NESANICA A LA VELIBOR ČOLIĆ
Noć i nesanica,
njezine tamne patologije – očajno analiziranje mogućih ishoda situacije,
stalno šetkaranje, plod savjeta o higijeni spavanja.
Dobro bi došlo jedno majčino „smijeri se“,
izgovoreno gotovo vještičjim glasom, s izrazitom hrapavošću.
Pokušaji pomaka koji promašuju metu,
zvuk s televizije komšije sklonog kasnom lijeganju jedini prigušuje nemir,
jedini odaje dojam da makar netko ne liježe u 9 kao sva bulumenta ostarjelih baba i djedova sapetih mrežama slavonske dosade i jednog te istog.
Fluidnost mokraće,
začudo izostanak crne žuči,
no više ne tražim potvrde melankolije.
Svi dijelom istog broda,
iste panonističke vode kopnjenja,
povezani kao žice na dalekovodima,
čija je izdržljivost testirana nedavnim nevremenom.
Kuće se nisu zapalile,
ali su duše u kućama većinski sagorjele.
PATETIKA I SVIJEST O PATETICI
Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu. To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćući isprekidane riječi o vjernosti. Bilo mi je osamnaest godina i priroda me odbijala, jer sam grešno prekinuo vezu ljubavi.
(Ivo Andrić: Ex ponto)
Ugasle mladenačke prazne nade,
od ljubavi do mržnje u proljetnom danu,
voda je potekućila sve, tvoje suze
samo su otisak traume što odzvanja u glavi kao zvuk motora glisera.
Razdijeljena intima, preobrazba odnosa iz privatne stvari u javnu,
obrnuta sekularizacija, no privatno naleže teže na srce od javnog.
Čega se sjećaš,
čega se sjećam,
nekakve tužne slavonske ravnice,
otežalog patosa nasipa,
tvog lica obasjanog suncem kada je naišao prijatelj iz djetinjstva (amalgam radosti u proljetnom danu),
idealizacije potpomognute tvojim majčinskim instinktom,
sakrivene tvoje nutrine,
ruža koji nije izbrisan poljupcem,
a uzeo si ruži mjesto na kom je bila,
tvoje nesreće koju nisam vidio od svoje sreće,
moje nesreće koju nisam vidio od svoje sreće.
Nemojte se ljubit, pijte, norijada je,
da je bar znala da smo ispijali gorku žuč rastanka.
Kao da ničega nije ni bilo,
zaborav briše sve,
sramotna patetika ili je pak poezija patetika uma.
Kakva je ovo pričljiva pjesma?
Nema poezije u pričljivosti.
This confession has meant nothing.
GRAFITI OGLASI
Ljubiti dno u vertikalnoj podjeli na ljubavnom tržištu,
nešto poput: Greber i Gopa traže curu.
Sedefaste boje svih kuća istih u svojoj gradnji,
vječno ponavljanje istog u Panoniji: voda stajaćica.
Genette – vrijeme teksta ide, vrijeme priče stoji,
sve dok najjača kosačica stvari ne dovede do ništenja.
Društvo natkriljuje svaku individualnu biografiju,
kozmički poredak đukabegovićevskog usmjerenja ustupio je mjesto drugim patologijama,
nešto poput shizofrenog krupnog susjeda,
no kao da je bitna vrsta,
prokleto „može i ne mora“.
Republika 9-10, 2024.