Kontošić Denis

Biografija

Rođen je 13. lipnja 1959. god. u Puli. Po zanimanju profesor inženjer strojarstva (magistar edukacije), zaposlen u Istarskoj županiji kao viši savjetnik za ceste i cestovni promet (2004. do danas). U poduzeću Uljanik, Pula, radio 23 godine (1981. – 2004.) kao projektant, menadžer za kvalitetu i rukovoditelj odjela održavanja. Predavač strojarske grupe predmeta, u više škola i učilišta, preko 30 godina (1985. do danas). Načelnik Općine Barban u 4 mandata (2001. – 2017.). Ima status hrvatskog branitelja za učešće u Domovinskome ratu (ličko ratište – 1994. god.).

Pjesme su mu objavljene u 4 samostalne zbirke čakavskih pjesama: Suncu se ubrnut (1993.), Dih (2007.), Vorihi dih (2012.) i Sunčestok (2022.) te u više od 55 zajedničkih zbirki, zbornika i antologija: u 6 zbirki Literarnog kluba Uljanik, u zbirci antiratne poezije Via crucis Croatiae – Istarska molitva za Lipu našu (1992.), u 31 zajedničkoj zbirci Verši na šterni (1994.-2024.), u zbirci orišanskih pjesnika Na Brišku (1999.), u antologiji modernog istarskog pjesništva I ča i što i kaj (1997.), u pjesničkim panoramama Seljanski susreti: 1992.-2012. i Verši na šterni: 1994.-2013., u zajedničkim zbirkama pjesama na labinskoj cakavici: Merlići od ca (2015.) i Ćakuloda na Turjone (2016.), u 13 zajedničkih zbirki Beside u jatu (2012.-2024.) te raznim časopisima.

U razdoblju 1988.-1998. pisac i govornik humorističko-satiričkog čakavskog radijskog lika barba Mate (Radio-Pula, Radio Istra, Glas Istre). Urednik je ili recenzent u 15-tak zbirki čakavskih pjesama istarskih pjesnika, te urednik 14 zajedničkih zbirki susreta barbanskih čakavskih pjesnika Beside u jatu (2011.-2024.). Član uredničkoga odbora zbornika Barbanski zapisi, sv. 1.–12., znanstvenog skupa u čast barbanskog kanonika i književnika Petra Stankovića, te autor desetak stručnih radova znanstvenog skupa (tehničkih, povijesnih). Član je Društva hrvatskih književnika od studenoga 2024. god. Živi s obitelji u selu Orihi (Općina Barban).

Bibliografija:

Suncu se ubrnut; zbirka čakavskih pjesama (Pula, 1993.)
Dih; zbirka čakavskih pjesama (Pula, 2007.)
Vorihi dih; zbirka čakavskih pjesama (Orihi, 2012.)
Sunčestok; zbirka čakavskih pjesama (Orihi, 2022.)

Izbori iz djela

MÕJE SI MȎRE

U vȍku ti blȃvo mȏre spȋ,

kȁleb bȇli letȋ,

lȅlaju se

bȃrke i brȍdi…

Mȋr i pȋr.

Cȉli svȋt vȇli.

Utȍpljen sȁn zdȃvna u te.

Dȋh mi ni čȕt,

kȁd blȋzu si.

Mȑt sȁn ud tȅbe.

Umȃmljen letȋn

na tvojȉh krȅli.

Tȋlo ti glȁtko vȃli milȕju.

Vȏni su mji.

Sȏ ti darȕju.

Vragȁju i rȕju.

Jedȁn za drȕgin

tȅbi letȇ.

Tvȏj sȁn vȉtar,

vȃl razdibljȁni

i blȃvo nȅbo.

Ti mje si mȏre,

mȉsec i zvȋzde. Sȗnce.

rija mja. Mje si svȅ.

vȍko – oko, blȃvo – plavo, kȁleb – galeb, lȅlaju se – ljuljaju se, zdȃvna – odavno, ȃrija – zrak, mȑt – mrtav, krȅla – krila, ȃrija

STRȊLA

Kȁd te vȍko mõje vȉdi,

cȋli mi je svȋt

zȃjno pȍd nogȁmi.

Gospodȃr sȁn rojȅni

ud mȏra i krȁja,

vȇlik i jȃk.

Ka’ i strȋla udlȇhneš mi

vrȃta ud Rȁja.

Kȁko Mȃrkov boškarȋn sȁn,

uprēgnȕt me mȍreš.

Zaorȁt mȍren brȃzdu

kȁko Lȉm dimbȍku,

brȃjde posādȉt,

grȏjze milovȁt,

vȋno rodȉt,

pȁk se gȓdo napȉt

i tȓdo zaspȁt.

A pijȁn sȁn, mõja, ud tȅbe,

svȁki pȗt kȁd vȍku nalȅtiš.

Lȇlan se lȋvo-dȇsno,

ne znȁn pȏjt dȍma,

zagȕbin se u hȋp,

nȁprid-nȁzad

se cȇnban,

rȗk uz tȋlo,

mȑt ud tȅbe.

Ti hȋp je lȋk.

Ti hȋp je

lȋp.

strȋla – strijela, vȍko – oko, zȃjno – odmah, krȁj – obala, udlȇhneš mi – odškrineš mi, mȍren – mogu, dimbȍku – duboku, brȃjde – vinograd, lȇlan se – luljam se, se cȇnban – lelujam, mȑt – mrtav, lȋk – lijek

Tebi miloj, materi naših šćeri

Vijulȋni mȅki vijulȁju svȕ nȏ,

lȁsi tvji letȇ

po mojȅn nȅbu,

tȉi kantȁju

ka’ i u rȃju…

U zrȃku gospodȃri udȏr tvȏj.

Pramalȋe je vȁjka kȁd si blȋzu.

Ka’ i sȗnce

nažgȉnješ mi tȋlo

z rȃnega jȕtra.

Nȉš drȕgo vȏntar ne vȉdin.

Voltȃr si mȏj!

Svȋtiš ka’ i sȗnce u mȑkloj škurȋni.

Nȍi su mje

ka’ i svȉtli dȃn.

Prȅz spȃnja.

Nȅmir nȍsi lȋce ti mȉlo

i vognjȅno tȋlo.

I da sȗnca nȋ,

nȉ mȉseca nȉ zvȋzd,

nȉ mȑve svitlȋne,

nȉ trȕnje teplȋne,

ko ti si blȋzu i glȃs tvj,

svȅ bi to mȅni bȋlo!

vijulȋni – violine, kantȁju – pjevaju, udȏr – miris, pramalȋe – proljeće, vȁjka – uvijek, nažgȉnješ – pališ, tȋlo – tijelo, vȏntar – onda, voltȃr – oltar, svȋtiš – svijetliš

Didu Ćirilu (Contossich Cirillo, r.1881.) i pradidu Ivi (Contossich Giovanni), iz Orihi,

babi Fumi (Eufemia Contossich, r. Mattiass, 1882.)

i pradidu Ivi (Giovanni Mattias), iz Štokovci

Šiljȃr kalȉvan

za to ča znȃš bȉt mȃli kȁd rȃbi

i trȕnju vȅi katrkȁd,

da se tãko ne zȃbi

ki grȍte je kȑšija, žilȁvu sȉka kupȉnu,

uzīdȃ uvȏde hižȉša…

I za to ča si.

Ko pȃraju strȋle,

kȁd strȉplju šijȗni, lȁju štrigȗni,

laskovȋna kȁd usnȋti

čȓnu škurȋnu u sȕdnjen dȃnu,

mȁljahan se stȉsneš.

Rȅ bi da ni te.

I si ča si.

Ko sȗnce prosvȋti,

kȁ nȅbo bistrȋnon blavȋne zagospodȃri,

rse rȃne žȇju gȃse,

a tȉi se veselȇ,

u ȃpu kantȁju i letȇ zgȏr sẽla,

Vȕčki si rȃvan,

vȇlik i jȃk si.

A si ča si!

Pričȋnjaš se da si.

Pȕš’ stȃt,

nȉku mȑvu i si!

I bȍlje je tãko,

nȅg’ da te ni.

A je te i si!

šiljȃr – šešir, kalȉvan – spuštam, rȃbi – treba, trȕnja – malenkost, katrkȁd – ponekad, zȃbi – zaboravi, kȑšija – lomio, šijȗn – nevrijeme, štrigȗni – vješci, blavȋna – plavetnilo, kantȁju – pjevaju, Vȕčka – Učka, pričȋnjaš se – prikazuješ se

ZȊMA 1587.

„Žakan Marko. 1587., tada tečaše kada žito beše pomrlo.

I…. od meseca sektenbra do meseca marča.“

(glagoljski grafit iz crkve Sv. Antuna Opata u Barbanu)

Bȇlo se mȏre belȋ.

Hȉže kȁ’ i brȍdi.

Svȅ spȋ.

Nȉ z dȋmljaki

dȋma nȋ.

Sȁpa se ledȋ.

U svȇten Mikȕli mȁša

za svȅ dȗše,

mȓtve i žȋve,

za svȇte nȁn njȉve,

za krȕh,

za šenȉcu i žȉto.

Mȑzli sȕ pȑsti,

ne smȋju se dȉca,

zȁmra je kȁnat,

žȅne narȉču.

Brȇki kȁ’ i ȗki.

Prȍkljeto takȍvo lȉto!

Bēlȋ se mȏre bȇlo.

U belȋni umȉre žȉto.

Lȇd gospodȃri,

Vȕčki bȇloj namigȉva.

Trepȇ nȁn tȋla.

Plȁče sẽlo.

bȇlo – bijelo, hȉže – kuće, sȁpa – dah, Mikȕla – Nikola, šenȉca – pšenica, zȁmra – umro, kȁnat – pjesma, brȇki – psi, ȗki – vukovi, trepȇ – drhte

Programi

Manifestacije