DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.20Svi
Tribina „Susreti u DHK“ na mreži
Poštovani kolegice i kolege, sa zadovoljstvom Vam predstavljamo treću online tribinu Društva hrvatskih književnika:
Ernest Fišer
Trošenje nade
(Matica hrvatska, Zagreb, 2019.)
Ernest Fišer, uvaženi pjesnik, publicist, književni i likovni kritičar, diplomirao je jugoslavenske književnosti i jezike (danas studij kroatistike) te studij filozofije, a na doktorskom studiju Pedagoškog fakulteta u Osijeku magistrirao je na temu „Književno djelo Zvonka Milkovića“. Prošle godine utemeljio je „Nagradu Zvonko Milković“ za najbolju pjesničku zbirku, a prvi dobitnik nagrade je Davor Šalat, za knjigu Zvijezde, davna lica spašenih (Fraktura, Zagreb, 2019.). Fišer je iznimno plodan i svestran autor - radio je kao profesionalni novinar za razne tjednike i radio stanice, bio je urednik svih izdanja Kulturno-prosvjetnog društva „Zrinski“ u Čakovcu, a i drugih, profesionalni urednik časopisa Gesta, časopisa Kaj, glavni urednik najtiražnijeg hrvatskoga pokrajinskog tjednika Varaždinske vijesti. Od mladih dana objavljuje u gotovo svim respektabilnim novinama i časopisima, a član je i brojnih kulturnih društava. Od 1994. predsjednik je varaždinskog Ogranka Matice hrvatske, a danas je, uz mnoge angažmane, i urednik časopisa Kolo. Autor je dvanaest samostalnih pjesničkih zbirki (Nagrizeni anđeo, Drugi silazak, Ishodišta, Morje zvun sebe, Sjeverozapad, Majstori zebnje, Otisci, Varaždinski nocturno, Pohvala tihom slogu, Macbeth na fajruntu, Doba nevremena i Preludij za anginu pectoris). Ernest Fišer zastupljen je u mnogim antologijama suvremenog hrvatskog pjesništva, a pjesme su mu prevedene na mnogo jezika. Dobitnik je triju nagrada za iznimne novinarske zasluge („Zlatnog pera“, „Zlatne kartice“ i medalje „Milan Grlović“), a nagrađen je i plaketom „Ivan Lukačić“ za publicistički rad (za monografiju Varaždinske barokne večeri). Odlikovan je i „Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića“ (1996.), a dobitnik je i „Nagrade grada Varaždina za životno djelo“ (2003.). Višestruko je nagrađivan i za pjesnički rad (istaknimo da je samo jedna zbirka – Macbeth na fajruntu dobila mnoge nagrade („Fran Galović“, „Katarina Patačić“, „Dragutin Tadijanović“ itd.). Knjiga pjesama Preludij za anginu pectoris dobila je „Nagradu Tin Ujević“, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika. Knjiga Trošenje nade obuhvaća brojne autorove pjesme na štokavskom i kajkavskom jeziku, a izbor je načinio Davor Šalat, uz iscrpan pogovor koji temeljito prati pjesnički put Ernesta Fišera. Pa, pročitajmo neke odlomke:
***
Tribina o Ernestu Fišeru, 20. svibnja 2020., video je dostupan na Facebook stranici DHK https://www.facebook.com/1518945851679123/videos/281770296338986/ i na Youtube kanalu DHK https://www.youtube.com/watch?v=yGv3-JEcHdI&t=15s
***
Ulazeći definitivno u hrvatsku književnost svojom prvom objavljenom zbirkom pjesama Nagrizeni anđeo (1965.) pa onda i drugom pod naslovom Drugi silazak (1969.), on konstituira lirski subjekt ili pjesmovnu svijest koji su presudno obilježeni raznim vrstama deficita, ugroženosti, straha i mučnog postojanja. Taj je lirski protagonist, naime, „bačen“ u postojanje, zatekao se u hladnom pa i neprijateljskom okružju, ne razaznaje još neki drugi svijet onkraj ovozemnoga, međuljudski odnosi prepuni su sukoba, mržnje i podmetanja, a čovjek je u svojoj nutrini osamljen, ispražnjen, prožet tjeskobom. Uglavnom, protagonist je to koji nema utočišta niti u praznoj transcendenciji („nigdini“, kako to Fišer imenuje), niti u društvenom kolektivizmu („Preobražen u broj, u gomili najšumnijih mladića/ izrešetan paljbom nerazumljivih uvreda i psovki“, „Zar priznati napredak kad gasne vruća nada“), niti u obesmišljenoj i ispražnjenoj egzistenciji („Bivamo tako osamljenici što mahnite cvjetove rađaju/ lišeni svega nebeskog samo prokletu zemlju grabimo“), niti u vlastitom duševnom životu („Svoju zgrušanu bol najdublje ću izbuncati grčem/ pitanjima muklim, nikad sišlim sa usana/ tu strepnju, nezapretanu patnju…“), pa čak niti u jeziku i poeziji („A riječi nikako da te prepoznaju: one imaju okus hladnog svjetla… samo ti produbljuju neizbježan pad“). No taj protagonist nikad nije samo autobiografičan, on zapravo želi izraziti i jednu općenitiju situaciju i općenitiju egzistenciju. To je, dakle, satreovska „mučnina“ koja je zahvatila cijelu generaciju i Fišerova rana poezija ima karakter poopćenog, ujedno duboko osobnog, izraza te mučnine pa se u pjesmama naizmjence pojavljuje lirski subjekt u jednini ili množini bez prevelike međusobne razlike u vrsti poetskog diskursa. (…) Spomenuta konkretizacija, uz prisutnost ipak vrlo sličnog lirskog subjekta s njegovim „pojmovnim“ stilom, počela se postupno događati u trećoj Fišerovoj zbirci pod naslovom Ishodišta (1972.). Zasigurno i pod utjecajem dramatičnoga i probuđenog vremena Hrvatskoga proljeća te kasnije režimske represije koja će i pogoditi i njega samog, Fišerove aluzije na društvenu zbilju i njezinu „mrklinu“, a ne tek onu ontološku i egzistencijalnu, postat će češće i sve manje umotane u takozvani ezopovski govor („zar prečistu istinu u ime nejasne pravde/ zar radosnu slogu u ime mračnih ciljeva/ zar poštenu nakanu ondje gdje caruje mržnja/ ili zaštitu onih koji nisu ni bili ugroženi“, „od prejakog bratstva tek vrli smo neprijatelji“, „izgubljen narod za istinskom domovinom traga“, „čitava je vječnost na tom dlanu/ tragične i slavne Domovine“, „i glas naroda biva za toliko jači/ koliko je dugo čamio u šutnji“). U zbirci Ishodišta konkretizacija se događa i u nešto većoj osobnoj intonaciji, djelomično i autobiografizaciji pjesama, kao i u posvetama stvarnim ljudima (August Cesarac, Bruno Bušić), što nuka i na daleko konkretnije tumačenje i značenjsku realizaciju teksta. Ukratko, na „pad“ iz ontološke i egzistencijalne u povijesnu perspektivu, što je razvoj koji je postupno i u različitoj mjeri prošlo više razlogaških pjesnika (Dubravko Horvatić, Ante Stamać, Igor Zidić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Željko Sabol, Mate Ganza). (…) Usporedo s lirikom na hrvatskome standardnom jeziku, Fišer će od sedamdesetih godina prošloga stoljeća početi pisati i na kajkavskome narječju. Cjelokupna njegova kajkavska lirika bit će naknadno objavljena u knjizi sabranih i novih kajkavskih pjesama Macbeth na fajruntu (2013.), koja sadrži šezdeset šest pjesama u tri ciklusa. Ta knjiga omogućuje dragocjen uvid u najmanje tri stvari: životni put jednog čovjeka, poetičku amplitudu jednoga pjesništva i sinegdohijsku sliku razvoja suvremene kajkavske poezije. Neuobičajeno je danas u kontekstu književne kritike govoriti o privatnoj autorovoj osobi i životu, i to neću ni činiti. No, valja upozoriti da je Fišerova poezija duboko egzistencijalna, njezino je neprestano očište kierkegaardovski subjekt u kojemu se događa „strah i drhtanje“, moderni čovjek koji se u „bačenosti u postojanje“ i Heideggerovom „bitku k smrti“ neprestano pita o samome sebi, svijetu oko sebe i svemiru iznad i unutar sebe. (…) Fišer je, napokon, i jedan od najvažnijih autora suvremenoga kajkavskog pjesništva. On je, kako je to kritika više puta isticala, upravo paradigmatičan za njezin razvoj pa su mijene njegove poetike na neki način sažeta slika nekih glavnih tendencija cijele kajkavske poezije. Riječ je, napose, o jednom od najvažnijih modernističkih proboja iz tradicionalistički impostirane kajkaviane u Fišerovoj kajkavskoj zbirci pjesama Morje zvun sebe iz 1978. godine, u kojoj je autor prvi puta u kajkavsko pjesništvo uveo pjesmu u prozi, tada neprijeporni signum moderniteta, potvrđen još u razlogaškom afirmiranju te poetske forme. A nakon razlogaške općenitosti i filozofičnosti, Fišer se ‒ i dalje s moderniziranim prosedeom ‒ postupno spušta u konkretnost, i to s jedne strane povijesnog i društvenog vremena, a s druge strane u konkretnost osobnoga, čak stvarnosnim činjenicama provjerljivog života i urbane varaždinske zavičajnosti. Time je pokazao da se kajkavska lirika, kao i ona na štokavskom standardu, nakon modernističkih proboja, može okrenuti prema već postmodernističkom (re)interpretiranju tradicionalnih motiva, čime njegova poezija biva paradigmatična i za hrvatski kajkavski pjesnički aktualitet. (…) Fundamentalna Fišerova tema tijekom cijele njegove kajkavske poezije jest „rieč človečja“. I ona se, međutim, postupno konkretizira pa tako od wittgensteinovske ontološke Riječi (pisane velikim slovom!) koja se bori s Neizrecivim u pjesnikovoj štokavskoj lirici, postaje humanizirana Rieč Človečja, sasvim uronjena u egzistenciju kao ona koja „čkomi i grmi, rieč zapravo strašno vusamlena“. Ubrzo se dolazi i do „Rieči materinske“ i „rieči zavičajne“, odnosno do starodrevnih tema kajkavske poezije – zavičaja, krajolika, povijesti, tradicije. Sve se to objedinjuje u simboličkoj riječi „kaj“. Fišer tako kaže da „KAJ živi, Lerci ga nega, a Rieč materinska nadale zvoni“ i napokon dolazi do više puta navođenog autoprogramatskog očitovanja o vlastitom odnosu prema (kajkavskoj) riječi i poeziji, te mogućnostima njihove revitalizacije i suvremene autentičnosti: „I kaj je KAJ ak’ ništ ne znači, neg’ samo zvoni, šuple blešči, i vragu i ljudem na pokoru, vre jezero let v popevkam jednak!? Velim: noč, stekli pes, pavučina. Ali se nikaj pripetilo nie. Tote rieči brez živlenja jesu dokač goder duhu i farbu ne dobiju, frišku ranu senj, v žuhkem vitiznanstvu kak i v jeziku sakdašnjem“. (…) U svojoj zbirci pjesama Doba nevremena iz 2016. godine Fišer se nakon niza godina vraća poeziji na hrvatskome standardnom jeziku. U njoj intenzivira mnoga dosadašnja obilježja svoga pjesništva, a u nekim aspektima inovira svoju, kako je kritika ocijenila, razmjerno konzistentnu poetiku. S jedne strane, on je već davnih dana bio poznat kao pjesnik koji se je – gotovo bez ostatka – smjestio u brazdu egzistencijalnoga pjesništva krugovaško-razlogaškoga tipa u kojemu je često prevladavalo razmatranje najširega obzora ljudskoga postojanja u vremenu i temeljnih egzistencijalnih i ontoloških pitanja. S druge strane, Fišer se prometnuo i u jednoga od najvažnijih pjesnika kajkavskoga moderniteta u kojemu je, uza spomenuta općenita razmatranja, postupno došao i do povratka životnoj konkretnosti i stvarnosnim referencama. Upravo u izmjenjivanju i susretanju tih dvaju glavnih usmjerenja njegove poetike, štokavskog i kajkavskog, ali i općenitog i konkretnog, nastaje Fišerova novija poezija, kako ona kajkavska, vidljiva u knjizi Macbeth na fajruntu, tako i ona štokavska iz zbirke Doba nevremena.
(Davor Šalat, iz pogovora u knjizi Trošenje nade Ernesta Fišera)
***
Izabrane pjesme Ernesta Fišera, u razdoblju od 1959. do 2019., u podosta ekstenzivnoj mjeri uredio je marni Davor Šalat, te popratio opširnim pogovorom (str. 366-399.), na koji ćemo se, izbor i pogovor, ekstenzivnije osvrnuti. Riječ je o tome da se pogled na Fišerovo pjesništvo iščitava na nekoliko strukturnih i poetičkih razina. Ono strukturno odnosi se na tvorbene česti, a ono poetičko odnosi se na estetičko „pakiranje“, iako se jamačno ne može promatrati sasvim odjelito jedno od drugoga, logikom datosti umjetničkoga teksta. Kako je načelno bilo kojem pjesništvu, to jest svakom umjetničkom aktu, središnja os čovjek, Fišerovo se pjesništvo motri upravo pošavši od čovjeka kao „predmeta“, onoga koji je „opjevan“, u različitim medijacijama ljudskoga bića, ali i onaj koji pjeva, proizvodi pjesnički tekst. Dok se prvi odnosi na predmetni stratum, drugi cilja na estetički akt i čin strukturiranja predmetnog stratuma. Zato se i naznačuje njegovo ontološko stanje, i to u modusu čovjeka kao generičkoga bića, kao i čovjeka kao društvenoga bića, koje dvije „instancije“ impliciraju sasvim određen horizont očitovanja, egzistencijalija. (…) Drugačije bismo mogli reći da je riječ o duhovnom, poglavito kada se radi o metafizičkome, o egzistenciji, kada je riječ o realizaciji bića, i svijesti, kada je riječ o mišljenju kako relacionirati biće u naspramnost. A i o književnoj tehnici, kada je riječ o stilu, dakle primjenjivosti. Ono što je u Fišera načelno, a ne samo autobiografično, na što upozorava i Šalat, jest stanje apsolutnog odsuća transcendencije u horizontu ovosvjetskoga što, prema mojemu mišljenju, rezultira proizvodnjom „prokletog bitka“, koji dospijeva u ništavilo, navlastito u egzistencijalizmu, jednako u filozofiji kao i u književnosti. Navedeno određuje i tematska područja Fišerova pjesništva, kako ono osobno i intimno (domaćnost) tako i ono općedruštveno. (…) Šalat govori o mjeri konkretnosti i „stvarnosnim činjenicama“ (str.377.), što smo prije imenovali osobnim autorovim mimetizmom i „realizmom“, bilo da je riječ o pejzažnom, krajoličnom, bilo da je riječ o povijesnom segmentu. Upravo na tome se može odčitati razlika između kajkavskoga i štokavskoga Fišerova pjesništva. Šalat upozorava na element primjerice vremena. Jedno je opće, a drugo je konkretno. Na ontološkoj razni jedno svjedoči o „zaboravu bitka“ – otud analogija (i kontekst) s razlogašima (Heidegger), a drugo osvjedočuje „pronađeno biće“ usidreno u njegovu ishodištu, te je sasvim normalno i njegovo ponovno dohodište, što svjedoči i o metafizičkom ozračju. To valja shvatiti kao doživljajnu i iskustvenu „realnost“ subjekta. Dakako, ta „realnost“ ima svoj utjecaj i na patos supstantivizacije, koja ima i svoju fonetsku posebnost, da ne kažemo samosvrhovitost, ludizam (Rieč Človečja). Imajući sve to na umu ‒ različitost tema i motiva, poticaja i interteksta ‒ Šalat lucidno zaključuje da je Fišer „stvorio svojevrsnu sintezu poetske kajkaviane, u skladu s vlastitim teoretskim terminom takozvanog semantičkog sintetizma“ (str.380.), kada je riječ o izvanjezičnoj i kada je riječ o jezičnoj zbilji.
Šalat potom prelazi na Fišerovo daljnje pjesništvo na hrvatskomu jezičnom standardu (Doba nevremena, 2016.). To je pjesništvo, prema Šalatu, u znaku njegove dotadašnje poetike na tragu egzistencijalističkoga pjesništva (krugovaši, razlogaši), dakako uz neke inovativne postupke, dok je s druge strane kao kajkavski pjesnik jedan „od najvažnijih pjesnika“ (str.383.) toga jezična izričaja. i kada je riječ o jezičnoj zbilji.“
(Cvjetko Milanja, Kolo)
***
U Matičinoj biblioteci Hrvatski pjesnici u proljeće 2019. objavljena je knjiga izabranih pjesama Trošenje nade Ernesta Fišera. Ta knjiga obujmljuje punih šest desetljeća pjesništva koje se paralelno događalo na štokavskom i kajkavskom idiomu. Izbor otvara gimnazijska „Pjesma o majci“ (tiskana u Poletu 1959.), a zatvara ga naslovni tekst „Trošenje nade“, napisan koji trenutak prije odlaska knjige u tiskaru. Unutar tako oblikovanog okvira smjestio se ekstenzivan izbor iz dvanaest do tada tiskanih autorovih zbirki kojih su naslovi: Nagrizeni anđeo (1965.), Drugi silazak (1968.), Ishodišta (1972.), Morje zvun sebe (1978.), Sjeverozapad (1981.), Majstori zebnje (1982.), Otisci (1989.), Varaždinski nocturno (1997.), Pohvala tihom slogu (2013.), Macbeth na fajruntu (2014.), Doba nevremena (2016.) i Preludij za anginu pectoris (2017.).
Izbor, koji je veoma pomno načinio Davor Šalat i opskrbio ga korisnim akribijskim dodacima (kritičkim esejem, pjesnikovom biografijom i bibliografijom), omogućuje uvid u cjelinu Fišerova pjesništva, uočavanje njegovih poetičkih i spoznajnih uporišta, mijenā i njegova razvojnog luka. Pregled pjesnikova stvaranja izveden je u tri koraka – knjiga se otvara probranim stihovima na standardu objavljivanim do 2003. godine, nastavlja cjelovitom autorovom kajkavijanom, a zaokružuje pretisnućem zadnjih dviju štokavskih zbirki – Doba nevremena i Preludij za anginu pectoris.“
Trošenje nade iznova potvrđuje da Ernest Fišer u ranim pjesmama nastoji na gustoći pjesničkoga sloga, na šifriranju poruke te da su u njima važne hermeneutičke točke pojmovi poput samoće, pustoši, straha, šutnje, pobune, mučnine, pojmovi koje je moguće razumijevati na različite načine i uključivati u različite kontekste. Radi se dakako o tematizaciji egzistencije, upravo egzistencijalne tjeskobe toliko tipične za pisanje autora kakvi su Mihalić, Šoljan ili Slaviček. Fišerov je lirski protagonist racionalan, kritički raspoložen, on se sučeljuje s "opakom zbiljom" koju karakterizira "sveopći rasap vrijednosti", suprotstavlja zavičaj Europi, poeziju beznađu. Dominira iskustvo negativiteta, dapače ono s vremena na vrijeme biva sažeto u afektivne paradokse, npr.:
* zrak je sve manje za disanje
* od preširokih vidika ništa se više i ne vidi
* samo nas još pustoš sabire.
Poetički, Fišerova poezija kreće se između krugovaške slikovitosti koja je najočitija u figurativnim izrazima tipa njuška dana, grješni lešinari, stakleno perje civilizacije i sl. s jedne strane te razlogaške pojmovnosti koja je u jednom trenutku dovela do modela filozofične nepoetične pjesme, obećavajući znatan spoznajni potencijal onome tko se u nju udubi s druge strane. Slikoviti izrazi enigmatiziraju pjesnički iskaz, odmiču ga od doslovnosti i uključuju čitatelja u igru njegova osmišljavanja, a razlogaško nastojanje na filozofičnosti najviše dolazi do izražaja u pjesmi u prozi, tekstualnom obrascu uz koji i ponajbolje prianja Fišerova poetska misao.
U povodu prvih triju štokavskih zbirki kritika je artikulirala stavove koji će pratiti čitavo Fišerovo pjesništvo. Među inim istaknuto je da je to "egzistencijalna poezija mihalićevskog tipa, dio one prilično razrađene mitologije ravnodušnosti koja paradoksalno traga za što silovitijim slikama, intenzivnijim emocijama i dekorativnijim porazima" (V. Tenžera); da je Fišer "stvaralac neposrednih nadahnuća i izražene čulnosti, pjesnik koji voli kontraste i upečatljive metafore" (Z. Zima); da "sabrano i pažljivo radi na spoznaji riječi kao jedinog sadržaja pjesme" te da pritom "sve shvaća odviše ozbiljno" (I. Mandić); da se njegov autorski doprinos sastoji "kako u [...] dopjevavanju onoga što je ranije rečeno, tako isto i u potrazi osobne riječi, osobnog mjesta u poznatom krugu" (Z. Maković); naposljetku da je riječ o izrazito manirističkoj poetici u kojoj se pojavljuje "previše eksplicitnosti i općih mjesta, opće lamentacije" (Ž. Falout).“
(Krešimir Bagić, Kolo)
Pročitajmo i neke autorove pjesme, koje je on odabrao za ovaj prilog.
CAJNGERI ŽIVLENJA
(Križni pot Domovine, A.D. 1989.)
Cajngeri živlenja vre skoram so skupaj
a stopram smo došli na pol steze,
svadlivi i stekli – stopram smo nigdi.
I sence mrtvikov kak da nam pleze
po obrazi, rokam, po spameti cieli
kaj vusamlena drfče vu globlini.
Gleč, krej nas več galoperaju hudo
črni glasniki kuge, tie peklenski sini
vekvečne ludske gnusobe, vniščenja
vsega kaj nas postiha rastače znutra.
Kaj nam je joščer preostalo, i kam
vujti, gda ne znamo kaj bo – zutra?
Cajngeri živlenja vre skoram so skupaj,
a mi išče zbezeknuti čakamo zorju:
Bumo igdar zišli z te balkanske kmice,
il’ bumo v žveplenom ftunuli morju?!
__________________________
cajngeri živlenja, kazaljke života - vre skoram so skupaj, već su gotovo zajedno (poklopljene) - stopram, jedva, tek - sence mrtvikov, sjene mrtvih - vu globlini, u dubini - krej, pokraj - tie peklenski sini, ti pakleni sinovi - vniščenja, uništenja - unda, onda - vujti uteći, pobjeći - gda, kad - išče zbezeknuti, još zabezeknuti - bumo igdar, hoćemo li ikad – zišli, izašli - v žveplenom, u sumpornom – ftunuli potonuli
PRELUDIJ ZA ANGINU PECTORIS
U smiraj života, kad prepustiš se navikama,
a zaboraviš da srce ti je prijatelj, i supatnik,
u svim nedaćama što te opsjedaju sustavno,
zapravo je već prekasno: prizivanjem smrti
vlastito tijelo te kažnjava, zbog boli i izdaje
A prvi su taktovi stresa naivni, poput lahora
na klavijaturi, kao najava glavne teme priče:
teško disanje, napadi kašlja namjesto šutnje,
i lakomislenost (koju smanjuju Strauss kapi,
hitnim pozivom na infotelefon, broj taj i taj)
No, zatim slijedi mukli grč u prsima, potres,
kada svijet se stubokom prevrće: šiklja očaj
umjesto krvi u žilama, i više nema vremena
za pitanjā i odgovore; jer sablasti se množe,
kao u najružnijim snovima, i u noći vještica
Tko nije imao otrov na jeziku ne može znati
što je sve strašno, pakleno, u srčanom udaru:
u gluho doba nevremena, kada zaklopiš oči,
čut ćeš tihi preludij anđela ‒ nebesku vojsku
koja čeka te na drugoj obali, ako ti je suđeno
ZVIRIŠČA ZAVIČAJNA
Joži Skoku
Od Zrinskoga i Mohača
do aleluji i korbača ‒
jazik naš hižni, domači
i od jognja bil je jači.
Kak stekli pesi so lajali
i rieči nam stranjske bajali.
Ar, kajkavščina kakti cviet
ostala je naš cieli sviet.
Posluhni totu mužiku rieči
kak najlepši smieh deteči:
to su zvirišča zavičajna
prekpuna dobrote, i fajna.
I zajdna večerja gda dojde
brez rieči domačih ne projde.
Pa kak da za njih ne molimo,
ak furt jih pri sercu nosimo?!
______________________
zvirišča, izvori, izvorišta - hižni, kućni (materinski) - pesi, psi - rieči stranjske, rieči strane (tuđinske) - ar, jer; ipak - fajna, lijepa, dražesna - ak furt jih, ako ih stalno (uvijek)
HOD PO RUBOVIMA SJENA
Katkad sjetim se stvari koje još nisam vidio,
kao i rajskih ljetnih noći, osutih zvijezdama,
o kojima pričah s unucima: tako sam bridio,
nepouzdan, po rubu bajki, završenih suzama
A djeci su potrebni lijepi snovi, bez opsjena
i lažnih obećanja, treba im nježnosti, ljubavi,
u svijetu vrlo nerazumnom; do smrtnih sjena
dovoljan je tek jedan korak, poljubac gubavi
U prividu boli, tlapnji, u neostvarenoj mašti,
svugdje susrećem rubove riječi, bez vedrine,
poput kapetana bez lađâ: oni su osobito tašti,
jer ih sirenski privlače mrtve morske dubine
Moj hod po mukama, u zbilji, tek je početak,
zamišljaj nade, na tajnom vraćanju u zavičaj:
da bi priča o hodogramu boli dobila svršetak
valja spoznati dijete u sebi, i ljubit rodni kraj
TROŠENJE NADE
Ispovijest čitatelju
Razapet između potomaka i predaka, već u sutonu
vlastita života, obespravljen, sabirem mrvice nade,
kao posljednje utočište, i melem - nakon kanonade
svih laži globalista, dok riječi utjehe u bezdan tonu
Tako i starinsko ufanje, kao svjetlo na kraju mraka,
više ne otvara prostore slobode, niti nježnosti jutra
poput dodira djece: golemi će val, možda već sutra,
preplavit i naš goli opstanak; ostat ćemo bez zraka
U pomahnitalom društvu više ništa ne nalikuje sebi
i rijeke ne plove svojim starim koritima; tople zime
najavljuju novi potop, a Noa morat će mijenjat ime,
kao emigrant u Europi, čitatelju, da pomogne i tebi
Ako se u metafori još uvijek krije stvoriteljska moć
moguće nije sve izgubljeno ili potrošeno u riječima:
ostajući bez daha, u ozonskoj rupi, pisat ću i očima,
jer kad pale se knjige - bliži se i nova Kristalna noć
Preostaju, doduše, ljubav kao milosrdni dar od Boga
i toplina doma - ta dobrota obitelji zgrčena u nemiru,
no ne ćutimo vrijeme: ostajemo izgubljeni u svemiru
do potpuno nejasnog usuda, čitatelju, i tvoga i moga
(Prosinac, 2018.)
PODZEMNI DIV, NA DJELU
Sjećanje na potres, 22. ožujka 2020.
U arhitekturi jutra pomaknuo se opasni kamen,
već zaboravljen, ispod Griča; bijaše to znamen,
probuđeni glas vatrenog zmaja u trbuhu Grada:
uz tutnjavu bijesa tresle su se zgrada po zgrada
A Zagreb tek budio se, iznova u svome smogu,
uz prvu jutarnju kavu, onako na brzinu, s nogu;
kako ni jedno zlo ne dolazi samo - došao je čas
kad i hrabri sustanari drhtali su, očekujući spas
Mišljah da sudnji je dan, pisao je Šenoa nekoć,
o istoj stravi u srcu, čim prošla je paklena noć;
kao da je sam đavo zario nož u našu domovinu
‒ zdvojio je slavni pisac i za duhovnu imovinu
Nakon silnih godina zaborava, stigla je korona,
sad je samoizolacija duša nuđena na sva zvona:
na novopristiglu, nastavljenu zagrebačku muku
podzemni se div, ljut, premjestio s ruke na ruku
(autorova nova, neobjavljena pjesma)
Priredila: Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova