Tomislav Domović rođen je 1. VIII. 1964. godine u Zagrebu. Poeziju objavljuje od sredine osamdesetih u gotovo svim relevantnim časopisima na području bivše države te višestruko u uglednoj emisiji „Poezija naglas“. Vodio je zagrebačke književne tribine, uređivao rubriku „Prvotisak“ u Slobodnoj Dalmaciji te kao urednik potpisao više prestižnih pjesničkih naslova u izdavačkoj kući „Perun“.
Kao mlad brzo se afirmirao te je bio jedan od najnagrađivanijih mladih pjesnika u SFRJ: 1. nagrada„Mak Dizdar“, za rukopis, 1985.; 1. nagrada „Mladi graditelj“, 1986.; „Goran“, najbolja rukopisna knjiga, Goranovo proljeće, 1987.; „Pečat varoši sremskokarlovačke“, „Heretik na 10 načina“ najbolja knjiga autora do 30 godina na prostoru bivše države, Brankovo kolo, 1988.; 1. nagrada žirija i publike na „Festivalu jugoslavenske poezije mladih“ u Titovom Vrbasu, 1991.). Kritika ga svrstava u sam vrh tadašnjeg jugoslavenskog mladog pjesništva.
U samostalnoj Hrvatskoj odlikovan je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi kao najmlađi književnik u državi, a 2017. dobitnik je Maslinova vijenca na manifestaciji Croatia rediviva. U Rumunjskoj je 2019. prvonagrađen na međunarodnoj manifestaciji „Vrata poezije“, a za zbirku „Slava“ 2025. književnom nagradom „Antun Branko Šimić“ koju je ustanovilo i koju dodjeljuje DHK HB.
Pjesme su mu uvrštene u čitanke hrvatskoga jezika i zastupljen je u brojnim panoramama i antologijama suvremenog pjesništva od kojih valja izdvojiti Maroevićeve „Uskličnike“, hrvatsko pjesništvo 1971-1996., (od Šopa do Domovića), a poezija mu je prevođena na nekoliko svjetskih jezika. Do sada je objavio 20 samostalnih zbirki, a osim poezije piše i objavljuje osvrte, kratke priče, dramske tekstove i filmske scenarije koji su stimulirani od strane HAVC-a te se dva od njih nalaze u fazi razvoja projekta. U suradnji s Biserkom Goleš Glasnović priredio je i objavio antologiju hrvatske antiratne poezije „Cvrčci u trubi“.
O njegovoj poeziji objavljeno je pedesetak kritika i sijaset popratnih tekstova iz pera eminentnih prosudbenika: Dubravko Horvatić, Ante Stamać, Boris Maruna, Tonko Maroević, Luko Paljetak, Ivan Pandžić, Zdravko Zima, Božidar Petrač, Sead Begović, Hrvoje Pejaković, Biserka Goleš Glasnović, Ljubo Pauzin, Ivan Božičević, Milan Maćešić, Krešimir Bagić, Miljenko Jergović, Irena Matijašević, Davor Šalat, Darija Žilić, Franjo Nagulov, Alen Galović, Nada Đerek, Dragica Užareva, Saša Radonjić, Davor Ivankovac, Marija Pavković…
Živi i stvara u Karlovcu kao samostalni umjetnik.
Izbor iz djela
Heretik na 10 načina
(SKUD “Ivan Goran Kovačić”, Zagreb, 1987.)
obnaženi brontosaur
kažu da sam lud kada haklam slezenu
za nadstrešnicu psychodelica
i stavljam stih kao čep u šupak štampane pločice
nisam znao kako se jauče
a oni su se divili mojoj hrabrosti
prizivali udovicu smrt
gentlmenski ljubio sam ruku polipa
tehnički dotjerano do istjerivanje sline
a oni su se došaptavali čudeći se mom junaštvu
kao daje svaki moj prst mali nikola šubić zrinski
otpuhnuo sam pjesmu i maglu s pola snage
ali nisam uvježbavao duhačku dionicu V. simfonije
jer kad čujem lovački rog nervozno palim cigaretu
za cigaretom
i rastu mi lisičje uši s ugrađenim mikroprocesorima
očito je da pjesma pisana na ovaj način zastarjeva
prije nego što je završena i da nisam prototip
novog duha
već brontosaur u cajtnotu
Junačke pjesme
(Narodna biblioteka Danilo Kiš, Titov Vrbas, 1991.)
Onima koji iščeznuće shvaćaju kao prolaznost
o
drugačije sam te zamišljao
Geo moja
još dok sam se spremao sići pod tvoj kišobran
(istina jest da bila si isto tako elipsasta)
prstima mogao sam napipati tvoje bilo
(isto tako poplavljenu)
dahom sušio sam koru i još dublje
ulazio u slivove tvojih rijeka no ribe su imale
veselije oči
drugačije sam te zamišljao
žene su blago ispirale kotlove
muškarci kušali mlačnu rakiju
i djeca objahivala kolica
prodavača sladoleda
bio sam tad zračna struja
djevojkama škakljalo u njedrima
bio sam potpala
i polinezijski kralj
odjeven u palmino lišće
vidio sam te kao veliku postelju
mirisnu bijelu i meku
i dan u kojem zaboravljeni postaju Netko
vidio sam te kao noć obrubljenu sa sto tisuća svjetionika
i mislio Geo draga da ćeš
ostati veliki grozd od sokova što se cijede niz oluke
te da ćeš neumorne kiše i mrtve riječi
potopiti u ocean i pustiti da se napokon u šutnji
desi bljesak
i sve huškače proguta usuda gnjev
Molitva
stranci ulaze
razmijenjuju me kao sedmicu
tref
u igri u kojoj netko mora
ostati magarac
a moje uho Modra je spilja željna riječi
pokrij me tijelom
kao korov crne tulipane na zemlji
otetoj od vode
dok u dugim sjenama
planinarkama trasiram put
praćke se na međama zatežu
bira se najteži kamen da zatvori gorsko vrelo
i traži se izvor vatre
dostatan za paljenje
sjenika i knjižnica
stihija drobi kamennce u bubregu
i žučnu vrećicu
napuhuje
uho začepljuje
dok u dugim sjenama Modra spilja se zatrpava
i valovi odbijaju se o neko
sretnije stijenje
široka srca dajem oprost
i u ruševinama nadopisujem pjesmu
pokrij me tijelom
kao korov crne tulipane na zemlji
otetoj od vode
spali me
pepelom ugasi buktinje
nek se rasprostre velika noć
u tišini
u pomirenju
ljeto 1989.
Živo blato
(Durieux, Zagreb, 1992.)
Budućnosti, daj da te ljepše slutim
moje ime Hrvat strpljivo vježba opstanak
i limenom vjetrokazu navrh krova pravi društvo
zaurlala je ratna oluja
zvijerima podvila rep
pticama uskratila pjev
i lišće ustreperila pred lom
dok despoti mojom pečenkom se slade
i kućni čuvar lajući na mjesec i zvijezde mirno odlazi u smrt
dok anđeli zaboravljaju na ovaj kutak svijeta
i seljakovu muku odnose gusjenice što nikada leptir neće biti
moje ime Hrvat i moj šljivarski nagon vježbaju opstanak
limenom vjetrokazu navrh krova prave društvo
čekajući da se vjetar okrene
kolovoz 1991.
Na položaju
brda se tresu
drhtim sav
što više reći o tom ratu
možda samo
vrući metal otjerao je ptice
pustoš zaudara
svi voljeni bistra su slika
prst na okidaču čvrsto mi drže
23. kolovoza 1991.
Pismo poginulog ratnika
Dragi moji!
Ovdje je neizmjerno hladno i mračno kao u pećini
nekoj nestvarnoj. Hvala Bogu, ne osjećam bol.
Samo drhtavicu strašnu i do kostiju studen.
Do duše studen.
Dragi moji, ja ne žalim ni za čim ako je vama
sada dobro. Kratko je trajalo,
no bio sam tu svakim svojim člankom i svakim okom vidio sam
dvostruko više svjetlosti od nekoga kome život
trne od sjene do sjene.
Dragi moji!
Ne činite ustupak mojoj samoći teškim suzama nakon teška sna. Živite! Živite kako
bih ja živio da sam živ.
Kao ptica što zazire od kaveza.
Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati.
Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad ne biste uspjeli
zavoljeti još nekoga.
Meni sličnog.
Od mene različitog.
Svejedno je
jer bez ljubavi samo smo šarene omotnice
i prvi krug do pakla. Zasigurno će trešnja
procvjetati i bez mene. I bez mene
brat ćete krupni plod. Kad vam se sok
razlije ustima i kad majka iznese
toplu savijaču, zaustavite nekoga, bilo koga,
darujte ga. Pokažite mu krasno drvo
sred djedova dvorišta
i samo recite:
Ne bojte se šuštanja!
To naš dragi u korijenu tešnjinom
spava.
Budućnosti, daj da te ljepše slutim
Perun, Zagreb, 1996.
Hrvatska
kad te pogledam na zemljovidu
pomislim
oh
kako si tanka
kako si uska
kako si mala kao zmajev naprstak
kad pogledam tvoje vitičasto tijelo
pomislim
tko te takvu može sačuvati
uistinu te zaslužuje
kad te dobro pogledam
u oči tvojeg mora
u uho tvoje zemlje
u krvotok tvojih rijeka
znam
da ću umrijeti u pijesku tvoga jezika
studeni 1994.
Noć zaborava
Ating, Zagreb, 1992.
PATNJA
svake inke imaju svoga pizzara
koliko god blaga i blagodati stvorili
toliko ih oni začas mogu uništiti
svijet oko mene pati
ja to osjećam blistavih očiju
ja to osjećam u jutrima kada sunce budi lažnu nadu
ja to osjećam čak i kada izgledam najbešćutniji
pljačkaše usrećila bi moja suza
i moje preminuće bez oporuke
premda svijet oko mene pati ne želim da moja bol bude
primjetljiva poput svačije
jer i to je samo dio zemaljskog sna
VJEKOVIMA JE TAKO
što legije izgaze to priroda ne popravi
kud je mač zašao tu nitko ne pjeva
kad se mora ustalasaju u bijesu moćnom
i kad obzor od dlana se miče
kad price pitaju
a vatre vitlaju
i kad strepnja pretvara se u strašni muk
sudnji dan je blizu
što vojska posije to ne proklija
gdje je čizma kročila tu pepeo umjesto snijega sipi
Pozornica čežnje
Aurora, Zagreb, 1993.
PRIZOR TREĆI
vlažno sijeno suši se na suncu
djed brusi kosu
povremeno potegne iz boce i rukom potjera
muhe od znojna čela
baba slaže jelo i zaziva me
u vinogradu već puna trbuha ležim
u polusnu
mislim kako baba i djed žmiču se od rada
i kako težak je život na selu
i ništa mi se ne da
i ništa mi se ne da
Službena verzija ljubavi
Perun, Zagreb, 1995.
Pjena velikih valova
na primjer
stvari kao pokolj kod Little Big Horna
činile su ti se neponovljive
dok si trgao mrak paljenjem petrolejke
i uz vruću jutarnju kavu prelistavao
stranice modnog žurnala
usput guleći naranče kao privid topline
zvončićima tijela mađijao si se uz škripu kreveta
i na oštrim okukama pokazivao kako bijes može splasnuti
samo ako postaneš bog
i potisneš mržnju
na primjer
činilo ti se nezamislivo
da u plemenima tražiš nekoga tko će te razumijeti
i tko će poznavajući more i ocean
u tvojim očima prepoznati pjenu velikih valova
činilo ti se nemoguće
da ćeš ikada
mirno ispijati pivo
bubriti od snage i želje
imati odnošaj u liftu
i naposljetku
kao vođen na ogrljku
hodati ramekšanom zemljom
činilo ti se nemoguće
i posta nemoguće
Zla krv
najbolje je imati svoje atomsko sklonište
svoju grijanu armiranu zemunicu
prenijeti u nju milijun konzervi
i tisuću knjiga pa kao Noa ili Mel Gibson
čekati neminovno
svakako uzeti zapise o Sibiru i Manjači
o Dachau i Golom otoku
o Jasenovcu i Jazovki
o crvenom afaltu u Memphisu
kako bih se mogao prisjetiti
kakva je to bila rasa s kojom sam živio
i ubijao svijet
najbolje je imati odstupnicu
ionako će se Siam i Dinara pomaknuti
tek za nekoliko milijuna godina
vjerojatno će mi nedostajati
nekadašnji Zagreb kojeg sam nekada volio
nedostajat će mi ptičje sjene u granama
dok se sunce nadimlje uzimajući zalet
ostat ću prikraćen
za sječimice okrenute komadiće
prozirnog akvamarina
i premda znam da više neću nad Kupom
zabacivati ribičke štapove
najbolje je skloniti se
prije nego me sklone
nosit ću timpane u srcu
i istrošenu čegrtaljku u ušima
nestajući u betonskim kolibama
sanjati ljubav koje nije bilo
a svi kleli su se u nju
u njeno ime skidali glave
i rađali djecu
tek nešto da se desi u predahu između dva rata
pa onda umorni od mira
s bodežima krenu u lov na iznutricu
i dušu
najbolje je imati armiranu zemunicu
i ne trebaju konzerve
i ne treba tisuću knjiga
dosta je rukovet odabranih pjesama
tužno pamćenje i badanj pun vina
križ što se u glavi i ramenima nosi
i spoznaja da lugari nose strojnice
da zla krv od Kitaja do Ognjene zemlje
iz rumenih oblaka
kao jagodičasta kiša pada
slijeva se u izvore i rijeke
i potom ponovo se u nebo vine
kako bi sutra još pljuskovitije
lila ispružene dlanove i žedna grla
najbolje je zatajiti frktaj drage žene
i zaklopiti sve naoko slatke sne
sada stopljene u mukli bat ispod čipkastih zvijezda
najbolje je sa svežnjem reprodukcija
nestati
kao lahorom ogrnuto praskozorje
nestati u pejzažu
koji nalikuje predodžbi o svijetu
u kojem je jedino važno
disati
i diviti se kako drugi dišu
Kožom uz kožu
vlastita naklada, Zagreb, 2009.
Baklje
lijepa si draga moja
kad gledam i kad žmirim
lijepa su tvoja polja šećerne trske
niz koja kao zahuktali pobirač strujim
u vrelište
u mjesto gdje križaju se
moj nulti meridijan i tvoj ekvator
lijepa si draga moja
kad ti se prikradam kao pregladnjela zvijer
kad pitoma namještaš kazaljke u polarnu noć
kad ti se dojke razbrbljaju
kad ti oči postanu baklje
kad ti srce tuče u bedrima
ožujak 2009.
Pjesnički manifest
Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997.
MANIFEST
ljubi i bit ćeš ljubljen
piši i bit ćeš napisan u nečijem skorašnjem srcu
predbace li ti jasnoću
budi još jasniji
ukore li te zbog nerazumljivosti
budi još samozatajniji
budi mraku mrak
i suncu drug za igru sjaja
u napučenom mjestu budi oaza
u mrtvoj pustoši postani zarasla šuma
ljubi i bit ćeš ljubljen
okrenu li ti leđa
preleti ih
ako te zagrle
budi pijesak u njihovim prstima
piši život
laži smrt
rodi se u nečijem skorašnjem srcu
rasti
učini li ti se da si malen
skupi se
i zađi u travu kad ne vidiš nikog oko sebe
budi jak pozovu li te divovi za stol
budi nježan okruže li te vile
ljubi i piši
živi u ta dva svijeta
i oprosti svima koji to ne mogu razumjeti
Imperativi
Ars spiritus, Karlovac, 2017.
jedna pjesma to sve su pjesme
onih, s kojima živiš
onih, s kojima nepravedno dijeliš jezik
onih, koji noću kroje i prekrajaju zvijezde
onih, koji skupa s tobom se mole a i
onih, koji moliti su zaboravili pa i
onih, koji naučili nisu
jedna pjesma to sve su pjesme
jedan stih skromnog pjesničkog pristupnika
i opus starog čudaka
jedan uzdah ljubavi
i lelek nad grobom
jedna krijesnica u polju
i rapsodija tisuću munja na nebu odmotanu
jedna pjesma to sve su pjesme
one, spaljene u prolazu horde
one, nepročitane što još u zemlji čekaju
one, napisane krvlju ljubavima nemarećima
one, dopisane pred zadnji udisaj
one, prepoznate i rijetke
one, nepoznate i česte
jedna pjesma to sve su pjesme
pročitaj prijatelju, pročitaj
tu jednu jedinu
i bit će ti jasno
nije poezija bauk kakvim se čini
praštaj praštaj
baš tad kad ima najmanje razloga
kad glavosječe u nepreglednoj koloni prilaze
kad jenjava nada da u ciku novog dana okamenit će se
sve te divizije i armije
sav taj od neroda odmetnuti puk
praštaj praštaj
lako kao što si lako zapamtio taj nauk
majčino mlijeko još u tebi kola
kao protuotrov kao lijek kao obnovljena mana
praštaj praštaj
budi dobrota na krovu izvješena
sluga vjetru
i krotitelj rastrčalih snova
otkopčaj svoja prsa i zagledaj se u dubinu
pronađi ono što tu od pamtivjeka čami
kao suzama obliveni ispirač zlata
jedan grozd
jedna boba
jedna koštica
praštaj praštaj
svaki dan nova je Golgota
mučenički hropac naboden na bijes
čovjek krvavim ostrugama tjeran
sumnjom šiban
i kad poželiš stati
umoran od praštanja
sjeti se
lako si kroz obrede prošao
moralo je nešto i teško ostati
100 ljubavnih i ni jedna više,
Umjetnička organizacija Vjetrokaz, Zagreb, 2021.
Biblijsko more
Između lijeve i desne noge
Između lijeve i desne butine
Njene
Svemir počiva
Lješkari i planeti kruže
Kao sva moja raspolućena tijela
Pogledam je u oči
Ravno, pomalo drsko, pomalo sjetno
Njeno lice sjaji
Što od drznika, što od lutalice
Noge joj se razmiču kao biblijsko more
Ulazim u svemir
Vratit ću se za nekoliko svjetlosnih godina
U srce, iz srca
Ja sam tvoja arterija
Divlji potoci
Put u srce,
U venama
U tromim deltama srca
Nek ti bivši plove
Asocijacije
Kažeš kruh
Pomislim na sitost
Kažeš voda
Suh jezik nadom se natoči
Izgovoriš zrak
U plućima padaju kesteni
Klikneš domovina
Lijepe žene razviju zastave svečanih zjena
Promucaš ljeto
U prosincu cvrcčci pjevaju čemprese
Prošapćeš tijelo
S usana padaju kože i stari nemiri
Vrisneš ljubav
Sve u vrisak ode
Kad budem star
Neće me brinuti
To što više neću pisati
Pisma, poruke, pjesme
Ništa kad više neću pisati
Neće me brinuti
Slab apetit, loša probava, visoki tlak, aritmija
I nepoznati čovjek u ogledalu
Neće me brinuti
Neimaština,
ratovi u susjedstvu,
poplave loših pjesnika
I neće me tiještiti
Mlohavost i poneka suza u umivaoniku
Nepročitane, a otvorene knjige
Kćeri i unuci koji će me zaboraviti obići
Pa to je to je i očekivano,
sve što sam im mislio reći
Rekao sam prije starosti
Neće me brinuti
Izlazak na izbore,
čije je sad vrijeme da pogasi čovjeka u sebi
Ni kako se domovina sama sa sobom razračunava
Ma,
ništa me neće brinuti
Ni kamo idem, ni čita li itko moje pjesme
Samo će me dvije stvari tištiti
Jesam li jutros, a zimski je dan,
jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu
I može li me moja ljubav obrijati
Zavezati kravatu
Da odem kako priliči stvoru koji ništa nije znao
Samo voljeti je znao
Kaverne,
Umjetnička organizacija Vjetrokaz, Zagreb, 2023.
TKANINA
Istkana je ljubav u tebi
Svakim bodom Božje igle,
brzim bodom u pletivo koje otac ti je ostavio začevši govor;
križanje brige i dlana u neosovljenim koljenima
Godinama na oči i usta izlaze bale bijelih zastava:
Ponekad si laneno platno,
mokro platno za oviti srpanjski zvizdan i
ramena s dimom sunca u rasprslim mjehurima
Katkada si vunena rukavica,
navučem te na prozeble prste,
spašavaš vlastito lice u otiscima željeza
Najčešće si povoj gaze,
čiste gaze čijom bjelinom pokrivam nespokoj,
noć nalik jurišnoj signalnoj raketi
i kaverne glasova onih koji nisu dočekali smiraj
Razapni bijele zastave između neba i zemlje,
pomiri iglu i pletivo
Poljubimo se, potpišimo predaju,
umilimo se glasovima, krojaču vratimo smisao
ZEMUNICA
Pišem ti pjesmu, noć je, ne brinem;
sablasti danju kruže oko lanadi,
noću tek dobre zvijeri i ja lovimo.
One, plijen za mladunčad.
Ja, riječi koje bi mogle pristajati uz tvoju zaljubljenost.
Kopam zemunicu,
zemljane zidove u poroznu mraku,
jedini prozor bit će ugrađen u korijenje stabla,
a najviša grana kojom pup češlja nebo
bit će periskop što traži tvoj splav na horizontu.
Zaliha zraka je u odgođenom cigaretnom dimu,
u kretnji kojom bih potvrdio tvoju zabrinutost:
ne valja požurivati smrt,
pomaknuta za pedalj krati put do zvijezda
za tisuću neostvarenih poljubaca
Pišem ti pjesmu, noć je,
obični četvrtak, ne očekuj brzu poslanicu prepona.
Do petka neću stići dovršiti psalam
o vjeri u zagrobna čula.
Vjerojatno ni do subote,
a ni nedjelja ne jamči misni zvon stiha,
blagoglagoljivi poziv u obredno tkanje usana.
Dok čekaš, učini nesvakidašnjom svetkovinom
vrijeme i kad pas bježao je od čovjeka s epoletama,
a zemlja soptala pod gusjenicama.
Jer, periskop se okreće, a splav nije ukazanje u mutnu okularu.
Sablasti mijenjaju ruho, ali ne odlaze
MRAMORI
Čekanjem popljupca porazi bezvoljan dan!
Noć će biti pobjeda tišine.
Zamršena u kosi poput prožvakane gume,
zamračit će kajanje. Zaparati odsjaj kosti.
Sve što nosiš, svuci!
Odjeću, pravila, sidra, ustupke…
I zebnju da ćeš promrznuti, nasmrt,
kao majčina suza na zemlji ispred hangara.
Sve odbaci!
Budi gola, budi istina.
Povezana s tišinom s mene svuci 1991.
i sve godine zarobljene u molitvi.
Nećemo promrznuti, neće ti usta ostati u tami.
Ponovno bit ću jak.
Puhnut ću dušu
i razlomiti mramor na usnama.
Slava
Umjetnička organizacija Vjetrokaz, Zagreb, 2024.
Usud
Ostat će pokoji gušter, krtica i crv
Ostavština barbara
u sloju zemlje
I pokoje povijeno srce
Na putu prema u zrak
podignutim kijevskim zvonicima
27.2.2022.
Klupko
Čekaš, govor zrna pšenice umjesto govora topovskih zrna
Čekaš, svoju savjest, misliš sići će Krist u kavgu i presuditi divljoj djeci
Čekaš, majku koja prelazi granicu nudeći pečenu ribu i blagoslov yukonskom ledu i ledu u srcu optočenom dijamantima
Čekaš, Sikstinsku kapelu i naslikana Mojsija kao zaštitni plašt nad Odesom
Čekaš, bademe u kolaču podijeljenom u gorućem tenku
Čekaš, izbjeglice u zvjezdanim pjesmama.
Tu, gdje dobro ognjište prima svaku patrijaršiju na konak i tišinu nakon izbajanog: Ne ubij!
A što čekaš već si dočekao.
U klupku vjetra namotanom na kalem zjene kojom opleo si san.
4.3.2022.
Između sebe i ljubavi
Sklopi vjeđe. Na tren.
Dok te ljubim.
Dok mi je um posut hedonizmom.
Kada otvoriš oči šutjet će ptice.
I ljudi, ubijeni dok je nama bilo lijepo.
5.3.2022.
Kapci pod zemljom
Mama, tvoje lice ukosnica je u vjetru,
nad zemljom sjaj odvezuje moje oči
Kroz tvoje suze love dugu
Pod zemljom uspavljuju duhove
I silniku nabacuju saćaste verige,
zvijezda ispletene od voska i vrbovine tvog srca
Opet tražimo dom
Zalutali smo u Ukrajinu, u pejzaž granata nad Slavonijom
9.3.2024.