Gjerek Anica

Gjerek Anica

Biografija

Anica Gjerek rođena je 1935. godine u Koprivnici. Magistrica je ekonomskih znanosti. Objavljivala je u mnogim časopisima. Zastupljena u lektirnom izboru za osnovne škole, u čitankama i antologiji bajki. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske Ogranak Koprivnica.                                           

Živi i stvara u Koprivnici.

Bibliografija

Objavila je roman „Svjetlosni dar tišine“ („Naša Djeca“, Zagreb 1994.), te „Kristalni šapat“   ( „Nagnuća“, Koprivnica 2001.) i zbirke pjesama „Molitvena ruža“ ( „Feletar“, Koprivnica 2001.) i «Račun srca» ( Ogranak DHK Rijeka, 2007.). Sa svojom kćerkom Majom Gjerek objavila je zbirku pripovijedaka „Nove krilate bajke“ („Zagreb“, Samobor 1990.), roman „Srce sfinge“ („Globus“, Zagreb 1993.), zbirku novela „Zvjezdana košulja“ („Alfa“, Zagreb 1993.), roman za djecu „Bijeli Dimnjačar“ („Znanje“, Zagreb 1997), koji je nagrađen 1999. g. u Italiji međunarodnom nagradom zemalja Alpe-Jadran, zlatnom medaljom za književnost, te zbirku bajki „Ljubičasta kruna“ („Znanje“, Zagreb 2001), dvije kazališne predstave „San o Žar-ptici“ (Matica Hrvatska , Ogranak Koprivnica 2003) i „Bijeli Dimnjačar“.

 

Napisali su o njenim djelima:

Autorica se prepustila meditiranju o životu, ljudskoj sudbini, o spokojstvu i sreći, o eteričnom svijetu koji egzistira paralelno s ovim fizičkim, ukratko o svemu što ide više ili manje u duhovnu sferu života. Usudio bih se reći da je u tome autorica u punom smislu uspjela. Ovaj dnevnik ne podsjeća toliko na romane klasičnog „tijeka svijesti“ kakve susrećemo u Virginije Wolf, Gertrude Stein, ili Marcela Prousta, ali daje presjek duhovnosti jedne žene koja svoje sklonosti meditiranju u duhu kršćanstva zna obući u decentno literarno ruho i koja svojim metafizičkim razmišljanjima zna podati određeni kredibilitet. Čvrsto vjerujući da postoji pluralizam književnog senzibiliteta i da ima ljudi punih čeznje za beskrajem, neograničenom ljubavi i dubljim spoznajama, preporučujuem knjigu Anice Gjerek „Svjetlosni dar tišine“.
 

Dr. sc. Ivo Zalar

Riječ je naime o meditativnoj prozi ukotvljenoj u nadahnuću duhovnim vrijednostima više nego li u konkretnim zbivanjima stvarnoga života, premda je oblikovana kao dnevnički zapis s ulomcima čisto realističkoga obilježja. Namijenjena zahtijevnijem čitatelju srodne duše pripravne da odgovori na slične duhovne vibracije kakve su i autoricu potakle na pisanje, knjiga „Svjetlosni dar tišine“ samosvojna je i osebujna pojava suvremene hrvatske proze.
 

Mirjana Jurišić

 

Likovi dakle dijele različite stvarnosti, a ova monološki determinirana proza mjestimice se doima poput ispovijesti. Ako se prisjetimo da ispovijed kao neka vrsta usmenog žanra jamči tajnu, obvezatnost na istinu i, u krajnjoj liniji, vjersko očišćenje-nije teško povezati je sa svojevrsnom autobiografijom. Autorica je ostala dosljedna sebi otpočetka do kraja romana želeći potvrditi svakom rječju kako se samo putem nježnosti dopire do duše, te izrazivšvi svoj osjećaj zadovoljstva i mišlju: „Naši su nam anđeli pomogli da u borbi sa svijetom sačuvamo svoja srca.“
 

Diana Zalar

Pred takvom se ozbiljnom pojavom zaustavlja danas pjesnikinja Anica Gjerek, s ponovnim upozorenjem da pisanje pjesama nije dokona razbibriga za naivne sanjare i nepopravljive romantičare, koji su previše olabavili svoju vezu sa stvarnim životom, kao što to najčešće misle oni koji se smatraju trezvenim realistima, a zapuštaju ili sasvim propuštaju upoznati vlastiti život u njegovoj srži. Moglo bi se reći da je ova knjiga i svojevrsni intimni atlas jedne ženske duše.
 

Božidar Prosenjak

„Bijeli Dimnjačar“, filozofsko-poetska je priča o smislu postojanja, razlozima življenja i spoznavanja samoga sebe, a time i svega što nas okružuje. Mladom će se čitatelju koji ga pročita temom nametnuti usporedba s glasovitim Saint-Exuperyjevim „Malim Kraljevićem“ koji se možečitati i u mladosti i u odraslo doba, a tomu je tako i s „Bijelim Dimnjačarem“. Vrijednosti knjige prepoznao je Ocjenjivački sud natječaja „Parola senza frontiere“ ( Riječi bez granica) što ga je za 1998. raspisala Zajednica Alpe-Jadran, proglasivši je najboljom među tekstovima pisaca iz Slovenije, Austrije, Italije. 
 

Maja Matković

Izbori iz djela

RAČUN SRCA

 

Jutros su zlatna zrna sunca

Rasuta po cvjetovima,

Kao da mi anđeo šapće u glavi –

Neka ucrtam u sjećanje

Nasmiješena lišca tratinčica u travi.

 

Jer ništa, ni najsićušniji dijamant,

Ni gram čistoga zlata,

Nećemo ponijeti sa sobom,

Ništa teže od uspomena,

Do nebeskih, zlatnih vrata.

 

Bez svega se tamo ide,

Osim onog što u zavežljaj srca stane,

I u bijelu jabuku memorije

Koja se u duši njiše,

Te nasrtajima svijeta odolijeva,

Čuvajući sve naše dane.

 

Po sjećanjima, bit će nam i suđeno,

Onoga dana kad će se odmotavati račun,

Na kome je točno ispisana priča cijela –

Zbroj i odbitak naših dobrih, i loših djela.

 

Vrijeme je u nama zgusnuto,

Sprešano poput cvjetova svih naših

Zlatnih ljeta i bijelih zima,

Koje će vječnost jednom otvoriti

Svojim kristalnim, nježnim prstima.

 

Jer svako biće u sebi iskreno zna

Račun svoga srca,

Koliko svjetlucavih trenutaka treba,

Naspram onih tamnih,

I hoće li njihov sjaj biti dostatan

Da obasja naš put do neba…..

 

 

 

DAROVANA PODRAVINA

 

 

 

Kada Bog dijelio je rodnu grudu,

Rekao je: « Podravinu lijepu

U naslijeđe ću vam dati,

Marljivi ste, kao djeca blagi,

Dragi moji, sjeverni Hrvati.»

 

 

 

I otad u srcima našim

Ljubav za te kao Drava drevna teče,

Lijepa si nam u haljini od smaragda,

Okićena dok si zlatom zrelog žita,

I kad vjetar kosom Bilogore šeće.

 

 

 

Rađajuć se na toj sretnoj grudi,

Darovi nam s neba duhovnosti stižu,

Slikari se, stoga pisci, i poete,

Kao ruže van vremena, u djelima svojim,

Prema nebu i u vječnost dižu.

 

 

 

 

AKROSTIH

 

Kad si mi donosio

Poljske cvjetove

I punio ladice

Radnog stola

Zlaćanim mirisom grožđa

I rosnim jabukama

 

I probudio me

Iz ravnodušnog sna,

Kad si me,

Kap po kap

Toplim riječima

Umivao,

 

Da zemaljsku kuglu

I pol, proputovao si

Hodajući, za mojim

Koracima,

Kad si govorio,

I da ćeš uz mene

Uvijek biti –

Šaptao pogledom,

Znati te, bila je divota.

 

Tako davno,

A još jučer, kad

Postao si, neprimjetno

Jedan od najljepših

Stihova,

Akrostih

U knjizi mog života.

 

 

 

NAJVEĆI UMJETNIK

 

Sve prožima njen dah

I sve je povezano,

Isprepleteno bezbrojnim

Nitima ljubavi.

 

Biljke i životinje,

Ljudi i anđeli,

Vatra i zrak,

Zemlja i voda

Ne vidljivo grle se.

 

I ono što je korak

Ispred, brine

O onom iza sebe,

Krhkijem životu.

Djeca koja miluju

Životinje, ljudi koji

Čuvaju djecu,

Anđeli u ljudskom srcu

Griju ljepotu.

 

A Onaj koji plete tu

Čarobnu čipku

Jedini pozna ideju

Po kojoj je gradi

I pazi, da sve bude u skladu

Duša života i njeno tijelo,

Jer život je Njegovo

Umjetničko djelo.

 

 

KAJKAVSKE ROŽE

 

 

Kopači so čist z ranja došli,

Napol smržnjeni,

Z nog so popili malo žganjice,

I fletno se prijeli

Motik i lopatice.

 

Do desete, na vrh so zišli,

Fanj črevca je bilo posod,

A zemla po prav trda.

Gda so se z brega spuščali,

Grudevlje so razbijali,

Kak sohe soze, zmišlenoga brda.

 

Potem so sira z vrhnjem i

Špekom fruštukali

Napili se vina, malo spominjali.

I nazaj se na kopanje zbrali,

Jen dva, jen dva

I tak se do vrha.

 

 

Pred večerje, se so zgotovili,

Prijeli se jela

Bormeš i popili,

A gda su zapopevali,

Na trud so vre i pozabili,

Ter z pesmom, domaj se razišli.

 

 

Gda Bog je blago

Z neba gledel

Te može hrvatske,

Trudne i poštene

Kaj cvetu jim

Spod kože, kajkavske rože,

A kolajne so im zvezde,

V rosi vmivene.