Tomislav Šovagović, Platonovo platno, Mozaik knjiga, Zagreb, 2024.
Ljubavni psihološki roman Platonovo platno Tomislava Šovagovića, autora desetak knjiga proze i poezije, prati odnos slikara Platona i udate sveučilišne profesorice koje razdvajaju svjetonazorske razlike („ona je liberalna šminkerica, ja sam konzervativni legalist“). Ljubavni život dvaju sredovječnih likova prikazan je raščarano („nije ona kriva što je došla depresivcu u ruke, nesigurna, s manjkom samopouzdanja […], takvi smo se namirisali“), gotovo sirovo. Autodijegetski pripovjedač Platon govori o dnevnim i noćnim susretima sa ženom koju oslovljava inicijalom M., o odnosu s njezinom sedmogodišnjom kćeri prema kojoj razvija očinske osjećaje, o svojim sumnjama, nesigurnostima i brojnim peripetijama koje staju na put njihovom odnosu. U naraciji se isprepliću i slikarevi unutarnji monolozi, slobodno preneseni dijalozi dvaju protagonista, njihove sms poruke naznačene kurzivom, opisi slavonskih krajolika i promišljanja o temama vezanima za kulturu. Cijeli je roman, naime, napisan u jednoj rečenici (prekinutoj tek haiku pjesmama koje služe kao svojevrsni početci i krajevi poglavlja), što pripovijedanju daje dojam kao da je izneseno u jednom dahu.
Već na početku romana za pripovjedača saznajemo da – zbog prijašnjih ljubavnih brodoloma – pati od posttraumatske depresije i neprimjereno strukturirane ličnosti što se, među ostalim, manifestira kao patološka opsjednutost prijašnjim ljubavnim odnosima žene s kojom se viđa. Samoprozvani smušeni adolescent u četrdesetima, Platon je razapet između opsesivne želje za ostvarenjem ljubavi i svijesti da bi trebao pokušati kontrolirati osjećaje koji ga razdiru. Pripovjedač o svojim psihološkim tegobama progovara vrlo otvoreno, eksplicitno imenujući antidepresive koje uzima kao terapiju, što Šovagovićev roman na trenutke neočekivano povezuje s prozom autora mlađih generacija koji opsesivno pišu o problemima mentalnog zdravlja i obiteljskim odnosima: „očev je rođendan, normalizirali smo odnos (…) usamljen sam, ne znam roditeljima objasniti svoju bolest (…) njima je depresija puko prenemaganje“.
No čitamo li Platonovo platno kao psihološki roman, primijetit ćemo da se pripovjedač nekarakteristično zadržava na površini. Naime, protagonist sam za sebe kaže da nikad nije shvatio žensku psihologiju, a budući da je on jedini fokalizator, žena s kojom izlazi slabo je psihološki karakterizirana pa njezina motivacija ostaje nejasna. S druge strane, Platon – samoprozvani bluzer bez b – nerijetko zapada u samosažaljenje koje onemogućuje introspekciju pa njegova promišljanja o muško-ženskim odnosima ponekad zvuče poput sirovog materijala, kao zapisi nastali u trenutku ljubavne groznice. To i ne bi bilo problematično kad bi nemogućnost razumijevanja ili ideja da neke ljubavi naprosto ne uspijevaju zbog sasvim arbitrarnih razloga postali važnom temom djela u cijelosti. Nije, dakle, problem u tome što pripovjedač ne nazire dublji smisao u onome što mu se događa, već u tome što isto ne vidi ni čitatelj, jer Platonovu platnu nedostaje glas implicitnog autora mudrijeg od protagonista koji bi događajima dao dublje značenje ili ih pak prikazao sa svojevrsnim ironijskim odmakom.
Nadalje, Platon je po naravi, generacijski i podrijetlom neobična mješavina karaktera; na granici gradskog i ruralnog, boomerskog i mladenačkog. Nekad tako podsjeća na romantičarskog junaka koji sanjari o suicidu sa svojom ljubavnicom, na egzistencijalističkog lika opsjednutog smrću, a nekad iz njegovih ljubavnih snatrenja i vokabulara koji upotrebljava izvire neobična infantilnost. U jednom trenu sanjari o slušanju gramofonskih ploča na kišni dan i rabi metafore koje podsjećaju naurbanu prozu („moji dani su prebrzo pročitane reklame“), a na drugim mjestima nadahnuto veliča slavonske krajeve i koristi ruralne usporedbe („kao da mi pitanjima cijedi mast bez čvaraka odgovora“). Nestabilnost i mnogostrukost protagonistova karaktera očituju se stoga i na razini pripovijedanja kao svojevrsni stilski nered. Hermetični haiku sastavci („narezana noć / abortiranih ikri / rađa kavijar“)miješaju se s mnogobrojnim igrama riječima utemeljenima na kulturnim referencama („kad ćemo prijeći crtu s 505 razloga“) ili na zvučnosti („uzimam poput bombona Neofen uz fen“), uobičajenim frazama iz svakodnevnog registra („pošaljem sve u neku stvar“) i veoma specifičnim kulturnim referencama koje funkcioniraju poput digresija uzvišenog melankoličnog ili pak eruditskog prozaičnog tona („kada je o Slavoniji riječ, malo svijeta pamti da je Oremović rođena Požežanka“).
Taj stilistički nered ponekad usporava tempo, poništavajući dinamizam koji proizlazi iz stilskog odabira pisanja čitavog romana u jednoj rečenici, ali i otežava čitateljsko emocionalno povezivanje s protagonistima. Naime, iako ponekad uistinu snažno i otvoreno progovara o tabuima ljubavi u četrdesetima – pritom cijelom projektu dajući i svježu perspektivu u vidu sredovječnog muškarca u potrazi za ženom svojih godina umjesto frajerskih ili isfrustriranih likova koji sline za mladim mesom na kakve nas je hrvatska proza navikla – Šovagović kao da oklijeva bi li svoje likove sasvim ogolio pa mu čak i tijekom opisa potresnih emocionalnih stanja narativni fokus odluta na nemotivirane grozdove kulturnih referenci i neobične igre riječima. Takvo opsesivno skretanje s teme otežava dubinsko razlaganje psihološke motivacije likova, njihovih strahova, trauma i pogrešaka.
Ipak, valja na kraju napomenuti da se upravo iz tih nedostataka paradoksalno rađa i najveća kvaliteta Platonova Platna. Naime, budući da se knjiga nadaje gotovo kao svojevrsni nacrt za pisanje, kao bilješke koje valja preoblikovati u roman, u njoj ćemo prepoznati i neposrednost i iskrenost bliske stvarnosnoj književnosti. U tom smislu, posebno u oči upadaju telefonske poruke između dvoje protagonista pri kraju romana koje po svojoj ogoljelosti podsjećaju na transkripte stvarnih poruka. Takvi bi elementi mogli utrti put prema novom stilu u Šovagovićevu opusu koji bi se – u ovakvoj vrsti proze – ipak mogao manje oslanjati na intelektualizam i sentimentalnost. Budući da djelo kao cjelina odaje dojam svojevrsnog egzorcizma pisanjem, Platonovo Platno svojom neobičnom mješavinom ogoljelog i umjetnog predstavlja zanimljivo svjedočanstvo o procesu pisanja.
Republika 1-2, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Jakob Filić: U jednome dahu