Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Tribine DHK

27Svi

Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Poštovani kolegice i kolege, srdačno Vam predstavljamo četvrtu tribinu online Društva hrvatskih književnika:

Boris Domagoj Biletić

Istarsko troknjižje

(Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019.)

Boris Domagoj Biletić (Pula, 1957.) ugledan je pjesnik, esejist, književni kritičar, književni povjesničar, urednik, polemičar, antologičar, publicist... Osnovnu školu i Pedagošku akademiju završio je u rodnome gradu, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je, magistrirao i doktorirao. Osnovao je Istarski ogranak DHK, časopis za književnost, umjetnost i kulturu „Nova Istra“ i „Pulske dane eseja“. Jedan je od pokretača „Šoljanovih dana“ u Rovinju. Osnivač je i pokretač, od veljače 2018., e-časopisa za književnu kritiku „Stav“ (www.stav.com.hr) itd. Pjesme su mu dosad prevedene (kao knjige, pojedinačno i/ili u ciklusima) na više od 15 jezika – najprevođeniji je hrvatski pjesnik iz Istre, zastupljen u mnogim antologijama (npr., u novije vrijeme, u antologiji: The Canon of Croatian Poetry /SAD/), u pregledima hrvatske književnosti, povijestima i enciklopedijama. Predstavljao se, ali i hrvatsku poeziju, u mnogim zemljama i na mnogim festivalima (od Baltika do Čilea...). Izbor iz referentne kritičke literature o Biletiću sadrži preko 100 jedinica. Trenutno je, između ostaloga, glavni urednik obnovljene edicije „Istra kroz stoljeća“. Član je Društva hrvatskih književnika, gdje je bio na raznim radnim i vodećim funkcijama, bivši član Hrvatskoga PEN-a i član drugih udruga, institucija. U drugoj polovici 1980-ih bio je glavnim urednikom „Vijesti Društva bibliotekara Istre”, a 2014. primio je godišnju nagradu toga društva.
Objavio je trinaest pjesničkih knjiga (uključujući prijevode, zvučnu građu i izbore iz poezije), dvije znanstvene monografije (o Zvani Črnji i o regionalizmu i identitetu na primjeru hrvatske književnosti Istre pod fašizmom), dvije knjige eseja i kritika, dvije knjige publicističko-polemičkih tekstova i intervjua, sastavio je tri antologije, sastavio i priredio petnaest izbora iz djela i zbornika, o autorima poput Antuna Šoljana, Mate Balote, Drage Gervaisa, Zvane Črnje, Milana Rakovca, Stjepana Vukušića, Tatjane Arambašin, Miroslava Sinčića, Daniela Načinovića... Godine 1997. bio je gost-književnik Zagrebačke slavističke škole. Autor je dviju grafičko-pjesničkih mapa (s Brunom Mascarellijem i Zdravkom Milićem), izvođen na Trećemu programu Hrvatskoga radija itd. S istaknutim glazbenikom i etnomuzikologom Dariom Marušićem g. 2016. objavio je pjesničko-glazbeni CD „O ljubavi i smrti“. Aktivan je sudionik hrvatske književne scene od 1977., od prvih napisa u omladinskome tisku, preko zabrana javnoga djelovanja i objavljivanja početkom 1980-ih, sve do danas. Živi u Puli, a ravnatelj je Gradske knjižnice „Matija Vlačić Ilirik“ u Rovinju.
Biletić je primio sljedeće nagrade i priznanja: „Mlada Struga“ (za zbirku Zublja šutnje (najbolji prvijenac mladog autora s područja bivše države), „Tin Ujević“ (za zbirku Radovi na nekropoli), austrijsku nagradu „KulturKontakt“ (za monografiju Bartuljska jabuka – o Zvani Črnji), nagradu„Julije Benešić“ (za knjige/dvoknjižje književnih kritika Pristrani čitatelj I-II), „Fran Galović“ (za monografsko djelo Istarski pisci i obzori: regionalizam, identitet i hrvatska književnost Istre pod fašizmom) itd. Dobitnik je nagrade/plakete „Sv. Kvirina“ za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu, primio je odličje „Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića“ (za književni rad i kulturnu djelatnost) te „Medalju Grada Rovinja“ (za književnost i kulturu).

Tribina o Borisu Domagoju Biletiću, 27. svibnja 2020., video je dostupan na Facebook stranici DHK www.facebook.com/1518945851679123/videos/946437539127962/ i na Youtube kanalu DHK www.youtube.com/watch?v=cQCpFxxH2FE

Iz recenzija:

* * *

Biletić nedvojbeno pripada onomu tipu pisaca, kritičara i javnih djelatnika koji svemu što čine prilaze s velikom strašću i osjećajem osobne odgovornosti. Posebno to vrijedi za književnost kojom se predano bavi od mladih dana pa sve do danas – kao pjesnik, kritičar, urednik časopisâ i knjigâ, publicist i polemičar. Književni čin za njega nije traženje nekakva privremenoga bijega ili utočišta od stvarnosti, bijega u neki imaginarni, objektivno nepostojeći svijet, niti besplodno umovanje u kakvoj kuli bjelokosnoj, gdje se povremeno povlači u tišinu i osamu, daleko od svijeta buke i poslenosti. Baš naprotiv, književni je čin za njega, bar kako mi se čini i kako ja to vidim, uvijek i prije svega način osobnoga odgovornoga djelovanja, nešto što podrazumijeva jasnu moralnu vertikalu i ozbiljnost, veliku predanost i zauzetost, nešto što nema samo subjektivan, nego podjednako tako naglašeno nadindividualan, kolektivan značaj. (…) Za razliku od mnogih naših intelektualaca, koji nekako radije bježe od polemike i javnoga sučeljavanja, smatrajući gotovo unaprijed takve pokušaje bespredmetnima i osuđenima na neuspjeh, Biletić je uvijek otvoren za argumentiran dijalog s onima koji ne dijele njegova mišljenja, dapače, to smatra svojom obvezom. (…) Ne treba čuditi to što Biletiću, od svih tema koje se tiču hrvatske književnosti, posebno na srcu leže one u vezi s njegovom Istrom. Za njega je Istra daleko više od zavičaja, ona je njegov duhovni, kulturni i genealoški iskon, ona je nešto trajno prisutno u njegovu biću, posebno onome unutarnjem, što ga sudbinski određuje. (…) Kao što je poznato, Istra je imala osebujnu povijest, tijekom koje će ta naša pokrajina stoljećima postojati izvan matičnoga hrvatskoga političkoga i kulturnoga prostora, bivajući nešto poput pokrajinskoga corpusa separatuma. Premda je danas integrirana u jedinstven hrvatskih politički i kulturni prostor, još uvijek postoje mnogi problemi u percepciji osebujne istarske književne tradicije, podjednako tako i u njezinu izučavanju i interpretaciji. (…) Svjestan činjenice da tu zavičajnu/hrvatsku/istarsku tradiciju treba ne samo nastaviti njegovati nego i postojano propitivati, Biletić je godinama u različitim prigodama i knjigama pisao o istarskim piscima i njihovim sudbinama, o korpusima djelâ koja su nam ostavili u nasljeđe. (…) U našemu slučaju riječ je, dakle, o istarskome književnom „rukavcu“ ili, da se poslužimo terminom Filipa Grabovca, „buku“, o kome Biletić govori i koji promišlja na svojstven, uvijek emotivan i osoban, ali i racionalan, precizan, temeljit i vrlo kompetentan način. Iz svake njegove esejističke rečenice vibrira autorova osjećajnost i energija, zauzetost za problem kojim se bavi i kojega uzima u razmatranje. Njegove su prosudbe odmjerene i duboko promišljene, misao jasna i argumentirana, način izražavanja temeljit i metodičan. (…) Pišući o svojoj Istri i njenim specifičnim temama, Biletić pred očima uvijek nastoji imati širi nacionalni i kulturni kontekst, nastoji ne biti pukim slaviteljem manje ili više slavne pokrajinske prošlosti, niti prigodničarom koji popunjava stranice općim mjestima i istrošenim formulacijama, praznim frazama. Jednako tako vješto izbjegava svaki sentimentalizam, inače svojstven našemu zavičajnom/provincijalnom diskursu, kao što se svojski trudi ne biti laudator tempori acti. Provincijalizam je, pak, stanje duha koje nema osjećaj za šire vidike niti registrira promjenu duha vremena, već se neprestance okreće u krugu istih tema i rješenja, ne nalazeći izlaza iz postojećega stanja duha.
Boris Domagoj Biletić u trima knjigama zajedničkoga naslova Istarsko troknjižje oblikuje zanimljivo i poticajno štivo koje se odlikuje visokom kritičkom sviješću i kvalitetom, zrelošću i ozbiljnošću. Istra je, kao što bi rekao njegov slavni zemljak Matija Vlačić Ilirik, za Biletića dulcissima patria, koju on promatra „očima duše“ (Hamlet). Dapače, njegov uvijek posebno nadahnut diskurs o Istri – koja je u doslovnom i prenesenom smislu riječi patrimonium, ono što smo baštinili od očeva kao vlastitu suštinsku, identitetsku, intelektualnu, duhovnu i humanističku popudbinu – kao da u potpunosti razotkriva autora samog, njegovu dušu i njegovu, možemo reći, zapravo sudbinsku preokupaciju, jer ono o čemu pišemo uvijek i prije svega otkriva nas same.
Istarsko troknjižje u simboličkom smislu predstavlja najnoviji pokušaj sređivanja „književnih računa“ između naše najzapadnije pokrajine i cjeline Hrvatske, s jasnim ciljem da to što je baštinjeno ostane ne samo trajno prisutno u okvirima nacionalne kulture, nego i kritički valorizirano na objektivan način, staloženo, jasno i primjereno suvremenome povijesnom trenutku.

Irvin Lukežić, iz pogovora knjizi Istarsko troknjižje (knjiga prva – Vodeća imena 20. stoljeća)

* * *

Za čitanje Biletićeve „književne Istre“ prva dva članka u knjizi imaju posebno značenje. Prvi, o jeziku kao ključnom integracijskom čimbeniku kako u Istri tako i njezinoj književnosti, apostrofira jezik kao najdublju mjeru nacionalnoga identiteta u Istri, nasuprot centrifugalnim silama regionalizma koje do današnjega dana, u različitim odnosima i slikama, nisu posve izgubile na svojemu utjecaju. Složenost istarskoga identiteta kao „nestabilne“ povijesne kategorije Biletić otkriva na izvorištima narodne kulture i jezika kao uporištima svijesti o pripadnosti hrvatskome narodnom biću tijekom dramatičnih povijesnih stoljeća. Unatoč nesklonim i otegotnim okolnostima, zahvaljujući jeziku hrvatski se istarski čovjek djelatno i književno integrirao u nacionalno biće, a s njime i u širi europski civilizacijski i životni krajolik. Zadržavši u njemu svoju posebnost, Biletiću odrednica „hrvatskoistarski“ opisuje „krovnu (hrvatsku) sastavnicu regionalnoga kulturnog identiteta Istre“ i istarski (kulturni) identitet kao zavičajni ili regionalni u odnosu na (opće)hrvatski, pri čemu se pojmovi regionalnoga (zavičajnoga), nacionalnoga i univerzalnoga ne isključuju niti moraju isključiti. (…) U istarskom prostoru na djelu je kulturni pluralizam kao pravi „kontekst afirmacije identiteta/identitetâ, čime se otvaraju nove mogućnosti dijaloga kao prirodnog konteksta prihvaćanja različitosti i raznolikosti“, a jedna od ključnih dominanti i determinanti svakako je glagoljica/glagolizam/glagoljaštvo kao razlikovni identifikacijski znak. U navedenom eseju/raspravi Biletić pod sitnozor stavlja i dvije sintagme koje opterećuju hrvatsko istarsko biće; prva je Istria Nobilissima koja plemenitost/„plemenitost“ odrednice pokrajine povezuje s romanskim/venetskim/talijanskim etnosom i vezana je uz pokušaje talijanizacije hrvatskoga puka, te sirotica Istra koja je predmnijevala „akulturacijsku i asimilacijsku sudbinu i prihvaćanje jezika i kulture te etničke i nacionalne svijesti tzv. 'povijesnih naroda'“. Kako ti glasovi još uvijek nisu iščezli iz svijesti pojedinih aktera istarskoga društvenog života, za razumijevanje složenih okolnosti i „razmrvljenog identiteta“ Biletić izdvaja Bertošinu studiju kao nadasve zahvalnu jer ključ istarskoga života/suživota vidi u prožimanjima, a ne sukobima aktivnih identiteta, kako u prošlosti tako i u suvremenosti.
U članku o Istri u povijestima hrvatske književnosti od Šurmina do Šicela te o Istranima u antologijama nacionalnoga značaja, Biletić podastire i oprimjeruje to da se autori, djela, pojave i fenomeni određenih razdoblja „istarske“ književnosti bez ostatka drže „vrijednostima hrvatske književnosti kao cjeline“, što na svoj način legitimiraju i nacionalne antologije kao institucije nacionalnog pamćenja, neovisno o tomu što su voljom/iskustvom i uvidom antologičarā iz pojedinih izostala imena koje sredina drži svojim bardovima i kanonskim imenima!
Ostale studije i prilozi u knjizi rezultat su autorova čitanja pojedinih više ili manje poznatih imena, jednih s povijesnim, a drugih, pak, s estetskim atribucijama. Osvrćući se na Kalčev prijevod/prepjev Rapicijeve poeme Histria, Biletić svjedoči o „zanimljivom prevoditeljskomu pothvatu“, a ujedno i „najvrjednijemu te dosad nevrjednovanu književnom ostvaraju A. Kalca“; o Laginji pak svjedoči kao o „znakovitom glasu hrvatske istre“ bez čijega rada, uz ostale, „ne bi bilo ni našega jezika ni nas današnjih, sada i ovdje“. Osvrće se Biletić na Nazorov istarski opus s Velim Jožom na prvomu mjestu, u kojemu vidi „simboličnu okomicu (...) gdjekad zatajena ili potisnuta identiteta istarskih Hrvata“, baš kao što u Žicovoj Istri u Ujevićevoj biblioteci „Hrid“ prepoznaje „rijetko opsežnu, iscrpnu i pouzdanu te utoliko bitnu činjenicu nazočnosti Istre u svijesti šire hrvatske javnosti“ i „cjelovitosti nacionalnoga prostora“.
Posebno poglavlje u knjizi posvećeno je književnoj riječi u Istri pod fašizmom; u poticajnom nacrtu za opsežniju obradu Biletić zagovara to da se o navedenom vremenu progovara ozbiljno i argumentirano uz uvažavanje složenosti društvene zbilje i činjenica koje osvjetljavaju društveno vrijeme i odnose u njemu. (…)
Biletić piše i o međuratnoj istarskoj periodici u kojoj je (o)čuvana svijest o zavičaju i ljudima, ali i o (u bivšoj državi zapravo privatnome!) časopisu Susreti koji je uređivao „istarski Slavonac i slavonski Istranin“ Ivo Balentović i u njemu objavljivao općehrvatske kao i istarske teme, a završna je tema posvećena Fabriju i njegovu romanu Vježbanje života te predmetno-tematskim usporednicama s Tomizzinim romanom Bolji život, s naglaskom na motivu „zlosretnog eksodusa“ koji je postao ne samo Fabrijeva opsesija nego i „velika literarna činjenica. (…)
Ovom knjigom/izborom Biletić pokazuje to da nije samo priznat pjesnik, pouzdan antologičar i zauzeti promicatelj istarske hrvatske književnosti u nacionalnom kulturnom i književnom ozračju, nego i vrstan povjesničar književnosti, o čemu je svojedobno pisao i akademik Šicel u vezi s Biletićevom Bartuljskom jabukom, monografijom posvećenom Zvani Črnji.

Ivan Bošković, iz pogovora knjizi Istarsko troknjižje (knjiga druga – Značajnici i teme 19. i 20. stoljeća)

* * *

(…) Iz Biletićevih je tekstova razvidno, i onda kada to izrijekom ne spominje, kako je istarski kulturni prostor u mnogočemu specifičan, ali i organski dio hrvatske kulturne zajednice, uklopljiv u njen estetski sustav, s jednakim ili sličnim vrijednostima i manama. Međutim, sama posebnost bez estetskih rezultata na strani je onih mišljenja koja drže da u Istri nema prevelikih umjetničkih ostvaraja, pa se onda sve svodi na povijesnu slavu muzejskih artefakta (dakle: izmozganih), tvarnih iskopina i nepročitanu umjetničku sadašnjost. Dakako, ne zaboravlja kontinuitet i dobrog pisanja i neophodnosti literarnog utilitasa u tradicijskom kontinuitetu, budući da je korist (utilitas) bila u imanenciji svrhe opstanka ne samo hrvatske književnosti u Istri, nego i u utilitasu nacionalnog opstanka.
U tekstu Pulski pisci u suvremenoj hrvatskoj književnosti, iz 2008. godine, Biletić je napisao i ovo: Lako (je) dokazati kako je posljednjih desetljeća – postupno od 1960-ih, od 1980-ih naglašenije, a s početkom 1990-ih vrlo uvjerljivo – Pula po nekim svojim autorima i nekolikim književno-knjižnim inicijativama doista postala bitnim hrvatskim književnim središtem. Naime, nakon kakva-takva hrvatskoga kulturno-književnog konteksta stvorenog u okviru zakašnjela narodnog preporoda na Poluotoku u smiraj i potkraj austrijske vladavine, pa nakon četvrt stoljeća posvemašnjeg rashrvaćivanja pod fašističkim terorom, trebalo je, dakle, nekoliko desetljeća da hrvatska književnost u novim okolnostima i u najzapadnijemu dijelu domovine dobije svoje književno središte – Pulu.
U svojim kritičkim razmatranjima B. D. Biletić ne upada u zamku vernakularnih kriterija, naslovno određenje troknjižja ne uvodi povlastice estetskih kriterija, nego samo tematski „privilegij“. S tim u vezi ključno mu je pitanje: je li zavičajnost vrijednost ili alibi za subliterate, skribomane, ljude „vlastite namjene“ i bez umjetničkih kriterija. Ti potonji u Biletića nemaju prolaznu ocjenu, jer upravo takvi stvaraju krivu predodžbu o tzv. regionalnoj, zavičajnoj i sličnoj „literaturi“ kampanilističke provenijencije.
Opisujući kakav književni, kulturni i sličan problem, portretirajući čiji opus (ili ih sintetizirajući), Biletiću je strana kritička zaslađenost, „krijumčarenje“ estetskog nema povlasticu. Jednako tako, Biletić neće kriti zadovoljstvo kada u nekoj knjizi pronađe poticaj i za svoja razmišljanja o estetskoj razini knjige, potom o distribuciji njenih dobrih osobina na socio-literarnom planu, a u krug njegova kritičarskog interesa spadaju i knjige velikana, ili publikacije o njima.
Takve su npr. memorabilije istarskog (i hrvatskoga) političkog aktivista i svećenika Bože Milanovića, starijeg književnika i publicista Ernesta Radetića (o Istri pod Italijom, 1918. – 1943.), publicista Dušana Tumpića (Hrvatska Istra), povjesničara Darka Dukovskog (Istra i Rijeka u Hrvatskome proljeću), književne povjesničarke Mirjane Strčić (o istarskom preporodu) i još poneka publikacija o kojoj Biletić piše. On te knjige drži vrijednima u sagledavanju tradicije hrvatstva, u podsjećanju na njegovo zatiranje, zajedno s jezikom i književnošću koji su amblematski simboli otpora tom procesu u doba talijanskoga posjedovanja Istre.
Posebno mjesto u Biletićevim kritičkim osvrtima čine razmišljanja o čakavskom jeziku i njegovim literarnim dosezima, ponajprije na istarskom području, ali se temeljni problem odnosi na recepciju „zavičajnosti“/zavičajnosti u hrvatskoj književnosti. Biletić je jedan od onih suvremenih kritičara, a sve ih je više, koji jezik shvaća estetički, a ne politički i paralingvistički, ali se to počesto i isprepliće. Za njega je važno estetsko ostvarenje, a ne mjesto jezika u hijerarhiji onih koji kroz animozitet prema drugotnijem prosuđuju i ono što forma ne nosi kao sadržaj. S tim u vezi B. D. Biletić afirmativno piše o pjesništvu i knjigama Daniela Načinovića, Rudolfa Ujčića, Eveline Rudan, Nade Galant, Slavka Kalčića..., ne zato što su pisane čakavskim jezikom, nego zato što su spomenuti pjesnici na njemu znali izraziti respektabilnu pjesničku vrijednost.
Knjigu B. D. Biletića ne valja shvatiti kao kroniku ili konačnu (dovršenu) elaboraciju tema i problema o kojima ovdje piše, iako su mnoge od njih tek s Biletićevim tekstovima došle na vidjelo. To su naprosto tekstovi koji ih promiču, gdjekad parcijalno, gdjekad u široj deskripciji, te ih treba shvatiti kao dio relativne cjeline Biletićeva cjelokupnog kritičkog opusa. Znači, ove kritičke napise treba promatrati komplementarno, u kompletu s većim esejističkim radovima iz ostalih dviju knjiga troknjižja, ali pogotovo s knjigama prije ove. Sve su one vezane za temu Istra, temu Hrvatska, a te teme nisu izdvojene iz šireg konteksta, književnog, kulturološkog, povijesnog, socijalnog, političkog...

Milorad Stojević, iz pogovora knjizi Istarsko troknjižje (knjiga treća – (Nad)zavičajne vrijednosti, 1984. – 2019.)

* * *

Dio autorove opaske uza sve knjige Troknjižja:

Na prijedlog i poticaj iz Hrvatske sveučilišne naklade, koju je u ovome slučaju zanimala „samo“ moja istarska tematika, izabrao sam starije i novije, objavljene i u knjigama dosad neobjavljene, ovdje unekoliko izmijenjene (redigirane i ažurirane, što će reći – gdje je bilo potrebno ispravljene, skraćene i/ili dopunjene) svoje tekstove napisane unatrag nekoliko ili više godina, čak desetljeća, za prvotno zamišljeno Istarsko dvoknjižje: „Vodeća imena 20. stoljeća“, Knjiga prva i „Značajnici i teme 19. i 20. stoljeća“, Knjiga druga.

Potaknut s istoga mjesta i na jednak način, tekstovima u novome kontekstu, dvoknjižju nešto izraženijih „ambicija“ – u obliku književnopovijesnih studija ili, pak, donekle „zahtjevnijih“ eseja – naposljetku sam pridodao treći, recimo tako nešto „relaksiraniji“, književnokritički i, tu i tamo, esejistički dio – „(Nad)zavičajne vrijednosti, 1984. – 2019.“, Knjiga treća, a riječ je o Istranima i, s ponekim polemičkim tonom, izabranim temama toga podneblja kako sam ih, netom po pojavi ili objavljivanju, kao književni kritik i esejist čitao, doživljavao i tumačio u spomenutome vremenskom rasponu, pa se može reći da je prvotna duologija postala troknjižjem.

Najkraće rečeno, uz nepreuzetnu uvodnu sintezu o hrvatskoj književnosti Istre, u prvoj su knjizi objavljeni dulji prilozi o dijelovima opusa četiriju velikih i znakovitih autorskih pojava književne Istre unutar novije hrvatske književnosti tijekom 20. stoljeća: Viktoru Caru Eminu, Mati Baloti (Miji Mirkoviću), Dragi Gervaisu i Zvani Črnji.

U odnosu prema prvoj, druga knjiga obuhvaća nešto dulje razdoblje, zalazeći dublje u 19. stoljeće (posredno i dalje u prošlost), s više razmjerno kraćih tekstova o značajnim osobnostima, pojavama i problemima koji se izravno tiču istarskoga odsječka nacionalne literature i/ili su u svezi s njim (Antun Kalac, Matko Laginja, Vladimir Nazor, Nikola Žic, Ante Dukić, Ante Ciliga, Ernest Radetić, Ive Mihovilović, Tone Peruško, Ivan Bostjančić, Ivo Balentović, Nedjeljko Fabrio, Fulvio Tomizza), uz nekoliko općih tekstova o pojedinim razdobljima i temama (uloga jezika i kulture u nacionalnoj integraciji istarskih Hrvata, zastupljenost Istrana i Istre u povijestima hrvatske književnosti, hrvatskoistarska književnost pod talijanskim fašizmom, istarski međuratni emigrantski tisak).

Sadržaj treće knjige već sam ukratko opisao.

Iz Knjige prve za potrebe ovoga kratkog predstavljanja ističem:

U prošlosti, od ranoga srednjovjekovlja i glagoljske epigrafike, pa sve do danas, postojala je i postoji istarska književnost koju možemo nazvati (a da se njezin identitet i njezini sadržaji ne mijenjaju niti dovode u pitanje, jednako kao ni cjelovitost hrvatske književnosti) sintagmama: hrvatska književnost u Istri, hrvatskoistarska književnost, književnost hrvatskih pisaca iz Istre, istarska hrvatska ili hrvatska istarska književnost... Estetski uvjerljivo svjedočeći o ljudskome, humanom sadržaju i svekolikim obzorima istarskoga hrvatstva, ona nije samo regionalan (bilo tzv. dijalektalan, bilo na književnu jezičnom standardu) fenomen i/ili zavičajna vrijednost, nego najbolji njezini autori i najznačajnija njihova djela ulaze u matični tijek naše nacionalne, hrvatske književnosti kao cjeline. No, valja naglasiti: složenica „hrvatskoistarski“ meni znači najmanje dvoje – prvo, hrvatsku („krovnu“) sastavnicu regionalnoga kulturnog identiteta Istre; i drugo, istarski (kulturni) identitet kao zavičajni ili regionalni u odnosu na (opće)hrvatski (jednako bi se tumačenje odnosilo na, primjerice, hrvatskodalmatinski, hrvatskoslavonski i dr. zavičajne/regionalne hrvatske identitete), ali ovi ostali danas ne izazivaju zazor i nerazumijevanje, kakav je ponekad slučaj s istarskim hrvatskim posebnostima/„posebnostima“.

II.

Iz Knjige druge

Ne bi bilo baš objektivno reći kako se tijekom čitava jednoga stoljeća u nas glede odnosa centra i rubova baš ništa promijenilo nije, no neka nam iskustva govore kako se baš ni mnogo promijenilo nije, bar kada su posrijedi veliki tzv. provincijski projekti, pa i ako je u njima riječ o nasušnoj potrebi dvosmjerne i komplementarne gradbe jedinstvena hrvatskog kulturnoga identiteta. Možda se danas ipak ne smije kazati, kao za razdoblje međuraća, kako je „svaki (...) međuratni pogled u Istru bio i ostajao sentimentalno deminutivan“ (Ivo Frangeš u povodu Istarskih puta Franje Horvata Kiša), ali još se tu i tamo kad je Istra na dnevnome redu čuje jeka tih negdašnjih „simpatičnih deminutiva“.
Na ovomu mjestu samo usmjeravam čitateljevu pozornost na uvodni tekst Knjige druge „Istarskoga troknjižja“, naslovljen „Integracija istarskih Hrvata jezikom i kulturom“ gdje, među inim, tematiziram pojmove poput: identiteta/identitetâ u paleti njegova/njegovih pojavnih oblika, jednako tako regionalizma/regionalizama, s naglaskom na onomu književnom, posebno pak naslovnu integraciju putem jezika i s pomoću kulture, itd.
Kako bilo, hrvatski se kulturni identitet, izvjesno, temelji (i) na višeregionalnosti, dakle na uvijek aktualnome i živome centripetalnom regionalizmu kao hrvatskoj povijesnoj i prostornoj konstanti. U tom smislu kulturni i književni identitet istarskih Hrvata nije stvar spekulacija nego stvarnosti, dakle gradbeni je identitet koji ulazi u kontekst slojevitosti, dapače višeslojnosti i mnogolikosti hrvatskoga kulturnog identiteta, i ne moraju ga (bez obzira na tzv. specifičnosti pa i poneku polemičnu situaciju i naglaske u prošlosti i suvremenosti) obilježavati, niti su mu u njegovim reprezentativnim oblicima svojstvena, suprotstavljanja ili razrožnosti, nego, naprotiv, uklapanje i (dvosmjerno) prožimanje.
Unatoč brojnim zaprekama, zabranama, ograničenjima, kolebanjima, manipulacijama i dr., ipak se integracijski naboj u istarskih Hrvata presudno i tijekom dugih stoljeća napajao na izvorima narodne kulture i jezika te je njima očuvana svijest o pripadnosti, dakle spašen je njihov identitetski kontinuitet i u najprelomnijim povijesnim trenutcima sve do naših dana. Usprkos brojnim otegotnim čimbenicima i procesima, istarskoga čovjeka upravo je humanistički potencijal – s rubnih rubova i praga nestanka – posve izveo na historijsku, kako nacionalnu tako i opću, svjetsku pozornicu.
Poduzevši istraživanje o zastupljenosti Istre i njezinih autora u najvažnijim povijesnim pregledima nacionalne književnosti (od Šurmina do Šicela) te u pjesničkim antologijama nacionalnoga značaja (jer kolikoćom su i kakvoćom najznatniji istarski prinosi hrvatskoj literaturi ipak oni poetski) novijega doba, sve do naših dana (od Tadijanović-Delorkove do Stamaćeve), pokazao sam nekoliko zanimljivih činjenica pa ovdje samo upućujem na taj tekst. Riječ je, dakle, o kritičkoj recepciji hrvatske književnosti u Istri te o njenoj kontekstualizaciji unutar korpusa bitnih djela, autora i činjenica na nacionalnoj razini, a u razdoblju književnoznanstvene refleksije nešto duljemu od stoljeća. Takav je posao važan i stoga što se još u 21. stoljeću, pa evo i nedavno se tako zbilo, pojavljuju antologije/„antologije“ bez ijednoga čakavskoga i/ili kajkavskoga stiha i bez štokavske ikavice, što je apsurd, ponovna i tko zna koja po redu getoizacija znatna dijela sveukupnosti hrvatske umjetničke riječi (u stihu) i čista krivotvorina stvarnoga stanja stvari, da sad ne potežem starije i novopovijesne argumente, da ne podsjećam na polemike glede ove teme unatrag pustih desetljeća, gotovo stoljeća itd. Čita li se uopće ili se samo preuzimaju prevladane formule, izbori i zablude – neka sad bude tek retoričko pitanje.

III.

Iz Knjige treće

Ne bih sada navodio autorska imena kojima se sve u ovomu svesku kritički i esejistički bavim, jer nekoliko ih je desetaka, a mnogi među njima ugledni su dionici središnjega, tzv. matičnoga tijeka suvremene hrvatske književnosti, njezine aktualne literarne „proizvodnje“. Spomenut ću samo nekoliko tema kojima sam ovdje posvetio nemali prostor: istarski hrvatski preporod, suvremena čakavska poezija na istarskom tlu, novoglagoljaštvo, istarstvo i „istrijanstvo“, suvremeni istarski pisci na talijanskom jeziku, hrvatski eksodus između dvaju svjetskih ratova, Čakavski sabor, Hrvatsko proljeće u Istri i Rijeci, pulski pisci u današnjoj hrvatskoj književnosti, Pula kao duhovni topos, ikavica i sl.
Današnje pak „istrijanstvo“, ako nije shvaćeno kao narodni (pojedinačni i zavičajni) nego kao „nacionalni“ (kolektivni) osjećaj i takovrstan pritisak, uglavnom iz dnevne politike i u dnevnopolitičke svrhe, ima povijesnih preteča, ali nema stvarne povijesne podloge niti ozbiljnih temelja – jedino ako nije riječ o teškoj manipulaciji činjenicama i stvarnošću. Ovoj temi, koja mnogima izvan Istre nije jasna, a nama ovdje/„ovdje“ kao jest, svatko se tko misli vraća, ili joj se pak mora vratiti, a zašto? Vrlo jednostavno: stvar je u tomu da rijetko kada itko i igdje želi/smije reći kako je „car vrlo gol“. A „gol“ je (gotovo bez navodnika) posvuda (planetarno, nacionalno, a osobito na tzv. regionalnoj razini). Primjerice: nekadašnje „bratstvo i jedinstvo“ danas se u hrvatskoj Istri promiče vrlo naivno, ali posve prepoznatljivo, zamjenjujući ga izvrnutim i izmanipuliranim, dakle posve utilitarnim i utoliko potrošenim pojmovima: „multikulturalnost“ i „višejezičnost“ (da ne spominjemo dobrodošle, ali ponekad ipak instrumentalizirane, manjine niti išta dalje i drugo iz slična konteksta). Boje se istarski vlastodršci, ili im je nerijetko omraza, jednostavno reći – hrvatski narod i hrvatska većina! Jer pogledamo li popisni pregled nacionalno-jezične pripadnosti, materinskoga/govornoga jezika i vjere... istarskih ljudi – dakle, nacionalnost, materinski jezik i vjersku pripadnost – sve je jasno: najmanje 80 posto ljudi u Istri danas pripada hrvatskome narodu, uostalom, otkad statistike bilježe – uvijek većinskome u Istri uzetoj u njenoj zemljopisnoj cjelovitosti. I onda, o čemu je danas i ovdje zapravo riječ!? Ni o čemu novome, osim o raznoraznim interesima i s njima u svezi – manipulaciji, pobliže o neistini!
Partijski „inteligenti“/teoretici/ideolozi regionalnoga, da ne kažemo autonomaškoga – očito je to danomice, u dnevnomu životu, a nekmoli teorijski – promašili su u svakome smislu, a teze im se iz 1990-ih posve raspale sa svim idejama, planovima i zamislima. Žalibože silne energije koju danas u tu i takvu entropiju troše još rijetki preostali intelektualci i kreativci, među njima i pragmatični usputnici blizi partijskoj „kesi“ i „kesama“, od političke Istre do političkoga Zagreba. Kraj je ovako (subjektivno gledajući, dakako) opisane priče ne tako dalek. Tako je to kad se zaslijepljeno i isključivo ideološki, uglavnom bez znanja ili pak s teškim predumišljajem, a žarko i strastveno u datome trenutku, siluje sadašnjica, ali i tradicija i prošlost, povijest čak.
Pišući razmjerno davno, pa i polemično, o Čakavskome saboru (neki kažu, ne bez osnove, istarskoj Matici hrvatskoj nakon zabrana i progona MH i matičara poslije 1971.), osobito o objedama i napadima na nj s raznih, katkad i tek naizgled suprotstavljenih strana, zaključio sam: „Mlađima pak i najmlađim, sutrašnjim kulturnjacima i stvarateljima, osobito s istarskoga područja, jedno kritički hrabro i otvoreno – uz nužna nepristrana objašnjenja, tumačenja (možda i rječnik pojmova iz negdašnjega političko-administrativnog vokabulara) – izdanje o rečenoj tematici i problematici zacijelo bi bilo više no dobrodošlo. Ako ni zbog čega drugog, onda stoga da bi razumjeli neke sudbine, neke današnje (ne)prilike, kako bi shvatili što je prava društvena entropija, čemu stanovita ponavljanja, odakle određeni otpori, zašto i kako valja uporno, dostoj(anstve)no i promišljeno, otvoreno i dobrohotno prema drugome i drukčijemu, no u sebi i svome cjelovitom habitusu – individualnom, intelektualnom, moralnom, nacionalnom, estetskome i etičkome – utemeljeno i čvrsto djelovati i ne popuštati, trsiti se i danomice ostavljati što čvršći i kvalitetniji stvaralački trag, svatko na onomu polju koje mu je dano kao najnaravniji prostor čovjekova djelovanja.
A svima kojima je djelatnost Čakavskoga sabora i više nego na srcu, evo (ne)skromna poticaja razmišljanju treba li ovaj dragocjen 'pokret', instituciju koja je daleko više od udruge!, konačno pomladiti, iznova 'prodrmati' i razbuditi, oznanstveniti...“

Boris Domagoj Biletić, svibnja 2020.

(Priredila Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK)

Fografiju portreta (privitak u galeriji) B. D. Biletića u 2019. g. snimila je Tanja Draškić Savić.

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje