Domović Tomislav

Tomislav Domović rođen je 1. VIII. 1964. godine u Zagrebu. Poeziju objavljuje od sredine osamdesetih u gotovo svim relevantnim časopisima na području bivše države te višestruko u uglednoj emisiji „Poezija naglas“. Vodio je zagrebačke književne tribine, uređivao rubriku „Prvotisak“ u Slobodnoj Dalmaciji te kao urednik potpisao više prestižnih pjesničkih naslova u izdavačkoj kući „Perun“.

Kao mlad brzo se afirmirao te je bio jedan od najnagrađivanijih mladih pjesnika u SFRJ: 1. nagrada„Mak Dizdar“, za rukopis, 1985.; 1. nagrada „Mladi graditelj“, 1986.; „Goran“, najbolja rukopisna knjiga, Goranovo proljeće, 1987.; „Pečat varoši sremskokarlovačke“, „Heretik na 10 načina“ najbolja knjiga autora do 30 godina na prostoru bivše države, Brankovo kolo, 1988.; 1. nagrada žirija i publike na „Festivalu jugoslavenske poezije mladih“ u Titovom Vrbasu, 1991.). Kritika ga svrstava u sam vrh tadašnjeg jugoslavenskog mladog pjesništva.

U samostalnoj Hrvatskoj odlikovan je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi kao najmlađi književnik u državi, a 2017. dobitnik je Maslinova vijenca na manifestaciji Croatia rediviva. U Rumunjskoj je 2019. prvonagrađen na međunarodnoj manifestaciji „Vrata poezije“, a za zbirku „Slava“ 2025. književnom nagradom „Antun Branko Šimić“ koju je ustanovilo i koju dodjeljuje DHK HB.

Pjesme su mu uvrštene u čitanke hrvatskoga jezika i zastupljen je u brojnim panoramama i antologijama suvremenog pjesništva od kojih valja izdvojiti Maroevićeve „Uskličnike“, hrvatsko pjesništvo 1971-1996., (od Šopa do Domovića), a poezija mu je prevođena na nekoliko svjetskih jezika. Do sada je objavio 20 samostalnih zbirki, a osim poezije piše i objavljuje osvrte, kratke priče, dramske tekstove i filmske scenarije koji su stimulirani od strane HAVC-a te se dva od njih nalaze u fazi razvoja projekta. U suradnji s Biserkom Goleš Glasnović priredio je i objavio antologiju hrvatske antiratne poezije „Cvrčci u trubi“.

O njegovoj poeziji objavljeno je pedesetak kritika i sijaset popratnih tekstova iz pera eminentnih prosudbenika: Dubravko Horvatić, Ante Stamać, Boris Maruna, Tonko Maroević, Luko Paljetak, Ivan Pandžić, Zdravko Zima, Božidar Petrač, Sead Begović, Hrvoje Pejaković, Biserka Goleš Glasnović, Ljubo Pauzin, Ivan Božičević, Milan Maćešić, Krešimir Bagić, Miljenko Jergović, Irena Matijašević, Davor Šalat, Darija Žilić, Franjo Nagulov, Alen Galović, Nada Đerek, Dragica Užareva, Saša Radonjić, Davor Ivankovac, Marija Pavković…

Živi i stvara u Karlovcu kao samostalni umjetnik.

Izbor iz djela

Heretik na 10 načina
(SKUD “Ivan Goran Kovačić”, Zagreb, 1987.)

obnaženi brontosaur

kažu da sam lud kada haklam slezenu
za nadstrešnicu psychodelica
i stavljam stih kao čep u šupak štampane pločice
nisam znao kako se jauče
a oni su se divili mojoj hrabrosti
prizivali udovicu smrt
gentlmenski ljubio sam ruku polipa
tehnički dotjerano do istjerivanje sline
a oni su se došaptavali čudeći se mom junaštvu
kao daje svaki moj prst mali nikola šubić zrinski
otpuhnuo sam pjesmu i maglu s pola snage
ali nisam uvježbavao duhačku dionicu V. simfonije
jer kad čujem lovački rog nervozno palim cigaretu
za cigaretom
i rastu mi lisičje uši s ugrađenim mikroprocesorima
očito je da pjesma pisana na ovaj način zastarjeva
prije nego što je završena i da nisam prototip
novog duha
već brontosaur u cajtnotu

Junačke pjesme
(Narodna biblioteka Danilo Kiš, Titov Vrbas, 1991.)

Onima koji iščeznuće shvaćaju kao prolaznost

o
drugačije sam te zamišljao
Geo moja
još dok sam se spremao sići pod tvoj kišobran
(istina jest da bila si isto tako elipsasta)
prstima mogao sam napipati tvoje bilo
(isto tako poplavljenu)
dahom sušio sam koru i još dublje
ulazio u slivove tvojih rijeka no ribe su imale
veselije oči

drugačije sam te zamišljao
žene su blago ispirale kotlove
muškarci kušali mlačnu rakiju
i djeca objahivala kolica
prodavača sladoleda
bio sam tad zračna struja
djevojkama škakljalo u njedrima
bio sam potpala
i polinezijski kralj
odjeven u palmino lišće

vidio sam te kao veliku postelju
mirisnu bijelu i meku
i dan u kojem zaboravljeni postaju Netko
vidio sam te kao noć obrubljenu sa sto tisuća svjetionika
i mislio Geo draga da ćeš
ostati veliki grozd od sokova što se cijede niz oluke
te da ćeš neumorne kiše i mrtve riječi
potopiti u ocean i pustiti da se napokon u šutnji
desi bljesak
i sve huškače proguta usuda gnjev

Molitva

stranci ulaze
razmijenjuju me kao sedmicu
tref
u igri u kojoj netko mora
ostati magarac
a moje uho Modra je spilja željna riječi

pokrij me tijelom
kao korov crne tulipane na zemlji
otetoj od vode

dok u dugim sjenama
planinarkama trasiram put
praćke se na međama zatežu
bira se najteži kamen da zatvori gorsko vrelo
i traži se izvor vatre
dostatan za paljenje
sjenika i knjižnica

stihija drobi kamennce u bubregu
i žučnu vrećicu
napuhuje
uho začepljuje

dok u dugim sjenama Modra spilja se zatrpava
i valovi odbijaju se o neko
sretnije stijenje
široka srca dajem oprost
i u ruševinama nadopisujem pjesmu

pokrij me tijelom
kao korov crne tulipane na zemlji
otetoj od vode
spali me
pepelom ugasi buktinje
nek se rasprostre velika noć
u tišini
u pomirenju

ljeto 1989.

Živo blato
(Durieux, Zagreb, 1992.)

Budućnosti, daj da te ljepše slutim

moje ime Hrvat strpljivo vježba opstanak
i limenom vjetrokazu navrh krova pravi društvo
zaurlala je ratna oluja
zvijerima podvila rep
pticama uskratila pjev
i lišće ustreperila pred lom
dok despoti mojom pečenkom se slade
i kućni čuvar lajući na mjesec i zvijezde mirno odlazi u smrt
dok anđeli zaboravljaju na ovaj kutak svijeta
i seljakovu muku odnose gusjenice što nikada leptir neće biti
moje ime Hrvat i moj šljivarski nagon vježbaju opstanak
limenom vjetrokazu navrh krova prave društvo
čekajući da se vjetar okrene

kolovoz 1991.

Na položaju

brda se tresu
drhtim sav
što više reći o tom ratu

možda samo
vrući metal otjerao je ptice
pustoš zaudara
svi voljeni bistra su slika
prst na okidaču čvrsto mi drže

23. kolovoza 1991.

    Pismo poginulog ratnika

    Dragi moji!
    Ovdje je neizmjerno hladno i mračno kao u pećini
    nekoj nestvarnoj. Hvala Bogu, ne osjećam bol.
    Samo drhtavicu strašnu i do kostiju studen.
    Do duše studen.
    Dragi moji, ja ne žalim ni za čim ako je vama
    sada dobro. Kratko je trajalo,
    no bio sam tu svakim svojim člankom i svakim okom vidio sam
    dvostruko više svjetlosti od nekoga kome život
    trne od sjene do sjene.
    Dragi moji!
    Ne činite ustupak mojoj samoći teškim suzama nakon teška sna. Živite! Živite kako
    bih ja živio da sam živ.
    Kao ptica što zazire od kaveza.
    Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati.
    Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad ne biste uspjeli
    zavoljeti još nekoga.
    Meni sličnog.
    Od mene različitog.
    Svejedno je
    jer bez ljubavi samo smo šarene omotnice
    i prvi krug do pakla. Zasigurno će trešnja
    procvjetati i bez mene. I bez mene
    brat ćete krupni plod. Kad vam se sok
    razlije ustima i kad majka iznese
    toplu savijaču, zaustavite nekoga, bilo koga,
    darujte ga. Pokažite mu krasno drvo
    sred djedova dvorišta
    i samo recite:
    Ne bojte se šuštanja!
    To naš dragi u korijenu tešnjinom
    spava.

    Budućnosti, daj da te ljepše slutim
    Perun, Zagreb, 1996.

    Hrvatska

    kad te pogledam na zemljovidu
    pomislim
    oh
    kako si tanka
    kako si uska
    kako si mala kao zmajev naprstak
    kad pogledam tvoje vitičasto tijelo
    pomislim
    tko te takvu može sačuvati
    uistinu te zaslužuje
    kad te dobro pogledam
    u oči tvojeg mora
    u uho tvoje zemlje
    u krvotok tvojih rijeka
    znam
    da ću umrijeti u pijesku tvoga jezika
    studeni 1994.

    Noć zaborava
    Ating, Zagreb, 1992.

    PATNJA

    svake inke imaju svoga pizzara
    koliko god blaga i blagodati stvorili
    toliko ih oni začas mogu uništiti
    svijet oko mene pati
    ja to osjećam blistavih očiju
    ja to osjećam u jutrima kada sunce budi lažnu nadu
    ja to osjećam čak i kada izgledam najbešćutniji
    pljačkaše usrećila bi moja suza
    i moje preminuće bez oporuke
    premda svijet oko mene pati ne želim da moja bol bude
    primjetljiva poput svačije
    jer i to je samo dio zemaljskog sna

    VJEKOVIMA JE TAKO

    što legije izgaze to priroda ne popravi
    kud je mač zašao tu nitko ne pjeva
    kad se mora ustalasaju u bijesu moćnom
    i kad obzor od dlana se miče
    kad price pitaju
    a vatre vitlaju
    i kad strepnja pretvara se u strašni muk
    sudnji dan je blizu
    što vojska posije to ne proklija
    gdje je čizma kročila tu pepeo umjesto snijega sipi

    Pozornica čežnje
    Aurora, Zagreb, 1993.

    PRIZOR TREĆI

    vlažno sijeno suši se na suncu
    djed brusi kosu
    povremeno potegne iz boce i rukom potjera
    muhe od znojna čela
    baba slaže jelo i zaziva me
    u vinogradu već puna trbuha ležim
    u polusnu
    mislim kako baba i djed žmiču se od rada
    i kako težak je život na selu
    i ništa mi se ne da
    i ništa mi se ne da

    Službena verzija ljubavi
    Perun, Zagreb, 1995.

    Pjena velikih valova

    na primjer
    stvari kao pokolj kod Little Big Horna
    činile su ti se neponovljive
    dok si trgao mrak paljenjem petrolejke
    i uz vruću jutarnju kavu prelistavao
    stranice modnog žurnala
    usput guleći naranče kao privid topline
    zvončićima tijela mađijao si se uz škripu kreveta
    i na oštrim okukama pokazivao kako bijes može splasnuti
    samo ako postaneš bog
    i potisneš mržnju
    na primjer
    činilo ti se nezamislivo
    da u plemenima tražiš nekoga tko će te razumijeti
    i tko će poznavajući more i ocean
    u tvojim očima prepoznati pjenu velikih valova
    činilo ti se nemoguće
    da ćeš ikada
    mirno ispijati pivo
    bubriti od snage i želje
    imati odnošaj u liftu
    i naposljetku
    kao vođen na ogrljku
    hodati ramekšanom zemljom
    činilo ti se nemoguće
    i posta nemoguće

    Zla krv

    najbolje je imati svoje atomsko sklonište
    svoju grijanu armiranu zemunicu
    prenijeti u nju milijun konzervi
    i tisuću knjiga pa kao Noa ili Mel Gibson
    čekati neminovno
    svakako uzeti zapise o Sibiru i Manjači
    o Dachau i Golom otoku
    o Jasenovcu i Jazovki
    o crvenom afaltu u Memphisu
    kako bih se mogao prisjetiti
    kakva je to bila rasa s kojom sam živio
    i ubijao svijet
    najbolje je imati odstupnicu
    ionako će se Siam i Dinara pomaknuti
    tek za nekoliko milijuna godina
    vjerojatno će mi nedostajati
    nekadašnji Zagreb kojeg sam nekada volio
    nedostajat će mi ptičje sjene u granama
    dok se sunce nadimlje uzimajući zalet
    ostat ću prikraćen
    za sječimice okrenute komadiće
    prozirnog akvamarina
    i premda znam da više neću nad Kupom
    zabacivati ribičke štapove
    najbolje je skloniti se
    prije nego me sklone
    nosit ću timpane u srcu
    i istrošenu čegrtaljku u ušima
    nestajući u betonskim kolibama
    sanjati ljubav koje nije bilo
    a svi kleli su se u nju
    u njeno ime skidali glave
    i rađali djecu
    tek nešto da se desi u predahu između dva rata
    pa onda umorni od mira
    s bodežima krenu u lov na iznutricu
    i dušu
    najbolje je imati armiranu zemunicu
    i ne trebaju konzerve
    i ne treba tisuću knjiga
    dosta je rukovet odabranih pjesama
    tužno pamćenje i badanj pun vina
    križ što se u glavi i ramenima nosi
    i spoznaja da lugari nose strojnice
    da zla krv od Kitaja do Ognjene zemlje
    iz rumenih oblaka
    kao jagodičasta kiša pada
    slijeva se u izvore i rijeke
    i potom ponovo se u nebo vine
    kako bi sutra još pljuskovitije
    lila ispružene dlanove i žedna grla
    najbolje je zatajiti frktaj drage žene
    i zaklopiti sve naoko slatke sne
    sada stopljene u mukli bat ispod čipkastih zvijezda
    najbolje je sa svežnjem reprodukcija
    nestati
    kao lahorom ogrnuto praskozorje
    nestati u pejzažu
    koji nalikuje predodžbi o svijetu
    u kojem je jedino važno
    disati
    i diviti se kako drugi dišu

    Kožom uz kožu
    vlastita naklada, Zagreb, 2009.

    Baklje

    lijepa si draga moja
    kad gledam i kad žmirim
    lijepa su tvoja polja šećerne trske
    niz koja kao zahuktali pobirač strujim
    u vrelište
    u mjesto gdje križaju se
    moj nulti meridijan i tvoj ekvator
    lijepa si draga moja
    kad ti se prikradam kao pregladnjela zvijer
    kad pitoma namještaš kazaljke u polarnu noć
    kad ti se dojke razbrbljaju
    kad ti oči postanu baklje
    kad ti srce tuče u bedrima
    ožujak 2009.

    Pjesnički manifest
    Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997.

    MANIFEST

    ljubi i bit ćeš ljubljen
    piši i bit ćeš napisan u nečijem skorašnjem srcu
    predbace li ti jasnoću
    budi još jasniji
    ukore li te zbog nerazumljivosti
    budi još samozatajniji
    budi mraku mrak
    i suncu drug za igru sjaja
    u napučenom mjestu budi oaza
    u mrtvoj pustoši postani zarasla šuma
    ljubi i bit ćeš ljubljen
    okrenu li ti leđa
    preleti ih
    ako te zagrle
    budi pijesak u njihovim prstima
    piši život
    laži smrt
    rodi se u nečijem skorašnjem srcu

    rasti
    učini li ti se da si malen
    skupi se
    i zađi u travu kad ne vidiš nikog oko sebe
    budi jak pozovu li te divovi za stol
    budi nježan okruže li te vile
    ljubi i piši
    živi u ta dva svijeta
    i oprosti svima koji to ne mogu razumjeti

    Imperativi
    Ars spiritus, Karlovac, 2017.

    jedna pjesma to sve su pjesme

    onih, s kojima živiš
    onih, s kojima nepravedno dijeliš jezik
    onih, koji noću kroje i prekrajaju zvijezde
    onih, koji skupa s tobom se mole a i
    onih, koji moliti su zaboravili pa i
    onih, koji naučili nisu
    jedna pjesma to sve su pjesme
    jedan stih skromnog pjesničkog pristupnika
    i opus starog čudaka
    jedan uzdah ljubavi
    i lelek nad grobom
    jedna krijesnica u polju
    i rapsodija tisuću munja na nebu odmotanu
    jedna pjesma to sve su pjesme
    one, spaljene u prolazu horde
    one, nepročitane što još u zemlji čekaju
    one, napisane krvlju ljubavima nemarećima
    one, dopisane pred zadnji udisaj
    one, prepoznate i rijetke
    one, nepoznate i česte
    jedna pjesma to sve su pjesme
    pročitaj prijatelju, pročitaj
    tu jednu jedinu
    i bit će ti jasno
    nije poezija bauk kakvim se čini

    praštaj praštaj

    baš tad kad ima najmanje razloga
    kad glavosječe u nepreglednoj koloni prilaze
    kad jenjava nada da u ciku novog dana okamenit će se
    sve te divizije i armije
    sav taj od neroda odmetnuti puk
    praštaj praštaj
    lako kao što si lako zapamtio taj nauk
    majčino mlijeko još u tebi kola
    kao protuotrov kao lijek kao obnovljena mana
    praštaj praštaj
    budi dobrota na krovu izvješena
    sluga vjetru
    i krotitelj rastrčalih snova
    otkopčaj svoja prsa i zagledaj se u dubinu
    pronađi ono što tu od pamtivjeka čami
    kao suzama obliveni ispirač zlata
    jedan grozd
    jedna boba
    jedna koštica
    praštaj praštaj
    svaki dan nova je Golgota
    mučenički hropac naboden na bijes
    čovjek krvavim ostrugama tjeran
    sumnjom šiban
    i kad poželiš stati
    umoran od praštanja
    sjeti se
    lako si kroz obrede prošao
    moralo je nešto i teško ostati

    100 ljubavnih i ni jedna više,
    Umjetnička organizacija Vjetrokaz, Zagreb, 2021.

    Biblijsko more

    Između lijeve i desne noge
    Između lijeve i desne butine
    Njene
    Svemir počiva
    Lješkari i planeti kruže
    Kao sva moja raspolućena tijela

    Pogledam je u oči
    Ravno, pomalo drsko, pomalo sjetno
    Njeno lice sjaji
    Što od drznika, što od lutalice
    Noge joj se razmiču kao biblijsko more
    Ulazim u svemir
    Vratit ću se za nekoliko svjetlosnih godina

    U srce, iz srca

    Ja sam tvoja arterija
    Divlji potoci
    Put u srce,

    U venama
    U tromim deltama srca
    Nek ti bivši plove

    Asocijacije

    Kažeš kruh
    Pomislim na sitost

    Kažeš voda
    Suh jezik nadom se natoči

    Izgovoriš zrak
    U plućima padaju kesteni

    Klikneš domovina
    Lijepe žene razviju zastave svečanih zjena

    Promucaš ljeto
    U prosincu cvrcčci pjevaju čemprese

    Prošapćeš tijelo
    S usana padaju kože i stari nemiri

    Vrisneš ljubav
    Sve u vrisak ode

    Kad budem star

    Neće me brinuti
    To što više neću pisati
    Pisma, poruke, pjesme
    Ništa kad više neću pisati

    Neće me brinuti
    Slab apetit, loša probava, visoki tlak, aritmija
    I nepoznati čovjek u ogledalu

    Neće me brinuti
    Neimaština,
    ratovi u susjedstvu,
    poplave loših pjesnika
    I neće me tiještiti
    Mlohavost i poneka suza u umivaoniku
    Nepročitane, a otvorene knjige
    Kćeri i unuci koji će me zaboraviti obići
    Pa to je to je i očekivano,
    sve što sam im mislio reći
    Rekao sam prije starosti

    Neće me brinuti
    Izlazak na izbore,
    čije je sad vrijeme da pogasi čovjeka u sebi
    Ni kako se domovina sama sa sobom razračunava
    Ma,
    ništa me neće brinuti

    Ni kamo idem, ni čita li itko moje pjesme
    Samo će me dvije stvari tištiti
    Jesam li jutros, a zimski je dan,
    jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu
    I može li me moja ljubav obrijati
    Zavezati kravatu
    Da odem kako priliči stvoru koji ništa nije znao
    Samo voljeti je znao

    Kaverne,
    Umjetnička organizacija Vjetrokaz, Zagreb, 2023.

    TKANINA

    Istkana je ljubav u tebi
    Svakim bodom Božje igle,
    brzim bodom u pletivo koje otac ti je ostavio začevši govor;
    križanje brige i dlana u neosovljenim koljenima
    Godinama na oči i usta izlaze bale bijelih zastava:

    Ponekad si laneno platno,
    mokro platno za oviti srpanjski zvizdan i
    ramena s dimom sunca u rasprslim mjehurima

    Katkada si vunena rukavica,
    navučem te na prozeble prste,
    spašavaš vlastito lice u otiscima željeza

    Najčešće si povoj gaze,
    čiste gaze čijom bjelinom pokrivam nespokoj,
    noć nalik jurišnoj signalnoj raketi
    i kaverne glasova onih koji nisu dočekali smiraj

    Razapni bijele zastave između neba i zemlje,
    pomiri iglu i pletivo
    Poljubimo se, potpišimo predaju,
    umilimo se glasovima, krojaču vratimo smisao

    ZEMUNICA

    Pišem ti pjesmu, noć je, ne brinem;
    sablasti danju kruže oko lanadi,
    noću tek dobre zvijeri i ja lovimo.
    One, plijen za mladunčad.
    Ja, riječi koje bi mogle pristajati uz tvoju zaljubljenost.

    Kopam zemunicu,
    zemljane zidove u poroznu mraku,
    jedini prozor bit će ugrađen u korijenje stabla,
    a najviša grana kojom pup češlja nebo
    bit će periskop što traži tvoj splav na horizontu.
    Zaliha zraka je u odgođenom cigaretnom dimu,
    u kretnji kojom bih potvrdio tvoju zabrinutost:
    ne valja požurivati smrt,
    pomaknuta za pedalj krati put do zvijezda
    za tisuću neostvarenih poljubaca

    Pišem ti pjesmu, noć je,
    obični četvrtak, ne očekuj brzu poslanicu prepona.
    Do petka neću stići dovršiti psalam
    o vjeri u zagrobna čula.
    Vjerojatno ni do subote,
    a ni nedjelja ne jamči misni zvon stiha,
    blagoglagoljivi poziv u obredno tkanje usana.
    Dok čekaš, učini nesvakidašnjom svetkovinom
    vrijeme i kad pas bježao je od čovjeka s epoletama,
    a zemlja soptala pod gusjenicama.

    Jer, periskop se okreće, a splav nije ukazanje u mutnu okularu.
    Sablasti mijenjaju ruho, ali ne odlaze

    MRAMORI

    Čekanjem popljupca porazi bezvoljan dan!
    Noć će biti pobjeda tišine.
    Zamršena u kosi poput prožvakane gume,
    zamračit će kajanje. Zaparati odsjaj kosti.
    Sve što nosiš, svuci!
    Odjeću, pravila, sidra, ustupke…
    I zebnju da ćeš promrznuti, nasmrt,
    kao majčina suza na zemlji ispred hangara.

    Sve odbaci!
    Budi gola, budi istina.
    Povezana s tišinom s mene svuci 1991.
    i sve godine zarobljene u molitvi.
    Nećemo promrznuti, neće ti usta ostati u tami.
    Ponovno bit ću jak.
    Puhnut ću dušu
    i razlomiti mramor na usnama.

    Slava
    Umjetnička organizacija Vjetrokaz, Zagreb, 2024.

    Usud

    Ostat će pokoji gušter, krtica i crv
    Ostavština barbara
    u sloju zemlje

    I pokoje povijeno srce
    Na putu prema u zrak
    podignutim kijevskim zvonicima
    27.2.2022.

    Klupko

    Čekaš, govor zrna pšenice umjesto govora topovskih zrna
    Čekaš, svoju savjest, misliš sići će Krist u kavgu i presuditi divljoj djeci
    Čekaš, majku koja prelazi granicu nudeći pečenu ribu i blagoslov yukonskom ledu i ledu u srcu optočenom dijamantima
    Čekaš, Sikstinsku kapelu i naslikana Mojsija kao zaštitni plašt nad Odesom
    Čekaš, bademe u kolaču podijeljenom u gorućem tenku
    Čekaš, izbjeglice u zvjezdanim pjesmama.
    Tu, gdje dobro ognjište prima svaku patrijaršiju na konak i tišinu nakon izbajanog: Ne ubij!

    A što čekaš već si dočekao.
    U klupku vjetra namotanom na kalem zjene kojom opleo si san.
    4.3.2022.

    Između sebe i ljubavi

    Sklopi vjeđe. Na tren.
    Dok te ljubim.
    Dok mi je um posut hedonizmom.

    Kada otvoriš oči šutjet će ptice.
    I ljudi, ubijeni dok je nama bilo lijepo.
    5.3.2022.

    Kapci pod zemljom

    Mama, tvoje lice ukosnica je u vjetru,
    nad zemljom sjaj odvezuje moje oči
    Kroz tvoje suze love dugu
    Pod zemljom uspavljuju duhove
    I silniku nabacuju saćaste verige,
    zvijezda ispletene od voska i vrbovine tvog srca

    Opet tražimo dom
    Zalutali smo u Ukrajinu, u pejzaž granata nad Slavonijom
    9.3.2024.