Irena Matijašević, Zapisi ribljeg repa, V.B.Z., Zagreb, 2024.
„Pisanje je najtiši prijenos energije“, kaže Anka Žagar, a čitajući tekstove iz nove knjige Irene Matijašević Zapisi ribljeg repa, misao je to koja mi se uporno vraća. Irena Matijašević, književnica i urednica, ove je godine objavila svoju devetu knjigu, žanrovski bitno različitu od ostalih naslova. Riječ je o fragmentarnoj prozi koja, prožeta pjesničkim iskustvom i jezikom, tvori hibridni stilski izraz. Iako se tematski zatječemo u okvirima svakodnevnice – kao što su uobičajeni ljubavni, obiteljski, poslovni odnosi te vrijeme potresa i pandemije – autorica nas kroz tekstove provodi s puno fantazije te pušta da neprestano semantički propadamo poput Alise u zemlji čudesa. Alisa je uostalom i tip čitatelja na kojeg Matijašević računa – čitatelja koji se nije ugodno ugnijezdio u fikciji, već iznenada biva privučen tuđim nutarnjim svijetom i u njemu otkriva samog sebe.
Zbog fragmentarnosti, odnosno mnoštva naslova i komentara, na prvi se pogled čini da su Zapisi ribljeg repa krhotine autorske svijesti. No, pažljivijim čitanjem tekstovi se preslože u cjeloviti mozaik u kojem nas susreću ljudi, životinje i Bog. Uostalom, knjiga je uokvirena pričom o ulovljenoj ribi koju ribar polako i nježno vraća moru. I to je početak našeg putovanja.
U fragmentima pratimo struju svijesti polifone strukture. Naime, glas pripovjedačice umnožava se kroz druge glasove – Tanje i Alice, svojevrsnih alter ego junakinja, ali hrabrijih i racionalnijih, s kojima pripovjedačica razvija živ dijalog. Osim toga, javljaju se zanimljivi glasovi dvojice redovnika – homo mensura, koji su mjerilo svih stvari, te poput kora u antičkoj tragediji komentiraju i zaključuju sukob u pomirbenom tonu. S druge strane, višeglasje nastaje metatekstom; autorica unosi riječi i komentare drugih hrvatskih pjesnika, ponajviše Danijela Dragojevića. Svi ti glasovi u neprestanom su gibanju i preplitanju jer za Irenu Matijašević riječ je prapočelo, a jezik more koje udahnjuje život. „Pisanje je preživljavanje“, egzistencijalna svrha, i samo ono nas može spasiti od urušavanja svijeta.
Zapisi ribljeg repa prvenstveno su autoreferencijalna proza koja nas ne upozorava isključivo na vlastitu strukturu, već i na kodiranje čime se postiže komunikacija među sudionicima. Svaki fragment funkcionira kao japanska tehnika kintsugi, odnosno davanje novog oblika slomljenoj stvarnosti. Proces oblikovanja odvija se u samo jednoj dimenziji – noću – koja svemu daje tajanstvenost i magična svojstva. Noć je piščevo utočište, no i vrijeme ilegalnih poslova koji započinju paljenjem računala i cigarete. Noć je vrijeme kada izranjaju kafkijanski likovi, poput činovnika iz Lokalne ophodnje (LO). Oni nadziru ulice i gase svjetla po kućama. Jer pisanje je zabranjeni čin, nešto što remeti privid i prijeti ustaljenoj strukturi postojećeg svijeta. Noć je također vrijeme esencijalne promjene, preobrazbe u druga bića: pticu, leptir, ribu. Zapisi ribljeg repa ustvari su bestijarij s mitološkim elementima. U njima žive žene-ptice, žene-ribe koje dolaskom prve jutarnje svjetlosti poprimaju ljudski oblik.
Uza sve to likovi neprestano koriste igru kao sredstvo spoznaje. Kreću se po šahovskoj ploči, zauzimaju nove pozicije i iznova zamjenjuju mjesta. Pobjeda koja se ovdje ostvaruje nije mat, već kraljicu izbaciti iz igre. Pisanje jest borba i tek kad pripovjedačica svečano najavljuje: „Rat je završen“, likovi se mogu stopiti u novi oblik, osobnost, jezik: „Jedna unutrašnjost se sastala s drugom.“
Ono što me čitateljski – i kritičarski – privuklo ovoj knjizi, i zašto je uostalom preporučujem, jesu glasovi, koji poput kakva svečana madrigala, nose oslobađajući osjećaj istine o nama. Irena Matijašević piše iskreno, bez kalkulacija, otkrivajući nam dimenziju osobnosti koja je često začepljena, uspavana ili u koju se bojimo zakoračiti. To je razlog da posegnemo za ovom knjigom i otvorenih očiju, bez straha pogledamo sebe i svijet iz nove perspektive – poput ribe ili ptice.
Republika 11-12, 2024.