Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Tribine DHK

03Lip

Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Poštovani kolegice i kolege, sa zadovoljstvom Vam predstavljamo novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:

Dunja Detoni Dujmić

"Nebeski grafiti"

(Izbrane glose i pjevanja)

(Studio Moderna d.o.o, ur. Nikola Đuretić, Zagreb, 2019.)

Dunja Detoni Dujmić diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik, doktorirala, potom radila kao dugogodišnja urednica u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ i u Školskoj knjizi. Objavljuje u mnogobrojnim književnim časopisima, zbornicima i sudjeluje na mnogim znanstvenim skupovima (Krležini dani u Osijeku, Šoljanovi dani u Rovinju, A History of Central European Women's Writing (London) Zofka Kvederova: recepce jeji tvorby ve 21. st., (Prag) itd. Proučava noviju hrvatsku književnosti, posebno tzv. žensko pismo. Napisala je prvu povijest hrvatskoga ženskog pisma (Ljepša polovica književnosti, a i druge.), autorica je mnogih monografija o hrvatskim književnicima (o Franu Galoviću, Dinku Šimunoviću itd.) i mnogih eseja o hrvatskih književnicama. Proučava književne veze s angloameričkim piscima. Objavila je sedam pjesničkih zbirki koje kritičari svrstavaju u vrh hrvatske poezije. Napisala je više stotina natuknica o hrvatskim književnicima za različite leksikone. Glavna je urednica Leksikona stranih pisaca (Povelja „Josip Juraj Strossmayer“), Leksikona svjetske književnosti-Djela (Povelja „Josip Juraj Strossmayer“), Leksikona svjetske književnosti - Pisci (Nagrada „Kiklop“) te izvršna urednica Leksikona hrvatske književnosti-Djela. Priredila je mnoga sabrana djela hrvatskih književnika. Zastupljena je u više antologija novijega hrvatskog pjesništva, a pjesme su joj prevedene na više jezika.

* * *

Nova knjiga Dunje Detoni Dujmić Nebeski grafiti (Izabrane glose i pjevanja) ponovno nas podsjeća na ovu vrhunsku pjesnikinju koja svojim slojevitim svjetonazorom i originalnim stilom godinama ugodno iznenađuje književne kritičare i čitatelje. Knjiga je izbor autoričinih pjesama (u prvom dijelu) i proznih crtica (u drugom dijelu), no ona svoja djela naziva glosama (po teoriji, to su vrste pjesama koje obrađuju misao nekog pjesnika, koja se onda raslojava i nadograđuje) i pjevanjima (premda je drugi dio u proznom obliku).
Poezija obuhvaća tri naslova: TRAMVAJLJUDI (I.-II.), BILISMO I JA DOMOVINA, a pjesme i svojim grafičkim oblikom (mijenjanjem margina, „iskakanjem“ i „uvlačenjem“ stihova) sugeriraju „nered“ kao glavnu preokupaciju – čitav je svijet kaotičan, alogičan, pa, eto, čak su se i stihovi u sveopćem ludilu ispremiješali, izgubili su svoj „kalup“ tj. klasični „vizualni“ sklad. Poezija Dunje Detoni Dujmić može se doživjeti kao vrhunac pjesničkoga nadrealizma – u njoj su izvrsnom kombinatorikom riječi, slika i mašte ispremiješani i ljudi, i stvari i pojave kako bi se dočarala paranoidna civilizacija koja je posve obezglavljena, ali pritom je to opisala tako leksički bogato i slikovito tako da se njezina poezija može ponegdje usporediti i s nadrealističkim slikarstvom. Kao što su nadrealistički slikari spajali nespojive predmete, tako i Dunja Detoni stvara vizionarsku, strastvenu poeziju, u kojoj su ama baš svi spojevi mogući, na granici tragedije i farse. Sjetimo se, među brojnim nadrealističkim slikarima, Salvadora Dalíja i njegovih mračnih slika s misterioznim kotlinama i pustinjama, ormara iz kojih iskače ruka i komad tkanine, telefona sa slušalicama od jastoga, likova žena iz kojih izlaze ladice, „rastopljenih“ satova ovješenih preko grana…) i naći ćemo mnogo sličnosti s pjesničkim nadrealizmom Dunje Detoni Dujmić. Čuđenje, jeza, smijeh…. samo su neke od emocije kojima se puni naše biće dok čitamo ovu sjaju poeziju punu kontradikcija, paradoksa, oksimorona, u kojoj je čitav svijet okrenut naglavačke, kako bi se prikazala sumanuta civilizacija koja ždere samu sebe. Dalí je jednom rekao: „Nadrealizam je užasno zarazna bolest. Ja imam nadrealizam.“ Svi smo mi oboljeli od nadrealizma, odnosno od totalno izobličena svijeta u kojem su sve stupidne kombinacije moguće, samo što je Dunja Detoni Dujmić to sjajno pjesnički dočarala.
U proznom pjevanju KRIST, ČOVJEK KOJI HODA Isus je sišao na zemlju (kako što je to kod Nikole Šopa, Ivana Goluba i drugih pjesnika koji su „prekinuli“ s dogmatskom ili suviše patetičnom kršćanskom lirikom i prikazali Krista ne samo u božanskom, nego i u ljudskom obličju, kao prijatelja ljudi, a ne samo gospodara neba.) Tako se u spomenutom tekstu Isus iščuđava civilizacijom koja je posve poludjela, šeta ulicama koje su pune modernih trgovačkih i medijskih proroka, pune buke, ali i apsurdne šutnje ljudi koji se ne žele izjašnjavati ni o čemu. Žurba i apatija, dvije krajnosti, povezuju se u sumanuto stanje duha. Nebo kao da više ne gospodari zemljom, nego je izopačena zemlja zatrovala i nebo - pohlepa i materijalizam toliko su drogirali svijet, da se čak pomiču i njegove metafizičke granice. Dakako, i ovaj tekst prepun je različitih značenja i poruka, pa i njega treba pomno pročitati, kao sve umjetničke tekstove Dunje Detoni Dujmić, koji su toliko maštoviti i sveznačni da se doista ne daju „ukalupiti“ ni u jednu teoriju, ni u jednu interpretaciju. To je svakako dokaz da Dunja Detoni Dujnić ima poseban stil (pun strasti) i toliko široku imaginaciju da njezina poezija zadobiva i gotovo proročansku snagu. A to je doista daleko od dosega kritike i teorije.

Lada Žigo Španić

Tribina o Dunji Detoni Dujmić, 3. lipnja 2020., video je dostupan na Facebook stranici DHK www.facebook.com/1518945851679123/videos/1149192295429713/ i na YouTube kanalu DHK www.youtube.com/watch?v=3bT7ULUZuDE&t=55s

* * *

Iz dosadašnjih kritika (objavljenih u knjizi Nebeski grafiti (Izabrane glose i pjevanja):

Pjesnikinja s jedne strane dubinski ocrtava gotovo apokaliptičnu dramu u kojoj se čovjek zatekao. S druge pak strane i u tako teškim okolnostima duhovnom i zanatskom sabranošću čuva svoj pjesnički i ljudski integritet. Time poezija Dunje Detoni Dujmić postaje svojevrsni signum temporis, znak vremena, koji i u naglašenom subjektivizmu vlastita poetskog glasa, jasno i sugestivno posreduje kolektivne neuroze i egzistencijalno-ontološka hrvanja.

Davor Šalat, „Bdijenje povrh svijeta“, u Zrcalni ogledi, Zagreb, Alfa)

* * *

Ona se ne zadržava samo na ironičnom poimanju amblema jednog doba, nego ih onirizira i narativizira oblikujući polifonijski lirski diskurz u kojem ništa više ne izgleda ni lako ni teško, u kojemu sve može i nestati i iznova početi živjeti. Radi se o poeziji koja vas uvlači u svoj svijet nudeći putokaze koji ne vrijede izvan njezinih granica, o govoru koji vas izmješta iz zbilje (koliko god se na nju naoko referirao), koji vas iznenađuje, veseli, uzbuđuje, upućuje na nerazmrsivu mnogostrukost svijeta, nepredvidivost događaja i nestalnost značenja. Poezija je to koja se ne da funkcionalizirati u dnevne svrhe, koja vazda istražuje i s kojom čitatelj vazda može – istraživati.

Krešimir Bagić, „Dva registra čitljivosti“ (Pogled iz Dubrave, Zagreb, Matica hrvatska)

* * *

Dunja Detoni-Dujmić autorica je više pjesničkih knjiga, a za Tihu invaziju (2010.) dobila je Nagradu Tin Ujević (2011). U obrazloženju nagrade stajalo je da se zbirka odlikuje poetičkom domišljatošću, vrhunskom zanatskom vještinom i brojnim stilskim figurama, neizravnim značenjem, ali raskošnim leksikom. Treba istaknuti i kako upravo u toj knjizi autorica otvara temu odnosa prirode, čovjeka i tehnologiziranog svijeta, koji gubi sve oblike humanosti. (…) Svjetski dan samoće duboka je i snažna poetska priča o svijetu i o čovjeku danas, koja se čita u dahu, pa kao da ulazimo u vrtlog slika i promatramo svijet od početka vremena pa do sama kraja, kada i sam pojam čovjek postaje zastarjela kategorija, kako je pisao Günter Anders.

Darija Žilić, „Poetska priča o današnjem svijetu i o čovjeku“, Vijenac

* * *

Autorica inače pripada fragmentariziranom smislu izlaganja i suvremenim vizualnim rješenjima modernih hrvatskih autorica pa stoga pripada vlastitim realizacijama u vrh suvremenog hrvatskog pjesništva. Nesumnjivo se progovara o bivšem značenjski bogatom i kompliciranom vremenu i njegovim poznatim „simbolima“. U lirskom i autoironičnom hermetizmu izbjegava se očekivani logocentrizam: objašnjenje u odnosu na opasnost kljaštrenja duhovnog misterija pribjegava izmaštanom prizoru, nadrealističkim natruhama, čudu i njegovim nedefiniranim elementima. (…) Dunja Detoni Dujmić je možda u nas najljepše opisala ljudske osobine i svetu ambiciju svekolike ljubavi na našem usamljenom planetu.

BrankoMaleš, u „Uspravni sveti čovjek“, Bibliovizor, HR, 3. program

* * *

No temeljni interes toga pjesništva nije tek u fantazijskom i leksičkom bogatstvu, već u iznalaženju načina na poezija bude stvarnost ponad stvarnosti, duhovni prostor u kojemu pjesnik može iz punine svijesti i oblikotvornosti dostići znatniju cjelovitost života od svagda reduktivne nezadovoljavajuće pojavnosti. Dunja Detoni Dujmić osobito je uspješna, time i poetski intrigantna, u toj nadmašiteljskoj i kreativističkoj ulozi pjesništva koja je posebice karakterizirala modernističke antimimetičke poetike, a koja i današnjoj poeziji nudi alternativu u odnosu na stereotipiju svakodnevice ili postmodernistički neo(manirizam).

Davor Šalat, „Stvarnost povrh stvarnosti“, Kolo

* * *

Odlomci iz knjige Nebeski grafiti Dunje Detoni Dujmić:

TRAMVAJLJUDI

ILI DRUGA PROGNANA BALADA

(Tramvajljudi, grafit u Vodnikovoj 26)

Gledaj kako iz svemirske rupe ispadaju laste

stižu igračke azimuti kontinenti

lijepa saharska uzbuđenja

pa i ključevi kako zvekeću rubom pločnika

jer tako zvuči podrumska studen

tako govori brzina

pa se svi ziblju u istom zavičaju

u tramvaju na tamnoj strani povijesti

u milosti koja se ne vraća

a stiže otamo gdje niču djeca

i njima se najviše žuri

budućnost na pregled molim

iako zacijelo pate

tjerajući dosadne muhe

od lica napuklih poput bundeva

a sredina mora naprijed

s onu stranu zbušena krova

pa u ruci drži prečku

tu ruku izvan svih vremena;

Izvan svih vremena samo je čudo

a i ono je nedovršeno pa prebrzo klizi šinama

dok na vrata kuca putnik kao u ona štetna vreme

koja su kažu sišla na nekoj postaji

a ipak su ostala u ogrtačima koji rose

u vrtoglavici s kojom se vozite ukrug

dok oko vas je nezasitno podne

koje nije za carinjenje nego za rasipanje

pa stoji na ispranim daskama kao na visećim peronima

ili u podmuklim špiljama gdje glavom do glave

gura se putnik uzidan u putnika;

Sve putnik je do putnika i nema se kamo

vraća se samo ubrzani film ulice

s uljezima koji padaju i više se ne dižu

jer ih nikakvi jezici ne mogu probuditi

ne vide ni ples ratnika nasred kolodvora

i ne mogu prepoznati svoje legije

ta morate se odmah odlučiti

ispadate li tramvajljudi ili možda nestajete

već se ugasio natpis nad glavama

i stiže noć s leđima kakve planine

pa hrleći istim vratima svi odjednom silaze;

Hrleći istim vratima odjednom silaze i vaši psi

ako i njih nisu poubijali jer netko je morao platiti

kažem psi koji nisu mogli odlučivati

i zato su gledali za vama kako se njišete cestom

gledali su s horizonta dok nije eksplodirao

s vrha brijega dok se i on nije rasuo

tada su podignuli repove – uzašli na nebo

i opet su vas gledali poštenim očima

s bregovitih sfera i sunčeva požara

tamo gdje mjesec uvijek bude zima;

Tamo gdje mjesec bude zima

i stane vas ganjati kao snajpersko oko

preskačući s vama iz tramvaja u tramvaj

s prerušenim djetetom u naručju

jednostavno kao da ispija čašu vode

pa zato navlačite stvari bez ljubavi

brinući za večeru

vašu zimnicu i hrabrost

pridržavajući rukama glavu

nalik pokaznici na trgu svetoga Marka

sjedajući na krunu – neko viseće zvono

koje se ne čuje nego samo naslućuje

nakostriješenim ušima i hodajućim srcima

s ručnom prtljagom na propuštenim stanicama

govoreći – ne snimajte više nikoga

jer vaša je milost prekambrijski san;

Vaša je milost prekambrijski san i miriše na srdžbu

a grad nema dovoljnom čvrstine

grad je gusto tkanje

pa najbolje je prognati se u taj čudan dan

kad svizac vozi prema spremištu

a vjetar poskakuje u trbuhu plavoga gmaza

no ni to mu nije bilo dosta – rastvorio je stakla

i prokleti sjeverac već je među vama

nepredvidljiv kao greška usred koraka

zato znoje se putnici i njihove sjene

a grad bez isprike postaje veći;

I svijet postaje veći od predgrađa nadalje

a vas se sve slabije vidi – mrakovi su vam puni

pa se naginjete prema prozoru i mirno vješate rublje

i jednostavan pribor od čega iskre pod rukama žice

stolnjaci vijore na tramvajskim lirama

znate li uostalom što rasipljete domovinom

od vaših ostataka i snijeg se ugiba

recite napokon tko je od vas prognan

a koga su bacili tramvajima;

Koga su bacili tramvajima

na taj čudan dan u zemaljskoj kolibi

u velikom jedinstvu tuđega stola

kada stvari odjednom krenu unatrag

možda nećete ni dodirnuti zemlju

nogom na dovratku okom na tratini

možda će vam se pijanima činiti kako se grijete

na bijesu ringišpila brojeći prebrze putokaze

i začepit ćete uši da vam se prijatelji ne dosjete

i (po)vratiti se na kraj te milosrdne povijesti

što se dogodila iznenada

baš kao putnici na nekoj vrištini

baš kao djeca na zemaljskoj nevjerici.

II.

Smiluj nam se putnicima dok okrećemo brojeve kuća

i telefoniramo kao da se nehotice zabavljamo

a zapravo putujemo vraćamo se svađamo

no uvijek iznova potpisujemo na putnoj karti

samilost kao najljepšu prolaznost i nadamo se

uostalom zažmirite već jednom da se uvjerite

kako gradu nema ničega jer unutra traje rat

veličanstveni tra ta ta od kojega vam ispadaju misli

pa ispod kože postajete sijedi dok prijatelji

samo dolaze i odlaze po zapovijedi

a putem veliki opominju male

dok stojite na nervoznim metroima

gle neki ne putuju nego samo odmahuju;

Neki odmahuju dok im ne utrnu zubi

dok ih ne dokrajče džepari pa napokon skočite putnici

jedni drugima za vrat i sredite račune

o tome već govore postaje – one što su se pomiješale

a zapravo su vas uplašile jer u toj šali nije bilo ničega

baš ništa za što biste se uhvatili

možda kakav komad drveta

ili cokula pobjegla iz biblijskog pejzaža

možda proročka kiša koja bi pogasila izlaze

a vama smočila ogrtače i jeftine novine

čim je vjetar stao čupati sjene

a tramvajem se zakovrčao mrak;

Tramvajem se stao kovrčati mrak

čim su ga prepolovili putnici

i ubrzo je zavladao metež

od stotinu košara i kočopernih žena

kao u nekoj ponoćnoj drami

i baš tada se pojavio svjedok

kresnuo kao iskra žigice

čulo se kako ulicom tetura

taj preživjeli ratnik i

ponosno bubnja po dvjema grudima

ranjen a ipak još dosta mlad

nalik teretnjaku što kao lud

probio se ruljom – zaogrnut dimom

što mu se iz rana dizao

uzdajući se u vaš oprez

u noge što pod vama kakad trče

javio se svirkom što tako se dobro čula

kao da pjeva sudbina

na leđima kakve planine

u nekoj potrošenoj uljanici

u koju se uselio crv i rasu joj pepeo

posvuda pa i preko vječnosti;

* * *

KRIST, ČOVJEK KOJI HODA

hommage A. Giacomettiju

Počinje vrijeme

Čim se ukazao u zbilji, viđenje mu je bilo veće od svijeta. Ok, reče naglas, ime mi je čovjek koji hoda. Želim sve jer ništa već imam. A u gradu festival umjetne svjetlosti, dan velike srdžbe, slajdova što vijugaju skliskim ulicama, Herodoševih šiba, otmica dječaka, čeličnih zima. Kamere tonu i izranjaju na horizontu. Pod prozorima rasprodaja reklama. Slova se namjerno ne izgovaraju. Samo nijemo listaju. Ovdje, gospe moja, ne treba pronicavosti – govori on tiho. Slijede ga tramvajska škripa, nagluhi grad, nečastivi pogledi putnika kroz staklene paravane. Stane čim zaiskri pod kotačima, nagrnu otisci nogu i zamagle sliku na planu grada. U skokovima prelazi zebru. Imao sam volju stopiti se s nervoznim sadržajem gradskih štandova. No, eto vraga, i oni su se ubrzo pretvorili u šarene razvaline. Još se dimi ponad grada. To je planet koji se ne može dohvatiti, neki jako zapaljiv svijet; možda se jednom ipak obrati u sebe – zapita se u hodu i krene mu ususret.

Vježbe na otvorenom

Zatreslo se nad njim i počelo škropiti na bolnice pod rasjelim čizmama. Jedan se vlak zaustavio na zapadu. Osama je iskrila iz vagona, slijevala se u podzemne rovove ravno prema gradskoj kanalizaciji. Krist je pozvao piskom promočene prolaznike. Vjeroval, ne vjerovali – na pomolu je tečaj vježbanja samoće: neka prvi prinesu kruh, drugi torbe, stižu tijela, minerali, raslinje, plodne zvijeri. Sve na zemlji i ispod nje u najam. Čekanje se ipak odužilo. Među Kristovim stanarima divovsko komešanje, kaj bu dalje? Svi su do grla zatrpani faktima: ime, prezime, status na ugibalištu bez gospodara. Najbolje da pođemo u šoping. Ah, nigdje svetaca, pomisli on. Samo carinici i ilegalci. Mahnuo je zastavicom i otpravio vlak, polako kao da rastjeruje leptire Brzina je plaha, nije ju lako uloviti, pipe na displeju; izgleda da je i ona ostarila. Izgorjela šterika, šapne kroz zube malobrojnim gledateljima.

Priredila: Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje