DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.07Lis
Tribina „Susreti u DHK“ na mreži
Poštovane kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:
Mladen Machiedo
"Pronađeni u prijevodu (osobni podsjetnik)"
(Alfa, Zagreb, 2020.)
Budući profesor emeritus Filozofskog fakulteta i redoviti član HAZU-a, Mladen Machiedo rodio se 1938. u Zagrebu, gdje se školovao, diplomirao romanistiku, doktorirao i godinama predavao. Objavio je šezdeset knjiga, računajući i prijevode, od čega oko četvrtinu na talijanskom (koji mu nije materinski, nego naučen jezik). Okušao se autorski u gotovo svim književnim vrstama (namjeno ne, međutim, u romanu): naime poeziji, lirskoj prozi, memorijalizmu, kritici, eseju, književnoj teoriji i (radio)dramskom eksperimentu. Izlagao je, usput, fotoportrete pisaca, grafizme i kolaže (u domovini i Italiji). Naknadno, najdraži su mu prevedeni autori: Leonardo da Vinci (antologija Quadrifolium, 3 izd.), G. B. Marino, Ungaretti, Montale (2 izd.), Cattafi (3 izd.), Calvino (3 izd.), Salinas, Gómez de la Serna, „Moj Proust“ (antologija) te N. Šop na talijanskom (2 izd.). Između njegovih 15 talijanskih književnih nagrada najviše kotiraju: Montale, Biagio Marin, Quasimodo, Flaiano, Turoldo, Brianza, Agrigento, Monselice, Lerici Pea (dvaput)… a između 5 hrvatskih Strossmayer, Croatia rediviva i Kiklop. Član je DHK-a, DHKP-a, Hrvatskog PEN centra i uredništva časopisa „Forum“.
U opusu Mladena Machieda vlastito se pisanje odvija u znaku kronološkog i količinskog crescenda, a prevođenje u razumljivu decrescendu. Stoga obilno dvoknjižje „osobnog podsjetnika“ Pronađenih u prijevodu nastaje kao retrospektivna sinteza kraćih formi, strukturirana onkraj prethodnih antologija (triju talijanske poezije na hrvatskom, odnosno dviju hrvatske na talijanskom). U ovom tomu priređivatelj prvi put spaja 20 odabranih primjera u rasponu srednji vijek – renesansa – manirizam – barok – (pred)romantizam prije „svojeg“ 20. i početka 21. stoljeća. Neopazice, odvijalo se, tijekom godina, i njegovo kritičko/nastavničko posredovanje pri većini ovdašnjih boravaka više od 20-ero između 77-ero zastupljenih, modernih i suvremenih talijanskih pjesnika. Mascioni je u Hrvatskoj, dapače, živio/službovao šest godina, a Guidacci, Cattafi, Accrocca, Bárberi Squarotti i Verdi svraćali su ovamo više puta. Gostovali su u Zagrebu, zahvaljujući raznim institucionalnim prigodama, također Ungaretti, Bigongiari, Jacobbi, Gramigna, Zanzotto, Pasolini, Spaziani, Pignotti, Finzi, Ramella Bagneri, Porta, Sanesi, Ramat, Sitta, Spatola, Del Serra i Scrignóli. (A mimo osobnog domašaja, tuđim posredstvom, Quasimodo, Sanguineti, Raboni…) Pa neki opusi, stoga, mogu pobuditi i dodatno zanimanje. U idućem (drugom) tomu Machiedo izmiče poslovično „restriktivnoj“ etiketi talijanista, utoliko što taj kvazisimetričan tom sadrži njegove prijevode s francuskog, španjolskog i (marginalno) portugalskog, uz – nezanemariv – veći odabir hrvatskih autora na talijanskom.
*tribina je dostupna na poveznicama: web.facebook.com/Dru%C5%A1tvo-hrvatskih-knji%C5%BEevnika-1518945851679123/ i www.youtube.com/watch?v=4JUbY0XAktI
Riječ urednika
Svako vrijeme nosi svoj pečat, ima svoja obilježja i svoj duh. Prošlost nam o duhu vremena govori kroz sjećanje koje oblikuje naš osobni i zajednički identitet. Ima i svoje „znakove“, a umijeće njihova čitanja i raspoznavanja svakoj zajednici i svakoj osobi neprocjenjivo pridonosi u donošenju zrelih odluka. Sadašnjost isto tako nosi svoj pečat, ima svoj duh i svoje „znakove vremena“, koji su, znamo li ih prepoznati i odgovoriti na njihove izazove, iznimna povlastica našega života. Biblioteka „Duh vremena“ želi svjedočiti vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje, grabiti iz povijesne riznice ljudskoga duha i životne riznice kakvom se otkriva danas i ovdje; u tim svjedočenjima naći će svoje mjesto fikcija i činjenice, događaji, pojave i osobe u svjetlu otkrivanja i razumijevanja najdubljih ljudskih korijena i ljudske sudbine. Pojave li se u okviru biblioteke „Duh vremena“ neki kritički sadržaji, odnosno teme koje bi u određenom smislu mogle izazvati kakva sporenja i osporavanja, to je samo dokaz koliko je istinska i duboka „kulturna drama“ koja se oko nas i u nama zbiva te koje smo sami, makar nesvjesno, djelatni sudionici.
Božidar Petrač
***
Uvodna riječ autora
Izbjegao sam u naslovu i podnaslovu termin „antologija“ i zamijenio ga „podsjetnikom“ u potonjem. Doista, premda opširan, ovaj se odabir smješta između mojih prethodnih antologija (od prve talijanske proteklo je gotovo pola stoljeća) i „pseudoenciklopedije“ Slatkogorka Italija (na razmaku od – već – gotovo dva desetljeća). U odnosu na antologije, ovaj put nije riječ o „nametnutoj“ kritičkoj strukturi: abecednom redoslijedu unutar generacije ili dvije, podjeli na poetike kroz 20. stoljeće ili o tipološkom razgraničenju pjesničkog subjekta.
Odabrao sam tekstove uz koje sam vezan, najčešće kvalitativno, ali u ponekom slučaju i gotovo afektivno kao priziv ličnosti koje mi se posrećilo susretati, a s mnogima i dopisivati se. Kronološki, od Ungarettia na ovamo, ako me proračun ne vara, osobno sam upoznao šestoricu pjesnika rođenih (još) unutar 19. stoljeća, njih četrdeset rođenih unutar 1920, sedamnaestoro (od osamnaest) unutar 1930, te trinaest (od petnaest) rođenih nakon te godine, ukupno pedeset. Poprilično, ako se uzme u obzir da se nisam bavio novinarskim poslom, odnosno da sam u Italiji živio u nastavcima (dvije godine, pa tri mjeseca, pa jedan semestar itd. do bezbroja kraćih prigoda), pri čemu mi je Zagreb ostajao kao akademska „matična luka“.
Naravno, dao bih danas ne znam što da se nakon brzog rukovanja s Biagiom Marinom ili Angelom Mariom Ripellinom razgovor mogao nastaviti onkraj kurtoaznih riječi. Obratno, držim da je bio privilegij susresti u nekoliko navrata Montalea, Cergolya, Prima Levia, Pasolinia… a napose tijekom godina prijateljevati (uz dužno poštovanje na generacijskim razmacima) s autorima kao što su bili (uglavnom bili!) Betocchi, Bigongiari, Jacobbi, Zanzotto, M. Guidacci, Cattafi, Vóllaro, Accrocca, Ramella Bagneri, Bárberi Squarotti, F. Verdi, Mascioni, Ramat, Sitta i dr. Neki među njima ujedno i kritičari, neki pak ujedno i slikari.
Pjesnicima pretežito 20. stoljeća predmećem uži odabir klasika/antiklasika u rasponu od sv. Franje Asiškog do Tommasea (s ponešto dosad neobjavljenih prijevoda kraćih formi), žaleći zbog nužno ograničenog repertoara iz onih kojima bijah posvetio knjige: poput Leonarda da Vincia, Michelangela i G. B. Marina.
Prvi, od dva toma, „zaokružuju“, dakle, Talijani.
U drugom tomu predviđam prijevode s francuskog, španjolskog, ponešto i s portugalskog, pored većeg odabira hrvatskih pjesnika na talijanskom (iz dviju antologija, ali i priloga rasutih po časopisima).
Za strpljiva čitatelja (no i manje strpljiva, jer ovakva lektira podnosi i skokovitost a, nadam se, i vraćanja), bit će to pomalo kao da ulazi u moju biblioteku i zaviruje preko „pronađenih u prijevodu“ među one s kojima sam živio, s njima se družio (što u doslovnom smislu, što u svoja četiri zida), „pekao zanat“, odolijevao… do nehotične slatkogorke uloge preživjela sudionika i svjedoka.
U Zagrebu, veljača 2018.
Mladen Machiedo
Iz nekih dosadašnjih recenzija autorovih knjiga
(…)Ukratko, često sam stjecao dojam čitajući ovu knjigu da nije toliko posrijedi zbirka raznovrsnih tekstova koliko svojevrsna poetsko-prozna poema koju drži na okupu autentičnost autorova glasa. Kako je ona, istodobno, i repetitorij najraznolikijih stilskih postupaka, katkad dovedenih do samoironije, ona izbjegava svaku neestetsku emocionalnost, ili grubi ispovjedni sentimentalizam koji je gotovo preplavio velik dio suvremene hrvatske poezije, ali se, unatoč kultiviranosti, nikada ne doima kao knjiški pastiš. Očito je da se autor virtuozno služi, katkada ih parodirajući, najraznovrsnijim stilskim obrascima, i to tako prirodno kako drugi autori posežu za gramatičkim i evokativnim strukturama svoga jezika«
Marko Grčić, o knjizi Balzami (Stihovi, pjesme u prozi, lirske proze, misli)
***
(…) Kako je od posljednjega antologičarskog istupa proteklo dvostruko više godina negoli između prvoga, Novi talijanski pjesnici (Split, 1971), i drugoga, Antologija talijanske poezije XX stoljeća (Sarajevo, 1982), takvo autorovo stajalište poprima i nove dimenzije: Zrakasti subjekt vodi neku vrstu razgovora ili prijepora ne samo između Machieda kao antologičara i kritičara s jedne i njegovih talijanskih kolega s druge strane, nego i između samih Machiedovih izbora talijanske poezije, kao vremenski udaljenih, i zato raznoglasnih presjeka stanja talijanske lirike. Već u Uvodu autor naznačuje obilježja pjesništvom zaokupljena talijanskog društvenog prostora: barem jednako kao poiesis, njime vlada polemos, duh sljedbeničkih svrstavanja, isključivosti prema neistomišljenicima i edipalnih prešućivanja očinstava, pa o tome i hrvatski antologičar i ne htijući mora voditi računa, ako ni zbog čega, onda da bi iskoristio priliku, možda ne da ispravi neke nepravde i propuste, jer se ukupnost neke nacionalne poezije ne da normirati, ali svakako da sa svoga ruba pruži drukčiji uvid i upravo se pod zaštitom svoje drukčijosti upusti u nesputanije čitanje odnosno tumačenje. (…)
Morana Čale, o knjizi Zrakasti subjekt. Talijanski pjesnici 20. stoljeća (Antologija), I. i II,
***
(…) U cijelosti, riječ je o raspršenoj knjizi, neuhvatljivoj i sveobuhvatnoj, u kojoj autor napreskokce, prepun ideja i inspiracije, zapisuje stihove, prozno-poetske zapise i minijature, misli, anegdote, obiteljske zgode, satiru, humoreske… Autorova odisejska svijest kao da je oplovila čitav svijet, zašla u njegove kulturne iskopine (tu su brojni intelektualni zapisi o književnoj baštini), zavukla se u brojne meditativne zakutke, prohodala svim putovima i prečacima životnoga labirinta, prošetala i ulicama, sa strašću i za svakodnevnom panoramom, narugala se društvu i politici bez dlake na jeziku i na tom osebujnom putu ta nemirna svijest ispisala je svojevrsni dnevnik života te se vratila natrag da taj herbarij svega podijeli s nama, jer u njemu je pohranjeno sve što se i naših duša tiče (…)
Lada Žigo Španić, o knjizi Balzami
Odlomci iz knjige Pronađeni u prijevodu:
Giovan Battista Marino (1569 – 1625)
Poziva svoju vilu u sjenu
(Invita la sua ninfa all'ombra)
Sada kad voda i zemlja plamti i paluca, nit se istočnjak čuje duhat, lahor
pirit, a takmac nebu, gdje god da motrim, strijeljano suncem, more bljeska;
tu gdje visoka na žalu česvina se zeleni, ruke šireć u prostranim krugovima,
i vlasi svojih u tekućim safirima smaragde prekrasne milo pogledava;
tu, tu, Lilla, skloni se, gdje pijesak svjež u svako doba zastire i okružuje kit-
njast od zelen-grana sjenovit prizor.
uživat ćeš sa mnom umah i vode i igalo; vidjet ćeš kako se uz obalu dostu-
pnu šali riba s pticom, sjena s valom.
(sonet)
Giuseppe Ungaretti (1888-1970)
Čežnja
(Nostalgia)
Kad
noć je na izmaku
tik pred proljeće
i rijetko
netko prolazi
i prepriječi se
nad Parizom se zgušnjava
ona mrkla boja
plača
koja nam rastvara zgrade
i pruža
zrcalo
neke lijene Seine
s onom njenom
na površini
ustrajnom nelagodom
svjetlosnih odraza
u kutu
mosta
motrim
neograničeni mûk
jednog djevojčeta
tanahnog i zagasitog
poput planinska cvijeta
iznikla iz srca
jedne đurđice
i iz smiješka
neke mlake strvine
kanarinčeve
u kakvu podnevu
pustinjskom
i naše se
boli
stapaju
i kad poneseni odande
ostajemo
(Pokopana luka, 1916)
Eugenio Montale (1896 -1981)
Iz ciklusa Mediteran
(Da Mediterraneo)
(Antico, sono ubriacato dalla voce)
Starino, opijen sam glasom
koji izlazi iz tvojih usta kad se otvaraju
kao zelena zvona i odbijaju se
natrag i stišavaju.
Kuća mojih ljeta dalekih
bijaše ti blizu, to znaš,
ondje u kraju gdje sunce žeže
a zrak naoblačuju komarci.
Kao nekoć, sada u prisutnosti tvojoj kamenim se,
more, ali dostojnim više
ne smatram se svečane opomene
tvojeg daha. Ti mi prvi reče
da je sitno previranje
mojeg srca tek trenutak
tvoga; da mi u dubini bijaše
tvoj zakon pogibeljan: biti prostran i raznolik
a uz to stalan:
i praznit se tako od svake nečisti
kao ti dok treskaš o kraj
izmeđ pluta algi morskih zvijezda
suvišne razvaline bezdana svoga.
Priredila: Lada Žigo Španić
popis članova