BIOGRAFIJA
Đurđica Stuhlreiter, profesorica hrvatskog jezika i književnosti te magistra defektologije i logopedije, rođena je 22. ožujka 1961. u Novoj Gradiški. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu studirala je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Radila u izbjegličkom centru na zbrinjavanju prognanika i izbjeglica, kao novinar i lektor te profesor hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama.
Piše i objavljuje tekstove namijenjene mladim i nešto starijim čitateljima. Zastupljena u nekoliko čitanki za učenike osnovnih škola.
Roman Juma dobio je Nagradu “Mato Lovrak” kao najbolji roman za djecu na hrvatskom jeziku u 2007. a roman Gašpar i prijatelji Nagradu “Anto Gardaš” kao najbolji roman za djecu i mlade u 2016. godini. Za roman Subota nagrađena je 2022. nagradom „Fra Martin Nedić“, a pripovijetka Daždevnjak pobijedila je 2024. na natječaju za najbolju kratku priču nadahnutu djelima Antuna Gustava Matoša.
KNJIGE
- Kišna kap (slikovnica), Zagreb, 2001.
- Biser iz parka (roman za djecu), Zagreb, 2004.
- Zvijezde i zvjezdice (suvremene bajke), Zagreb, 2005.
- Juma (roman za djecu), Split, 2007.
- Leona i pernata rugalica (roman za djecu), Znanje, Zagreb, 2009.
- Kao da se ništa nije dogodilo (pripovijetke za mlade), Algoritam, Zagreb, 2012.
- Gašpar i prijatelji (roman za djecu i mlade), Naklada Bošković, Split, 2016.
- Pričam ti priču (priče za djecu), Alfa, Zagreb, 2017.
- Bapske priče (roman), Disput, Zagreb, 2018.
- Čuvar zmaja (roman za djecu), Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb, 2019.
- Sonata (roman), V .B. Z., Zagreb, 2019.
- Subota (roman), Hena.com, Zagreb, 2021.
- Drveće ne govori, zar ne? (roman za djecu), Naklada Ljevak, Zagreb, 2022.
- Zaljubljeni vjetar (pjesme za djecu), Matica hrvatska Vinkovci, Vinkovci, 2023.
- Hanin dnevnik (roman za djecu i mlade), Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb, 2024.
- Lječilište (roman), Jesenski i Turk, Zagreb, 2024.
IZBOR IZ DJELA
Ulomak iz romana SUBOTA
Kad se grbavac vješto popeo na balkon, mogla ga je bolje osmotriti. Lice mu je bilo zbrčkano i pomalo nalikovalo maski. Osmijeh koji se širio njegovim čudnim licem dobro se nosio s mrakom i pred njim kao da su uzmicale sjene što su se šuljale skrivenim zakutcima. No onda se u unutrašnjosti stana, na čijem su balkonu stajali, upali svjetlo pa oboje istog trena pogledaju u prizor koji im se otkrio. Ugledaju kako muškarac i žena mlataraju rukama te se bijesno unose u lice jedno drugome, dok dijete na podu mirno slaže kocke.
– Trebala bi poslati kakav dar. – kaže joj grbavac.
– Kome? – začudi se.
– Onima koji su presudili. Bili su blagi prema tebi.
– Sudcima se ne šalju darovi.
– Bili su blagi prema tebi. – ponovi. – Da samo znaš što si sve mogla dobiti.
Nije joj se dalo raspravljati s njim. Pogledala je opet u osvijetljenu sobu, ni sama ne znajući zašto. Pritajeni strah zaplovi njezinim žilama te joj dođe da ode do ono dvoje i upita ih na što su mislili kad su malo prije izrekli onu riječ. Još uvijek im je više vjerovala nego grbavcu, čija joj se veselost htjela uvući pod kožu i obilježiti znakovima beskonačnih minuta.
Sjećanje na suđenje opet počne oživljavati. Sjeti se pogleda prepune dvorane koji su je nemilice šibali i gluhe tišine koja je zavladala kad se pojavio grbavac s presudom. Kao da je i sada, iz tame što se šulja ulicom, gledaju oči nepoznatih ljude te napeto očekuju njezin sljedeći korak. Nikako nije mogla dokučiti što hoće od nje, sva se zbunila misleći kako bi najbolje bilo zatvoriti oči te čekati da sve nestane.
Glasovi u stanu bili su sve glasniji. Da je htjela, mogla je i naslutiti djeliće razgovora, no strašilo ju je ono što bi mogla čuti. Zato se i trudila svim silama da se ništa od rečenog ne otvori njezinim ušima. Poželi pobjeći, ali nešto joj ipak ne dopusti da ustane. Kao da ju je neznana sila postavila na skučeni balkon kao na tron i pretvorila u kraljicu nevidljivog života u kojemu je sve već dobrano trulo. Iz minute u minutu raspadaju se dani razjedeni sjećanjima, a poneka zrnca radosti brzo postanu hrana proždrljivim crvima.
– Vrijeme je. – oglasi se odjednom grbavac.
– Za što?
– Za odlazak. Zar ne čuješ da su sve glasniji?
– Ne znam ima li smisla ikamo ići. – odgovori mu.
– O, itekako ima! Zapravo, to je tvoja obveza.
– Zbog presude?
– Valjda. Nemoj me toliko ispitivati jer nisam ni ja sveznajući. Ja sam samo glasnik, znaš to dobro i sama.
– A da ipak probam pronaći taj ključ?
Grbavčeve veselosti odjednom je nestalo. Odvratio je pogled kao da se stidi onog što mora izreći.
– Koliko ga već dugo tražiš?
Nakon toga zaputi se u stan, a ona odjednom prepozna sobu u koju je ušao. Sjeti se da je to soba u kojoj spava, iako nije sigurna stoji li pred njim još uvijek breza čije se grane polako suše i već duge ne privlače ptice. Zna da će uskoro začuti i zvona crkve koja se u mlačnu večer čuju osobito glasno. Od toliko toga poznatog osjeti laganu nesvjesticu pa se okrene prema grbavcu i pogleda ga gotovo slavodobitno.
– Vidiš da se sjećam. Možda si donio krivu presudu.
Nije odgovorio ništa, nego samo stade zabrinuto vrtjeti glavom. Njoj se učini kako će se u jednom trenu zaustaviti u ukočenoj nemoći pa se više nikada neće moći pokrenuti. Možda će se ta glava i odvojiti od tijela pa pasti tu pred njezine noge pretvarajući grbavca u bezglavu igračku koja nikome neće biti potrebna. Već je mislila da ga je pobijedila, no on joj se stade polako približavati. Kad je bio toliko blizu da je mogla osjetiti i njegov dah, sažaljivo je odmjeri pa utvrdi:
– Ali ključ ipak nisi našla?
I da je htjela slagati, nije znala kako. Ruke su joj bile prazne i u njima nije vrijedilo tražiti odgovor. Samo su se staračke pjege igrale po njezinoj koži, a da je okrenula dlan opet bi je dočekala praznina. Grbavac ju je promatrao kao da je ispred njega nedokazano dijete, čekajući da se preda i krene.
– Eto vidiš! Nećeš ovdje naći ono što tražiš. – prozbori napokon. – Kažem ti da moramo poći. Što prije dođeš na pravo mjesto, šanse su ti veće.
Zatim je krenuo prema ogradi. Činilo se kao da je izgubio strpljenje te, potrošivši riječi koje joj je namijenio, i da hoće ne može je više uvjeravati. Uostalom, on je posao obavio donoseći presudu, a ona neka s njom radi što hoće. Noseći svoju grbu kao teret kojeg je tek sada postao svjestan, popenje se na ogradu.
– A kako ću ja? – poviče za njim. – Ako odlučim krenuti…
– Ovako kao i ja. Ali ako se bojiš skočiti, morat ćeš smisliti nešto drugo.
– Čekaj! – pokuša ga još malo zaustaviti.
No on je već zasjeo na ogradu i spremao se spustiti na tlo. Ipak se okrenu i glasom u kojem su se miješale pomirljivost i nestrpljenje dobaci:
– Ja mislim da se tebi zapravo ne ide.
Nakon tih riječi opet se u njoj uznemirio neki čudni vrtlog. Okretala se u njemu kao na vrtuljku i osjećala sve jaču mučninu pa poželi zgrabiti grbavca za ruku kako bi sve napokon prestalo.
– Ali ne znam ni koji je danas dan! – zavapi.
– Vidiš, o tome nisam razmišljao. – zastane on. – Mogla bi biti subota, ali nisam siguran.
I tada je skočio. Ona potrči do ograde i zagleda se u tamu, ali nije razabirala ništa. Slabašna je svjetiljka žmirkala ispred zgrade, ali nikog živog nije bilo uokolo. Nju obuzme osjećaj da je propustila učiniti ono što mora pa se i sama stane penjati na ogradu kako bi sustigla grbavca. No, baš u tom trenu otvore se vrata balkona i ženski glas zakriješti prema njoj.
– Mama, što to radiš? Jesi li poludjela? Pa zar stalno moramo paziti na tebe? Odmah ulazi unutra.
Zgrabi je za ruku i grubo povuče dalje od ograde. Nije to očekivala pa zatetura i pade, a žena je svom snagom udari nogom. Pri tom joj odleti papuča, što je još više razljuti pa nastavi s novom žestinom udarati drugom nogom.
Iza žene se prema njoj navirivalo dijete. Onda je zaplakalo glasno i otegnuto pa ljutita žena prestane udarati, zgrabi mališana i odmaršira s njim u unutrašnjost stana. Nakon toga shvati da više nema što čekati jer, ako ne iskoristi ovaj trenutak, tko zna što će biti s njom. Stade osluškivati kada će oko nje utihnuti pa, kad se to napokon dogodi, iskoristi povoljan trenutak i na prstima se iskrade iz stana.
Na ulici je zastala ne znajući kamo da se uputi. Ali onda iz tame pred nju opet iskorači grbavac.
– Donio sam presudu. – kaže kao da o tome već nisu razgovarali.
– Znam. – prekine ga. – Nisam toliko zaboravna da ne znam što si rekao.
On je sumnjičavo pogleda.
– Zapamtila si? Ali kako?
– Naravno da jesam. Rekao si – demencija, zar ne?
– Tako je! – potvrdi. – Rekao sam i da si sretnica.
– Nije ni moglo biti drukčije. Sreća je uvijek na mojoj strani. Iako ne znam što to zapravo znači u ovom slučaju.
Grbavac ušuti i zamisli se. Posumnja da se umorio od razgovora pa će sada ona morati tražiti riječi kojima će razbiti tišinu, no on ipak progovori.
– Ne bih te volio požurivati, ali moram znati. Jesi li već odlučila?
Glavom joj prostruji stotinu misli, ali niti jednu nije uspjela zadržati. Sve su se razbježale kao jato uplašenih ptica pa nije ostalo ništa što bi ovom čovječuljku ponudila kao odgovor. Postane joj neugodno jer se toliko trudio oko nje. Jurio je koliko ga noge nose kako bi joj donio vijest, a ona mu sada ne može uzvratiti za toliku dobrotu. No, kada se zagledao u nju pa stao sumnjičavo žmirkati, shvati da nije od onih koje je lako prevariti te skrušeno prizna.
– Ne znam što sam trebala odlučiti.
– Pa tako reci! Preda mnom se ne trebaš praviti boljom no što jesi. Ja sam tu kako bih ti pomogao.
Umjesto odgovora žena klimne glavom kao stidljiva djevojčica, a on nastavi.
– Trebala si odlučiti…
Uto iz zgrade iziđe žena.
– Dobra večer, gospođo Greta! – pozdravi te žurno nastavi dalje.
Dok je uzvraćala pozdrav, spazi kako se grbavac bacio na pod i stopio s tamom. Ostao je tako sve dok žena nije otišla, a onda skoči i oduševljeno joj kaže:
– Eto, sada znaš kako se zoveš. Uvijek ima dobrih ljudi koji te na to podsjete.
– Podsjeti me i ti! – iskoristi priliku. – Što sam trebala odlučiti?
Na grbavčevim licu zatitrala je zraka mjesečine. Njezina je svjetlost bila slabašna, ali se ipak moglo vidjeti da je čvrsto stisnuo usnice kao da nije siguran govori li ona istinu i treba li joj zbilja njegova pomoć. A onda, kao da je prelomio u sebi, naglo izusti:
– Što ćeš prvo zaboraviti? Odobreno ti je da možeš birati, pa ti razmisli.
Tada u njoj zaječi zvuk nalik plaču, udruži se s tjeskobom i zgrči utrobu. Brzo se dokotrlja i klupko straha te je stade zaplitati nitima poput paučine. Činile su se tako krhkima te niti, ali kad ih se pokušala osloboditi, nije joj uspijevalo. Omatale su je sve čvršće i čvršće, a kad su počele obavijati vrat, prestraši da će izgubiti dah pa brzo, zadnjim djelićem snage, zavrišti:
– Dijete. Želim zaboraviti dijete.