DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.01Srp
Tribina „Susreti u DHK“ na mreži
Poštovani kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika
Božica Jelušić & Božica Brkan
"Gastrolatrija"
(Acumen, Zagreb, 2010.)
Tribina online: ""Gastrolatrija" Božice Jelušić i Božice Brkan dostupna je online na Facebook profilu facebook.com/watch/?v=580138999363612 i na Youtube kanalu DHK youtu.be/SrLaAkWk-S0.
Božica Jelušić rođena je u Pitomači (Podravina). Završila je studij hrvatskog i engleskog jezika. S kraćim studijskim boravcima u Europi i SAD-u cijeli je život provela u zavičaju, obnašajući različite poslove i dužnosti u obrazovanju i društvenim djelatnostima. U književnosti se javila 1970. godine, a od tada je objavila šezdesetak naslova poezije i proze u gotovo svim žanrovima (pjesme, pripovijetke, eseji, feljtoni, putopisi, kritike, književnost za djecu, monografije). Značajniji su joj naslovi: Riječ kao lijepo stablo (pjesme), Kopernikovo poglavlje (pjesme), Libela (pjesme), Okrhak kontinenta (putopisi), Flauta u inju (Izabrane pjesme), Arielirika (pjesme), Pisanje u vjetar (kolumne), Slovostaj (Izabrani tekstovi), Pogled stablu (ekološka proza), Znak na zemlji (eseji i portreti), Bankomat (proza za djecu), Ljestve od svile (pjesme za djecu), Od cintora do cybera (kajkavski eseji), Nočna steza (kajkavske pjesme), Štorga (kajkavske pjesme). U povodu godišnjice života i rada objavila je Petoknjižje Izabranih djela (Ftič kesnokrič - Kajkavske pjesme), Sabrana bjelina -Štokavske pjesme, Zelena zemlja - Pjesme za djecu, Perom i kistom - Eseji i Sjeverna strana i drugi puti -Putopisi).
Zastupljena je u brojnim antologijama, dobitnica je brojnih nagrada („Galovićeva nagrada“, „Maslinov vijenac“, „Pasionska baština“, „Nagrada Tin Ujević“, „Nagrada Katarina Patačić“ itd.) Zastupljena je u čitankama i lektiri te u četrdesetak antologija na stranim jezicima. Sudjeluje na raznim poetskim susretima i festivalima te stručnim skupovima o književnosti. Nositeljica je Fulbrightove stipendije za književni rad on University of Washington, Seattle. Prevodi poeziju s engleskog i njemačkog jezika (Yeats, Frost, Plath…) Osobito područje njezina zanimanja su kajkavska književnost i ekologija, čemu je intenzivno posvećena posljednja tri desetljeća. Živi i radi u Đurđevcu te na obnovljenom plemoćkom imanju Barnagor u Čepelovcu.
Božica Brkan je književnica, novinarka, blogerica i urednica. Rođena je u Okešincu. Živi u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala komparatistiku i polonistiku, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri je desetljeća radila kao profesionalna novinarka – dobitnica je nagrade HND-a Marija Jurić Zagorka na Vrt, najbolje uređen prilog Večernjeg lista za 2000. godinu. Predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji Hrvatskih studija. Osnivačica je internetskog magazina (www.bozicabrkan.com, www.oblizeki.com), koji su joj, uz knjige i različite događaje , priskrbili ime čuvarice baštine. Surađivala je i na enciklopedijama i leksikonima. Autorica je i visokonakladnih ljubića te pedesetak kuharica. Poezija i proza višekratno su joj nagrađivane i objavljivane u različitim časopisima, zbornicima i antologijama, a tekstovi su joj prevođeni na engleski, njemački, španjolski, esperanto, bugarski i čakavski.
Objavila je samostalne knjige: Vetrenica ili obiteljska arheologija (kajkavske pjesme), Enciklopedija špeceraja (novinski feljtoni), Lift ili politička melodrama (roman), Oblizeki – Moslavina za stolom (zavičajna čitanka), Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, To Toni – Molitva za tihu sućut (pjesme), Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU (kajkavske pjesme – nagrada Katarina Patačić za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom u 2012. godini), Rez / Leica – roman u 36 slika i zbornik Kajkavska čitanka Božice Brkan (Agencija za odgoj i obrazovanje RH taj je autorski zbornik književnih tekstova s rječnikom s više od 6000 riječi preporučila kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama zbog tematsko-motivske raznolikosti te jezično-stilske razine tekstova, posebice leksika). Objavila je i roman Ledina, pjesme Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka, priče Umrežena, kajkavske priče Život večni, pjesme Nemoj mi to govoriti i roman Generalov sin / Srbin a Hrvat, te s Božicom Jelušić zbirku pjesama Gastrolatrija.
Iz dosadašnjih recenzija knjiga Božice Jelušić
Nova knjiga Božice Jelušić Sredinom mojih dana: refleksije i zapisi mnogostruko korespondira s njezinom autentičnom poetikom, koja je nedjeljiv dio samosvojnoga duševnog habitusa. Naime, Božica Jelušić pjesnikinja je po vokaciji (ističem zbirke Riječ kao lijepo stablo, Libela, Arielirika, Štorga, Ftič kesnokrič), pa ćemo i u ovoj knjizi refleksija, promišljanja i meditiranja osjetiti taj gotovo emfatički odnos prema posebnostima lirskog izričaja koji život riječi personalizira vodeći aktivna čitatelja do imaginativnog uživanja u riječima: „Zamjećujem kako velik broj kratkih, jednosložnih riječi u hrvatskom jeziku ima neko kobno značenje: bol, plač, krv, smrt, grob, strah, krik, krah, rub, grub, mrak, dno, pad, tvrd, mrk, zlo, glad, stid, dug, lud, sam, kob, grč, jad, jal, jed, žuč, srh, led, muk. Ovih tridesetak spontano navirućih riječi zapravo zaokružuje jedno psihološko stanje, koje bi metonimijski moglo označiti ljudski život i trajanje“ (Grč, bol i jad). Potraga za autentičnim, pravim riječima zapravo je potraga za čovjekom koji se osovljuje u riječima, doživljava katarzu i duhovno čišćenje, ali i zadivljuje elegancijom poetizirane sintagme: „Moć literature raste s autorskim umijećem. Stvoriti lik koji može ‘konkurirati’ realnim bićima, izazvati sućut, oduševljenje, bijes ili zgražanje, utisnuti uzorke predjela, građevina, ambijenta, znači naplaviti čovjeka paralelnom realnošću koja mu kadšto dođe kao pribježište i utjeha“ (Moć literature). (…) U zapisima, refleksijama i lirski osmišljenim crticama Božica Jelušić naglašava opće teme koje postaju univerzalnima: fenomen prolaznosti, problem samoće i starenja i upitnost istine kao takve. Autoričina imaginativna memorija njezina je nadarenost. Njezin duhovni ekvilibrij dopušta joj da svoje viđenje svijeta, svoja zapažanja iznosi jasno i „bez dlake na jeziku“. Zato je njezinu knjigu Sredinom mojih dana Ernest Fišer, pisac pogovara, nazvao „knjigom za svako doba“: „Postoje nelagode koje se ljudi ne usuđuju izraziti, slabašni glasovi koji traže da se napokon stavi točka na i te spusti zastor nad hadskom tminom. Pustiti mrtve, dakle, da počinu, kako bi živima prestali trnuti zubi od kisela grožđa, koje su kušali njihovi predci“ (Ptica koja kljuje svoj hrbat). Ova mudra knjiga jest i buđenje savjesti. Ne stvarajući granice između sebe i čitatelja ona, humanistički oduhovljena, i – educira. Izbor je na nama.
Ljerka Car Matutinović, „Vijenac“
* * *
I sva ta podravska rapsodija, puna pijetlova s duginim odsjajima, konjogojaca, kartaša, pralja, povrtlarica, orijaških hrastova, ribičkih oaza, hiža, voćnjaka, jabuka, duda i oraha… oslikat će i ozvučiti čitavu njezinu liriku, u kojoj se prožimaju misterij života i mistika prirode, što je autorici raskošna kolijevka duha. I kada joj je duša melankolična ili rastrzana brzim urbanim taktovima, Božica Jelušić traži spokoj u prirodi koja prepleće sva osjetila na svome vječnom koncertu riječi, slika i glazbe. Bog je, kako reče pjesnikinja, dirigent te raznolike rasprostrte ljepote, a pjesnik izvođač Čovjek, priroda i svijet tri su umrežene sile što zajedno stvaraju i ljudsku i poetsku čaroliju u opusu Božice Jelušić
Pjesme Božice Jelušić jesu pjesme raskošne tišine, u kojima pjesnikinja teži skladu sadržaja i forme, fluidnoga duha i umirujuće rime. Baš u skladu s onom Matoševom: Prije svega mora biti lijepo! Unatoč čestome melankoličnome molu što ga u osami osjeća zbog bubnjeva kaotične civilizacije, priroda u njezinu opusu stoički osnažuje – drži nas u mirnome savezu sa stvorenim, postojećim. Osjeća se tu i snaga ljudskoga opstanka – iako čovjek kao krošnja podnosi i cvjetanje i sušenje, ostaje ukorijenjen u zemlji, ne otima se mjestu na kojemu biva (domu, zavičaju), unatoč tome što njegov pustolovni duh nema adrese. (…) Duša, ta najčešća riječ u opusu Božica Jelušić, jest veliki makrokozmos koji mora odolijevati našemu skučenom mikrokozmosu, jer jedino duša ima senzore za vječne stvari kao što su ljubav, zavičaj, prijateljstvo, poezija. Već je naslovom jedne svoje zbirke Arielirika Božica Jelušić stavila krunu Arielu, vodenome ili zračnom duhu koji produhovljuje naše bivanje i u ovozemaljskom svijetu, potičući nam emocije da se rasplešu u kolu nevidljivih lijepih senzacija. Tako se u opusu Božice Jelušić estetika spaja s etikom – otvorimo li dušu vječnom, nepromjenjivom (ljubav, priroda, slika, glazba…), pružamo humanistički otpor sirovim i pohlepnim izazovima civilizacije i kozmopolitski se bacamo u ljudsko trajanje bez granica. O tome, primjerice, svjedoče stihovi pjesme U sjeni stabala (iz knjige Zelena zemlja): „U sjeni stabala, šari od zlata, / dok mirišu nad tobom lipa i smreka, / dijete u tebi za ruku hvata / nekog sutrašnjeg, blagog čovjeka.“
Lada Žigo Španić, „Vijenac“
* * *
Božica Jelušić, nakon svoga pjesničkog nastupa 70-ih godina 20. stoljeća i dviju početnih zbirki napisanih na standardu, od sredine 80-ih izrazitu pozornost, ljubav i prilježnost poklanja kajkavskome jeziku i on postaje jedno od najvažnijih područja njenog stvaralačkog rada, posebice upravo područje kajkavske poezije, s kojom je tri desetljeća neprestance zastupljena i zapažena na kajkavskim recitalima, u časopisima te kajkavskim zbirkama Meštri, meštrije (1985.), Jezuši (1993.), Nočna steza (1997.) i Štorga (2007.). Poezija je ipak ostala središnjim interesom i načinom izražavanja Božice Jelušić, kajkavska je, pak, poezija, bez obzira na to što između štokavske i kajkavske dionice postoje mnogobrojne dodirne točke, otvorila neke nove teme i, na neki način, postala pjesnikinjinim osnovnim/važnijim jezikom.(…) Temeljni je motiv ove poezije priroda ‒ on je u vezi s već spomenutim autoričinim ekološkim angažmanom u dravskoj Hrvatskoj, ali u njezinu se pjesništvu i stvaralaštvu uopće vidi jedan drugi odnos prema prirodi; prirodu voli i priroda joj godi, ima na nju homeopatski utjecaj – u pjesmi DRIEVOZOV I OTPUŠČANJE drievo joj šapće, a FTIČI su ZANAVEK nadahnuće. Evo kako to objašnjava sama Božica Jelušić: »Čovjek nema utočišta, živi na vjetrometini, izudaran bičem po nožnim listovima, tjeran u uzaludnu trku. Posve je prirodno vratiti se prirodi! Tek sada ta ideja ubogog Rousseaua dobiva na pravoj vrijednosti. Imati vrt, šumu, livadu, trsje, komadić dravskoga spruda, poznavati ptice, prijateljevati s biljkama i drvećem, to su potpuno druge i drugačije stvari, nego očajavati u opskurnoj atmosferi krčme i ulice, upijajući negativnu energiju i šireći defetizam, a sve u duhu vremena«.
Zdravko Seleš, „Kolo“
Iz dosadašnjih recenzija knjiga Božice Brkan
Autorica psihički koegzistira problematizirajući prozaičnosti života već u simbolici naslova Nemoj mi to govoriti. Život iskazan u njezinoj zbirci poetsko je svjedočenje jednostavnog i jedinstvenog bivstvovanja koje oživljava prošlost u prizivanju bića i događaja. Iznimna poetska koncentracija i nadahnuto intelektualno strpljenje egzistira u dosezima dramatski komponiranih stihova. U tri simbolična ciklusa (Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti, Doveka), autorica niže imaginativno mobilne stihove usuglašene s ritmom života. Sinkretizmom uspomena, sjećanja, autorica produžuje prošlost obnavljajući nespokojstvo i neskrivenu tugu. To je vrijeme koje troši u dosegnutom dostojanstvu pjesme: „Zakaj opče život mora biti zabava / zakej / malo ti nesreče i nemre poškoditi / kej proti bolesti / da vekšu bolest i vekšu nesreču odvineš od sebe / tu i tam“ (naj kvariti zabavu ludem). Život riječi i uživanje u riječima u maštovitoj atmosferi poetskog stiha donose poseban užitak čitanja Božičinih poema, u kojima se stihovi kreću i ulijevaju u liniju imaginativno mobilnih cjelina koje se čitaju u dahu: „i kak to v gliboko i kmično čovek more prepasti / če ne pazi i staje kam bilo ni ne misleč (…) ležem si kej na zemlu / golu (…) i pripravim si ju pod glavu kej vankuš / i sejnam gliboko“ (gda si ležem na zemlu). Kao da u njoj buja unutarnja poezija riječi i ona se bez predaha predaje pjesmi. I tako je nastao dugi niz stihova, njezino narativno-poetsko kazivanje, tegobni recitativi koje potiče autoričin vječni nemir. Zbiva se u njoj ekspanzija bića kao da je sam život koči, a ona se odupire. Nastala je knjiga Nemoj mi to govoriti, posvećena majci, u kojoj se paradoksalno sjedinjuju njihove nedovršene rasprave što kulminiraju u bolnom dijalogu njihovih samoća.
Ljerka Car Matutinović, „Vijenac“
* * *
Božica Brkan svakako je među najzanimljivijim i najsvestranijim autoricama suvremene hrvatske književnosti. Dokazala je to još jednom zbirkom kajkavskih priča “Život večni” koju joj je objavio Acumen u listopadu prošle godine. Zanimljivo, Božica je istovremeno kod istog (kućnog) izdavača objavila i zbirku priča na standardnom hrvatskom jeziku “Umrežena” te bi bilo prilično u jednom prikazu “obraditi” obje knjige što, na žalost, tempo rada u dnevnoj novinskoj redakciji nije dopustio. Dobroj volji unatoč! Ipak, s veseljem sam pročitao nekoliko rijetko fluidnih priča iz “Umrežene” (jedna od njih našla se i na lanjskom natječaju Večernjeg lista za kratku priču Ranko Marinković), dok sam “Život večni” iščitao od korica do korica i nije mi bilo lako. Iako sam kajkavac rodom i odgojem, doduše iz Međimurja, čitati Božičine guste kajkavske priče na moslavačkom idiomu kajkavskog jezika (autorica je ponosna Moslavka) nije bio nimalo lagan zadatak. Čak i u nama kajkavcima zakržljala je sposobnost lagodnog čitanja, a onda i lagodnijeg razumijevanja kajkavskog teksta. Kajkavski je pod teretom svekolike što hrvatske, a što univerzalne (čitaj tehnološke i poengležene) standardizacije jezika i kulture sve nepoznatiji i udaljeniji jezik na kojem sve teže i teže komuniciramo. Iako posljednjih godina neki književnici, mlađe ili srednje generacije (poput Kristiana Novaka ili pak Marka Gregura) pišu svoja književna djela koristeći pri tome u cijelosti ili barem djelomično kajkavski jezik, (a kajkavski nije nikada istjeran niti iz poezije zaslugom, primjerice, Božice Jelušić ili Ernesta Fišera), sve je to premalo za skretanje kajkavskog vlaka koji svojim arhaičnim tračnicama putuje u zaborav. No, među onim literarnim i kulturološkim ‘teroristima’ koji na tom putu u kajkavsku propast uporno podmeću klipove itekako je zapažen i lik Božice Brkan. Njezin “Život večni” iznimno je kvalitetna zbirka nevjerojatno mračnih priča u kojima ona kajkavska upravo fanatična tragičnost itekako dolazi do izražaja. Iako u pričama ima humora, lokalnog ruralnog kolorita, dirljivih posveta suživotu ljudi i životinja, proživljeno opisanih toplih ljudskih sudbina s kojima će se mnogi jamačno moći lako identificirati, velik dio priča temeljito je inspiriran i individualnim i kolektivnim tragedijama, kao što su to posljednji veliki ratovi koji su zadesili hrvatska područja, ideološke trzavice i podjele, ali i seksualna glad ponajčešće muških pojedinaca koja u malim seoskim sredinama nije mogla ostati neprimijećena. Naravno, autorica je uglavnom literarna odvjetnica svojih brojnih ženskih likova koje vrlo često smješta u turobnu grobljansku atmosferu gdje žene u vječnoj crnini njeguju kult mrtvih koji je u kajkavskoj kulturi iznimno jak i sveobuhvatan (svakako pročitati priče “Četrti muž”, “Pax aeternum”, “Kak Pepec ne cvetja štel”, “Ručnik”, “Dve na grobu”...). U ovim pričama, lokalna groblja su vrlo često poprišta ljudskih tragikomičnih, ponekad i grotesknih sukoba u kojima ljudi žele posvjedočiti svoju istinu ili istjerati pravdu na svoj, vrlo često krajnje direktan i sirov način.
Denis Derk, „Večernji list“
***
A kakvi su ostali jezici likova-pripovjedača Božice Brkan u romanu „Rez“? Moram priznati da me ugodno iznenadila njihova raznolikost, kao i sva tračerska pozadina našeg tranzicijskog doba: i samoprikazivanje i govorenje o drugom kao da se najbolje izražava jezikom rekla-kazala, nikada do kraja pouzdanim ali utoliko povjerljivijim i »pouzdanijim« pričama. Ni o kome se ne zna danas ono što bi se o njemu moglo objektivno znati, nego samo ono što se o nekome neprovjereno priča. Međutim, nije me ugodno iznenadila samo različitost nego i dinamika pripovijedanja u oba jezika, nešto razigraniji književni, s mnoštvom kratkih rečenica, elipsi, očekivanih i neočekivanih asocijacija, često na rubu smijeha ili zajedljivosti, skoro osvete. Iz akademske sredine gledano, koja također nije imuna od sličnih tranzicijskih situacija, mora se priznati da je u novinarskom svijetu puno životnije i strašnije, a ono što iznenađuje jest – gotovo izjednačena slika insajdera i nas čitatelja o kvaliteti i izgledu samih novina, koje nisu samo izgubili dobri novinari nego i svi mi čitatelji. Kojima onda književnost bivših novinara, kao u slučaju dugogodišnje novinarke Večernjeg lista Božice Brkan, može biti u zamjenu; uostalom kao i njima samima. Evo i jedne slika iz toga svijeta, možda najbliže autorskom naratoru, iskazano Žužom, Suzanom N., dugogodišnjom urednicom Dnevnika: A ja sam prestala pušiti i obične cigarete, jer su nam tu sve zabranili, pa bil mi je to još jedini porok. Išla sam na brzinsko odvikavanje kod Đorđevića. I o tome sam pisala. Skupo je, ne možeš si danas ni pošteni porok priuštiti. Ni ševe, draga moja, tu odavno nema. Osim u zdrav mozak. A nema ni mozgova. Uostalom, otkad je bilo ono kravlje ludilo – a ono kod nas traje, eto, do danas – više nema ni pohanog mozga s tartarom
Zvonko Kovač, „Vijenac“
Odlomci iz knjige Božica Jelušić & Božica Brkan: „Gastrolatrija“
TEKSTOVI BOŽICE JELUŠIĆ
Za hižnim duhama i uspomenama
Zbog čega tako često o mirisima mislimo, razgovaramo i o njima snatrimo? Što je to u njima, da u našoj svijesti bude gomilu asocijacija, uspomena i slika? Na koji način za nama putuju, slijede nas i opominju, kako nas zavode i očaravaju, kojom tehnikom vraćaju biće kroz vrijeme i prostor, poričući zakone fizike? Kažu da je oko najbolji slikar, uho akcelerator blaženstva (dok sluša glazbu!), nepce pustolovni otkrivač delicija, dok nos spominju samo sporadično, premda nas upravo on uvodi u edenska stanja, budući da na skrivenoj mapi mirisa žive sva mjesta, koja smo ikada posjetili, upoznali, u njih zavirili i svojim energijama obilježili.
Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!), kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!
Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. Što se kuha i ukuhava, konzervira, marinira, peče i pirja, razvlači, suče, što se u kući ukvarilo a što tek dolazi na stol kao delicija, sve će to jedan lukulovski nos otkriti u laganoj šetnji od kućnoga praga do crkvenoga cintora i kvartovskoga dućana, u svojevrsnom obredu, kad čovjek mora „pomoliti nos u selu“, kako bi se bližnji uvjerili da je još na životu.
Naravno, izvan kućnoga svemira, nikad do kraja istraženog, postoji miris škole, sakristije, crkvenoga „škoruša“, gverca na proščenju, slastičarne i mesnice, te neke ruševne zgradurine u kojoj vlada pleme miševa, nazvane po bivšim vlasnicima nerazumljivih prezimena, nestalim u prohujalom ratu. Potom, tu je miris čekaonice na željezničkoj postaji, gdje smo čekali đačke i radničke vlakove, a čađa i gar natapali su nam kosu i kožu do zadnje vlasi i pore, kao i svima sudruzima „vlakašima“, kojima tek dugujemo pravu književnu posvetu. Voće ubrano putem, u tim davnim školskim danima, jednostavne šumske poslastice, bratski podijeljeni obroci iz torbe, mirisali su srećom, a svijet je bio solidaran, jednostavan, obećavajući.
Mirisi, dakle, potiču u nama „optimizam memorije“. Čak i oni agresivni i neugodni, poput stajnjaka razbacana na njivi, staroga koma u rakijskom kotlu, ukiseljenih bačvi, prolijane lužine iz kotla, pljesnivih podruma, silosa sa sjeckanom krmom ili užegle masti u „lodrici“, s vremenom dobivaju oprost, jer u njima je sadržana stara mudrost života: moraš mirisati ili zaudarati da bi se znalo tko si i što si, jer među ljudima i stvarima najgori su oni koji „nit' smrde nit' mirišu“. Mlijeko, brašno i krumpir mirišu najbolje, sadržavajući u sebi poruke opstanka u seoskoj svakodnevici. Pjesnik Ivan Golub lucidno bi dodao kako je i miris djece presudan za naše postojanje je „Em tone duva lepa gdi nema dece“. Pusta domaćinstva, s prelomljenim kućnim sjemenom, slijepim prozorima i ogradama zaraslim u korov, prepuštena duhovima prašine, hrđe i crvotočine, o tome najbolje govore.
Zaključili bismo da su naša djetinjstva zapravo potopljene škrinje s kolonijalnim mirisima: tu su svileni bomboni, rum-štangice, biber, cimet, rogači, grožđice, limun, naranče, ananasi, sva čuda koja su k nama dolazila zdaleka, nosila su u sebi dašak egzotike.No, tek na podlozi zavičajnih senzacija, sve to dobiva svrhu i smisao. Prebirući vlastite i tuđe pjesme, sa zadovoljstvom otkrivamo da mirisna potka pokriva trećinu našega opusa. I kad nekamo krenemo, čini nam se, to nije samo „kamo nas noge nose i oči vode“, već idemo i za vlastitim čulom mirisa, na tragu hižnih duha i mirisa, neprocjenjivih, dragocjenih koje s vama besplatno dijelimo.
HIŽNE DUHE
Otprt ormar: z njega zleti duha
od lavande i od ružmarina.
Mehka krila maminoga ruha,
v kojem spiju nežnost i milina.
V komorici mušmue i dunje,
med, citron, patliđani plavi.
Mati prestre po ogradi gunje,
koji diše po kesnoj otavi.
Po gančecu švrlja miris kaše,
štrukli z makom i slatkoga zelja.
Orehovec hlapi z tenke čaše:
krumper z rola v detinjstvo te pela.
Onda te zahlikne vrčak pisan,
v prahu sunca i peludu žutom.
Kak da z njenom rukom je narisan,
i našlingan z klinčecom i rutom.
Bele lasi sprel ti dudov prelec,
a svet širok stope ti presuša.
S tebom ide orej kesnozrelec,
hižne duhe, materina duša.
(2007.)
REKVIJEM ZA HIŽICU
Hižica je mlada bila, dihala;
Smejala se, saku bol je stišala.
Po dečici i ćušpajzu dišala,
Šlingu lepu na obloku njihala.
Od vetra je, kiše, mraza, klonula.
Nega ruke, kaj bi grede zdignula.
Hižica se k crnoj zemlji prignula.
Vu dračje je i vu šiprag ftonula.
JUHA OD KRUMPIRA
Za juhu od krumpira za zrnom soli,
dala bih sve što treba. Briga me boli
za jastoga i skušu i sireve grčke,
fazanovu pečenku i nadjevene trčke.
Iskopajte za mene gomolj pod međom,
kvrgava izvadite svata sa korom smeđom.
Dajte mi drva na vatru, umjereno suha,
zaprške tanke, kapulu i vrijeme da se skuha.
Ne treba veleumlja, recepata, vještine,
nit' trebaš znati što su katreni i tercine.
Užitak srca i nepca stiže ti u paketu:
krumpirova je juha ravna dobru sonetu!
Kad jednostavno živiš, patetike ne mariš,
imaš sebe na hrpi i polagano stariš;
Unuku priču pričaš, opisuješ planete,
i ne ljutiš se više kad te se moćni ne sjete.
Kad na bundevi sjediš, ćuteć' se kraljem,
i cijeli dan se baviš sitnim detaljem,
ti SLOBODAN si čovjek, kušač i srkač juhe,
Iz koje bogovi love pare i miloduhe!
TEKSTOVI BOŽICE BRKAN
Gastrolatrija? Gastrolatrija!
Ova je knjiga nastala jednostavno, bez velikih priprema. Početkom srpnja 2019. na putu za Vrgorac da napokon uzme svoga Tina, Božica Jelušić i ja našle smo se na zagrebačkom Zrinjevcu, usput, kao i obično, na nekom književnom događaju, knjiženom sajmu gdje je najmanje bilo knjiga, na čašici razgovora i tanjuru zagorske juhe, crnog rižota, salate… I između dva zalogaja, preko tanjura, dobaci ona kako bismo nas dvije konačno mogle napraviti našu zajedničku knjigu pjesama. Molim? Ne mogu ne prihvatiti, zar ne? Zamamno, jer imenjakinja upravo dobiva Tina i jer mi je bila odlična i recenzentica i promotorica, motivatorica i podupirateljica. Već sam ionako planirala knjigu tri Božice, tri imenjakinje kajkavke – Podravke Jeulišićeve, Zagorke Pažurove i Moslavačke Brkanove – ali nekako nam se nije dogodila. A o čemu? Pa, kaže Božica nad punim stolom, o oblizekima, o hižnim duhama. P da, kej pitam!?
I ja, spisateljica i gastrospisateljica i gastrozofkinja, ne mogu ne prihvatiti tako strasno dobačenu pjesničko-chefovsku rukavicu. Mnogi nas ionako brkaju imenom, izgledom, pokrajinom, jezikom, književnim temama od vrtnih do baš kuhinjskih, pa prihvatim. Onda jedna poetesa ode po svoga Tina, a drugu, mene, uhvati panika. O krenem u svoju špajzu kao da ću pripremiti gozbu. Dok ona, Podravka Božica, piše poeziju i o hrani brzo i mnogo i još u rimi, katkad sonete, ja, Moslavka, imam skupljenih oblizeka i ovakvih i onakvih, čak i istoimenu knjigu i istoimeni internetski portal, sve do težnje da teško prevedivu kajkavsku riječ, koja je meni neusporedivo šira od (po)slastice, uz osebušek uvrstim u hrvatski standard.
Od fenomenoloških novinskih kolumni i feljtona Enciklopedija špeceraja, tekstova uz Vegetin TV-serijal Male tajne velikih majstora kuhinje; blogova Umjesto kave (i o Jelušićkinoj, Flore Green zapravo, maestralnoj Juhi od krumpira, a da ne spominjem onu o pranju posuđa Caričinu Ljerke Car Matutinović s citatom: Ala, hote videt kako pomivan pijati / kako jih držin v rukah ko da su / sveti, držin jih atento da ne zfuznu / z ruk… Kuliko muk kolo tej pijati… / I ča jih je, mat moja mla, sa sila… / Kulika pojid kolo stola i jila i pijati!!! / A ja jih pomivam videt hote kako jih pomivan / va dišeći brbulj toćan lustran i ogljedujen / brižna meštrica od pijati, inkantana / zasen zamurana aš će moj fanat / z njih jist i z gušton jih oblizat…!) do bestselerskih kuharica s receptima i romana Lift ili politička melodrama što oživljava Šenoin Magdin paprenjak. Jesam li uopće pisala jestvenu poeziju, imam li je za ravnopravno podijeliti knjigu? No, pomislim, pa nisam li ionako i u kuhinju stigla preko knjižnice? Kad sam počela tražiti, pronašla sam i pjesama, kojekakvih, iz različitih vremenskih i životnih razdoblja, o različitim temama, samo sam morala dobro odabrati. A to mi je bilo najteže, nije to prebirati grah ili rižu!
Pa dok drugi razmjenjuju recepte i tračeve, nas dvije Božice razmjenjujemo pjesme i misli, često tako bivajući i međusobnim nadahnućem. I same radoznale, noseći odasvud iskustva, boje, mirise, okuse, smišljamo svoje couverte i deserte, fine nareske i zalogajčiće od jednoga gučaja a raskošne, baš in; na vrlo niskim temperaturama dugokuhajuće se, sous vide, u vakuumu kao nekad uz rub zidane peći pripremale lagano, dugočasno, tek da tu i tamo puste puh. Za poseban nahgešmak, aftertejst. I konačno prostiremo svoj stol. Blagujemo. Ili barem otvaramo, poput tajnovite arhivske butelje i bombonijere, što ispod oslikane ambalaže, nekoliko ovitaka šuškavih malenih, zamamnim oblicima i izazva i prikriva katkad očekivane, a katkad zbunjujuće mirise i okuse. A kako se otrgnuti tome sirenskom zovu? Samo za duhovno znatiželjne, one koji su pripravni iskreno predati se delikatnim oblizekima. Da prepišemo mnogo puta prepisivane recepture, da prizovemo i resko, i grko, i slano i slatko i umamni chefovski, prometejski, ženski, vestalski, održimo vatru.
VRČAK
tu bumo
je rekel
zdenec skopali žila je
bumo skrčili kupijne i trnijne
tu bu štala s veliku parmu i pilnica i svinci
a tu gumno
tu drvocep
tu bi pasala krušna peč
tu bu vrt
bar jen joreh bumo posadili morti se prime nisko je
a tu buju slive durancije i bistrice
tu bu par trsekov seksarde i bistrice
tu bu par trsekov seksarde i direktora
i jogrozd
a lesku bumo probali ostaviti kak je
tam bum sprašil za krumper
zemla na dobru zgledi
tam malo dale bumo ostavili za nakositi blagu hiža bu tu
a moreš si malo ostaviti i za
vrčak
valda si zela nekakve fel
(1987.)
SOC
sav taj talog
kao soc
što ruska među zubima
kao da pijem tursku a ne espresso
da okrenem na tanjurić
šaličicu fildžan šoljicu cijelu džezvu iscrtala bih
kao temu za šloganje gatanje
zagledam zagledam
bez značenja za tumačenje
(2018.)
ŠALATA
na vrčaku sem tulko šalate kojekakve posejala
cele sloge
i još se ju popikala de god zmej drugoga koječega
lepo sem ju posejala da mi je lepo stati i gledeti kak raste
kej da je šalata cvetje
cvetje imam pred hižu do ceste isto kojekakvo
dobro ogradženo
tu ne samo zvelikoga
a šalatu sem komej od živine susedove obranila
kak bi ja posejala kokoši i race i pure pozobale bi sako semejne
onda sem pokrila z rangu
ne bila ni stara
izišla je i lepo se okonupila
tak celo leto
i spod snega imam šalate
če ju malo z najlonom jel z starem joblukom pokrijem
i mlade sprepukane lepo zelene i lepe duge listov žuftke
crlene i glavic prhke i endivje žute kaj cekin
i susedam malo razdelim
i one mene buju nekej dale
pripoveda pripoveda
de je šalata de je vrt
sega bu
ni ja onda a kamoli bi ona čula za
mjesečev sjetveni kalendar
plodosmjenu
i se je raslo kej da je poobedastelo
(2019.)
Priredila: Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova