Bijač Enerika

    Bijač Enerika

    Biografija

    ENERIKA BIJAČ, (r. Odak, 1940., Zavala, Dubrovačko-neretvanska županija), književnica i slikarica –  piše poeziju i prozu, književnu i likovnu kritiku, eseje i oglede. Slika akvarele na svili i ulja na platnu. Osnovnu školu završila je u Opuzenu, gimnaziju u Metkoviću,  diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Slavistici Hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti. Studirala je i francuski jezik. Živi u Koprivnici. 
    Bila je prva spikerica na Radio-Koprivnici (1967.) za što je prošla audiciju Radio-Zagreba. Radila je u prosvjeti u koprivničkim srednjim školama (1968.-1979.), u  novinarstvu u Podravskoj banci (1979.-1981.)  kada je bila i zamjenica predsjednika Društva novinara Bjelovarsko-bilogorske regije, u knjižničarstvu gdje je voditeljicom Studijskog odjela u Knjižnici „Fran Galović“ Koprivnica (1981.-1992.) te je bila i predsjednicom Društva bibliotekara Bjelovarsko-bilogorske regije i članicom Predsjedništva HBD-a u Zagrebu. Dulji niz godina bila je predsjednica Skupštine koprivničke Udruge za kulturu i umjetnost ”Nagnuća” te recenzentica i predstavljačica mnogih knjiga izdanih u Biblioteci „Nagnuća“. Sudjelovala je u povjerenstvu LIDRAN-a  za izbor najboljih radova učenika srednjih i osnovnih škola Koprivničko-križevačke županije, aktualna je predsjednica Povjerenstva za izbor najboljeg dječjeg putopisa i nagradu ‘’A.N. Gostovinski’’ na razini Hrvatske za koji natječaj provodi O.Š. ‘’A.N. Gostovinski’’ Koprivnica. Deset godina (2003.-2013.) bila je predsjednica Upravnog vijeća Muzeja grada Koprivnice (u sastavu kojega je Stari magistrat, Galerija Koprivnica, Galerija naivne umjetnosti Hlebine, Spomen-područje „Danica“ i historijska kuća „Malančec“). Utemeljiteljica je i u dva mandata predsjednica Podravsko-prigorskog ogranka DHK (2009.-2015.). Utemeljiteljica i predsjednica Neretvanskih pjesničkih susreta „Maslini u lice“ (2009.-), utemeljiteljica Dana Ivana viteza Trnskog (2010.),  utemeljiteljica Koprivničke Maruliane (2011.), predsjednica  Organizacijskog odbora Međunarodnog festivala književnosti „Galovićeva jesen“ (2010.-2014.) te urednica biblioteke „Rukopis“ i „Galovichiana“ DHK Podravsko-prigorskog ogranka (2010.-2015.). Članicom je Upravnog odbora DHK (2014.-2017.) i Povjerenstva za provjeru članstva i primanje novih članova (2014.-), Povjerenstva za književne veze (2014.-). 
    Članicom je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske,  redovni i počasni član Slavenske akademije književnosti i umjetnosti te glavna koordinatorica Akademije za Hrvatsku (sjedište Akademije je u Bugarskoj). Redovni je član ruske Akademije literarne dokumentaristike (ALD). 
    Sudjelovala je na više pjesničkih festivala u zemlji i inozemstvu. Antologizirana je, uvrštena u Hrvatsku književnu enciklopediju Leksikografskog zavoda  Zagreb i u e-Likovnu enciklopediju ekskluzivnog hrvatskog portala Akademija-art. Pjesme su joj prevedene na talijanski, engleski, bugarski (zbirka izabranih pjesama Zelena suza svemira), poljski, slovački, španjolski, ukrajinski i ruski jezik (zbirka izabranih pjesama Put ljubavi na prostore svemira).

    Nagrade  

    2008, Plaketa Grada Opuzena za izniman doprinos kulturnom životu grada Opuzena i njegovanju tradicijskih vrijednosti neretvanskog kraja svojim umjetničkim radom;
    2009, Plaketa Općine Slivno za značajan doprinos u kulturi i promicanju ugleda općine Slivno svojim književnim i slikarskim radom;
    2010, Medalja Grada Koprivnice za izniman doprinos u kulturnom i umjetničkom djelovanju i promociji grada Koprivnice u zemlji i inozemstvu;
    2011, Zbirka pjesama Riječ do riječi bila je nominirana za Nagradu ‘’Tin Ujević’’ ;
    2013, međunarodna Velika nagrada ‘’Leteće pero’’ za  sveukupno, i ukupno pjesničko djelo. 2013, ‘’Neretvanska maslina’’ za knjigu Odjek Neretve – za postignute visoke estetske i umjetničke domete u tematiziranju ekoloških pitanja te tradicijskih i baštintinskih vrijednosti. 2013, ‘’Vrelo nadahnuća’’ za pjesmu Zrno slano na Književnom natječaju duhovne poezije koji provodi Radio Ludbreg;
    2015. Zbirka pjesama Za križem bila je nominirana za Nagradu ‘’Tin Ujević’’ ;
    2016. Zlatna medalja Andreja Beloga za majstorstvo nasljedovanja tradicije klasične književnosti. Nagradu je dodijelila Moskovska organizacija Saveza pisaca Rusije. 

    Bibliografija


    Tragovi,  pjesme, (Borba, Beograd,1989.)
    Obnavljanje, pjesme, (Narodno sveučilište Križevci, 1994.)
    Put, pjesme,(“Animaton” d.o.o., Koprivnica, 1998.)
    Neka sve ostane, pjesme, (e-zbirka urednice Ane Horvat,  1999.) 
    Samo je beskraj kraj, pjesme u prozi, (Nagnuća, Koprivnica, 2001) 
    Školjka, pjesme, (Neretva, Zagreb, 2003.)
    U mogućem krajoliku, pjesme i slike, (MH Ogranak Koprivnica, 2006.)
    Riječ do riječi, pjesme, (DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2010.)
    Samo ljubav ostaje, autobiografska proza, roman, (Stajergraf, Zagreb, 2004.)
    Odjek Neretve, monografsko djelo, (MH ogranci Koprivnica, Opuzen, Metković, 2008.)
    Obala/La sponda, dvojezična pjesničko-slikarska mapa s talijanskim slikarom Ugom Maffiem, (Muzej Grada Koprivnice i DHK Podravsko-prigorski ogranak, 2010.)
    Književne refleksije, književna i likovna kritika, eseji i prikazi, (DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2012.)
    Antologija 20 Galovićevih jeseni, sastavila i uredila, (DHK Podravsko-prigorski ogranak Koprivnica, 2013.) 
    Antologija suvremene hrvatske poezije, sastavila i priredila, (Slavenska akademija  književnosti i umjetnosti, Varna, 2014. – na bugarskom jeziku)
    Svijet širokog dlana, izabrane pjesme i kratke proze (Alfa, Zagreb, 2015.)
    Zelena suza svemira, izabrane pjesme, (Slavenska književna i umjetnička akademija, Varna 2015. – na bugarskom jeziku)
    Za križem (Molitve za Luku),  pjesme, (DHK Podravsko-prigorski ogr., Koprivnica, 2015.)
    Mrvice na pijesku ili Dok vrijeme krotko odmara, (DHK Podravsko-prigorski ogr., 2015.)
    Put ljubavi na prostore svemira, izabrane pjesme, („Pablis“, Moskva, 2015. – na ruskom jeziku 

    Imala je četrdesetak samostalnih izložbi slika, (popraćenih katalogom), od toga nekoliko recentnih i 2010 retrospektivnu pod nazivom „Radovi“ u Gradskoj Galeriji u Koprivnici, te „U slavu vječne ljubavi“ 2016. u Galeriji „Blaženog Alojzija Stepinca“ u Koprivnici. Njene slike nalaze se u više galerija te u javnim i privatnim fundusima u Hrvatskoj i inozemstvu. Četiri slike autorice Enerike Bijač uvrstio je u svoju zbirku prof. dr. Antun Bauer te su izložene u župnom dvoru i dvorcu Golubovec.

     

    Izbori iz djela

    Izbor iz djela. 
    NOĆNI PRELUDIJ
     
    Hajde već jednom
    pusti samoću
    pusti slobodu da lista bez sjenke iznad sebe
    i okolo sebe. Pusti da bude širok glas
    da Zemlja drhti kao šiba
    neka se i trave pognu i kamenje ustukne
    od krhke snage koja se vječno giba
     
    Na stolu ne treba čaša
    uopće ne treba vina
    ali idi, molim te idi već jednom
    zagušit će me plima. Pusti samoću da kaže
    što ima kazati pa neka pjeva i neka plače
    baš kao nježna violina. Pusti da iziđe gore
    iznad najviših planina
    da izađe iz sebe sama
    baš kao Tin iz
    “dima bola u maglama”
     
    Hajde već jednom
    čuješ li? Idi
    da gradim most od mene do tebe, do tebe do njih
    do svih
    do svoda.
    Neka šikne voda kao gora
    ali nemoj mi gasiti radio
    molim te
    pusti neka ta prokleta violina svira
    a trag moj neka bude
    zvjezdana paučina
    između tebe i mene i njih
    i svih
     
    SUSRETI
     
    čije ljubavi u nama žive
    ljubljeni moj
    i tko se to u nama
    sreo
    čije se ovo ruke sapliću
    u jedno veče
    sneno
    tko ove noći traži
    svoje izgubljene
    boje
    da mirisi pepeljasto-roza
    u grozdovima
    zvone
    tko je to u nama savio gnijezdo
    kao ptica
    tko to u nama traži
    svoja prethodna
    lica
    čiji nam ovo dani prolaze
    i čije se usne u nama
    strasno ljube
    s kojih obala plovi ta sreća
    na neke obale
    druge
    čije se ovo oči gledaju
    i s kojih se izvora sjaj
    u naše zjenice
    slio
    tko je to nekada davno
    kao mi danas
    bio
    ako smo vječni putnici ljubavi
    ljubljeni moj
    ponesi samo to što su ove
    rime
    a ja ću kosu odjenuti cvijetom
    što sliči na tvoje
    ime
     
    OPET
     
    Otapa se led, okrugli dah
    oblikuje slike u blizini,
    u mome snu kruni se vrijeme
    od vatre i soli
    probuđene riječi –
    pogledaj – more gori,
    tamo u daljini sklapaju se vali
    voda i vjetar
    iz vremena školjki, biseri
    u riječi
    susret svemogući.
    Biser do bisera riječ s
    riječju se ljubi, vjetar i voda
    u kasno ljeto sunce
    prži u ovaj redak unosi
    plamen u glas.
    Čuješ li nebo kako umjesto
    na vodi u nama plima
    otopljena daljina
    u mome snu more opet gori
    voda i vjetar iz vremena školjki.
    OGRIJ SE RIJEČI
     
    Onijemilo od sudaranja 
    ovo je vrijeme rasapa
    zaboravljenog smijeha, 
    stiska ruke
    i riječi 
    kao kruh iz tople peći da grije 
    ogrij se riječi na riječi – zvijezdo 
    nad zvijezdama – ovdje na ulici 
    u mnoštvu 
    ti krušna, ti rajska 
    pod kapom nebeskom nasušna
    prolistaj kruhom i vinom 
    u ovom vremenu.
     
    U ovom vremenu sudaranja
    usahlog smijeha i potoka krvi
    ne vidi se.
    Sigurno je samo to 
    da je nesigurno 
    u ovom vremenu rasapa, utihlih
    riječi na sve strane bježe slova
    bez glasa riječ dobra 
    okovana
    u mučnom vremenu sudaranja.
     
    Ondje
     
    Svijeća za tebe i pod kišom
    gori govor kišom
    poput lišća na kiši plaminja
    čitav dan
    od jutra do večeri pod kišom
    rominja kišom
    plamičak tinja – govori
    to što riječ moja
    ne može. Ali ja vjerujem:
    doći će dan
    kad ćemo se sresti
    svi mili i dragi
    u vatri ljubavi.
    Vjerujem u ljubav što ne može
    proći, nestati, prestati
    ta čarobna svjetlost
    što u sebi nosi,
    daruje i kruži, križi i daruje
    sublimira Vječnost.
     
     
    (Iz  autobiografske proze, romana Samo ljubav ostaje, Stajergraf, Zagreb, 2004.)
    Ona je kriva za sve. 
    Ta bezazlena jutarnja kava koja  me budi i uvodi u dan osvijetli mi mnoge stranice života, i moga života, odnose koji su uspostavljeni ili koji bi mogli biti, događaje koji su me ispunjavali različitim emocijama i slutnjama, pa tako s njima korespondiram u razmišljanjima; ljude koje pamtim s pozitivnim ili negativnim predznakom ili one mimo kojih sam prošla, ili prolazim ne osvrćući se. Svakako i one koje volim, koje ću voljeti i sa druge strane kruga, tamo negdje iznad duge, iznad oblaka, ili u nekom dalekom zaljevu trećega neba, onoga koje zamišljam u boji modrog, zelenog i ljubičastog odsjaja.       
    Kažem ti: 
    – modro kao more, plavo kao nebo, ili baš kao oči koje su obojile moj život ljubavlju; 
    – zeleno kao kose moje najdraže rijeke, Neretve, dakako, ono zeleno koje je nada, i stvarnost što gradi mit od života u koji sam zaljubljena; 
    – ljubičasto koje je nedokučivo, neosvijetljeni prostor naše podsvijesti i  mistične vječnosti koja me stalno intrigira, čak i uz tu jutarnju kavu, dok se ishlapljuje u miris  koji me obuzme ugođajem i osjećajem da će dan dugo potrajati i bez žurbe razviti svu blistavost mogućnosti koje mi nudi i koje ću ja, odabirući ih, isto tako bez žurbe  provesti u djelo.
     
    – Eto vidiš! Čim počnem riječima, uhvatim sebe kako preskačem u boju. Stoga nisam sigurna koliko će ovo pisanje završiti kao knjiga, ili možda kao pjesničko-slikarska mapa koja raste bujicom u isti tren sastavljajući se po napuklim šavovima između pera i kista, – javlja se glasno Ona koja pripovijeda u ovoj knjizi i mene stavlja u dilemu.
    – Pa to nije ni važno, i što se sad na samom početku time opterećuješ, – uzvraćam hladno, naviknuta na njena problematiziranja.
    Ta podijeljenost u svakodnevnom životu koja me tjera iz jednog u drugo, koja me šalje iz kuta u kut da pred njom sagnem glavu, ipak sve objedini u cjelinu, dajući joj ime koje nosim. Usput mi ocrta lice i naličje, u vremenu ih promreška i proskita svoje kapi koje su u pljusak htjele. /…/
     /…/
    O kome ti to pričaš? – po ramenu me dotiče i opominje ruka moje majke Mande sa jednog od mnogih njenih portreta koje sam naslikala u snu ili na javi. Razmišljam nad tim pismom, nad svom tom dokumentacijom koju posjedujemo, najprije o tome  kome bi danas trebala neposlana stara pisma, kada sve vrvi od novoposlanih na razne adrese, koliko čitam u tisku, jer vrijeme prolazi, a «devijantnosti», ludosti, grubosti, okrutnosti i slični primjerci «etičnosti i moralnosti»  ponavljaju se na ovaj ili onaj način; jer ona učiteljica što je učeno zovemo magistra vitae, i nije baš učena kako su nas u školi učili, stoga što kronično pati od lošeg pamćenja.  
    I ne samo u našim krajevima.
    Miris kave smiruje moju zagrcnutost, gutljajem  nad ovim pismom, i širi mi obzor, a vrijeme od onda do danas, tih dvadeset godina zgusnuto je preda mnom u komadu koji bih mogla mrviti u mrvice, a onda bi svaka  analiza pokazala  kako svaka ta mrvica u sebi ima isti DNK – onaj iz Đukine rane koja ne može zarasti u našim dušama.* 

    Odjeci iz javnosti