STVARANJE
Moralni stupovi
pretvaraju se u korintske,
naše ludilo postaje
umjetničko djelo.
Ruke se peru prije jela
da bismo se odriješili
teško probavljivog radi pažljivo serviranog
i prekrižili se negdje putem.
Zahvaljujemo duhovnim vođama
dok plaćamo istjerivače duhova
ili utjerivače dugova.
Jedno nas slovo dijeli od doslovnosti.
U prenesenom značenju
malo se toga prenese,
samo otvorena zbunjenost
s dozom hermetične katarze.
Sada doslovno stvaram,
čitajte dok se ne sakrijem,
dok ne pretvorim riječ u čahuru
i napunim je s nekoliko metaka.
Jer u početku
svijeta, umjetnosti i čovjeka
bijaše samo riječ
s kojom i danas raspravljamo o tvorcu.
ČEMER
Na staklu se mogla
namirisati prašina,
prašina je mogla otvoriti prozore,
prozor je mogao harmonično zaškripiti.
On je nogama šaputao daskama,
stvarajući ritam ili poziv upomoć
da je bio bos,
možda bi se i našpranjio.
Gledao je u sliku kamina
i sjedio na kartonskoj kutiji
u sobi sa šupljim zidovima
u koje se lako zavuče čemer.
Petrolejka u obliku pješčanog sata
pokazivala je na sjever stola,
mrvice kruha poskakivale su
pod vrućim bičevima izdaha.
Melankolija nije čitala s usana,
nego s izrezbarenih zidova
s kojih su rimske brojke
vječito nešto odbrojavale.
Ugledao me kako bilježim
njegove teške treptaje
dok je okretao mjedenu žlicu
tražeći sjajniju stranu.
Samo je mahnuo rukom
i zatvorio vrata kapcima.
Njegovo letargično postojanje
na tren mi se učinilo uvredljivim.
CRNA KUTIJA
Stavili su ga u crnu kutiju,
pokušali odrediti uzrok nesreće,
stotine aviona progmizalo je nebom
prije nego su ga napokon pronašli.
Duša se raspala na dijelove,
a zrakoplov je ostao čitav,
propeleri su usisali
šutnju između letova.
Osudili su padobrance
na deset skokova bez padobrana
samo ih hrabra publika
može zamisliti žive.
Vezanje pojasa nije nas obvezalo
na sigurnije letove i sporije padove,
crna je kutija postala
obična kutija za ručak.
Tražili su dlaku u jajetu,
a ja u avionskoj hrani.
Suprotno mitovima
svi ćemo pronaći samo vakuum.
A kada ostanemo bez zraka
i propeleri krenu recitirati poeziju
hoće li između mrtvih, izgubljenih i zaljubljenih
postojati ikakva razlika?
SIZIF
Kotrljali smo kamen
preko Hadovih novih sandala
svako krcanje njegovih besmrtnih prstiju
kao da nam je slalo tihu zahvalu.
Napokon smo nešto osjetili,
a nismo se ni pošteno zakotrljali
možda je poredak samo prašina
koju duše pretvaraju u tepih.
Sva je tkanina tako prozirna
kad iz nje izmigolje pauci apsurda
pa iskroje niti tanje od živaca,
ali deblje od pukoga smisla.
Bog je odavno umro,
no Sveto Trojstvo nije.
Kada ubijete i čovjeka i duha u meni,
tada me možete zvati smrtnikom.
Camus je uklesao stranca u kamen,
a Sizif ga pomaknuo do granica poznatog,
ja sam rascijepao još jednu misao
i poslao je na reciklažni pakao.
Pobuna više nije pomirba
niti bitka pesimističnog heroja
samo pojam koji valja izlučiti
iz jednog pišljivog bezvremenskog djela.
Smisao više nisam ja
sada ga moram osloviti s Vi
jer samo oni nedovoljno bliski,
moraju glumiti međusobno poštovanje.
TRIJEM
Kad se nasloniš na trijem smrti
hoćeš li se napokon nagnuti do kraja
ili ćeš propustiti priliku
da posljednje trzaje svijesti
pretvoriš u najljepšu odjavnu špicu?
Kada drvo postane trulo
u kojoj će se boji skrivati
prije nego s njega otkineš
debele slojeve tankog sjećanja?
Kada pad postane let,
čime ćeš ukrasiti vakuum
između moje i tvoje definicije živoga?
A kada potoneš u odbrojavanje
i svaka kapljica pomirljivo ispari…
hoće li kiša napokon prestati?
BUBNJEVI
Bubnjevi nestaju u tvornici,
a ja nestajem u bubnjevima.
Palice vole mlatiti praznu slamu
uz dobru se glazbu i udarac oprašta.
Ponekad nacrtam krug,
pa pokušam igrati pikado.
Ako pogodim u sridu,
ne moram svirati u četvrtak.
Hladnom je oružju uvijek najteže,
zato mu rado posudim jaknu.
Od silnih je džepova teško zaključiti
tko se skriva u kojem.
Volio bih biti bubanj,
stvoriti glazbu od njihovih udaraca,
presvući ponor u vlastitu kožu
i najaviti sljedeći nastup.
No poezija ne voli bubnjare,
samo pravilan triangl
koji po Pitagorinom poučku,
zaključuje smisao svake izvedbe.
SAMOĆA
Jeza me hvata za jezik,
pupoljci postaju korov vjetra,
otpuhane riječi više ne mogu ponavljati
tišina, tišina.
Spavam na boku
kako bih mogao ugledati zid,
jutarnje sjene toče kavu
u šalicu boje sumraka.
Virim između dvije harfe,
tanke im žice formiraju ćeliju.
Kada glazba napeto utihne,
pretvorit ću se u marionetu.
Samoćo, priđi mi pod prozor
i pretvori mi irise u cvjetove,
zalijevat ću beskrajni obzor
dok se ne ugledam u daljini.
Tada ću napokon shvatiti
ovu agoniju postojanja
u kojoj misli postaju paučina
a samci postaju niti.
MERSAULT
Mogao bih
samo trenutak postojati,
zaglaviti u šarenom nihilizmu
i opipati boje jezikom.
Mogao bih staviti dušu pod zaštitu UNESCO-a,
no drevne su građevine
samo uobličena nesvakidašnjost
i apsurdni zastori bijega.
Mogao bih se sakriti među njima,
razgrtanje je ionako besmisleno.
Samo će tri sekunde propuha
nanijeti kapi na umorne oči.
Mogao bih raširiti zjenice
i diviti se svemu čemu se dive
dok ne ugledam listove vlastite priče
spojene klamericom papirnate sudbine.
Tada bih znao kako oguliti
kožu gologa postojanja
i napokon bih mogao uzviknuti:
to je meso! To je Mersault!
SMRT
Citirajte me da joj pobjegnem,
spomenite me da je zaboravim,
kamuflirajte me u trenutak
i nemojte me nikada otkriti.
Duša će postati pseudonim
kada nas vrijeme odbije plagirati,
kada nas prestane spremati
u registar pun zapečaćenih dokumenata.
Kako napisati oporuku tijelu?
Ostaviti mu balzamiranu nadu
da će gliste koje je hranilo
jednog dana citirati Goethea.
Što ćemo ostaviti krticama,
osim zasljepljujućeg smrada?
Propast ćemo u zemlju
od srama ili vremena.
Vlastiti nas minerali
neće moći prepoznati
kad se stopimo s tlom
i naučimo disati dušom.
IZREKE
Slika govori tisuću riječi,
a poezija je galerija tisuća slika.
Kako siješ, tako ćeš i žeti
dok napokon ne dođe socijalizam.
Ponavljanje je majka znanja,
a povijest ima Edipov kompleks.
U neobičnoj obitelji izreka
samo se dobro i bumerang vraćaju.
Ko tebe vremenima,
ti njega običajima.
O kamenja, o kruhovi,
nismo dobro ponovili.
Samo su dvije stvari neograničene:
pogrešno citiranje i kozmos.
Sve što stane u međuprostor,
može se pripisati slučajnome.
Iznimka potvrđuje pravilo,
a pravila o iznimkama traže potvrdu.
Filozofija ili znanost?
To je pitanje.
Izreke su sestre kulturocida,
jedino što ih povremeno razdvaja
su imena
i navodnici.
Republika 9-10, 2024.