Benković Peratova Silvija
Biografija
Rođena je u Zagrebu 29. travnja 1964. godine. Radi kao likovni pedagog u OŠ Kozala u Rijeci. Zbog raznih inovacija i originalnih projekata unaprijeđena je po drugi put u zvanje učitelja savjetnika. Voditelj je Stručnih županijskih vijeća za likovne pedagoge, mentor studentima Akademije likovnih umjetnosti, predsjednica županijskog natjecanja učenika osnovnih škola za likovnu kulturu.
Na slikarskoj sceni se pojavljuje 1990. sa skupnom izložbom u Malom salonu, a potom i samostalnom izložbom u Galeriji GEM 1994. Godinu dana kasnije objavljuje prvu zbirku pjesama “Mali veliki ljudi” u diptihu s vlastitim ilustracijama / slikama (ulja na platnu). Slijede nizovi samostalnih izložbi (petnaest) u čestom prepletaju s objavljenim knjigama (sedam) za odrasle i djecu: na standardnom hrvatskom jeziku i senjskoj čakavštini; od poezije do proze. 2003./04. je bila članica Upravnog odbora DHK u Rijeci. Od iste godine je stalni član urednišva “Književne rijeke” za poeziju. Idejni je pokretač i voditelj književne manifestacije “Susreti mladih pisaca i pjesnika” koju tradicionalno vodi već petu godinu. 2007. postaje član Organizacijskog odbora za književnu nagradu “Drago Gervais”. Organizira i vodi književne večeri, predstavljanje knjiga, postavljanje i otvaranje izložbi. Napisala je i objavila mnoge likovne kritike te književne recenzije. Uredila je i likovno opremila više časopisa i knjiga.
“Njene knjige su doživjele izvrstan prihvat, te se potvrđuje kao autorica vrhunske književne priče koja će trajati…” (Lujo Medvidović). “Njeno pjesništvo pokazuje istančan osjećaj za ekspresiju, značenje, tempo i ritam… daruje svježinu riječi obogaćenu poetski novim, još neotkrivenim izvorištima duha, vizure i izričaja…” (Leopoldina Veronika Banaš). “Za buduće antologije hrvatskog pjesništva 21. stoljeća ostaju Silvijine iznimno inventivne sonetne skladbe ommagea, kao i dragulji akrostiha šiklih iz pjesničkih versa Kranjčeviću, Matošu i Cesariću…” (Joja Ricov). Od proznih knjiga se izdvaja TETA koja “Čuva sjećanje na pretke, na ognjišta s kojih su potekli, na našu baštinu, o čemu autorica svjedoči beskrajnom jednostavnošću i vrhunskim izričajem…” (Đoni Božić). “Srkao sam je očima i uhom, kao igrokaze sočne, ambijentalne i psihološke teksture, scenografiju rođenu za ekran s riznicom dijalektalnog fonda čakavske ikavice Senja. Svezak je besprijekorno i povijesnica i autobiografski zapis…” (Joja Ricov).
Bibliografija
Objavljene knjige:
- MALI VELIKI LJUDI – zbirka poezije, Rijeka 1995.
- ZLATAK – zbirka pjesama za djecu, Rijeka 1997. – ZLATAK I ZLATICA, Rijeka 2007.
- JEDRO LJUBAVI – zbirka poezije, Rijeka 2000.
- SLAST PELINA – roman, Rijeka 2004.
- TETA – zbirka priča na senjskoj čakavštini, Rijeka 2004.
- BOJA ISTINE – zbirka poezije, Rijeka 2006.
Izbori iz djela
Posljednji dio poeme u akrostihu S. S. Kranjčeviću: 32 stiha (cjelovita: 116 stihova) iz zbirke “BOJA ISTINE”;
I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati
Kaljužina mrka curi, a ja se ne budim
Anđeli su konda pali… zar odjednoć ludim?
Da, ovako se barjak trese kad nestaje san
A ovako piše pjesan kad izdiše dan!
Pepeo, pepeo… ta posvuda je zgarište
Osvit jutra, smijeh i radost – čemerno morište!
Četiri su kraka križa na četiri strane
Ni jedan mi povezat ne zna ljudskije rane.
Eden se u cvijet zavuko – zadnje sveto mjesto
Šutnjom brani ognjište da ne bi glasan nesto.
Samotan je lepet krila kad zatitra sjajni
Ah, Golgota je pusta i vjetrić tamo tajni,
Moja bojna glasna tek ehom se negdje gubi –
Ubojici kažem: dođi, glavu mi odrubi
I posljednji križ mi stavi da ga mrtva nosim
Dođi tu pred ideale da te njima kosim
Evo ti i miso ova pa je baci psima
Al opet će ona svanut dok nas ovdje ima!
Lakoma su vrata moći žderačina pusta
Era puzi vjekovima pored gladnih usta.
Sve me boli, ko što čuješ, u grudima tišti
Velika je moja rana – to ideal vrišti
O, tko ne bi sumnjom kleko, nisam valjda čelik
Jao onom tko pomisli da je tolko velik!
Eli! Eli! Zašto me ostavi u svom paklu
Samu pored tolka svijeta na oštrome staklu”
U nizu dugih ljeta, u osvit krvne zgode
Misao me drevna dignu: Nije krv od vode!
Nježna budi, al i snažna ko mnogi ti preci
Ako ikad opet staneš, a ti sebi reci:
To je zanos, krilo duše koja naprijed žudi
Ideali nisu pali, to padaju ljudi!
Ulomak iz TETE
Iz posljednje pripovidi: Beli trag
Dolazin u Senj. Stojin na trgu. Gljedan u tetine puneštre. Sve su zaprte. Pogljedan u Dorinu kuću i vidin mirinu: goli zidi, brez krova i brez puneštrov.
Otpiren velika vrata u portunu, a vrata zaškripljedu. Nutrin škurina, paučina i prašina na škalan. Gren škalu po škalu i čujen tetu kako otpire gornja vrata i govori:
– Mića, si to ti? Si mi jopet došla?
Penjen se polako i za sobon ostavljan trag od postoli na beloj prašini. Škale škripljedu, cvilidu i stenjedu kaj da će se raspast. A ja gren i
gren mojoj teti. Otpiredu se vrata, jerbo ih ja otpiren sa svojin ključon. I vidin nju na hodniku u halji modroj na bele cvetiće, sedih vlasi počešljanih unazad…,
jerbo čelo mora bit slobodno. Moje čelo je visoko i široko. To ti je sinjal pametnih i dobrih ljudi… Vidin njezine lipe modro-zelene oči kako viridu kroz teške
podbuhle kapke. I čujen kako mi se smije kroz tanke usnice iz kih viridu beli (socijalni) zubi. I vidin njezino zdravo, crljeno, okruglo lice na kon nema puno crt. I
pružan ruke prema njezinin, a ona ih širi, širi i gre me zagrlit, a ja se bojin da će me ubost s iglon ku nosi u desnoj ruki… I ako me stisne, nabost ću se na druge igle
ke su joj zabodene na reveru od halje… I gren… I gren prema praznon hodniku u kome stoji samo moje sićanje… celo moje ditinjstvo… sva moja mladost i sva
njezina ljubav ku mi je dala.