BIOGRAFIJA
Darko Juka (Mostar, 30. studenog 1981.), hrvatskim je književnikom, pjesnikom, publicistom, novinarom, kolumnistom, esejistom, putopiscem, istraživačem povijesti, kolekcionarom, kulturnim i društvenim djelatnikom, stručnjakom za komunikacije i odnose s javnošću.
Autorom je triju zbirki poezije, knjige proznih memoarskih zapisa, knjige kolumni i stručne knjige o novinarstvute autorom i urednikom dvaju dvojezičnih (hrvatski / engleski) monografija. Pjesme su mu zastupljene u antologijama. Autorom / suautorom je, urednikom / suurednikom, priređivačem i ocjenjivačem više monografija, knjiga, zbornika, časopisa, brošura, likovnih kataloga i mrežnih stranica.
Članom-suradnikom je Hrvatske akademije za znanost i umjetnost BiH (HAZU BiH) – Razred za filološke znanosti i književnost, članom Društva hrvatskih književnika (DHK), Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne (DHK HB) i Ogranka Matice hrvatske Mostar.
Živi i djeluje u rodnomu gradu.
BIBLIOGRAFIJA
Djela:
- Sjetni tragovi, pjesme (Osobna naklada, Mostar, 2003.);
- Usud tišine, pjesme (Gral, Široki Brijeg, 2005.);
- Priručnik za novinske novinare, stručna knjiga (Matica hrvatska Čitluk, Čitluk, 2007.);
- Teštamentum, pjesme (Matica hrvatska Mostar, Mostar, 2020.);
- Jukine crtice, kolumne (Matica hrvatska Mostar, Mostar, 2020.);
- Krikovi sjećanja, memoarska proza (Matica hrvatska Mostar, Mostar, 2020.);
- Djetinjstvo koje traje – Lutkarenje, Grad i mi, monografija (Lutkarsko kazalište Mostar, Mostar, 2022.);
- Glazba života, monografija (Hrvatska glazba Mostar, Mostar, 2024.).
Nagrade:
- Kristalna matica Vjekoslav Šutej (2013.);
- Velika povelja zahvalnosti Matice hrvatske Mostar (2017.);
- Dubravko Horvatić za najbolje pozno djelo (2020.)
IZBOR IZ DJELA
Čekanje
Otkucaj. Mir.
Otkucaj. Čekanje.
Pogled na izvan.
Noć tiho curi dobnikom.
Ne dolaziš!
Čekanje s otkucajima.
Mir zamiče!
Duhom i tijelom mrtvi
Bijesne godine kao bijesni psi
nad strvinama našim viju…
Mi spominjemo hajduke i ustanke?!
Mi, čija djeca su roblje
na groblju slobode, nedosanjane!
Pređosmo na drugu stranu svojega humka,
a upamtit će nas po sramoti,
po ustuknuću i prodaji.
Matoševa Hrvatska ne nađe štrika,
našli su ga drugi,
a mi potrčali i uzjahali na stupove
pa visimo, duhom i tijelom – mrtvi!
Hrvatsku mi moju oteše
Miris je truleži u zraku,
tuga se i guslama u strunu uvukla,
moj narod pati!
Pučki pjevači opet nadahnuto zbore,
a što su glasniji, nama je gore.
Hrvatsku mi moju oteše,
dušu mi zgromiše, zemlju potrovaše.
I sve samo gledamo – mi Hrvati,
bez mira, bez vođe, bez slobode.
Gledamo, a jezik nas psuje
i ječe ogoljele kosti: Na noge! U boje!
I sve samo gledamo – mi Hrvati!
Misli do jutra
Sobu mi preplaviše
žuti plami topljena voska
i nadasve tužne misli zriju mi u glavi,
dok kopni mi otvorena vjeđa.
Ptica prhnu i uznemiri noć,
putnike iz daljine, iz svijeta zabranjena
pa pomače granice tmine,
nejasne obrise u kutku oka.
Nasilno u izbu upada zvuk kuhala,
zvižduk zarobljene pare ispod poklopca
i ne da misli na papir se primiti,
srasti sa zbiljom, živjeti poslije jutra.
Poti moja svagda, uranja u sne
koje ozari tek smijeh djece,
oproštenje koje stiže s raspela.
Nema buđenja!
Prst šutnje
Kiša ispire tragove
što me spajahu s dobrim ljudima.
Prst mi prekriva usne,
ubija me duga šutnja.
Svjetla me zasljepljuju,
zore vuku u ponore.
Blato je!
Kočim i nikamo ne mičem,
osim ništavilu.
Nema povratne voznice,
tako su me natjerali odlučiti.
Povukli su k sebi šake,
a ja sam ostavio prst.
Šutim.