Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Tribine DHK

17Lip

Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Poštovane kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:

Antun Pavešković

"Prispodobe"

(Naklada Jesenski i Turk, Zagreb)

Antun Pavešković, književni povjesničar, kritičar, feljtonist, prozni pisac, rođen je u Dubrovniku gdje je polazio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnosti. Studirao je i vanjsku trgovinu te ruski jezik i komparativnu književnost. Od 1984. do 1991. stalno je zaposlen kao spiker-voditelj Radio stanice Zagreb (sada: Hrvatski radio-studio Zagreb). Na istoj postaji honorarno je surađivao do 2000. godine. U Hrvatskom centru PEN-a od 1992. honorarni je suradnik pri uređivanju i tiskanju knjiga - posebnih izdanja časopisa i literarne serije „Most/The Bridge“ na hrvatskom, engleskom, španjolskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku, za 59. svjetski kongres PEN-a u Dubrovniku. Od 1993. radi u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti na mjestu lektora Akademije i tajnika redakcije časopisa „Forum“, a potom kao znanstveni djelatnik i doktor znanosti Akademijina Odsjeka za povijest hrvatske književnosti. Član je Društva hrvatskih književnika. Od 2003. urednik je u književnom časopisu „Republika“. Predavao je na Sveučilištu u Zagrebu, Splitu i Zadru te na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radnjom Dubrovački dramatik Pjerko Bunić Luković. Na Filozofskom fakultetu u Zadru doktorirao je radnjom Mavro Vetranović na tromeđi stilskih formacija. Surađivao je na projektu Sabrana djela Milana Begovića, glavnog istraživača prof. dr. Tihomila Maštrovića, također i na znanstvenom projektu Hrvatski književni povjesničari Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima, a najviše na Akademijinu skupu „Dani hvarskog kazališta“. Godine 2000. sudjelovao u radu međunarodne znanstvene radionice o plurilingvizmu u srednjoj Europi XVIII. stoljeća u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Od 2001. honorarni je predavač kolegijā hrvatske književnosti (Hrvatska književnost ranog i zrelog srednjega vijeka i predrenesanse; Hrvatska renesansna književnost; Hrvatska književnost katoličke obnove i prvog prosvjetiteljstva; Hrvatska književnost predromantizma i romantizma, Suvremeni književni praktikum; Hrvatska književnost srednjega vijeka i renesanse) na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu, a potom na Filozofskom fakultetu u Splitu. Od 2012. urednik je u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika. Objavljuje priče po raznim časopisima. Do sada je objavio tri knjige proze: Oproštaj, Suvišna roba i Prispodobe. Objavio više znanstvenih i stručnih knjiga te brojne studije, članke i kritike.

*Tribina o Antunu Paveškoviću, 17. lipnja 2020., video je dostupan na Facebook stranici DHK www.facebook.com/watch/?v=3038432899577382 i na YouTube kanalu DHK youtu.be/ZTd_0IJM0Hw.

Iz recenzija o knjizi Prispodobe

Zbirka Prispodobe sadržava petnaest pripovijedaka, novela i priča, a posljednja od tih proza, Čovjek koji je volio knjige, o sudbinama gospara Melka, zvana Kono, i njegova prijatelja, don Baltazara Capursa, svojevrstan je ključ razumijevanja cijele knjige posvećene zaboravljenim pričama iz svakodnevnoga Dubrovnika, kojom se nastoji sačuvati uspomena na ljude i Grad s dušom što sve više nestaje opkoljen turistima i strancima. (…) Tzv. mjesta događanja ili radnje, mahom sva u Dubrovniku, pokrivaju razdoblje od 16. stoljeća, koje prva proza, Hambaša i gospari, mikrostrukturno i makrostrukturno prateći odnos vlasti i glazbenika, umjetnika u renesansi, obvija i prožimanjem kršćanskoga i muslimanskoga fenomena, do 21. stoljeća, kad se pripovjedač u prozi Put k zvijezdama prisjeća „dvaju slabašnih sedmogodišnjaka na zadnjem katu dubrovačke bolnice“. Naizgled realistična i dokumentaristična, autorova je prozna strategija i struktura svakoga teksta uvučena jednako u dubrovačku sredinu i u borhesovski pripovjedni model. Tako, npr., Nesanica govori o susretu ribara i svetoga Vlaha, proza O pitanjima, besanici i razgovorima pripovijeda o sudbini jednoga Petra koji je svakoga dana išao u jezuitsku crkvu, Skromnost o životu Nikole, domara u školi kojega su učenici zvali Isus, a on se bavio jogom i astralnim pitanjima. Naoko usidrena u konkretan kronotop, radnja se svake priče raskriljuje prvo u područje književnosti i kazališta, zatim izvan prostora i vremena, a ljudi koje neki od nas pamte iz svoga užega ili širega dubrovačkoga susjedstva postaju i uspomene i život i likovi lišeni tijela koji žive životom duha i predstavljaju simbole kojima se razgrađuje metafizičnost. Sve proze pokazuju da pravoga života ni prave smrti zapravo nema, i da sintezom klasične književne rečenice i svakodnevnoga dubrovačkoga govora, idioma i idiolekta autor želi prikazati dušu Grada i Čovjeka uspostavljajući pitanje duha umjetnosti. Sintetizirajući narativni tijek, diskurzivni stil i pseudofilozofske i pseudofilološke oglede, autor uspostavlja fantastičnu potku u koju prirodno i neopazice, kao što teče život, u priče uvlači autentične osobe, nerijetko prijatelje i znance, ali i sama sebe, čitatelja ostavljajući u slatkoj sumnji je li riječ o (auto)biografskoj prozi. Sumnjajući u pripovjedno stajalište, mistificirajući navođenje činjenica, autor i pripovjedač, ali i protagonisti, mistificiraju spoznajnu moć. Vjerojatno nije slučajan autorov naslov cijele knjige – Prispodobe. Asocira prije svega na Isusove prispodobe, karakteristične za Evanđelja. I Pavešković uporabljuje slikovit način pripovijedanja, slikama iz svakodnevnoga života predstavljajući duhovnu stvarnost i tajne Kraljevstva Božjega. Zainteresiran je za razne slojeve stvarnosti, a na neki način „ulazi pod kožu“ uobičajene i prihvatljive realnosti. Suptilno se koristeći mitskim slikama Grada i književnosti, posebno onima kojima se bavi i kao književni znanstvenik (Pijerko Bunić Luković, Ivan Gundulić, Mavro Vetranović...) i kao nekadašnji glumac (Marko Bruerović, Nikola Nalješković...), Antun Pavešković reaktualizira ih u našemu vremenu zadržavajući patinu staroga Dubrovnika. Činjenično kontekstualizirane, na granici realnoga i nadrealnoga, Paveškovićeve su proze znalački napisane i dobro ispričane priče utemeljene na vlastitome životnom iskustvu i „spoznaji iz prve ruke“, kojima ćemo se često vraćati. Inscenacija toposa Grada kao knjige, uprizorenje knjige kao Grada, Prispodobe Antuna Paveškovića knjiga su koja nudi bogatstvo čitateljskoga, gledateljskoga, spisateljskoga i egzistencijalnoga iskustva. Posvećena Dubrovniku, hommage je Dubrovkinjama i Dubrovčanima i njihovim, našim, životnim, toplim i snažnim pričama.

Mira Muhoberac, "Vijenac"

***

(…) Riječ je o netipičnoj zbirci netipičnih priča čija je najčešća okosnica Dubrovnik i njegova bogata i začudna povijest. Ništa čudno, budući da je Pavešković rođen u Dubrovniku, ali i da je znanstvenom i profesionalnom karijerom vezan za teme iz hrvatske književne povijesti, pa i za osobe kao što su Mavro Vetranović ili pak Pijerko Bunić Luković. Paveškovićeva novelistika tako se nastavlja na niz suvremenih pisaca (i spisateljica) kojima je Dubrovnik inspiracija kao što su to Slavica Stojan, Rade Jarak, Stjepo Martinović.., pa u određenom smislu i Miljenko Jergović. No pišući svoje dubrovačke priče u kojima vrlo često konfrontira prošlost i sadašnjost, baš kao i realizam i maštu, Pavešković se koristi iznimno različitim spisateljskim registrima, pa i načinima pisanja. Čitajući Paveškovićevih petnaestak pripovjedaka ukoričenih u zbirci “Prispodobe”, čitatelj kao da prolazi kroz različite epohe hrvatske književnosti i to od onih starijih, pa do nešto mlađih i suvremenijih. U većini pripovijedaka ipak prevladava pomalo ekspresionistička atmosfera, uvjetovana i tragičnim sudbinama Paveškovićevih likova na koje je utjecala strogost i ozbiljnost jedinstvene Dubrovačke republike i njezine aristokratske povijesne popudbine čiji je temelj kroz stoljeća bila baš čelična konzervativnost. Vidljivo je to već i u prvoj, gotovo andrićevski ispričanoj, ali i poučnoj te duhovitoj priči “Hambaša i gospari” koju je autor smjestio u ona vremena tursko-dubrovačkog trgovačkog i više nego unosnog pakta koji je ipak krio i izrazite opasnosti. I ta priča dokazuje da Pavešković nije nekritičan Dubrovčanin zaljubljen u staru slavu te hrvatske kulturne i diplomatske metropole, nego autor koji hrabro i pošteno promišlja te istražuje dubrovačku povijest i njene općepoznate manjkavosti. Odlična je priča “Nesanica” koja obrađuje temu odnosa stanovnika grada Dubrovnika s upravo mističnom snagom sv. Vlaha, moćnog zaštitnika grada i njegovih građana koji putnike namjernike koji u grad dolaze s mora pozorno motri sa tvrdih dubrovačkih zidina okrenutih pučini. I neke druge priče bave se i teološkim pitanjima i moralnim zabranama, dakle o temama koje su aktualne već stoljećima i to pogotovo u prilično zatvorenim društvima kakvo je i ono dubrovačko, koje je i po prirodi urbanizma bilo zamišljeno kao jedan idealni zatvor od kamena u koji su teško prodirale snažnije promjene, koje doduše i ne moraju uvijek biti isključivo progresivnog smjera. U tu bi se grupu mogle ubrojiti metaforične priče “Skromnost” ili pak “O pitanjima, besanici i odgovorima”, ali i fatalistički surova priča “Sedmi kat” (…)

Denis Derk, "Večernji list"

***

(…) Obrađujući tematiku Dubrovnika, osim povijesnih događaja i realističkih opisa života njegovih stanovnika, Pavešković poseže i za onostranim – u stvarnost i svakodnevicu vješto upliće fantastične elemente. Primjerice, u priči Nesanica pribjegava mistici kako bi što vjernije opisao snagu svetoga Vlaha, dubrovačkoga zaštitnika, i njegov utjecaj na stanovnike. Život u tome gradu i njegovo zapravo zatvoreno i nepristupačno društvo opisuje i u priči O pitanjima, besanici i odgovorima gdje je glavni lik pobožni Petar koji redovito pohađa crkvu i kojega zbog posvećenosti vjeri sugrađani ismijavaju. Teološkim temama autor se bavi i u priči Skromnost. Posebno su privlačne priče Sedmi kat i Čudovište, napisane u borgesovskoj „maniri“. U njima autor uspješno miješa stvarnost i fantastiku. Na istome je tragu priča Staričica koja je živjela da hrani mačke, koja ujedno opisuje mediteranski način života. Dobar poznavatelj književnosti i njezin ljubitelj, Pavešković rado piše o književnim temama te slijedi svoje književne uzore – Vetranovića, E. A. Poea, Buzattija, Gundulića… Njegovu posebnu sklonost duhovnoj tematici primjećuje kritičarka Mira Muhoberac, također rođena u Dubrovniku, koja u tekstu objavljenom u „Vijencu“ (br. 671) zapisuje: „Vjerojatno nije slučajan autorov naslov cijele knjige – prispodobe. Asocira prije svega na Isusove prispodobe, karakteristične za Evanđelje.“ Nema dvojbe da je riječ o obrazovanu i načitanu piscu koji je svoju erudiciju odlučio staviti u službu čitatelja. (…) Na kraju ovoga zapisa možemo zaključiti da su Paveškoviće priče uistinu zanimljivo štivo u kojemu, uz raznovrsne i znalački obrađene teme, pozornost privlače istančan stil pisanja te izbrušen jezik koji pojačava estetski dojam čak i onda kad opisuje naizgled posve trivijalne stvari. Tako još više do izražaja dolazi piščeva vještina ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti, realnoga i nadrealnoga, ali i raznih književnih stilova – realističkih opisa suvremenoga doba i povijesne tematike, fantastike te znanstvene fantastike.

Željka Lovrenčić, časopis za kritiku "Stav"

Donosimo pripovijest u cijelosti – „Nesanica“ iz knjige Prispodobe

Nesanica

Prvi su to uočili ribari. Teško je reći koji od njih i kada. Tek, uskoro posta jasno svim pripadnicima ceha da upravo oni i samo oni znaju nešto uznemirujuće. Dugo o tome nisu razgovarali. Samo bi, na povratku s noćnoga lova, ujutro, dok su prve zrake ranoga sunca ispirale čađave mrlje noći sa zidina, začuđeno gledali kipove svetca zaštitnika i potom tiho nastavljali veslati do porta, ni sami ne shvaćajući što se to zapravo događa. Bilo je očito samo da je nastupila velika promjena. Kakva, to isprva nisu razumjeli. Bez svake sumnje – ogledala se u licu svetčevih kipova, točnije - u kamenim očima. Pod teške kapke uvuklo se nešto novo i neobjašnjivo, o čem bi, mislili su, bilo smiješno i govoriti, jer kip je kip, kamen uvijek isti, nemjerljiv o pojedinačno trajanje, podložan jedino mijenama nedostupnim vijeku čovjekovu.

Ipak, nije bilo sumnje. Desilo se. Neobična novina ispunjala ih nelagodom. Svaki u svojoj šutnji, zarobljen vlastitom tjeskobom lišenom riječi što bi nijemoj izvjesnosti prijeteće tajne mogle podati tko zna kakav smisao, iznijeli bi na obalu mreže, poslagali ulov u kašete, pak se uputili drugim podanicima noći, pekarima, po jutarnji kruh. Ovi su prvi primijetili nespokoj, težak i trajan poput južine, utisnut pod tvrda čela ribolovaca, obojena daljinama pučine i trpkošću soli. Ni ljudi u bijelom nisu među sobom razgovarali o onome što su vidjeli u pogledima sudrugova po tajnoj dobi dana. Mada ih je uznemirilo, začudilo, pak i zabrinulo. Znali su, valovi i mrklina otvrdnu čovjeka, učine ga otpornim na svaku pogibelj. Ako, dakle, usprkos tome, postoji razlog za zabrinutost, on tada mora biti krupan poput oluje, koban kao grom, podmukliji od potresa.

Što dulja šutnja, to ih je više progonilo. Tko zna što se to događa na moru u mraku, kakve li se opasnosti valjaju s modroga bezdana, a nitko ih osim njihovih prvih kupaca, što su oduvijek, do pred koji dan, dolazili k njima vedri, ne vidi. Tako su sveti noćnici, što nas o svitanju nadare kruhom, hranom Gospodinovom, nakon smjene odlazili kući utučeni. Umjesto da legnu i istoga časa zasluženo usnu, kako je to bilo otkako je svijeta i vijeka i njihova plemenita zvanja, sjedili bi za stolom dugo i zamišljeno, ponekad i više sati. Kada bi ih žene, zabrinute nenadanim bdjenjem, pitale što se zbilo, samo bi slegnuli ramenima i nastavili šutjeti. Ako bi navaljivale, uzvratili bi jednostavno da nemaju što kazati. Ništa se nije slučilo, ni njima ni bilo kome drugome. Za promjenu, eto, mori ih malo nesanica. Dođe tako svakome živom stvoru da ponekad ne može spavati. Dođe, možda i potraje, no prođe, kad-tad, kako je i došlo.

Ovim bezvoljnim, rastresenim odgovorima nisu umirili svoje supruge. Odveć su ih dobro poznavale. Navikle na njihov život, naučile su savršeno kako je dragocjeno tvrdo usnuti nakon noći probdjevene u tešku poslu uz užarene peći.

I bi tako da su pekarske žene progovorile prve. Doduše, samo među sobom, mahom šaptom, kao da dotiču nešto opasno i pogubno po red i mir ili grješno i po dušu pozemljara, Bože oprosti, kobno. Strepnja je nizala pitanja bez odgovora. Što je to s njihovim muževima? Nekoć bi ih san na putu k postelji gotovo prestizao. Sada ih mori odsućem. Izbjegava ih, kao da su okuženi. Kako će dalje, sve umorniji i bljeđi, ispijeni od redovita noćna i izvanredna dnevna nesna.

Svaka dobra vlast ima izoštren sluh. Tako ni gospodarima Grada nije promaklo da se pred njihovim očima odvija nešto u najmanju ruku čudno. A sve čudno ujedno je i neočekivano te, sa državnog stajališta potencijalno i opasno. Vladari vole drjemovne građane, mirne noći i duboke snove. Država, budući, poput brižne matere, najveći dobročinitelj i skrbnik nad svojim stadom, budno pazi na počinak podanika, toliko da je najsretnija kad oni, ušuškani mračnom ponjavom bezsvijesti, uopće ni ne sanjaju. Stoga, načuvši o neobičnoj boljetici pučana, zabrinuta vlast dala je privesti dvije pekaruše. Mandaljenu i Grubu iskusne i pouzdane uši zatekle su višekratno u pričama o muci muževa. Ispitivali su ih dugo, uporno i u početku pristojno. Tri gospara u tamnim ogrtačima, pod perikama, ozbiljni, njegovani, moglo bi se reći i prijaznih lica, istraživali su najprije ne dižući glasa. One su ponavljale jedno te isto. Gospari su pak strpljivo tražili suvisla objašnjenja. Umjesto njih, slušali su bezbroj puta zamorno jednoličnu pripovijest: muževi s posve nepoznata uzroka, ujutro, kad se vrate s posla, ne mogu zaspati. Pedantni isljednici nastojali su sagledati činjenice iz svih kutova. Dovijali se najpronicavijim pitanjima. Odvojeno ispitivali Grubu i Mandaljenu. Potom ih sučelili ponovno. No, nikako da se domognu kakva opipljivijeg podatka. Na kraju su, čak i povišenim glasom, podsjećali priproste pučanke da je nemiran san, a o besanici da i ne govorimo, gotovo pouzdan dokaz loše savjesti. Jadnice ni tada nisu uspjele ništa razborita reći o uzrocima ovakva ponašanja svojih muškaraca.

Posve smućene, Mandaljena i Gruba puštene su tek kad su obećale da će iz svojih životnih suputnika pošto-poto izvući istinu. Na rastanku, gospari ih upozoriše: postoje i oni drugi! Ne rekoše koji. Samo su znakovito naglasili «drugi». Najmanji u trojci, sitnih, prepredenih očiju i beskrajno medena glasa, objasni da su ti «drugi» grublji, vičniji tjelesnoj prinudi nego uljuđenu razgovoru, vješti da i od samoga nečastivog izvuku i najčuvaniju tajnu. I doda, gotovo se ispričavši, da će njih trojica, eto, ne bude li išlo finim načinom, biti primorani predati ih na ispitivanje tim «drugima». Otišle su ustrašene, što od mračne najave, što od slutnje da, usprkos datu obećanju, ne će saznati ništa više nego su već znale.

I zaista, trudile su se. I u postelji i za trpezom. Kuhale su najbolje što su umjele, zavodile najsuptilnije što su znale. Ishod njihovih nastojanja bio je svejednako mršav. Pekari su bezvoljno jeli svoja inače najomiljenija jela. Ni kao ljubavnici ne pokazaše osobita žara. Mada se s njima postupalo kao s veličanstvenim razvratnicima iz istočnjačkih saga.

Što li sve, jadne, nisu pokušale ne bi li nekako opustile i oraspoložile muževe da onda iz njih neprimjetno izvuku istinu. Sve je, međutim, bilo zaludu.

Kada ih nakon pet dana ponovno izvedoše pred vlast, bile su uplašenije nego o rastanku s ovim profinjenim, posve neproničnim licima. U strahu i suzama očajavale su jer nemaju što reći, prestravljene jer nisu ispunile ono što su bile obećale. Jer vlasti data riječ teža je i od najkrupnijeg obećanja u kakvoj drugoj prigodi.

Takovoj ojađenosti povjerovali bi i najpodozriviji. Iskusni dužnosnici lako su procijenili. Nikakve svrhe nema dalje ispitivati podanice. Dakle, ni podvrgnuti ih rigoroznijem vidu porađanja istine.

Odustavši, dakle, od nježnijeg, odlučiše pritegnuti jači spol. Međutim, ni tu im se ne posreći. Natečenih, krvavih očiju, supružnici nisu zborili ništa suvislije od svojih bračnih družica. Iscrpljeni, ispričali su sve o svojoj zebnji, o ponašanju ribara, o nečemu nepoznatom što su ovi doživjeli, a tako je strašno da se, eto, ni izreći ne može.

Što, što je to moglo poroditi toliku nelagodu, ponavljala su gospoda strogo, kruto i bezlično.

Ne znamo, odgovarali su.

Sigurno ne znate? pitali su gospari. Dobro promislite, savjetovali su glasom u kom se, čak i u trenutcima kad bi promijenili taktiku, pod hinjenim tonom prijateljskog nagovora mogla sasvim jasno razabrati promišljena prijetnja.

-Dobro ispitajte svoje sjećanje. I više puta, ako je potrebno. Nerijetko se pokazalo da čovjek zna više nego bi i htio znati. Neobična je biljka znanje, ponavljali su, smješkajući se prijetvorno – zatekne te, zaskoči i ti iznenada i sa čuđenjem shvatiš da znaš mnogo više nego si mogao i predpostaviti.

Ni prijetnje, one prepredeno uvite u mudre izreke, kao ni one iskazane sasvim neuvijeno, nisu ishodile priznanje. Pred gospodarima Grada i dalje su stajale otupjele, nesnom iznurene, obezvoljene spodobe. Na svako pitanje odgovarale su mehanički, odvaljujući riječi poput automata.

Ni njih se ne isplati podvrgavati opipljivijoj istrazi, zaključiše gospari, i sami pomalo posustali. Za svaki slučaj ispitali su još trojicu nasumce izabranih pekara. Temeljito, jednog po jednog. Usporediše sve dobivene iskaze. Pomirivši se s time da im trud nije bio nimalo plodan, podnijeli su izvješće najvišim organima Republike. Oni, promislivši staloženo, naložiše da se privedu začetnici ovoga mučnog stanja.

Pred vlast su izvedeni ribari, njih petorica. Isljeđivali ih pojedinačno. Zatim ih suočiše. Pa ih ponovno pritisnuše, svakoga nasamo.

O svemu je sačuvano tek nekoliko šturih arhivskih pripomena. No kružile su i priče, dugo vremena, gotovo sve do naših dana. Govorilo se da su u pomoć pozvani i oni tajanstveni, nikome poznati tragači za istinom. To su ljudi vječito u sjeni. Nazočnost im se osjeća, kao što ćutiš težak miris hrastovine. Lica im, kao u prigodnim genre slikama, pod kukuljicama zastrta polumrakom. Brojne su njihove vještine, rijetko koja nedostojna užasa. Oni što o njima znadu samo iz šaputava nagađanja sretni su. Oni što su došli u priliku upoznati ih bolje šute o njima tvrdo.

Na kraju su sluge naroda saznali priču. (Slugama se nazivahu službeno, ali nikada bez barem zrnca ironije, makar i diskretne.) Do luči spoznanja došli su uz, kako se to veli oficijelno u spisima, primjenu najmanje moguće, a pritom nužne i stoga neizbježne prisile. Strpljivo, satima i danima, raspredali su svaki podatak. Višekratno i sa svih strana osvjetljavahu i najmanji detalj. Konačno, ribarska storija izgledala je ovako:

Ne sjećaju se, dakle, ni kada ni tko je od njih prvi to i spomenuo. To da ih je pamćenje tako izdalo lako se dade objasniti uzme li se u obzir da o toj stvari nikada i nisu razgovarali. Tek jedne noći, na samome njenu izmaku, dok su se s istoka nebom već razlivali prvi sramežljivi nanosi svjetlosti, netko se od njih zagledao u jedan od kipova parca, od starine uklesanih u gradske zidine. Zagledao se i nije prestajao gledati. Ostali na barci, a bilo ih je još šest, polako su odložili mreže i, prateći njegov pogled, oči svrnuli k onom što je pobudilo njegovu pažnju. Šutke, kao okovani stajali i gledali. Blago ih zibalo more, povjetarac otirao njihova čela. Kao da se i sam pridružio čuđenju. Tjeskobna tišina obujmila im srca.

Gore, na zidinama, kao i uvijek stajao je kameni svetac. Na istome mjestu, svejednako blage kretnje udjeljivao je rukom blagoslov. Svaki nabor skamenjene halje spuštao se utabanom putanjom. Samo su vični promatrači mogli uočiti da nešto nije kako treba. To nešto činilo je izraz svetčev sasma drukčijim, neizvjesnim, uznemirujućim.

Dugo im je trebalo da pojme.

Oči! Inače dremljivo dobroćudne, u svojoj opuštenosti čak i malo bezlične, sada su, međutim, ukočeno motrile nešto u daljini. Nešto veliko, moguće i opasno, u svakom slučaju tajanstveno i nipošto bezazleno. Kao da je čitav kameni lik čudesno oživio svetčevim sablasno ukočenim pogledom. Strahotno čuđenje nad nečim što se, još nečujno i nevidljivo, prikradalo za horizontom, isijavalo je iz figure.

Što li je to moglo uzdrmati vjekovni spokoj njihova očinskoga zaštitnika? pitali su se. Nikada dosad, ni o kugi, ni za gladi, nije se ovako što dogodilo. Nečuveno!

Zgledali su se nijemo, kao da u licima jedan drugome traže istinu, pa kad je ne nađoše, ponovno se okrenuše gore, k zidinama. Više nije bilo sumnje. Njihov jamac pred Svevišnjim nešto im je želio poručiti. Te širom razmaknute zjene upozoravale su na veliku opasnost.

Ipak, jedan među njima, Matko, stariji čovjek, mučaljiv i trezven, primijeti kako bi sve to s kamenim kipom mogla biti najobičnija opsjena. Umor, nejasno jutarnje svjetlo, živci razdraženi naporima noćnog izlovljavanja, sve to moglo je proizvesti varku.

Dživoje, još mladić, gotovo dijete, pomalo strašljiv, bogobojazan, imao je svoju teoriju. Nije, naime, nepoznato, a o tome su govorili i svećenici, da se ponekad sam nečastivi zna prerušiti u sveta bića, kako bi zaveo i nepovratno upropastio krštenu čeljad. Tko zna nije li i ovo još jedna njegova varka i nisu li im duše u smrtnoj opasnosti.

Odlučili su stoga odveslati malo dalje, do drugoga kipa na mirima. Trebalo im je nekoliko minuta.

Prenerazi ih isti oštar, zabrinut pogled.

Presuši sva nada. Shrvani zebnjom koju je svaki od njih brižno krio od drugih, polaganim, teškim zaveslajima krenuše k luci. Dovršivši posao, šutke se otputiše u pekaru, a potom, jedva se pozdravivši, kućama.

Naredne večeri nađoše se u portu pokunjeni. O onome što ih tišti nisu razgovarali. Nije bilo potrebno. Znali su sve, i bez riječi.

Krenuše u ribolov. Bacali su mreže, izvlačili ih, ponovno bacali, opet izvlačili, i tako sve do svitanja. Ove noći lov je potrajao dulje. Odlagali su susret s potisnutom brigom. No, bijeg nije mogao trajati beskrajno. Moralo se jednom stati, okrenuti i odveslati nazad.

Na povratku nisu htjeli gledati ništa do mučne, tamnozelene površine izbrazdane veslima. Ali, kao da je nekom tajnom moći sam svetac k sebi privukao njihovu pozornost. Svi u isti mah podigoše glave.

Opet. Oči kamene, obezumljene, ukočene u prepasti.

Sada više nije bilo sumnje. Ono prošle noći nije bio ni slučaj ni obmana. Kameni pogled drevnoga zaštitnika Grada hvatao je nešto strašno, zasada samo njemu vidljivo i znano.

Pristali su u luci još utučeniji. Šutjeli su. Tek bi s vremena na vrijeme nemoćno sučelili blijeda lica, ne znajući što da kažu, kako da imenuju to što nema imena. Bojali su se ne znajući čega se boje. Negdje, nešto, nekako...Neodređeno...Moćno, kako samo tajna može biti moćna. I strašna. Praznina.

Kad bi ga barem mogli pitati, kada bi se s njime moglo razgovarati, kada bi kamene usne mogle nekako otkriti tajnu užasa. Ako je i veliko zlo na pomolu, možda ima lijeka. Samo da je saznati narav, vrstu zla. Da mu je barem čuti ime.

No, tko je ikada vidio kip govoriti. I tko je vidio da itko, do umobolnih, razgovara s kamenim spodobama.

Ipak, nijem i nepomičan, svetac je govorio. Na svoj način. Očima, stravom iz njih propupalom. I tako iz noći u noć, iz svitanja u svitanje.

Zato za njih nema više sna. Ni mira.

Eto, to je istina. Ništa više nisu mogli saznati od ovih ubogara. Ono malo tvrđega propitivanja kao da se sirotana i nije osobito dojmilo. Činilo se da im je svejedno što će vlast uraditi s njima. A ona, vlast, kako je svima dobro znano, najviše se boji ravnodušja. Lakše podnosi mržnju. Strah podanika potajno je ispunja milinom.

Stoga su gospari priču sa svecem uzeli vrlo ozbiljno. Posebna komisija, formirana od najpouzdanijih i najiskusnijih dužnosnika, isplovila je sa zadatkom da obiđe sve kipove svečeve na morskoj strani zidina. Druga, popunjena ništa manje ozbiljnim djelatnicima, dobila je zadaću razgledati kipove na kopnenoj strani. Potom će, kako je jasno naloženo, obje sastaviti iscrpna izvješća o svemu što su uočili.

Komisije obaviše svoje. Izvještaji, zasićeni važnim, manje važnim, usputnim i najmanjim detaljima, dopunjeni umnim zaključcima i pokojim latinskim citatom, potvrdili su ribarske priče. Nešto krupno promijenilo je kamena lica. Čak i u crkvi što je nosila svetčevo ime, na oltaru, gdje je odvajkada dobroćudni starac na dlanu čuvao grad, oči nježnoga djedice pretvoriše se u daleke, odsutne jame, jazove užasa. Stari čovjek, odjednom lišen nježnosti i dobrote, postade lik čija je dob umjesto sigurnosti širila nespokoj svečanom atmosferom barokne crkve.

Vijeća Republike stadoše zasjedati danonoćno. Vijećnici prionuli sagledati novo, nimalo obećavajuće stanje. Višekratno razmatrahu izvješća javnih i tajnih službi. Pomno su prorešetali svaki papir, pak bi nakon svega stali opet raspravljati. Dugo su se premišljali, izbjegavajući naglost. Pretresahu opširno svaki prijedlog, točku po točku važući njegove dobre i loše strane. Pozvali su čak i najizvrsnije teologe iz brojnih gradskih samostana. Tek oprez, razborito okrijepljen zazorom da se izvan granica domovine slučajno ne sazna što čime bi se mogli poslužiti neprijatelji njihovi, a ti ne bijahu malobrojni, spriječi ih da savjet potraže i u inozemstvu.

Vijećali su danima. No, bez rješenja. Jedini ishod njihova sastajanja, svima u gradu očita po svjetlima što su dugo u noć oživljavala prozore Dvora, bio je još veći nespokoj. Širio se pučanstvom podmuklo, poput zaraze. Mladi i stari, svećenici i krčmari, dadilje i klarise, asasini i vlastela, vladike i javne žene, svi su postali svjesni da se događa nešto što nitko nije želio i što bi najradije previdjeli, da je ikako bilo moguće. Ali, nije. Ulice, od onih najužih, strmih i krivudavih, skrovito mračnih, pa do najširih, dugačkih i prostranih, širom otvorenih ćudima neba, utihnule. Čak su i djeca, grajava inače poput muha, prestala bučati. A ni žene, priproste, surevnjive pučanke, stiješnjene zagušljivo malenim prostorom i strogim običajima, redovito nestrpljive i mušičave, nisu se više svađale. U krčmama zavlada muk. Odjednom se pilo šutke i usamljenički. Razgovor je postao zaboravljena navika.

Nitko, ni na javnome mjestu, ni u zavjetrini privatnosti, nije spominjao svetca i njegov pogled. Sve je bilo sablasno jasno. Jedino, nije se znalo što donosi sutra. Stoga je strepnja kvasala bez predaha. Dokle, pitali su se ljudi šutke. Kada i, zapravo, što će se dogoditi?

Gospodari grada, ozbiljno već zabrinuti, odlučiše rastjerati mučninu što se, poput olujnih oblaka, sve zlokobnije nadvijala nad cjelokupnim pučanstvom. Pozvali su u goste njemačke svirače, dobro ih platili i naložili im da na gradskim trgovima dnevno izvode što veseliju glazbu.

Nije pomoglo. Štoviše, ispalo je groteskno. Glazbari, meštri svoga posla, trudili su se svojski, ne štedeći ni pluća ni prste. Publika, poprilično rijetka i nezainteresirana, stajala je oko njih nijemo i na kraju svake točke pljeskala mlako. Vidjelo se jasno da aplaudiraju tek iz pristojnosti. Nijemci su uredno odradili svoje, bez i najmanje ispuštene notice. Uskoro su, međutim, čak i izmuštrani Germani izgubili i volju i polet. Ništa nije bilo onako kako su navikli na ulicama i trgovima diljem Europe. Oni su svirali, općinstvo reda radi slušalo. Sve je protjecalo u nekoj tupoj, neprimjerenoj atmosferi.

Uštirkani red gori je od svakog nereda. U javnome poslu prati prisilu, znak je nevoljkosti i jamstvo odsuća duha. Za umjetnika je pristojna tišina gora i od glasne poruge i od divljačkoga zvižduka. Stoga se glazbenici ne zadržaše u Gradu ni minutu dulje nego je bilo uglavljeno ugovorom. Skupili su svoje instrumente, ljubazno se pozdravili s naručiteljima i otputovali preko, u Italiju.

Nakon neuspjeha svjetovnih, dođe red da se iskažu na duhovne vlasti. Nadbiskup je u dogovoru s malovijećnicima proglasio devetnicu. Premda na pomolu nije bilo nikakva značajnijeg blagdana. Ipak, molit će i postiti devet dana. Preklinjat će nebo da se smiluje i ublaži kameni užas lica parčeva. Bude li sreće, možda se povrati onaj nekadašnji njegov tako topao i blag lik.

Samo da je mira i spokoja, žudjeli su ponizno nižući ružarija.

Ovi događaji potakoše opsežne mjere opreza. Bi naloženo da se ne govori o ovome što ih je zadesilo. Pogotovu ne pred strancima. Izdata su čak i uputstva kako, po potrebi, stranome svijetu pokazivati, ako već ne veselje, ono barem dobru volju. Nikako se nije smjelo dopustiti da se njihova nevolja razglasi.

Teško je reći je li to bila slučajna podudarnost ili pak režija usuda, tek još jedna prijetnja natkrilila je Grad. Otkako se drastično izmijenio izraz zaštitnikov, nije pala ni kap kiše. Doduše, suša u ovom podneblju nerijetko traje danima, ponekad tjednima, zgodimice i mjesecima. Sada se, međutim, podudarila s promjenom na kipovima svetčevim. Ta dva događaja dovodilo se u svezu, pače, spontano im se pripisala međuzavisnost te se uskoro činilo bjelodanim da ujedinjeni najavljuju neumoljivo približavanje propasti. Strah je jačao, širio se poput kakva tajanstvena oktopoda iz morskih jazova te jednako i najhrabrije i najlakoumnije nagonio da se utišaju i zamisle.

Stoga je već prvoga dana devetnica okupila mnoštvo ljudi. Pohodili su masovno sve crkve državice. Molili su usrdno, predvođeni nadbiskupom, predvođeni biskupima, predvođeni kanonicima, župnicima, kapelanima. Molilo se u muškim samostanima i ženskim manastirima. Riječi molitvi, lišene sada mehaničkoga zapjevanja kakvo se o prozaičnim zgodama čuje u hramovima Gospodnjim, ispunjale se smislom. Uzvisile se do vapaja, nimalo patetičnih, ni mrvu hinjenih. Svaka riječ, svaki slog proživljavali su otvorene duše i duboko. I tako iz večeri u večer, devet dana.

Ipak, ni molitve ni post ne potaknuše promjene. Ni žar iskreno proživljene pobožnosti nije polučio nikakva boljitka. Nebo osta gluho, a parac nesmiljen. To ih još više ražalosti. I zadnji tračak vedrine napusti Grad.

Nastavilo se živjeti. Dane ispunjali sitnim dužnostima. Smisao nadomještale svagdanje zadaće. Sve to bez trunka volje, osjećaja i misli. Ribari svake noći izlazili na pučinu. Solju izgriženim rukama bacali mreže, vadili ih, opet bacali, iznova vadili...Vraćali se zorom, odlazili u pekaru, pa kući, u bolnu, upornu besanicu.

Činilo se uskoro da je čitav Grad prestao spavati. Čak se i gradske mačke i psi glasali noćima češće nego je uobičajeno, a i golubovi znali zagugutati uznemireno, kao da se bune što zvijezde svjetlucaju. I nebeske krijesnice sjajile su hladnije i tužnije nego ikada prije.

Ćutio puk da ih je i nebo zaboravilo. U zemlju su se ionako prestali ufati.

Javiše se i proroci, kako to već ide u takvim zgodama. Neki je seljak u Konavlima grozničavim glasom propovijedao kako je sve to posljedica strašna nemorala, raskalašenosti i srebroljublja. Jednoga jutra je netragom nestao. Vratio se u selo nakon pet dana, mučaljiv i blijed poput kamena.

Na Pelješcu se neka žena odjednom pred kapelicom srušila na zemlju. Kolutala je očima, kričala i stala govoriti nekim stranim, nerazumljivim jezikom. Nakratko se smirila, a kad se opet otvorila usta, uzvikivala je, pokazujući drhtavim prstom u nebo: Vidim ga, vidim, evo ga, dolazi, dolazi sin vatre i grijeha da nas odvede zauvijek. Sumještani padoše na koljena. Lupali su šakama o prsa, kajući se na glas za sve ikada počinjene prijestupe. Po ženu su za dva dana došli iz Grada. Seljane su nastojali smiriti, objasnivši kako je riječ o epileptičkom deliriju. Žena se dugo, dugo nije vratila kući.

Jedino nije bilo lako s fratrom, poznatim propovjednikom, odvjetkom znatna plemićkoga roda i, što je uistinu najvažnije, vještim i okretnim čovjekom, s utjecajnim vezama u Rimu. On je, pak, iz dana u dan podsjećao: ovo je velika prilika za sve da temeljito preispitaju kako svoj privatni život tako i način na koji vode javne poslove. Jer, govorio je, i jedno i drugo u nas je od nekada sjajna umijeća spalo na šeprtljanje i opći nemar. Sjetite se otaca vaših, sjetite se onih slavnih izbjeglica što su utemeljili Grad i vrlinom ga svojom doveli do slave velike, gnjevno je opominjao s propovjedaonice. Gdje je sada ta slava? Kamo se djenula vrlina!?

Ustrajno je plamenim riječima dodatno uzbuđivao puk. Ipak, i njemu dođe ura. Pozvali ga iznenada iz Rima da drži duhovne vježbe jednom papinu komorniku.

Imali su glavari Grada moćne prijatelje u samoj Kuriji.

Prijateljstvo s moćnima, međutim, nije uklanjalo muke koja ih snađe. Nitko nije znao kako dalje. Ni vlastita očaja više nisu bili svjesni. Živjeli su, trajali, čekali. Trpeći, kakve ih je već Bog stvorio i vjekovitost škrtih stijena u temeljima domova njihovih naučila.

Trpeljivost se na kraju isplatila. Više od molitvi i vapaja. Kako to u životu obično biva, iznenada, samo od sebe, kada su već beznađe bili prigrlili kao svoju kob, došlo je rješenje njihovih patnji.

Nakon brojnih tjeskobnih noći, ribari zorom odvraćali pogled sa zidina. Prestavši se nadati dobrome, strepili su od nepoznatog. No, jednoga jutra nešto se promijenilo. Što i kako, opet nisu znali. Ipak, osjetili su. Kasnije, kada bi se prisjećali, činilo im se, a teško je bilo prosuditi koliko je u pitanju naknadno pamćenje, a koliko stvaran odraz događaja, da su čuli snažan, mada nejasan šum. Niotkud određeno nije dolazio, ni na što podsjećao. Bio je i daleko i blizu. Kao da se istodobno uzdizao iz dubina i spuštao s neba.

Osvrnuše se oko sebe, napeto osmotriše jedan drugoga. Ništa nisu mogli primijetiti. Slegnuše ramenima i nastaviše posao. Nemirni, rastreseni. Iščekivanje puno nelagode raslo je u njima i oko njih.

Polako su izvukli mreže, istresli iz njih ribu i dohvatili vesla. Laganim ritmom zaljuljali su brodice nazad k zidinama. Kad su se sasvim približili Gradu, jedna je barka zastala. Da je netko upitao veslače zašto su se zaustavili, ne bi znali odgovoriti. Tek, stajali su pod stijenjem i gledali gore. Nada njih, iznad strmine, nadvio se poznati kip s mitrom na glavi.

-Gledaj, reče najstariji od trojice.

-Što? upita najmlađi.

-Gledaj, gledaj...- ponavljao je starac kao u transu. Lice mu ispunjala strava, prvi osjećaj nakon duge obamrlosti.

Tada i druga dvojica primijetiše. Krv im se sledi u žilama.

-O, Gospe moja, On plače...- mucao je unezvjereno stari ribar.

Zaista, niz svečeve obraze klizile su biserno prozirne kapi.

Zgroženi, ljudi se ukočiše na uzzibanim čamcima.

Dugo je trebalo dok se netko sabrao. Najmlađi ispruži dlan i plaho pogleda nebo nad njima. Zatim, u nevjerici, skanjujući se, zausti gotovo šapatom:

-Daždi, ljudi. Kiša. To je došla kiša!

Nisu mogli vjerovati. Kaplje, krupne i teške, brzo se zgrušnjavale u mlazove. Prali su krovove, kupole, ulice i ljude. Svetčevi kipovi razlamali ih u slapove. Njegovo lice, očišćeno i jasno u trenu se lišilo teške obrazine što je poput zle sudbine mjesecima pritiskala Grad.

Razvedreni, zaveslaše žustro. Tvrdi dlanovi zamahivali s voljom. Žilava, izbrazdana tijela naginjala se u veselu ritmu naprijed i istezala nazad.

-Ne suze, dažd, to se dažd spušta niz njegovo lice – ponavljao je najmlađi neumorno. Ostali se smijali kao da pripovijeda dobre šale.

Zagrmi. Štropot groma rasu se morskom površinom, sudari se sa zidinama, odbi od brda nad Gradom. Oni se zaceniše u grohotu, kao da se natječu s grmljavinom.

U gradsku luku uploviše do kože promočeni. Tresli su se, što od hladnoće, što od silne sreće.

Usprkos ranim satima i nevremenu, na obali se već okupila masa. Ljudi razdragani, razbrbljani, ogledali se svud oko sebe, kao da traže ima li slučajno još gdjekoji stvor uskraćen u radosti, da i s njime podijele veselje.

Ribari su u zanosu razdavali ulov, a žene i muškarci, mladi i stari, svih staleža i zanimanja, vadili novac i gurali ga u ruke očvrsle od teška rada, ne pazeći ni što uzimlju ni koliko plaćaju. Tako luda, neobuzdana ushita nisu iskusili nikada prije, a ni poslije ovoga čudesna, olujna jutra.

Tada, kao nekim čudom, kiša stade. Razvedri se u nekoliko trenutaka, granu sunce. Ribari mokri, kao biserjem posuti, krenuše u pekaru. Kupili su mnogo topla, netom zgotovljena, nepcu podatljiva kruha. Odlazeći, učinili su nešto posve strano odmjerenim običajima Grada. Izgrlili su se srdačno, prvo s pekarima, a zatim i međusobno.

Doma ih dočekaše sretne družice i razigrana dječica. Malo su popričali, malo se pošalili, a zatim na spavanje. I dok se Grad budio sve bučnije, ribari su konačno uranjali u blažen, blagotvoran i ljekovit muk. Spavali su, a zaštitnik Grada bdio je skrbno nad njihovim snom i nad budnošću ostalih. Nikada više u njegovim očima, a bili su pred njim i pred svima njima dugi i šaroliki vjekovi, nije se javio nespokoj.

* * *

Priredila: Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje