Vranjić Golub Dragica

Dragica Vranjić Golub, pjesnikinja i filozofkinja (Split, 10.VII.1951). U Splitu je završila osnovno i gimnazijsko školovanje. Od 1971. živi u Zagrebu. Diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 1976. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala (1998) te doktorirala (2007) iz filozofije radom,Estetsko,intuitivno i imaginarno u pjesništvu Tina Ujevića. Od 1979-2015. radila kao leksikograf u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu.Objavljuje znanstvene i stručne radove u časopisima,  Filozofska istraživanja, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Republika, Dubrovnik, Nova Istra i dr., problematizirajući pitanja jezika, hermeneutike, pjesništva i metafore te povijesnoga svijeta pjesništva. Jezik kao povijesna tema ljudskog opstanka u mediteranskom zavičajnom iskustvu, u hermetički sažetim stihovima, podcrtava dijalektiku otvorenosti i zatvorenosti, “odmatanje zamatanjem” (Z. Mrkonjić, Školjka, 2003).

Autorica u suvremenom izričaju baštini i tradiciju hrvatskoga pjesništva (Drvo jezika, 2008), u sučeljavanju ljudskog i božanskog koje upućuje na metafizičku podlogu razgovora s Upraviteljem vremena.”  Stihovi su joj kao gnose ” (Đ. Vidmarović). Moć pretvaranja jezika u kruh svagdašnji, vrijeme u povijest kao metaforu svjetlosti koja je zavičaj i domovina. Imaginarni svjetovi pjesme nose zamah unutarnje strukture prožete svjetlošću koja je prohod riječi. “Poetska kontemplacija pjesnikinji svjedočenje je snage u jeziku”; ( cit.Ljerka Car Matutinović).  “Jeziče nasušni, kao što je kruh naš svagdašnji u kojemu je znamen” iz knjige Jezik jezika. Pjesnikinja (u suglasju s J.G. Hamannom) ističe da je “poezija materinski jezik ljudskoga roda”, jer pjesništvo pjevanjem rasvjetljuje bit opstanka, imenujući sudbinu opstanka u sudbini bitka. Pjesništvo kao jezik-govor, kuća je u kojoj stanuje čovjek u svom  zavičaju. Pjesništvo u autentičnom kazivanju doseže i daje jezik po kojemu je čovjek čovjek,  opstanak pjesništva opstanak je povijesnoga svijeta čovjeka. Pjesnikinja problematizira odnos pjesništva i filozofije (N.Nekić, Filozofija i pjesništvo, Tin Ujević).

Tijekom rada u  Leksikografskom zavodu  pisala je članke iz filozofije, književnosti, psihologije, leksikografije te povijesti umjetnosti  i dr., sa posebnim osvrtom na prikaz struke filozofija u enciklopedijskim i leksikonskim izdanjima LZ.   Zastupljena  u antologiji Krist u hrvatskom pjesništvu, Hrvatska književna enciklopedija, Panorami suvremenih hrvatskih pjesnikinja Književno žitie, 2022.   Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga filozofskog društva i Matice hrvatske.

Djela: (poezija) Vječno gledanje u san, Zaprešić 1992. (poezija) Okvir za pjevanje, Zaprešić, 1998. ( poezija) Školjka, Zagreb 2003. (poezija) Drvo jezika, Split 2008.  (poezija) Predriječ, Zagreb 2009. Filozofija i pjesništvo  (znanstvena studija), Zagreb 2011.(poezija)  Riječ za riječ, Zagreb 2018.  (poezija)Jezik jezika, Zagreb 2022.

Lit.: J. Fiamengo, D.Vranjić Golub, “Vječno gledanje u san,” Slobodna Dalmacija, 12.X. 1993; T. Maroević, D. Vranjić Golub “Okvir za pjevanje”, ibid. 15.X. 1998; isti, Baštinski zvuci u knjizi D. Vranjić Golub, Školjka, Zagreb 2003. Z. Mrkonjić, Odmatanje zamatanjem, Jutarnji list 1. VII.2003. N.Nekić, Svijet pjesničkog iskaza, Fokus, 12. IX.2003. Z. Penović, U riječ uronjena, jezikom preplavljena, u knj. D. Vranjić Golub, Drvo jezika, Split 2008  S. Begović, Melem svijeta, ravnateljica života, Vijenac, br. 412. 2009.N. Nekić, D, Vranjić Golub, Filozofija i pjesništvo, u Republika, god. 75,11/12, 2019.F. Nagulov, I poslije jezika jezik, Nova Istra, 3-4, 2020. Lj. Car Matutinović, Metafora svjetlosti ili oda jeziku, Vijenac, 9.XI. 2023.

 

iz knjige Predriječ

 

Jezikom omeđen more si,

kaplja thelosa

i sol počela.

Sjediš sa sobom

u valu putovanja,

razmičući zadnja značenja,

ufanja,

nebosklon nadanja.

Voda si plodna koja rađa predriječ

i sve je po njoj,

stup svjetlosni, potporanj,

sve stavljeno Pred,

da ti bude i da jesi po njoj.

 

iz knjige Riječ za riječ

 

Razgovaram s tobom jeziče

sjedim na žalu s naramkom riječi

i pitam te; kamo da ih putim,

u kojoj domaji dom da im gradim,

kuću u kojoj će biti

Riječ za riječ čovjeka.

Izgovaraš me

svojina smo vječite ogrlice

jezikorez razbarije povelje umne,

prilazim ti čistim riječima,

produžuješ me

odražavam se u tebi,

naviještaš mi procesije

u kojima sve će slaviti

ovu ravnotežu znaka

u kojemu se sastajemo,

slovo koje nas okuplja u jeziku jezika.

 

iz knjige Jezik jezika

 

Uspraviti ću te izgovorom

i više nećeš padati,

zasipaš me riječima

jezičnom domovinom neba,

pripravljaš za put

na kojemu ćemo se podupirati.

Što si mi dao u slovu,

ja sam ti vratila sobom,

usnim putokazom,

duhom na tvojim krilima.

Ove su oči zagledane u znak

jezika u jeziku ove putanje. 

Vežem smjerove,

berem konačno Tobom.

Jeziče, tvojim sam gradivom

s tobom raz-govarala.   

 

 

 

 

 

U sjemenu kucaš i moliš svetu vodu jezika

da te preplavi morem,

veslom što će udarati po tvojim rebrima,

širinama svih tvojih putovanja,

pomorstvom ribljih razgovora i šutnji

i tako dolaziš među svoje

i više ti nije odlaziti,

jer prepoznaše te na njihov način

koji razabire to more riječi,

središte vašega saveza.

I tako si s razlogom prispjela u prisnost nezaustavljivoga,

postankom od početka

u razgovor Sve-riječnoga u riječ odključanu.

Pozivam riječ da se razdijeli u

početak i završetak s iste strane puta,

Dalekosežni posija tu množinu

da progovori na mnoga usta,

posvećen put i usputni znaci

više ne rađaju iz mudrosna sjemena,

sada razdor raste u slovu,

vrt južine s ove strane svijeta

donosi sol na jezik i začin snova,

tako ti dosuđuju da je izgovoriš

načinom od kojega ne možeš odustati

sponom roda i čelom koje dodiruje svoju kolijevku,

odključavaš sve razloge, rastvaraš dlanove,

više te nema u nepotrebnim riječima,

hoću li te prepoznati? Evo, već listam tvoje oblike!

 

 

Predriječ

 

Jezikom omeđen more si, 

kaplja thelosa

i sol počela.

Sjediš sa sobom

u valu putovanja,

razmičući zadnja značenja,

ufanja,

nebosklon nadanja.

Voda si plodna koja rađa predriječ

i sve je po njoj,

stup svjetlosni, potporanj,

sve stavljeno Pred,

da ti bude i da jesi po njoj,

jezik budućega u kojemu obitavam,

načinom od kojega malo što preostaje,

pretječe me,

da svatko svojim putem ne udari.

Ti si rekao Riječ

i sve je po njoj postalo.

 

iz znanstvene knjige Filozofija i pjesništvo -Tin Ujević

(Naklada Bošković, Split, 2011)

 

“Poezija je materinski jezik ljudskoga roda” (J.H.Hamann). Pjesništvo pjevanjem rasvjetljuje bit opstanka, ono imenuje sudbinu čovjeka u sudbini bitka. Ako je pjesništvo nagovor samoga bitka i od njega bačeno u ljudski opstanak, ono “opstajući” potvrđuje sudbinu bitka i opstanka. Pjesništvo kao jezik-govor, kuća je bitka u kojoj stanuje čovjek dok čuvajući je sluša istinu bitka, raskrivajući tako i zavičaj bitka. U toj kući “nagovoren” od bitka pjesnik pjevajući jest pjevanje i ljudski opstanak pjevanjem. Pjesništvo kao nabačaj raskriva povijesnu bit  čovjeka, jer unaprijed određuje neko povijesno vrijeme, a kao ALETHEIA jest neskrivenost njegove istine kao filozofske istine. Vrijeme Ujevićeva pjesništva ukorijenjeno je u povijesnosti, jer kao budućnosno (iako uronjeno u trenutno naše vremenosti), ima sudbinu  pjevajućega bitka koji napredovanjem omogućuje  svjetsku povijest. Pjesništvo je ponovno događanje i novo rađanje svijeta, jer u intuitivnoj upućenosti i otvorenosti za tajnu, stavlja sebe i svoju istinu u djelo, u su-mišljenju s Heideggerom, o pjesništvu kao fundamentalnoj karakteristici umjetnosti, držimo da ono kao sabiranje povijesnoga svijeta u djelo, sačinjanje (Dichten) istine u kojemu se sastaju mišljenje i pjevanje, kao dva susjedna stabla sačinjanja, čovjek stanuje u govoru kao “kući bitka”.

Tajna riječi  sabire pjevanje i i mišljenje u jedno, pozivajući ih da dođu iz razlike i budu jedno; pjevanje. Ujevićevo pjesništvo (unutar pjesništva uopće) uznastojalo je u mogućem obzoru razumijevanja bitka, zaokružiti ontološki obzor, služeći se fenomenološkom metodom u otkrivanju smisla bitka. Unutar ovoga obzora, ovo pjesništvo nije neki “opisujući” neutralan primjer, već je, recimo to s Ujevićem, “mojstvo” i “mojbitak”.