ništa. Prostri prsluk po travi da ne uhvatiš prehladu, sjedni, prekriži ruke i drži ovce na oku.“ (…)
Ljerka Car Matutinović
Neke haiku pjesme iz zbirke Siniše Matasovića (napomena: svaki trostih je na hrvatskom, engleskom i ukrajinskom jeziku)
žubori nebo
bogovi u bocama
potiho pate
jesenji suton
maglovite ulice
tegle tišinu
što ti je čovjek
lampion u prozoru
dan nakon smrti
život je more
u malenom ruksaku
zaveslaj ljeta
noću za šankom
kada cijeli grad spava
boluje pjesnik
usta na usta
osuđeni na propast
pisci i boce
režimski pjesnik
nagrađivan i slavan
hrani zrcalo
proljetni cvrkut
ptice u mojoj bašči
čekaju ševu
dolaze kiše
suknje sežu do poda
snuždeni pjesnik
sumorna jesen
u zemlji bez milosti
trulež i kocka
Priredila: Lada Žigo Španić
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova