KRITIČKI OSVRT NA SLIKOVNICU EME PONGRAŠIĆ I TOMISLAVA ZLATIĆA „MOJ TATA SE SMANJUJE”
Među mnoštvom knjiga za djecu iznimnu vrijednost i pozornost zauzima slikovnica. Slikovnica je prva djetetova knjiga (Crnković i Težak 2002; Hranjec 2006). Crnković i Težak (2002) nazivaju je pravom autohtonom književnom vrstom za djecu, par excellence. Slikovnice djeci otkrivaju svijet, razvijaju im spoznaju i govor, izazivaju emocije, prikazuju odnose u ljudskoj okolini, predočavaju pojave… (Zalar, D., Kovač-Prugovečki i Zalar, Z. 2009: 5). Mogu biti spoznajno-pojmovne, informativne, umjetničke (Crnković i Težak 2002) i problemske. Problemske se bave težim temama nužnima za zdrav razvoj i odrastanje. Upravo je takva slikovnica Moj tata se smanjuje autorice Eme Pongrašić i ilustratora Tomislava Zlatića. Uvrštena je u međunarodni katalog istaknutih knjiga za djecu White Ravens (2019). Objavila ju je Kreativna mreža i Knjiga u centru 2018.
Ema Pongrašić profesorica je francuskoga i ruskoga. Piše slikovnice, zbirke priča, priče za radio i televiziju te prevodi s francuskoga, engleskoga, ruskoga i makedonskoga. Slikovnicom O zmaju koji je volio cvijeće (2015) 2016. osvojila je nagradu dječjega žirija „Ovca u kutiji” za najbolju hrvatsku slikovnicu. Ljubav prema roditeljima upotpunjuje slikovnicom Sve moje mame (2020). U ostalima se bavi putopisnim elementima (Djeca Kambodže, 2020), gubitcima i nedostatcima (Zašto je medo prestao plakati, 2021), životnim promjenama (Život jedne slike, 2021), prevladavanjem strahova (Zvjerko, 2022) te dječjim pogledima na svakodnevicu (Svašta vidiš kad si mali, 2024). Ema Pongrašić piše o univerzalnim temama, svojim slikovnicama nastoji uputiti na važnost obitelji i međusobnih odnosa, na suočavanje s vlastitim emocijama te raznim životnim lekcijama. Jednostavnim jezikom, maštovitom i emocionalno bogatom prozom osvaja čitatelje, posebno djecu. Tematskim i stilskim odrednicama slična je i nekim drugim hrvatskim autoricama poput Željke Horvat Vukelje, Sanje Pilić, Silvije Šesto te inozemnim autorima poput Toma Percivala i Olivera Jeffersa.
Tomislav Zlatić 2020. uvršten je na IBBY Honour List[1] za ilustracije u slikovnici Moj tata se smanjuje. Dobitnik je Nagrade Grigor Vitez 2006. za ilustracije u knjizi Esperel – grad malih čuda Sanje Lovrenčić. Kao ilustrator svojim je prepoznatljivim stilom pridonio uspjehu mnogih knjiga za djecu.
Slikovnica Eme Pongrašić i Tomislava Zlatića tvrdo je ukoričena knjiga od 23 stranice s ilustracijama „slikanim” digitalnim kistom. Dirljiva je to priča o odrastanju i roditeljskoj ljubavi, o odnosu djeteta i oca u različitim životnim razdobljima. Dječak primjećuje da se njegov tata s vremenom „smanjuje”. Jednostavnim, ali dojmljivim slikama i tekstom prikazano je kako tata postaje sve manji, od velikoga i snažnoga muškarca koji može visoko u zrak podići sina, do starijega gospodina koji se oslanja na štap.
Bez obzira na svoju fizičku veličinu, on i dalje nudi dječaku bezuvjetnu podršku i ljubav. Moj tata se smanjuje ne prikazuje samo starenje i gubitak nego i snagu obiteljske podrške i trajnosti ljubavi. Priča nadilazi granice generacija i podsjeća na to da su roditelji i djeca zauvijek povezani, bez obzira na životne promjene.
Naslov slikovnice Moj tata se smanjuje izrazito osjećajno i otkriva i štiti surovu i neizbježnu posljedicu života – smrt. Savršeno eufemistično, toliko metaforično da intrigira maštom o nekoj fantastici, mijenja implicitnu istinu stari i umire u jednostavno i benigno smanjivanje. Dakle, prikriveno bolan, naslov privlači, a čitatelj teško može naslutiti što će otkriti shvaćajući smanjivanje doslovnim. Ujedno, tatino smanjivanje „premisa” je iz koje se može zaključiti da ja rastem. Na značenje naslova upućuju i tipografski elementi. „MOJ TATA” napisan je dvostruko većim slovima od „SE SMANJUJE” – pa riječi postaju slika kojom se prikazuje da se nešto, u početku veliko, na kraju smanjilo. Pastelno ružičaste korice i autoričino ime nude stereotipnu pretpostavku da će tata iz naslova i priče biti otac nekoj djevojčici. Prikaz promatranja čovjeka (tate) pod povećalom na način da se promatrač ne vidi te naslov s posvojnom zamjenicom moj odraz su iste perspektive. Čovjek nije pod povećalom jer je iznimno malen, štoviše tako je velik i važan da je vrijedan pozornosti i promatranja, poštovanja i divljenja – uzor kakvim bi trebalo postati i netko o kome se valja brinuti. Ostali motivi kojima su korice ukrašene (ključevi, žlica, tanjur, šalica napitka, lopta, bombon, olovka i daljinski upravljač) izvedeni su kao simboli svega što priča poručuje. Vizualno privlače čitatelja i prenose bit svega što je među njima.
Nakon (autoričine) posvete Tati. priča počinje najavom naracije: Ispričat ću vam nešto nevjerojatno, nešto ludo, nešto fantastično. Moj tata se smanjuje! Znam da zvuči nemoguće, ali prava je istina. A evo kako sam to otkrio… i ilustracijom pogleda na smanjeni lik oca. Pripovjedač, ujedno i lik (dječak, a ne djevojčica) zaokuplja pozornost nečim u što ni sam ne bi povjerovao. Tom nevjerojatnošću zadobiva povjerenje čitatelja. Uvod sugerira da priča nudi dječji pogled na svijet, gdje su čuda moguća, a logika odraslih nije presudna. To autorici omogućava igru s percepcijom stvarnosti, kreirajući priču koja istodobno može biti zabavna i duboko emocionalna. Dječje viđenje svijeta često je obojeno maštom i jednostavnim objašnjenjima, a u ovoj je slikovnici to vrlo vješto prikazano. Početak s energičnim i privlačnim obraćanjem odmah uvlači čitatelja u priču. Upotreba riječi nevjerojatno, ludo i fantastično uspješno budi znatiželju obećavajući priču koja će biti ispunjena maštom i pustolovinom. Uspostavlja se ton blizak djeci s elementima čuđenja i veselja koji potiču maštu. Priča je ispričana iz perspektive djeteta, što daje autentičnost i neposrednost naraciji.
Tekst priče pisan je fontom različitih veličina. Veća i masno otisnuta slova proširuju interaktivnu razinu u kojoj čitatelj, čitajući samo istaknuti tekst, dobiva uvid u sažetak priče. Tekst je pisan jednostavnim rečenicama koje potiču na dodatno promišljanje i traganje za značenjima, ponajviše u komunikaciji teksta sa slikom. Kronološki, prateći razvoj djeteta i njegovu promjenu percepcije oca kroz različite životne faze, priča postupno dobiva slojeve značenja i emocionalne težine. Narativ se duboko oslanja na metafore kako bi prenio složene emocije povezane s prolaznošću vremena, smjenom generacija i neizbježnim promjenama koje dolaze s preuzimanjem novih uloga. Priča da tata postaje nevidljiv može biti emocionalno teška za čitatelje osjetljive na gubitke ili odsutnosti. Iako završava pozitivnom porukom da tata postaje taman toliki da stane u srce, koncept nevidljivosti može izazvati tugu ili strahove. Ideja da netko ostaje u srcu apstraktna je kao i nevidljivost i duhovna prisutnost. Može uzrokovati zbunjenost, frustraciju i ometati uživanje u priči, što upućuje na važnost sudjelovanja odraslih (roditelja, učitelja) u čitanju, odnosno u interpretaciji slikovnice s mlađim čitateljima.
S obzirom na to da je suvremena slikovnica knjiga koju bitno određuje dvostruki vizualno-verbalni diskurs, trodimenzionalnost i interaktivnost (Narančić Kovač 2015), zanimljivo je uočiti osobine i položaje vizualnoga (slikovnoga) i verbalnoga (tekstualnoga) pripovjedača te načine na koji se oni uzajamno dopunjuju. O tatinu smanjivanju verbalni pripovjedač govori u prvome licu, prikazujući i uspoređujući njegovu fizičku veličinu sa svojom. Dok verbalni pripovjedač nudi široke prostore za upisivanje vlastitih interpretacija, shvaćanja i čitanja među redovima, vizualni iz neke vanjske heterodijegetičke perspektive oslikava doslovno shvaćanje teksta i pokušava spriječiti pogrešno tumačenje ili nerazumijevanje simbolike smanjivanja oca (prizemljuje i objašnjava ono tekstualno što čitatelj ne može logično akceptirati, odnosno konkretizira apstraktno). Slikovnim kodom olakšava (ili omogućava) razumijevanje.
Većina ilustracija u slikovnici u objektivnome je kadru pa se nikomu od likova ne može pripisati gledište. Postupcima promjene odnosa slike i teksta naglašava se metaforičnost priče (isto kao tekstualno isticanje većim i masnim slovima); kada je u fokusu promjena veličine, ilustracija lika zauzima cijelu duplericu (kao da jedva stane na papir), a kada su u fokusu akcije, ilustracije likova znatno su manje. Osim veličinom, priča i likovi na ilustracijama karakteriziraju se odabranim motivima i tonovima boja – opušten i zabavan otac nosi žute čarape s jagodama, sin ima crvene cipele s geometrijskim likovima i naslijeđeni čuperak, a najsnažniju metaforu nestanka prate najgušći i najtamniji potezi kista, zalazak Sunca i izrazita toplina boja.
Priča se može podijeliti na tri dijela, odnosno tri vremenska sloja. Središnji, sadašnji trenutak, razdoblje je koje dječak trenutačno proživljava: Sada već nekoliko godina idem u školu, a tata se nastavlja smanjivati. Linearno, kako je i predstavljeno, prethodi mu prošlost, a slijedi budućnost. Prošlost je proživljena, pripovjedač potvrđuje ono što se zaista dogodilo, referira se na svoje rođenje, na polazak u vrtić i na polazak u školu. Budućnost, sve ono nepredvidljivo, on vrlo odlučno i smjelo navodi – najprije će završiti školu, pa krenuti na fakultet, zaposliti se, oženiti, a na kraju i sam nekomu postati tata. Svaki je pojedini trenutak predočen tekstom i ilustracijom na jednoj duplerici slikovnice. Teško je među njima ne uočiti važnost koju imaju za čovjeka i istodobno shvatiti da je život jednostavno cikličko izmjenjivanje uloga, imena, prezimena i sudbina. Svi nas ti događaji bitno oblikuju, a neizmjerna je sreća i zahvalnost u njima imati podršku i razumijevanje. Smanjivanje je samo primjetna površina koja krije nevidljive dubine najosobnijih i najranjivijih ljudskosti.
Dječak kao djetešce promatra tatu visokoga kao diva koji je nosom mogao udahnuti oblake, a rukama dohvatiti sunce i mjesec. Pritom je on veličine njegove cipele (na ilustraciji je u njegovoj cipeli). Kontrast veličina tu je najizrazitiji, posve hiperboličan, a odražava njihovu međusobnu nejednakost u moći, sposobnostima ili percepciji sebe i drugih, udaljenost zemaljskoga i nebeskoga, početak nasuprot zrelosti i životnim vrhuncima. Elementima fantazije prikazan je način na koji djeca vide svoje roditelje – kao goleme, moćne figure koje su u stanju preobraziti svijet oko sebe. Sunce i mjesec napisani su malim početnim slovom jer se upotrebljavaju za nazive igračaka tih oblika. Ilustracija omogućava doslovno shvaćanje tatine moći prikazujući ga kako poluležeći pod mobilom u ruci drži mjesec. O mobil su ovješeni oblaci i sunce u visini tatine glave pa ih vrlo jednostavno može „udahnuti” nosom ili dotaknuti rukama. U tatinu položaju i pokretu ruke oslikana je spremnost da se spusti na razinu svoga djeteta, isto kao što će jednoga dana, ali tada u prenesenu značenju, dijete biti u očevim cipelama.
Kad je dječak krenuo u vrtić, tata je bio visok do stropa, a dječak mu je sezao do koljena. Tata je i dalje bio jaaako velik, ali tek s dječakom na ramenima bio je visine kuće. Dječak svojom veličinom upotpunjuje tatino smanjivanje i tek su zajedno najsnažniji i najveći. Stoga se u pozadini svega može naslutiti prenošenje veličine, tatino davanje sebe, smislena i produktivna interakcija odrasloga i djeteta, odgoj i poštovanje, međusobna pripadnost i povezanost. Njihova je snaga kao kuća – simbol zajedništva, doma i obitelji. Na ilustraciji otac i dijete na njegovim ramenima zaista su kao kuća, ali ona igrališna kućica iz koje se izlazi malim toboganom i na koju može doskočiti žaba.
Dječakovim polaskom u školu tata se smanjio tako da ga je dječak rukama mogao obuhvatiti oko struka dok ga je grlio. Smanjivanje oca događa se u novim nijansama koje odražavaju sve veću djetetovu samostalnost i promjene u odnosu. Iako se otac fizički smanjio, emocionalna povezanost ostaje snažna, a dijete grljenjem ima mogućnost fizički izraziti svoju ljubav i naklonost. Tata se smanjio skoro na maminu visinu, ali je još uvijek samo on mogao dohvatiti bombone s najviše police. Prikaz majčina lika koji se fizičkom veličinom uspoređuje s očevim zadire u drugu dimenziju odnosa, otvara pitanja o značenju roditeljskih figura u očima dječaka. Smanjenje oca skoro na majčinu visinu označava smanjenje autoriteta i dominacije, ali i upućuje na ravnotežu u obiteljskoj dinamici. Iako još samo tata može dohvatiti bombone s najviše police, tekst upotpunjuje ilustracija njih troje na romobilu kojim upravlja mama. Tata se drži za mamu, a dječak za tatu. Povezivanje visine s mogućnošću dohvaćanja visokih polica za bombone pruža konkretnu i vizualnu sliku koja može pomoći u shvaćanju da se uloga i sposobnosti roditelja mijenjaju, ali ne nestaju.
Sada kada dječak već nekoliko godina ide u školu, tata se nastavlja smanjivati; kada stane na prste, može ga poškakljati po vratu i dotaknuti čuperak na vrhu njegove glave. Duplericu slikovnice ispunjava ilustracija oca i sina u humorističnome odnosu, apstraktna dimenzija koju ujedno karakterizira i sazrijevanje i infantilna potreba za zadirkivanjem. Humor kao univerzalni aspekt ljudskoga iskustva omogućuje povezivanje na dubljoj razini, premošćuje generacijske razlike i unosi radost u svakodnevni život. Služi kao alat za preživljavanje, izgradnju odnosa i stvaranje osjećaja zajedništva, kao mehanizam suočavanja s izazovima i mogući način prevladavanja teškoća. Humor je moćan alat i u dječjoj literaturi jer može olakšati djeci da se povežu s pričom i u njoj uživaju.
Pogled u budućnost otkriva da će se tata vjerojatno smanjiti na dječakovu visinu kada on završi školu. Tada će izgledati kao prijatelji ili braća i moći će se zajedno igrati u parku. U tome će trenutku i otac i sin dijeliti samo fizičku jednakost, a njihov će intelekt okupirati igra, zajedničko druženje i prijateljstvo. Ideja o zajedničkoj igri u parku pruža primjer aktivnosti koje otac i dijete mogu dijeliti. Oslikava emocionalnu povezanost i uživanje u zajedničkim trenutcima, što je bitno za izgradnju odnosa i razumijevanja među članovima obitelji. Obratno proporcionalno (tatino) smanjivanje i (dječakov) rast predstavljaju svojevrsnu zamjenu uloga i sve jasnije upućuju na kružni životni proces.
Kada dječak krene na fakultet, tata će biti manji od njega. Bit će to odraz i fizičke i intelektualne razine. Uz malo bezazlene ironije skupa s onim svojim čuperkom bit će mu do struka, a on će njemu dodavati bombone s najviše police. Igrajući se idejom obratnih uloga i smiješnih situacija, autorica humoristično prikazuje promjene u odnosu između djeteta i oca. Promjena uloga može biti poticajna za djecu, sugerirajući da s vremenom i oni mogu preuzeti odgovornost i brigu za svoje roditelje, čime se potiče osjećaj zrelosti i samopouzdanja.
Tata će biti toliko malen kada dječak počne raditi da će ga moći nositi na ramenima. Bit će konj, a njegov tata mali kauboj. Doći će trenutak u kojemu će dječak preuzeti ulogu onoga koji se brine za slabijega, koji daruje svoje vrijeme i pozornost, koji je tu na bilo koji način. Promjene koje dolaze s odrastanjem prikazuju se kao nešto pozitivno i zabavno. Umjesto da se fokusira na gubitak ili nostalgiju za prošlim vremenima, priča slavi evoluciju odnosa. To može pomoći da s optimizmom gledamo na vlastiti rast i promjene u obitelji, no pomalo nedostaje prikaz emocionalnih aspekata koje donosi odrastanje i preuzimanje većih odgovornosti. Priča se fokusira na fizičke i humoristične promjene, a emocionalni razvoj i promjene u odnosima ostaju u pozadini. Sloj koji izostaje može se nadoknaditi interakcijom odrasloga (onoga koji čita slikovnicu) i djeteta u samome činu čitanja slikovnice.
Još manji, malen poput miša,tata će biti kada dječak bude imao ženu (kao što njegov tata ima njegovu mamu). Tada će ga moći staviti u džep i razgovarati s njim kada god mu bude dosadno ili kada bude nesretan. Iako će odnos s ocem evoluirati, potreba za njegovom mudrošću i utjehom neće nestati, vidljiva je u svim životnim fazama. Dijete zamišlja budućnost u kojoj će otac uvijek biti dostupan za razgovor. U tekstu je predbuduće vrijeme izrečeno futurom prvim umjesto futurom drugim (Kad ću imati ženu, kao što tata ima moju mamu, on će biti malen poput miša.). Odstupanje od norme ne opravdava jasna potreba za kršenjem jezičnih pravila, a s obzirom na to da se u impresumu knjige ne navodi podatak o lekturi, vjerojatno je da odstupanje nije učinjeno namjerno.
Na kraju, kada dječak nekomu postane tata, njegov će tata postati nevidljiv, toliko će se smanjiti da stane u njegovo srce. On tada neće biti tužan što je tata nevidljiv jer će znati da je tata zauvijek s njim, u njegovu srcu. Na najnježniji način izrečeno je suočavanje s potpunim smanjivanjem, predano davanje rezultiralo je fizičkim nestankom. Otac se „smanjuje” da bi stao u srce, što implicira da njegova emocionalna prisutnost postaje još jača. Srce simbolizira centar emocija i ljubavi, mjesto gdje osoba čuva najdragocjenije uspomene i osjećaje. Otac postaje dio unutarnjega svijeta osobe, gdje je zauvijek prisutan i gdje ga se može prizvati u sjećanju kada god je potrebno. Umjesto tuge, postoji prihvaćanje promjene jer odsutnost nije gubitak, već transformacija. Otac postaje prisutan na nov način – ne više fizički, nego u sjećanjima, učenju i ljubavi koju je prenio.
Problemska slikovnica Eme Pongrašić i Tomislava Zlatića Moj tata se smanjuje prikazuje nesvakidašnju, ali važnu temu odrastanja djeteta i starenja roditelja te zamjenu njihovih uloga. Sve skrivene slojeve i nijanse značenja moguće je otkrivati u činu njezina čitanja – razgovoru odrasloga i djeteta za vrijeme čitanja – baš onako kako bi slikovnicu i trebalo čitati.
LITERATURA
- Crnković, M. i Težak, D. (2002). Povijest hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. g. Zagreb: Znanje.
- Hranjec, S. (2006). Pregled hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Školska knjiga.
- Narančić Kovač, S. (2015). Jedna priča – dva pripovjedača. Zagreb: ArTresor.
- Pongrašić, E. (2018). Moj tata se smanjuje. Zagreb: Kreativna mreža i Knjiga u centru.
- Zalar, D., Kovač-Prugovečki, S. i Zalar, Z. (2009). Slikovnica i dijete: kritička i metodička bilježnica. Zagreb: Golden marketing-tehnička knjiga.
[1] Honour List bijenalna je selekcija suvremene produkcije ponajboljih knjiga za djecu i mlade.
Književnost i dijete 1-2, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Tihana Bilešić: Umjesto nostalgije, slavi se evolucija odnosa