Irena Matijašević, Na cesti za tar, Meandar Media, Zagreb, 2022.
Irena Matijašević ne odmara se. Ne voli da je itko ometa – čak ni njene vlastite asocijativne veze, iznosi ih ne libeći se da im u svakom trenutku oduzme značenje, smisao i svrhu. To je uzbudljivo pisanje – ne možeš spavati uz njeg’. A ipak da dođu na svijet te asocijacije, potrebno je da svi usnu. Da bi se mogli probuditi. Već će se naći netko tko će otpjevušiti uspavanku… Nekoga pak buka uspavljuje. Ni tu im Irena Matijašević ne može pomoći iako se ponekad čini da viče. Stanoviti realizam krasi Cestu za tar koji razumijemo samo intuitivno. I smišljeno je da se tako oćuti. Tar može biti čin trenja pri kupanju. Ili masaža. Otari me! Tu je riječ iz upotrebe izbacilo brisanje – ali nije isto trati se i brisati. Ni rezultat nije isti. Naslov, s druge strane, zvuči prastaro – TAR! Poput imena nekoga drevnog grada, ali zapisano je malim slovom. Tar nije trenje i tranje. Ipak riječ je puna erotike. Puna seksualnosti. Inače to je poezija puna seksipila iako na prvi pogled tako ne izgleda – je li ta riječ uopće još u prometu? Na prvi pogled pjesme su čedne i neutralne. Volim te više od jezika, kaže Irena. Možda zato što smo bolji ili gori od naših riječi jer da nismo – riječ bi tijelom postala. I bude tako. Riječi su sjeme. Kakve su nam riječi, takva će nam se djeca rađati – po našim riječima.
Irena Matijašević unosi u hrvatsku poeziju jedan glas mističnog realizma – u kojem vidiš zatečeno stanje i ujedno odmak od njega. Ne bježi nikamo, samo se smješta na poluironijsku distancu – i od sebe i od svega. Mjesto s kojeg govori ne koleba se. Svaka je pjesma svojevrsni zaključak. Sama svoj liječnik, sama svoj inspektor. Sigurno. Zbog one polovice ironijske – druga je polovica molitvena. I njena i naša. Da bude drukčije? Da bude? Općenito da se bude i biva – i da se događa, a ipak da nešto ostane nedotaknuto, nedohvatno – izvan naših moći. Ona jednostavno izručuje toj višoj sili našu niskost koja je uvijek Prisutna dokle god hodamo po zemlji. Ima jedna duhovna šansona koja se i sad pjeva u crkvama. Ona glasi – „Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja…“ Ima li ta cesta raskrsnice? Pitajte pjesnikinju! Ona je u svojoj knjizi prometna policajka koja daje znakove tko ima prednost – što može proći tom cestom, što ne može. Određuje i brzinu kretanja. Zahtijeva da se po sudaru – a sudara ima na svima cestama – stvar raščisti – operu tragovi krvi – utvrdi odgovornost. I zašto smo joj potrebni mi, mi čitatelji? Ne može sve sama – zato i ona i mi držimo knjige u rukama kad čitamo. Dokle? Sveto pismo spominje u Apokalipsi knjigu sa sedam pečata. Irena Matijašević na svaku svoju pjesmu stavlja pečat. Nekad već u naslovu, nekad u sredini, nekad na kraju. Pečat šutnje, pečat tišine, pečat samoće koja je bila potrebna da se pjesma napiše. Istu tu šutnju, tišinu i samoću mora imati i čitatelj – ne treba niti napominjati.
Čovjek je društveno biće. Negdje – u nevidljivom naše se šutnje, tišine i samoće spoje. Ili se bezuspješno traže kod posve hermetički zatvorenih pjesnika. Irena Matijašević baca ključeve pred nas naprotiv. Ili ih daje. Ne osobito nježno. Poslovno. I pisanje je pjesama posao? Bože, da mi je čega više nije – svaka pjesma na ovom svijetu i bez riječi tako završava. Taj diskontinuitet joj omogućava novu pjesmu. Velika pjesma ovoga svijeta ima svoju orbitu, svoj val, svoju skladbu. Od mnogo danih, malo odabranih – inače je kakofonija. Nekoć u eteru bje ona sama. Onda je Tesla izumio radio – tko već televiziju i valovi su se toliko stisnuli i zgusnuli i nebo se načičkalo mnoštvom letjelica. Nekoć se nebom moglo upravljati sa zemlje. Izgubili smo to znanje. I stekli nova – o Bože moj – tako nepotrebna. I tolika suluda natjecanja među laboratorijima. Tko voli zemlju i nebo – neprestano mu se zariva nož u grudi. Excalibur. Moraš doći, kralju Arhture – makar bilo bula bure valja, ture bure tura. Govori se o skrivenoj tuzi. Doista, mnogi su je predugo zakopali da se svrdlom mora bušiti da se dođe do nje, kaže pjesnikinja. Nije li to pomalo… bezdušno? Tako duboko nekoga tako zakopati – tako dugo nekome ne dati do riječi – to jest zraka da uzmogne disati ako već ne može pisati – osim ako to što tuga piše – ne vrijedi? Moć nad bilo kim kvari. Irena Matijašević imala je moć i sad je ima – kao urednica na HRT-u pripustila je i dopustima mnogim tugama i radostima da odu u eter – blaženo stanje kad se tvoja riječ čuje iako je govori netko drugi. Glumci. To je jedina mana te emisije, naime, Poezije naglas – ako pjesnik danas već ne zna napamet svoju pjesmu – morao bi je znati – pročitati. Da čujemo taj glas. Sličan prijedlog imala je i Anka Žagar dok je urednik te emisije bio Danijel Dragojević, Bog da mu dušu prosti. Nije prošao. Ako neki pjesnik ima šuškavac u glasu – ta nek se čuje i taj šuškavac – ako muca – nek odmuca. Zašto ne? Nepodnošljivo je neprestano slušati iste glasove – a to bi bio ujedno i test – jesu li to njegove pjesme ili se na nekog – priključio. Nepoznatog nekog. Glumci nek prave recitale u kazalištu ili imaju svoje kanale i prave svoje izbore. Zašto je pjesnik potisnut? Sličnu emisiju ima, ali na prvom programu radija, Ivica Prtenjača – emisija se zove Metafora. Traje skoro dva sata. Podnaslov joj je Poezija i glazba. A njen se autor umislio da je vozač koji nas voza eterom. Ne znamo kakve kompetencije ima Ivica Prtenjača – samo znamo kad je jednom bila moja niskost, spomenuto moje ime – nit mi je znao rodni grad niti gdje sada živim – pogriješio je za cirka 250 kilometara smjestivši me u Novu Gradišku umjesto u Gradište. Događa se! Malo previda, malo neprofesionalnosti i eto ti rezultata. I takvi ljudi vladaju medijima. Hrvatska književnost nije počela u 20. stoljeću. Mogli bi se u toj emisiji naći nešto stariji, ali još uvijek življi od nas, glasovi iz prošlih stoljeća do Bašćanske ploče. E tu bi morali pomoći glumci da su barem jedan semestar proveli na Institutu za folkloristiku – ne znamo koji se sad točan naslov te institucije – samo znam da se narječje mora čuti. Snimke postoje ako se izvorni izgubiše u prekomjernoj standardizaciji. I među glumcima je malo onih koji se mogu uživjeti u taj naš stari jezik. Samo treba dopustiti da tekst zavlada tobom, a ne ti njim i sve glatko poteče, a ono kao i uvijek i svugdje – nedostatnost i nesebeznalost. Postajemo bezdušno cvijeće bez korijena. Domalo prahu prah. Što ćemo pronijeti – proturiti – može i prokrijumčariti – s obzirom na medijsku vlast – nešto istinski vrijedno? Gradimo na pijesku. Pišemo po papiru, a onda unosimo u računalo – dvostruk posao ili možda ipak ne – svijet papirnati nije svijet elektronički iako neke poput nas gotovo s neodoljivim magnetizmom privlači. Poslije ni sami ne znamo što smo to napisali. Zna papir i penkala, zna taj dan i taj čas, a jedino što mi znamo jest da je u Hrvatskom školstvu Vila Slovinka s najjadnijim plodovima u krilu, da je poružnila i ostarila – da su je mumificirali i da joj uskrsnuti ne daju. Jake straže postaviše k’o sad oko Kristova praznog groba. Krist je uskrsnuo. Koga čuvaju? Ima li netko zatočen u grobu? Oprostite, ne razumijem se toliko u tu vrstu viteštva – puno su mi draže naše žudije koji u odorama rimskih vojnika diljem naše obale padaju. Kad sine svjetlo Kristovo. Ono sja k’o sunčeva djevojka ili mladić u našim svetim pretkršćanskim pjesmama – ali u kršćanstvu sja stalno sve do tamne noći duše. Ali to više nije realistična mistika, nego čisti misticizam svetog Ivana od Križa. Smiluj nam se. Sve se vrati u riječi molitvene, inače smo svi oni Kranjčevićevi krtovi koji dube rupe u zemlji i prave male okrugle piramide od zemlje. Spram Boga Oca i visoki stakleni neboderi su isto što i krtičin briježak. A što su ove riječi koje zapisujemo – to je naša sadašnjost, znači budućnost. Jer sadašnjost je u isti čas i prošlost i budućnost. Buduća prošlost točnije, a bez prošlosti nema budućnosti. Sadašnjica je živa budućnost. Bivajuća. I tako. Sustižu se i prestižu naša vremena. Zbog prošlog nesvršenog vremena. I futur drugi koji se obično u pogodbenim rečenicama događa. Kad budem, ako budem. Poezija Irene Matijašević uvodi nas u neizvjesnost. Nepredvidljivom. Osima one Memento mori. Misli na posljednje stvari. Jest, mrijeti nam je. A to znači – živjeti nam je. Pjesnik ima dvostruki život. Volim te više od jezika – reče Irena. To zlo što nema mira – piše u Svetom pismu. Ipak u Hrvatskoj ima predjela na kojima se mir može nožem rezati – reče moja susjeda Janja Dretvić udana Šamanić nakon pedesetogodišnjeg izbivanja iz zavičaja. Mi smo u Gradištu – tako da je Krešimir Bagić u krivu kad kaže da je jedino što ti se u Gradištu može dogoditi da postaneš Perica Tamburica. Ne što se danas ne tambura u Gradištu – ali kol’ko para, toliko muzike, kako je valjda svugdje – Krešimir Bagić nije u Gradištu čuo muziku. Nije čuo mir i tišinu. Eto, mi sada čujemo Irenu Matijašević u Slavoniji blagorodnoj i blagodarnoj, ali zna se i ražestiti. Ujutro, na uranak popiti žesticu – uz kavu. Supružnici, zapali se i cigareta. I padne dogovor što će se taj dan raditi. A i samotnici isto tako čine. Svak po svom načinu. Irena Matijašević po svom govori bez zadrške gdje je i kamo joj je ići. U njenoj poeziji još postoji ja i ti. To znači mogućnost razgovora. Dijaloga. To toliko olakšava čitatelju njegove životne tegobe – da odahneš i čekaš sljedeću pjesmu. Jer svaka nešto donese. U naše ruke, u naše oči. U našu dušu. I cijelo tijelo. Nema distance. Nema rukavica. I nećemo više odveć riječi jer ih Irena Matijašević i sama ima dosta. Smrt je kuma našoj krsnoj kumi. Odsad moramo sami za se jamčiti. I svjedočiti. Ali gdje je to od živog Boga koji je nekad govorio iz naših ruku! Marana tha – dođi, Gospodine, i nikada nemoj otići. Ni kad se taremo u predugim lipanjskim danima. Prebrzo propada naša baština. Današnja djeca drže papirnate zmajeve u rukama. Na njima su ispisane naše pjesme i proze. Tanak konac, pretanak konac u dječjim rukama.
Prizor iz obnovljene, kako se sad to kaže, multimedijalne knjižnice, umjesto stolica ležeći jastuci – djevojčica poluleži, polusjedi – tako djeluju takve fotelje – jastuci – na koljenima drži rastvorenu knjigu, a u rukama mobitel – a ne gleda ni u jedno od toga, želi ona sama biti gledana – išli smo grupno – mi ekipa iz Doma za odrasle došli posjetiti knjižnicu. Djeca su nas nadrasla. Ali mi smo preteški za njihova krhka ramena.
Odreci se i bit ćeš sretan. Izjavio je jedan naš sljedbenik lamaizma. Čega da se odreknem? Molim te, Bože – ti proštij i završi ovo štivo. Ja sam već sanena. Ja bih nestala negdje usput. Na cesti za tar.
Republika 1-2, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Božica Zoko: Kud plovi ovaj brod?!