Bruno Profaca rođen je 25. kolovoza 1934. godine u Zadru. Po zanimanju je bio inžinjer pomorskog prometa, kapetan duge plovidbe, te vrstan pomorski stručnjak i svestrano angažirani javni djelatnik; od 1970. godine bio je istaknuti član Društva za proučavanje i unapređenja pomorstva u Odjelu za pomorsko-tehničke nauke i član Udruge pomorskih kapetana u Splitu, te član Društva hrvatskih književnika u Zagreb. Bio je autor desetak knjiga putopisa s mora i obala, humorist, novinar, feljtonist, esejist, suradnik u stotinjak novinskih tiskovina, pomorski publicist u stručnim časopisima, sudionik na stručnim i znanstvenim skupovima, više puta nagrađivani majstor kratke priče, radio-reporter u “Emisiji za pomorce” i tv-scenarist na HTV-u, te lučki i turistički radnik. U ranom djetinjstvu, Profaca je s roditeljima, živio u Zadru, ali se uoči Drugog svjetskog rata s njima preselio u Split. Osnovnu školu i niže razrede gimnazije u tri međuratna razdoblja završio je u Splitu. Nakon toga je od 1949. do 1954. godine, pohađao srednju pomorsku školu u Dubrovniku. Prvo ukrcanje na parobrodu “Bojana” tadašnje “Slobodne plovidbe” proveo je još 1948. godine kao “spifajer”, to jest đak na jednogodišnjoj praksi, a 1956. godine ukrcao se kao kadet na motorni brod “Čelik”, a plovio je i na lučkim tegljačima splitskog “Brodospasa”.
U Kotoru je 1959. godine položio stručni ispit za zvanje poručnika trgovačke mornarice. Plovioje neko vrijeme na teretnjacima splitskog “Brodospasa” na liniji za zapadnu Afriku i Sjevernu Europu . Sa stipendijom splitskog brodara upisao se na Višu pomorsku školu u Rijeci i 1962. godine diplomirao s osebujnim diplomskim radom “Obala i luke Gvinejskog zaljeva” i time stekao zvanje inžinjera pomorskog prometa. Iste godine je u Upravi pomorske oblasti sjevernog Jadranu u Rijeci položio državni ispit kapetana duge plovidbe, u to vrijeme vrhunsko zvanje u pomorstvu.
Na tegljačima splitskog “Brodospasa” postao je najmlađi zapovjednik u trgovačkoj floti na lučkom tegljaču “Borac” (iz prve generacije), kojim je s pontonskom dizalicom “Veli Jože”, kapaticeta 360 tona, o dugom teglju “preorao” cijeli Mediteran. Sudjelovao je u “čišćenju” Sueskog kanala za OUN nakon prve egipatsko-izraelske krize. Tegljačem “Smjeli” došao je s “Velim Jožem” u Cartagenu, gdje su s jednog “heavy lift” transportera prekrcali nuklearni reaktor američkog Westinghousea za atomsku centralu Zorita u Guadalajari. Na vrhuncu tih pomorsko-tehničkih pothvata diljem Mediterana u više su navrata s “Jožem” i serijom novih riječnih teglenica, sagrađenima na Jadranu, odlazili zaobilaznim putem “preko sedam malih mora” od Splita do Dunava i nadalje do Beograda; u naročito riskantnoj plovidbi u teglju preko Crnog mora. Poseba ekipa “Brodospasa” gradila je više mjeseci i bugarske luke Burgas i Varnu.
Sudjelovao je u cijelom nizu spašavanja brodova u jadranskom akvatoriju i pratio veliki broj podigntih brodova neštedimice potonulih u minulom svjetskom ratu, za potrebe splitskog Rezališta.
U resornom Ministarstvu pomorstva, prometa i veza imali su početkom devedesetih godina pune ruke posla pri sklapanju prvih bilaterrlnih ugovora o svim vrstama međunarodnog prometa, uz resornu asistenciju kolega iz Ministarstva vanjskih poslova. Osim toga, Profaca se u svakom pogledu zanosio očuvanjem hrvatske pomorske baštine, obnavljanjem Plave vrpce “Vjesnika”, obilježavanjem blagdana svetog Nikole kao “novog” Dana pomoraca i dr. Na HRT-u bio jr rado prihvaćen autor raznih dokumentarnih prvijenaca iz pomorstva, u tv-emisiji “Nedjeljno popodne”, posebno o sveprisutnom splitskom “Brodospasu”; a u Dramskoj tv-redakciji i popularnim “pričama s mora”. To je naposljetku urodilo s dva dulja ekskluzivna priloga u povodu Održavanja Svjestske izložbe Expo ’92. u Lisabonu na kojoj je Republika Hrvatska sudjelovala prvi put.
Kažimo još jednom: Profaca je plovio sveukupno petnaestak godina kao časnik palube i zapovjednik na teretnjacima “Brodospasa” i to na brodu “Mornar” i “Jadro” na novoosnovanoj brodarskoj liniji za zapadnu Afriku i sjevernu Europu, te na brodovima raznih inozemnih brodovlasnika.
Kad je na samom početku devedesetih godina uslijedila neprijateljska blokada hrvatskih luka, prešao je na rad u Zagreb, bio je desetak godina pomoćnik ministra za informiranje u Ministarstvu pomorstva, prometa i veza. Surađivao je i s Ministarstvom kulture te s Ministarstvom turizma i dr. u raznim međuresorskim akcijama od velikog društvenog značenja. Bio je i dugogodišnji član Odbora za dodjelu Plave vrpce “Vjesnika” (u dva mandata!).
Od konačnog odlaska na more 1957. godine do danas surađuje u mnogim dnevnim i tjednim listovima, u radio emisiji za pomorce i povremeno na Hrvatskoj televiziji, ali i u inozemnim elektroničkim medijima. Najzapaženiji uspjeh postigao je u visokotiražnom “Vjesniku u srijedu”, koji je izlazio u tiraži od 400.000 primjeraka. U njemu je objavio dvadeset kratkih priča (svaku na desetak kartica dužine) kao rijetki domaći pisac “svjetskog” formata.
Objavljena djela:
Nebo, more i ponekad kopno, Zagreb, 1967.; Zov mora – zov obala., Split, 1979.; Zanimanje pomorac, Zagreb, 1982.; Djevojka u svakoj luci., Opatija, 1988.; Večera s kapetanom, Zagreb, 1999. Mornarska trilogija: Ploviti se ne mora; Pred morem si uvijek na početku i Galeb koji se smije , Samobor 2009., Navegat’ po dubrovačku, Split, 2015.
Izvedena djela:
Satirični kabare (sat.), Split, 1972.; Pisma mornaru (TV-drama.), Zagreb, 1979.; Posljednji dan (TV-drama.), Zagreb, 1979.; EXPO ’98.: Hrvatska među oceanima (TV-dr., radio-dr.), Zagreb, 1998.; U posjetu portugalskom princu pomorcu (TV-dr.), Zagreb,1998. Izvršni urednik stručnog časopisa “Ceste mostovi”.