Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Tribine DHK

09Lip

Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Poštovani kolegice i kolege, predstavljamo vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:

Nikola Đuretić

"Knjiga opasnih pripovijesti"

(Studio Moderna d.o.o. i Nikola Đuretić, Zagreb, 2019.)

Nikola Đuretić piše prozu, poeziju, eseje, feljtone i teatrološke tekstove. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je na odsjecima za engleski jezik i književnost te komparativnu književnost. Radio je kao urednik u nakladništvu i bio dugogodišnji član uredništva časopisa „Prolog“. Godine 1978. odlazi u London gdje se zapošljava prvo kao novinar, a potom i urednik na BBC-u. Za boravka u egzilu jedan je od suosnivača londonskog ogranka Matice Hrvatske te pokretač BBC-evih
programa na hrvatskom jeziku. Svojim početcima pripada naraštaju takozvanih "fantastičara" koji su se u hrvatskoj književnosti javili početkom sedamdesetih godina. No već u drugoj zbirci pripovijedaka Vrijeme bijelih dana (1978.) vidljiv je odmak od tog poetičkog opredjeljenja. U svojem romanu Suze Martina Jesenskog (1997.) Đuretić po prvi put u hrvatskoj književnosti romaneskno razvija individualnu životnu priču sudionika "Hrvatskoga proljeća", sudbinu hrvatskoga intelektualca koji se 1971. godine našao na strani suprotstavljenoj totalitarnom režimu.
Đuretić je dobitnik mnogih uglednih nagrada: Nagrade „Marko Marulić“ za zbirku priča Vragolovi, Nagrade „Sedam sekretara SKOJ-a“ za zbirku priča Vragolovi, Nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za proznu knjigu godine Almanah smrti i nestajanja, „Nagrade HAZU“ za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj, Nagrade „Visoka žuta žita“ za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti, Nagrade „Duhovno hrašće“ za zbirku pjesama Jesenji prozor itd.
Dobitnik je i mnogih međunarodnih priznanja, npr. priznanja na međunarodnom natječaju haiku pjesnika „Sharpening the green pencil“, priznanja na međunarodnom natječaju haiku pjesnika „Vladimir Devide“ itd.
Ovih dana uvršten je u dvije antologije SAD-a – „The Signature Haiku Anthology“ i „Gratitude - The Haiku Hecameron“ (obje su dostupne na Amazon.com.) Do kraja ovoga mjeseca iz tiska izlazi i Đuretićev novi roman Nevrijeme.
Djela Nikole Đuretića uvrštena su u nekoliko antologija i prevođena na engleski, njemački, francuski, španjolski, japanski, poljski, rumunjski, bugarski i druge jezike, a za svoj doprinos hrvatskoj kulturi, godine 1998. odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

Tribina o Nikoli Đuretiću, 10. lipnja 2020., video je dostupan na Facebook stranici DHK www.facebook.com/watch/?v=2823996784553229 i na YouTube kanalu DHK youtu.be/2ig03m-JB6s

* * *

O knjizi Nikole Đuretića Knjiga opasnih pripovijesti:

Spoj krimića, špijunskog štiva i dokumentarne proze

Nikola Đuretić, književnik, novinar, nakladnik, urednik, svojedobno i djelatnik vjerojatno najuglednije radiofuzijske kuće na svijetu, notornoga BBC-a, dobitnik je najprestižnijih domaćih i stranih nagrada, pa tako i japanske nagrade vrsnosti za haiku, Akademijine nagrade za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj u području književnosti, a nije ga zaobišao ni prestižni „Đalski“ za prozu. Ipak, nema ga u redovitim izvješćima o književnom životu, njime se ne bave kritičarske vedete, a ne spominju ga (nasreću!) ni šmensi-fensi rubrike pomodarskih časopisa. Zašto, nije teško odgonetnuti. Ni kamenjarski borac za „“stoljeće sedmo“ niti dionik jugoslavenske književne scene (da, baš tako, nazovimo stvari pošteno pravim imenom, ne skrivajući se iza „regionalnih“ eufemizama), on skromno i znalački obrađuje svoj vrt zvan književnost. Ne poglavito nacionalna, ne ponajprije regionalna, nego tek lijepa riječ, u tradicionalnom značenju toga pridjeva. To nije štivo u kojem je psovka imperativ političke korektnosti niti prostakluk mjera intelektualne superiornosti. To je upravo pisanje kakvo je ponudio u svojoj „Knjizi opasnih pripovijesti“ Riječ je o zbirci od osam srednje dugih proza, uključujućim uvodnu, formom manjih od romana, postupkom i dužinom opsežnijih od novele. Ispričana klasičnim prosedeom priče u priči, knjiga slijedi stanovitog Nicholasa D., pomalo tajanstvenog novinara i autora televizijskih feljtona, naknadno ukoričenih u tiskanu inačicu, u stvari literariziranog alter ega samoga pisca, čija su opsesija zagonetne, nikad do kraja razjašnjene smrti mahom istaknutih pripadnika visokoga društva. Uvodna, okvirna pripovijest otkriva ujedno diskretnu, mada snažnu pozadinu projekta. Naime, protagonist o kojemu pripovijeda autor, svojevrsni krležijanski „naivni klerik iz barbarskih provincija“, dolazi, žedan demokracije i istinske slobode, iz svoje totalitarne satrapije u zemlju čija je definicija sloboda i demokratska tradicija. Naravno, kao i svaki san, i ovaj ima buđenje te se, po riječima tajnovita novinara i naslovna autora ovdje objelodanjenih pripovijesti, klerik uskoro prene okružen čuvarima demokracije u liku kerbera, dušebrižnika i samozvanih čuvara sustava „čija je zadaća onemogućiti sve one koji žele misliti svojom glavom, koji, napokon, misle drukčije“. Ispostavlja se na kraju kako je jedina razlika, potpuno cinična, između diktatorskih i tzv. demokratskih država u tome što prve laž propisuju, a druge podrazumijevaju. I jednima i drugima je slobodna misao opasna, samo što su diktature poštenije jer priječe otvoreno, bez opsjene slobodom i demokracijom.
I upravo zato što svojim fabulama teži diskretno poučiti, a ne, svojstveno žanrovskoj književnosti, zabaviti, Đuretić ne slijedi podrazumijevani obrazac krimića, koji na kraju odgonetava zamršeni slučaj. U njegovu se pripovijedanju zbiva obratno; zaplet, mjesto da služi postavljanju zagonetke i njezinu razrješenju, sredstvo je definiranja tajne i konačna zaplitanja bez standardnog rješenja. Uz to, protagonistima ovih priča je od istraživanja zagonetki zanimljivije i bitnije njihovo zataškavanje. Tako ovaj spoj krimića, špijunskog štiva i dokumentarne proze biva ujedno i analizom tzv. „objektivnog novinarstva“, ispričanog staloženo, vrhunskim stilom, s mjerom i za sladokusce. Znači, za vrlo probrano općinstvo. Sigurno ne ono prosječno hrvatsko.

Antun Pavešković, u „Best Book“ podlistku magazina „Express“

* * *

(…) Na izvedbenoj su razini uglavnom posrijedi uokvirene priče, potaknute izvjesnim napisom, susretom ili novinarskim zadatkom, a zatvaranje lûka između početka i kraja izvedeno je izvještajnim pripovjednim slogom, gotovo reportažnim publicističkim stilom, zbog čega nizanje/opisivanje događaja u pričama nalikuje fragmentima kronike ili feljtona. Kao da u pravilnim periodičkim nastavcima – autor nazivom almanah sugerira godišnjak/kalendar – pratimo rezultate planiranih faza terenskog istraživanja. Pri tome je pripovjedač, osoba očito namjerno konstruirana prema zbiljnom autoru, po profesiji novinar i prevoditelj zaposlen u redakciji BBC-a, postavljen u poziciju istražitelja, tragača za mogućim odgovorima o sudbini izabranih protagonista. Upravo određeno fantomsko obilježje likova koje proistječe iz okolnosti njihova nestanka ili smrti, kao spoj realnog i irealnog, dovršenog i pritajenog, poznatog i začudnog, pridaje pričama dimenziju fantastike i misterija. Reference na fantastičare iz 1970-tih, dakako, nisu slučajne, posrijedi je podsjećanje na autorovu naraštajnu poetičku paradigmu. U jezičnoj frazi i izboru mikrostruktura stila dominira funkcionalni flat izraz bez nepotrebnih meandara ornatusa i retorike, s izraženijim crtama ironije ili groteske u završnom komentaru/zatvaranju okvira ili skiciranju likova. Pred nama je zbirka priča autora koji svoje literarne i misaone vrijednosti pokazuje na više razina, napose u kompozicijskom smislu, discipliniranoj izgradnji fabule te u potentnom konceptualnom okviru koji pripovjedne zapise iz predmetnog almanaha vidi kao „opomenu protiv zaborava“, a to znači protiv smrti i nestajanja. Znači li to da je pripovijedanje mjera preživljavanja, jedinica trajanja, uvjet opstanka? Nikola Đuretić poručuj da književnost i ne može biti ništa drugo.

Ivica Matičević, „Pripovijedanje kao mjera preživljavanja, jedinica trajanja, uvjet opstanka“ (iz Obrazloženja nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za zbirku pripovijesti Nikole Đuretića Almanah smrti i nestajanja, 2012.)

* * *

Odlomak iz knjige Nikole Đuretića Knjiga opasnih pripovijesti (uvodna pripovijest u cijelosti)

PRIPOVJEDAČEVA PRIČA

Slušajući zanimljivu BBC-jevu seriju radijskih programa ili reportaža posvećenih tajnovitim smrtima i nestancima znanih i manje poznatih ljudi tijekom ove naše otužne povijesti, a na temelju koje je isti autor poslije napisao i objavio zbirku pripovijedaka, nije mi bilo ni na kraj pameti da ću jednoga dana i osobno upoznati toga čovjeka, BBC-jeva novinara i urednika, čije sam pravo ime za potrebe ovih zapisa, a iz poštovanja privatnosti njegove obitelji, odlučio ovdje izmijeniti. Stoga, neka mi pozorni čitatelj ne zamjeri što ću ga ovdje navoditi samo kao Nicholasa D., ili češće tek njegove inicijale N. D. Štoviše, da mi je netko tada, kada sam ga prvi put upoznao rekao kako ću, na neki način, nastaviti njegovo nedovršeno djelo, odmahnuo bih rukom na tu neozbiljnu i krajnje suspektnu tvrdnju i samo se osmijehnuo laskavu sugovorniku. No, čini se da moj fiktivni sugovornik ne bi bio daleko od istine jer, eto, ovdje čitatelju nudim baš svojevrstan nastavak toga davno započeta projekta rečenoga novinara, koji je on držao ni manje ni više nego samim sukusom svojega postojanja. N. D. je, naime, kako će to svojedobno pametno i točno zamijetiti i jedan kritičar pišući o knjizi nastaloj na temelju njegovih radijskih programa, pripovijedanje držao „mjerom preživljavanja, jedinicom trajanja, uvjetom opstanka“. Je li to točno, ja ne želim suditi. Ali, N. D. očito je tako mislio pa se sukladno tome postulatu i ponašao.
Te sam davne godine koncem prošloga stoljeća doputovao na Otok kao turist, ali s nakanom da taj posjet Ujedinjenom Kraljevstvu djelomice iskoristim i u znanstveno-istraživačke svrhe. Kanio sam neko vrijeme provesti u znamenitoj knjižnici i čitaonici Britanskoga muzeja, koja se tada još nalazila u staroj zgradi u središtu grada nedaleko od Bush Housea na Aldwychu, jednoj od nekoliko lokacija na kojima je BBC imao svoje prostorije, uredništva i studije i u kojoj je svojedobno radio sada već, predmnijevam vremešni i umirovljeni novinar, urednik i književnik Nicholas D. Zašto kažem „predmnijevam“, bit će, nadam se, čitatelju jasno na kraju ovoga zapisa.
Sjećam se kao da je bilo jučer, dan je bio tipično londonski – siv, tmuran i otužan. Sipila je neka sitna, dosadna kišica šireći gustu i masnu melankoliju što je, činilo se, natapala sve: ulice, zgrade i ljude, pa se čak uvlačila i pod kožu smrknutih i u vlastite mračne misli utonulih žitelja toga megapolisa.
Uvukavši glavu među ramena i skutrivši se pod golemi kišobran, koračao sam niz King’s Way u smjeru Bush Housea, vraćajući se iz knjižnice i čitaonice Britanskoga muzeja, kada sam, nemalo se iznenadivši, začuo kako netko doziva moje ime. Osvrnuvši se ugledao sam znanca još iz studentskih dana Marijana Novakovića, koji je, kako sam toga trena saznao, i sam bio uposlen kao novinar i spiker Svjetske službe BBC-ja. Prijateljski smo se pozdravili i Marijan je odmah predložio da se sklonimo s kiše, pozvavši me u BBC-jev restoran na popodnevnu šalicu čaja i kolač. S radošću sam prihvatio poziv i stoga što Marijana nisam vidio još od studentskih dana, ali i stoga što me zanimalo kako se radi u hrvatskom uredništvu Svjetske službe.

– Ovo ti je jedan od ponajboljih BBC-jevih restorana – objasnio je Marijan na samom ulasku, dodavši: – Budući da nas ovdje ima iz svih krajeva svijeta, hrana je isto tako raznovrsna i zanimljiva, a kako je subvencionirana sindikalnim novcem, vrlo je jeftina. Stoga ćeš ovdje naći mnoštvo studenata s obližnjeg ekonomskog fakulteta, koji se tu potajice hrane. No, za sada to nikome ne smeta, dapače, lijepo je vidjeti toliko mladoga svijeta.

Ušli smo u svijetlu i urednu, golemu prostoriju prepunu plastičnih stolova i stolaca, kojom su pod kutom od gotovo devedeset stupnjeva dominirala dva duga šanka od sjajnog inoksa iza kojih su bili metalni spremnici za hranu, aparati s kavom, čajem i toplim mlijekom, posude s priborom za jelo, salvetama, kruhom, pecivom i papirnatim vrećicama šećera, soli i papra. Pod je prekrivao sivosmeđi tepison što se protezao od zida do zida, a sa stropa su blještala jaka neonska svjetla. Prostorija je zaista bila puna mladih ljudi koji su sjedili za stolovima i blagovali.

Iz otvora u zidu na samom početku metalna šanka, Marijan je izvadio jedan plastični pladanj i stao u red.

– Pa, što te dovodi u London? Turistički ili službeno? – napokon je upitao Marijan, gurajući ispred sebe pladanj s dvije plastične čaše i dva tanjurića na kojima su bili oveći komadi kolača od sira s borovnicama.

– Malo jedno, malo drugo. Uglavnom turistički, ali koristim priliku da malo i radim u knjižnici Britanskog muzeja. Ja sam ti trenutno profesor na fakultetu u Zagrebu, na katedri za anglistiku, pa sam došao ovamo i malo istraživati. A, ti? Što ti radiš ovdje? Nisam ni znao da si u Londonu. Nismo se vidjeli još od studija.

– Da, ja sam ti kratko radio kao nekakav korespondent u jednoj turističkoj firmi u Zagrebu, pa nešto malo prevodio, a onda sam se javio na natječaj BBC-ja i dobio posao u hrvatskom uredništvu – otpovjedio je Marijan natačući u plastične šalice čaj i mlijeko te je nastavio: – Bilo je to prije više godina. Prvo sam mislio da ću ovdje ostati godinu, dvije, da malo poboljšam svoj engleski, a onda se godina pretvorila u dvije, dvije u pet, a pet u cijelu vječnost. Ali, nije mi žao. Posao je odličan. Kombinacija prevodilačkog, novinarskog, spikerskog i uredničkog posla. Silno zanimljivo! Odvest ću te poslije gore u uredništvo da vidiš kako radimo i da upoznaš ostale članove. Znam da se u domovini na nas ne gleda baš naklono i da ima onih, posebice partijskih aparatčika i poslušnika, koji nas drže gotovo državnim neprijateljima, jer zagovaramo slobodu mišljenja i demokraciju, ali vidjet ćeš, ima ovdje vrlo zanimljivih, finih i pametnih ljudi. I ponajprije domoljuba koji rade to što rade baš stoga što ljube svoju domovinu i svoj narod i žele im dobro.

Kako je obećao, tako je i učinio. Poslije čaja i kolača u BBC-jevu restoranu, otišli smo do uredništva. Tada sam ga prvi put sreo – Nicholasa D., autora radio-feljtona, ili priča o neobičnim smrtima i nestancima ljudi, koje sam programe doma u Zagrebu redovito i s užitkom, iz tjedna u tjedan, slušao na svojemu malenom Sonnyjevom tranzistorskom radio-prijamniku, a poslije ukoričene u knjigu i pročitao. Taj prvi susret bio je gotovo nestvaran. Proveli smo u razgovoru više sati, a poslije njihove posljednje emisije toga dana, spustili smo se ponovo u podrum zgrade na Aldwychu, ali sada u BBC-jev klub, gdje smo se, uz pinte piva i jabukovače, u ozračju tipične engleske točionice, zadržali u ugodnu razgovoru još sat, dva. Bilo mi je vrlo neobično upoznati ondje i ljude koje se poimence spominje u već rečenoj knjizi, kao što su Martin Jesenski, hrvatski proljećarac i novinar, te bugarski daktilograf Todor Živkov. Od prvoga trenutka Nicholas D. mi se svidio. Bio je zanimljiv čovjek s još zanimljivijim pričama. Sve od tada ostali smo u kontaktu i s vremena na vrijeme razmijenjivali pisma, poneku knjigu ili čestitku, uglavnom o Božiću. Tako smo se, zahvaljujući toj korespondenciji i povremenim susretima za mojih posjeta Londonu, posve zbližili i, moglo bi se reći, postali bliski prijatelji.
A onda jednoga dana stigao mi je iz Londona maleni paket. Pošiljatelj je bio, pogađate, sam N. D. U paketu nije bilo ničega osim kraćeg pisma i jednog manjeg, ali odebljeg, tvrdo ukoričenog novinarskog notesa prepunog kojekakvih bilježaka. Prateće pismo ovdje donosim u cijelosti i doslovce.

Dragi prijatelju i štovani kolega!

Oprosti mi na slobodi koju sam si uzeo odlučivši poslati Ti ove zabilješke, ali učinio sam to s nadom da ćeš baš Ti znati što s njima učiniti. Ali, prije svega nekoliko riječi pojašnjenja. U svojevrsnoj Antologiji tekstova objavljenih u ranijim izdanjima poznate Encyclopaediae Britannicae stoji i sljedeći ulomak iz napisa pod naslovom „Sloboda novinstva“ (Suvremena inačica jamačno bi bila „Sloboda medija“) u kojemu, među inim, piše i sljedeće: ‘... Nezadovoljstvo puka jedini je način uklanjanja nedostataka okrutnih i nepravednih vladara... a slobodu novinstva, tog temeljnog sredstva stvaranja rečenoga nezadovoljstva, u civiliziranim državama svi, osim zagovornika loših vladara, drže nužnim osiguračem i najvećim zaštitnikom interesa čovječanstva’.
Sve časne i čestite riječi, složit ćeš se, ali bojim se da su i one samo floskule za lakovjerne, tek fraze bez istinskog značenja. Naime, i u zemljama koje se diče svojom višestoljetnom demokratskom tradicijom, parlamentarizmom i, dakako, slobodom medija, stvari ni izbliza nisu tako jednostavne i jasne, kako bi se željelo da svijet misli. Kako ne bih govorio tek uopćeno pa sukladno tome i nejasno, naglašavam da je riječ baš o ovoj zemlji koja mi je svojedobno, u najtežim trenutcima mojega života, velikodušno bila ponudila utočište, posao i stanovitu sigurnost, za što ću joj ostati vječito zahvalan. Ali, kako sam nekoć davno negdje zapisao, laž je svugdje ista a nepravda jednako bolna onome kome je nanijeta, ma gdje on bio.
Odlazeći iz zemlje koja danas, hvalabogu, više ni ne postoji, u meni su još žive bile uspomene na mračne dane partijskih kerbera koji su nam bili dolazili na snimanja emisija o kazalištu na Radio Zagrebu i ‘čistili’ tekstove izbacujući riječi koje su za njih bile suviše hrvatske. A to su već bila, kako se i danas voli reći, neka bolja vremena, jer se nešto prije toga zbog kakve ‘krive’ riječi ili rečenice, izgovorene ili zapisane, moglo završiti na višegodišnjoj robiji pa čak izgubiti i glavu. Ne ću nikada zaboraviti te mračne epizode moje mladosti, a posebice jednu. Još za studentskih dana napisao sam jednu priču o dječaku koji se prvi puta u životu susreće s problemom nacionalnoga identiteta. Dječak sa svojim djedom odlazi na neku livadu na obalama Drave na uranak (tako Srbi u Slavoniji zovu proslavu krsne slave Đurđevdana). Ondje je veliki kirvaj i dječak uživa u mnoštvu razdragana, šarolika svijeta, tim više što mu je Sveti Juraj, čija slika junaka na bijelu konju kako probada zmaja, što visi ponad bakina i djedova kreveta, pravi idol kojega dječak obožava. Ali, na kirvaju u jednome trenutku, njihov susjed, Srbin, pita dječakova djeda što je na đurđevdanski uranak doveo tog malog Hrvata. Dječak je zbunjen i upita djeda tko su to Hrvati i jesu li oni Jurjevi neprijatelji. Djed mu odgovara da zaboravi sve što je rekao njihov susjed, jer da je on pijana budala koja se sutradan ni sama ne će sjećati što je rekla.
Priču sam bio poslao jednom tjedniku i bila je već u ‘špaltama’ (tako se nekada nazivao probni otisak, pred konačno štampanje lista, a na kojem su se obavljale posljednje korekture), kad me je nazvao urednik, inače moj tada dobar prijatelj, koji mi je rekao samo jednu rečenicu: „Stari moj, šta mi to radiš!?“ Ne moram posebice naglašavati da priča u tome tjedniku nikada nije objavljena. I naglašavam kako je to samo jedna od mračnih epizoda iz razdoblja mojega života u zemlji koja, kako rekoh, danas hvalabogu više ni ne postoji.
Stoga sam, odlazeći u egzil, u zemlju postojane demokracije, vjerovao kako ovdje takovih problema ne će biti i kako mi je ovdje zajamčena sloboda misli i govora, kao i sve druge slobode, kojih nije bilo u zavičaju u kojem je tada još uvijek čvrsto vladalo jednoumlje, premda su se mnogi zanosili mišlju da je cijeli sustav na izdisaju i da dolaze bolji dani.
No, pokazalo se da je i to bila samo još jedna moja zabluda. Svi politički sustavi imaju svoje kerbere, svoje dušebrižnike, samozvane čuvare sustava, čija je zadaća onemogućiti sve one koji imalo iskaču iz toga sustava, koji žele misliti svojom glavom, koji, napokon, misle drukčije. Samo neki to čine suptilnije od drugih. Istinska sloboda, bojim se, tek je iluzija!
Sve ovo do sada napisano odnosi se na moj projekt reportaža o nerazjašnjenim smrtima i neobičnim nestancima, projekt koji je ostao nedovršen i koji je, štoviše, naglo i okrutno prekinut samovoljom ljudi kojima se nije svidjelo ono što sam tim prič-ma želio reći, a koji su ljudi imali moć spriječiti me u dovođenju toga projekta do kraja. Ili su barem tako mislili!
Jednoga se dana, nakon što je već dobar dio rečenih reportaža bio emitiran, u našem uredništvu pojavio šef regije, inače napirlitana budalesina koja si je umislila da je novinar, a s kojim sam se već i prije, kada je bio počeo rat u Hrvatskoj, sukobio na ideološkoj osnovi te me, pod izgovorom da sam hrvatskim medijima slao pristrane priloge, prvo suspendirao na neko vrijeme, a onda mi i posve zabranio suradnju s medijima u zavičaju. Kratko nakon toga incidenta u uredništvu se pojavio i neki opskurni tip znakovita prezimena (Gray)1. Predstavio se kao dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova. Šef uredništva odmah me pozvao u svoj zastakljeni ured, koji smo popularno zvali „akvarij“. Bezlični, sivi dužnosnik istočasno je prešao in medias res. Bilo je jasno da mu je netko već prije bio dostavio popis tema koje sam kanio obraditi u mojemu programu. Bez okolišanja i pretjerane diplomatske taktičnosti priopćio mi je kako ne dolazi u obzir da emitiram programe o nekim pripadnicima engleskog plemstva ni članovima kraljevske obitelji, a vrlo je dvojbena i ideja programa o medijskom magnatu s viteškom titulom koji je pokrao novac mirovinskog fonda i zatim netragom nestao, a za kojega su neki mediji tvrdili da je pao sa svoje jahte negdje u Indijskom oceanu i utopio se, premda je i taj detalj zavijen u veo proturječja i dvojbi. Otvoreno mi je rečeno da ne dolazi u obzir ni emitiranje programa o bivšem obavještajcu koji je u izravnom sukobu s nekim istaknutim članovima establišmenta zahvaljujući svojim kritikama na njihov račun te posebice zahvaljujući tvrdnji kako je britanska kontraobavještajna služba svojedobno bila umiješana u pokušaj svrgavanja legalno izabranog britanskog premijera, šireći u javnosti tvrdnje da je ruski špijun.
Ovdje nema potrebe prepričavati daljnji tijek našega razgovora, dovoljno je reći kako gopodin Gray, unatoč mojem pozivanju na slobodu govora i mišljenja, demokraciju, slobodu medija i tome slično, nije odustao od svojega stava i meni je zabranjeno emitiranje niza priča koje su već bile pripremljene za spomenuti projekt ili u fazi priprema. No, baš kao i u slučaju suspenzije glede suradnje s hrvatskim medijima, koju sam zaobišao tako što sam nastavio objavljivati tekstove, ali sada pod pseudonimom, tako sam u ovome slučaju odlučio Tebi poslati ovaj notes s detaljnim opisom tema koje su, kao što rekoh, ili već gotovo posve pripremljene, ili u završnoj fazi priprema. Nadam se da će sve ove bilješke biti dostatno poticajne i iscrpne da se na temelju njih ispiše tiskovna inačica priča koje bi u protivnome ostale neispričane, a čime bi ljudi poput već spomenutog gospodina Graya imali posljednju riječ, što držim nedopustivim želimo li bolji i slobodniji svijet. Dajem Ti, dakako, potpunu kreativnu slobodu da ih uobličiš onako kako držiš najprimjerenijim i objaviš gdje i kada to želiš. Neka mi bude dopušteno predložiti da naslov tome projektu bude nešto poput „Nedovršene priče“, „Zbirka neispričanih priča“ ili jednostavno „Knjiga opasnih pripovijesti“.
A meni će ostati gorka spoznaja da se zemlja za koju sam mislio da je drukčija od one koju sam svojedobno i svojevoljno napustio, baš i ne razlikuje toliko od one prve. No, to je možda sudbina svih lutalica poput mene - ne pripadamo nigdje. Ili drukčije rečeno: Ovdje nisam, a ondje me više nema!
Bilo kako bilo, prihvatiš li se toga posla, dragi prijatelju, želim Ti uspjeh i sve dobro, premda znam, ili možda baš stoga što pouzdano znam, da i u našemu zavičaju ima „sivih“, ili bi možda točnije bilo reći „mračnih“, ljudi poput gospodina Graya, kojima je sloboda mišljenja prihvatljiva samo onda kada se to mišljenje slaže s njihovim, a demokraciju zazivaju tek onda kada je ona u njihovu interesu. To su ljudi koji prihvaćaju samo svoju verziju istine, a povijest ispisuju po vlastitoj mjeri koju žele nametnuti svima ostalima – po svaku cijenu! Naša je zadaća da im to ne dopustimo!

Tvoj N. D.

„Naša je zadaća da im to ne dopustimo!“ Eto, tom rečenicom završava svoje pismo pravi autor priča što slijede. To je rečenica koja me godinama progonila dok napokon nisam odlučio njegovu zamisao i sugestiju provesti u djelo. I nadam se da sam u tome barem djelomice uspio te da nisam iznevjerio duh i temeljnu poruku njegovih zabilježaka.
Moram ovdje navesti i jedan nedavni incident koji mi je bio izravni poticaj da se prihvatim ovoga teškog i nezahvalnog posla. Kako se i sam već niz godina bavim pisanjem i ja sam, baš kao svojedobno i N. D., napisao jednu kratku novinsku priču, svojevrsnu političku parabolu, u kojoj sam bio dosta kritičan prema nekadašnjem vlastodršcu i bivšoj državi. Priču sam poslao jednom dnevnom listu, ali je urednik odlučio prozu ne objaviti. Dakako, njegovo je uredničko pravo odlučiti hoće li neku prozu objaviti ili ne i ja to pravo ne dovodim u pitanje. No, ne mogu se oteti dojmu da je svoju odluku temeljio na ideološkim, a ne vrijednosnim kriterijima. Ali, da se vremena ipak mijenjaju, i to nabolje, dokazuje i činjenica da je moja priča, za razliku od one N. D.-a prije tridesetak godina, ipak ugledala svjetlo dana – objavljena je u drugom listu pa je čak dobila i cijenjeno književno priznanje. Tako ovaj naš „gospodin Gray“ ipak nije imao posljednju riječ!
A što se dogodilo s N. D.-om, ne bih ti, dragi čitaoče, mogao reći. Naime, kratko nakon njegove pošiljke, njemu se gubi svaki trag. Unatoč pokušajima da s njim ponovo stupim u kontakt, to mi nije uspjelo. Kao da se sav pretočio u svoje priče, u svoje riječi, i u njima nestao, ili bi točnije bilo reći, u njima ostao. A koliko su neka priča i riječi od kojih je sazdana, pouzdani svjedoci nekoga vremena i ljudi koji su u njemu živjeli, štioče, prosudi sam. Ja bih volio vjerovati da jesu i da će, ako ni po čemu drugome, pravi tvorac ovih zapisa ostati zapamćen tako dugo dok bude bilo onih koji će ih čitati. Ili drukčije rečeno da ne će ostati, kako bi to pjesnik rekao, tek pepeo na rukavu nekog starca. Jer samo ćemo tako moći nadvladati svu onu „sivu“ ili „mračnu“ gospodu koja i danas drže kako ima opasnih priča koje valja spriječiti da dopru do javnosti, ili ih žele zatrpati prahom i pepelom zaborava.
Ne uspijemo li se njima oprijeti, ne piše nam se dobro!

^{1 Često prezime u zemljama anglo-američkog govornog područja i američki način pisanja adjektiva ‘grey’ - siv. (Op. ured.)}

(Napomena: ova pripovijest nastavlja se u sljedećoj, pod naslovom „Do zadnje kapi krvi“)

Priredila: Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje