Štahan Matija
Biografija
Matija Štahan (Zagreb, 1992.) magistar je komparativne književnosti. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom „Zašto je Jorge Luis Borges pisao o Janu Panoniju?“. Književne kritike i oglede o književnosti pisao je za više listova i časopisa (Vijenac i Republika), portala (Moderna vremena i Arteist) te emisija na Trećemu programu Hrvatskoga radija (Kozmopolis, Ogledi i rasprave te Diagnosis). Oglede o društvu i politici, kao i one o religiji objavljivao je za niz hrvatskih i stranih portala, a teme iz kulture i društva često komentira za radio i televiziju, gdje je redovit sudionik HRT-ove emisije Peti dan. Znanstvene radove objavljivao je u Hrvatskoj i inozemstvu, a sudjelovao je na više stručnih i popularnih skupova te tribina o književnosti. Poeziju i prozu objavljivao je u Alternatoru, Obnovi i Republici. Bio je književni urednik multimedijske umjetničke platforme FictionPlayGrounds i u Vijencu te je suurednik stranice za društvo i kulturu Heretica. Tajnik je Društva hrvatskih književnika.
Jednom sam bio hedonistički dinosaur
Ovo je najdosadnija priča na svijetu, jer ja sam jedan od najdosadnijih staraca na svijetu. Ja sam, naime, benzin – prerađeni komad dinosaurova fosila, derivat guste, teške nafte, i do maloprije sam počivao na dnu oceana. Jedina zabava bilo mi je promatranje mjehurića koji se raspršuju, poput paralelnih univerzuma koje Višnu luči iz svojih neizbrojivih pora. Tko želi slušati biografiju jednog fosila? No ipak, danas imam vremena, voda još nije zakuhala. Imamo još koje stoljeće, pa krenimo…
Poput Vlada Tepeša ili Nicholasa Flamela, predugo sam čuvao vlastiti život, koji se doista rastegnuo izvan svih granica pristojnosti. Mijenjao sam oblike, ali to sam cijelo vrijeme bio ja. Još jučer sam gizdavo koračao zemljom, mlad i drzovit, dok planet još nije bio star ni umoran, dok je Zemljom još vladala anarhija djetinjstva. I sȃm sam tada bio svojevrsni hedonist – uzimao sam ono što bi mi život pružio, volio sam sve što su voljeli mladi. Onda sam pogođen svemirskim kamenom u glavu i pao sam na dno mora, gdje je i otpočela moja kontemplativna hibernacija. Zatim sam u nizu milijuna godina polako promatrao razvoj biljnog i životinjskog svijeta u svojemu plićaku. Plićak je s vremenom postajao sve dublji, a ja sam tonuo u sve crnji mrak dok mi se pred očima nije posve smrknulo. Upao sam u nešto poput kriptodepresije, ništa mi se nije dalo raditi, pušio sam cigaru za cigarom i pio previše gemišta. Onda sam se pomirio sa svojom sudbinom i počeo uživati u pejzažima tame koji su se preda mnom mijenjali zapanjujućom sporošću – promjena se nije toliko odvijala u samome podvodnom krajoliku koliko u razvitku moje dioptrije sve do četveroznamenkastih cifri, zbog čega sam u zadnjih pola milijuna godina počeo nositi pepeljarke. Ali ako se duljina života mjeri događajima koji ga ispunjuju, ja sam, pa bio i bivši dinosaur, još uvijek beba.
U međuvremenu, svašta se izdogađalo: čovjek je izišao iz špilje; Platon je demonstrativno napustio pećinski teatar sjenki i na suncu malo došao do zraka; Gautama Buddha je, kao neki pilić, kljunom razbio ljusku na jajetu ignorancije i izlegao se iz slasti i masti kraljevskoga indijskog dvora u svijet starosti i smrti. Nazarećanin je kao teleportacijom, na opće čuđenje svojih učenika i pristaša, nakon tri dana nestao iz grobnice čiji je ulaz bio zapečaćen kamenom gromadom.
Svaki od njih pritisnuo je neki prekidač, neku sklopku: prvi je razlučio svjetlo od tmine, drugi je prosvijetlio sebe, a treći svijet. Svi izlaze iz tame neznanja, samosažalijevao sam se, samo ja tu ležim i lagano se dezintegriram. Ja, doduše, nisam kao oni, ni bog ni čovjek ni Bog i čovjek, ja sam puki umirovljeni dinosaur, bio bih i čudovište da se nisam sav preobrazio u smjesu nedefiniranog agregatna stanja i teško odrediva obličja (ovako si utvaram da sam ljepuškast, kao kakav markantni tamni cirokumulus, oblačak u kojemu su još pomalo vidljive blage, skicozne konture negdanjega rebrastog skeleta i čarapa sa zakrpama koje nosim zadnjih petstotinjak tisuća godina, jer postalo mi je zima za onaj dio tijela gdje su mi nekoć bile noge).
Kao da frustracija plutanja u prostoru i vremenu nije bila dovoljna, u sebi sam primijetio neke oprečne tendencije koje sam, nakon pomnog razmatranja, protumačio kao sukob dobra i zla. Bio je to duh vremena, počele su se osnivati neke religije, isprva sam mislio kako to nije za mene, ja sam staromodan tip koji nema volje za te pomodne novotarije… To je za mlade, ja sam ozbiljan bivši dinosaur, govorio sam si. Nisam postigao previše toga u životu, ali kosti su mi se već rasplinule kao da ih nikada nije ni bilo i stvarno nemam volje dizati se sa svojeg podmorskog naslonjača. U tome bih naslonjaču, naime, sjedio i stoljećima osluškivao frekvencije koje su mi morski valovi donosili kao kakvome potopljenom radio-odašiljaču. U strujanju morskom naučio sam razaznavati izvanvodeni govor ljudi, preveden u oceanske termine, koje bih si u glavi potom prevodio u dinosaurske… Najpogrešniji od svih filozofa bio je Wittgenstein. On je mislio kako nitko nikada nikoga ne razumije, čak i kada sugovornici govore istim jezikom, misleći da sve razumiju. Točno je zapravo da svatko svakoga uvijek razumije, čak i kada se govori različitim jezicima i kada se misli da se ne razumije. Osim, naravno, ako ga nisam krivo razumio.
Gdje sam ono stao?
Aha, da, u svakom slučaju, načuo sam nešto o mitologijama, pa onda i religijama, i malo sam naćulio nematerijalno uho. Biblija me posebno uznemirila, natjeravši me u krizu identiteta, jer sam se malčice prepoznao u onoj groznoj nemani iz Knjige o Jobu: „Pod lotosom on zavaljen počiva, guštik močvarni i glib kriju ga. Nabuja li rijeka, on ne strahuje: nimalo njega ne bi zabrinulo da mu u žvale i sav Jordan jurne“… Što ako je biblijski pisac mislio na mene, a ja sam toliko star, možda i načet Alzheimerom, da sam već zaboravio na svoju ulogu u povijesti svijeta? Ta zvjerka je zločesta, ali što ako sam se ja samo igrao – ako je zloća bila tek plod mladenačke besvjestice?
Ove sumnje označiše početak mojeg preobraćenja. Nisam više želio živjeti ovakvim životom i svim sam silama želio iskočiti iz ovog podmorja, kao kornjača iz svojega oklopa – ja, koji sam poznavao kornjače i prije nego što su dobile oklop, kao i zmije prije negoli su izgubile trepetljike, brontosaure prije veganske prehrane! Konačan put, istinu, a neki bi rekli i život, spoznao sam jedne večeri kada mi frekvencije doniješe riječi iz Ivanova evanđelja: „Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: Treba da se rodite nanovo, odozgor“…
E sad, ja sam bio rođen od tijela ali sam s vremenom praktički postao duh, no to nije bilo bitno. U tome trenutku važna mi je bila spoznaja da se valja ponovno roditi, izaći iz te vodurine koja me totalno nagrizla i kroz milijune godina pretvorila u živuću hridinu. Bio sam kao dijete u majčinoj utrobi koje žarko napustiti svoj skučen, taman, vodom ispunjen prostor! Slušao sam razglabanja o babičinu sinu Sokratu, porađatelju Misli, no trebalo mi je nešto bolje od toga, izlazak na kopno, psihofizičko rođenje. Shvatio sam da ne moram biti starozavjetni Levijatan ako ne želim; sjetio se kako diljem Zemlje postoje bezbrojni džepovi ukopani duboko ispod nulte točke nadmorske visine. Tamo bdiju stvorenja kakva je teško i zamisliti (kao što je, uostalom, možda malko teško zamisliti i mene), a koja samo čekaju svoj izlazak na vidjelo, do tko zna kada. Netko od njih će već popuniti prazninu koju ostavljam.
Jer, moj časak je kucnuo.
Osjetio sam pritisak, snagu koja me nezadrživo povlači van… U sljedećem trenutku već sam hitao mračnim kanalom prema bijeloj svjetlosti na njegovu vrhu ili dnu. Jurcajući, klicah: Evo me! Evo me!
***
Sada stojim na rubu. Opraštam se od vode, od Zemlje i svih njezinih čuda. Shvatio sam koja je moja – i svačija – svrha. Kada me pretoče u brzinu i lakoću, tada mogu spokojno nestati. Na benzinskoj na Langiću toče me u spremnik jednog automobila čiju marku odavde ne mogu vidjeti. Dajem sebe za drugoga… Ima li veće sreće?
Jednom bijah Schrödingerova mačka
Pa što onda? Samo se na svaki način,
bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje.
I tome se radujem, a i radovat ću se.
(Poslanica Filipljanima 1, 18)
Jednom bijah Schrödingerova mačka.
Isprva bjeh mu draga, vrlo draga,
al’ onda dobri Schrödinger,
u trenutku slabosti,
iz drevnih nekih knjiga
mračan zaziv usp’je nabosti
i u svoj laboratorij
dobri Erwin zazva vraga.
Mene zatim zatvori,
na trodnevni moratorij.
Al’ tad k’o i drugi Fausti,
kad mijaknuh gladan,
svladan grižnjom savjesti,
moj Erwin tužno zausti:
Nisam trebao zatvarat’ svoju mačku;
k’o i drugim Faustima
i meni tako isto,
nezgodnu spačku
pripremi Mefisto!
Ali tad bje kasno,
jer i Erwinu je jasno
da pogodba koju je sklopio
o zemnoj slavi
zahtijeva mačju žrtvu,
čekiranje –
hoće li me zateći živu, ili mrtvu?
Erwine, Erwine!
Bolje da si me uškopio!
Zatvorio si me u kutiju
gdje inače sam mokrio,
hermetičnim poklopcem
kutiju si pokrio.
Moj život i smrt
u kutiju outsorceao –
pustih da se dogodi,
ništa nisam forsao.
Igraš se životom
k’o Frankenštajni, Šolemi,
kamen mi na grobnicu
navaljao si golemi.
I sad u kutiji snijem-bdijem.
Kao pod hipnozom,
opijen bozom,
unervožen narkozom,
gledam priviđenja.
U tihoj grozi.
Preda mnom strani bozi.
Kutija se mijenja.
U trenu gnoze,
na rubu apoteoze,
motrim metamorfoze:
skokove kvantne,
vrlo šarmantne,
k tome dijamantne:
gledam, gledam, gledam kvantne skokove –
u halucinantnoj kutiji
doživljavam šokove.
Pusa od homunkulusa,
priviđenje kaže.
Zatim stižu novi dusi,
to je smjena straže.
Al’ ne lezi, vraže!
Da porazim vraga,
skinuh masku
Velikome Prasku
i rekonstruirah odnos snaga
u prvotnome Časku.
Tada začuh da me traže!
Gotovo sam utvara,
kutija se otvara.
Izbija svjetlo.
Kozmos je sabijen,
u kutiji pribijen.
Božansko podrijetlo
sȃm sebi stvorih.
Svemir bje slomljen,
pripitomljen i zatomljen
sve do atoma –
ja se preobrazio,
Erwin prenerazio.
U meni vidje fantoma.
Sred kutije od pijeska,
eto rajskog bljeska!
Bilo je kasno
i, istodobno, rano.
Ja mrtav i živ, simultano.
Sva sam protuslovlja spleo,
sȃm sam sebe sreo.
Sve je jasno:
studeno i vruće,
u izgnanstvu i kod kuće,
doživjeh uskrsnuće.
Jednom bijah Schrödingerova mačka.
Ali Erwin postade lud.
Ja pak svemoćan.
Što nam još ostaje?
Samo Posljednji sud.