Kontošić Denis
Biografija
Rođen je 13. lipnja 1959. god. u Puli. Po zanimanju profesor inženjer strojarstva (magistar edukacije), zaposlen u Istarskoj županiji kao viši savjetnik za ceste i cestovni promet (2004. do danas). U poduzeću Uljanik, Pula, radio 23 godine (1981. – 2004.) kao projektant, menadžer za kvalitetu i rukovoditelj odjela održavanja. Predavač strojarske grupe predmeta, u više škola i učilišta, preko 30 godina (1985. do danas). Načelnik Općine Barban u 4 mandata (2001. – 2017.). Ima status hrvatskog branitelja za učešće u Domovinskome ratu (ličko ratište – 1994. god.).
Pjesme su mu objavljene u 4 samostalne zbirke čakavskih pjesama: Suncu se ubrnut (1993.), Dih (2007.), Vorihi dih (2012.) i Sunčestok (2022.) te u više od 55 zajedničkih zbirki, zbornika i antologija: u 6 zbirki Literarnog kluba Uljanik, u zbirci antiratne poezije Via crucis Croatiae – Istarska molitva za Lipu našu (1992.), u 31 zajedničkoj zbirci Verši na šterni (1994.-2024.), u zbirci orišanskih pjesnika Na Brišku (1999.), u antologiji modernog istarskog pjesništva I ča i što i kaj (1997.), u pjesničkim panoramama Seljanski susreti: 1992.-2012. i Verši na šterni: 1994.-2013., u zajedničkim zbirkama pjesama na labinskoj cakavici: Merlići od ca (2015.) i Ćakuloda na Turjone (2016.), u 13 zajedničkih zbirki Beside u jatu (2012.-2024.) te raznim časopisima.
U razdoblju 1988.-1998. pisac i govornik humorističko-satiričkog čakavskog radijskog lika barba Mate (Radio-Pula, Radio Istra, Glas Istre). Urednik je ili recenzent u 15-tak zbirki čakavskih pjesama istarskih pjesnika, te urednik 14 zajedničkih zbirki susreta barbanskih čakavskih pjesnika Beside u jatu (2011.-2024.). Član uredničkoga odbora zbornika Barbanski zapisi, sv. 1.–12., znanstvenog skupa u čast barbanskog kanonika i književnika Petra Stankovića, te autor desetak stručnih radova znanstvenog skupa (tehničkih, povijesnih). Član je Društva hrvatskih književnika od studenoga 2024. god. Živi s obitelji u selu Orihi (Općina Barban).
Bibliografija:
- Suncu se ubrnut; zbirka čakavskih pjesama (Pula, 1993.)
- Dih; zbirka čakavskih pjesama (Pula, 2007.)
- Vorihi dih; zbirka čakavskih pjesama (Orihi, 2012.)
- Sunčestok; zbirka čakavskih pjesama (Orihi, 2022.)
Izbor iz djela
MÕJE SI MȎRE
U vȍku ti blȃvo mȏre spȋ,
kȁleb bȇli letȋ,
lȅlaju se
bȃrke i brȍdi…
Mȋr i pȋr.
Cȉli svȋt vȇli.
Utȍpljen sȁn zdȃvna u te.
Dȋh mi ni čȕt,
kȁd blȋzu si.
Mȑt sȁn ud tȅbe.
Umȃmljen letȋn
na tvojȉh krȅli.
Tȋlo ti glȁtko vȃli milȕju.
Vȏni su mȏji.
Sȏ ti darȕju.
Vragȁju i rȕju.
Jedȁn za drȕgin
tȅbi letȇ.
Tvȏj sȁn vȉtar,
vȃl razdibljȁni
i blȃvo nȅbo.
Ti mȏje si mȏre,
mȉsec i zvȋzde. Sȗnce.
ȃrija mȏja. Mȏje si svȅ.
vȍko – oko, blȃvo – plavo, kȁleb – galeb, lȅlaju se – ljuljaju se, zdȃvna – odavno, ȃrija – zrak, mȑt – mrtav, krȅla – krila
STRȊLA
Kȁd te vȍko mõje vȉdi,
cȋli mi je svȋt
zȃjno pȍd nogȁmi.
Gospodȃr sȁn rojȅni
ud mȏra i krȁja,
vȇlik i jȃk.
Ka’ i strȋla udlȇhneš mi
vrȃta ud Rȁja.
Kȁko Mȃrkov boškarȋn sȁn,
uprēgnȕt me mȍreš.
Zaorȁt mȍren brȃzdu
kȁko Lȉm dimbȍku,
brȃjde posādȉt,
grȏjze milovȁt,
vȋno rodȉt,
pȁk se gȓdo napȉt
i tȓdo zaspȁt.
A pijȁn sȁn, mõja, ud tȅbe,
svȁki pȗt kȁd vȍku nalȅtiš.
Lȇlan se lȋvo-dȇsno,
ne znȁn pȏjt dȍma,
zagȕbin se u hȋp,
nȁprid-nȁzad
se cȇnban,
rȗk uz tȋlo,
mȑt ud tȅbe.
Ti hȋp je lȋk.
Ti hȋp je
lȋp.
strȋla – strijela, vȍko – oko, zȃjno – odmah, krȁj – obala, udlȇhneš mi – odškrineš mi, mȍren – mogu, dimbȍku – duboku, brȃjde – vinograd, lȇlan se – luljam se, se cȇnban – lelujam, mȑt – mrtav, lȋk – lijek
TI
Tebi miloj, materi naših šćeri
Vijulȋni mȅki vijulȁju svȕ nȏć,
lȁsi tvȏji letȇ
po mojȅn nȅbu,
tȉći kantȁju
ka’ i u rȃju…
U zrȃku gospodȃri udȏr tvȏj.
Pramalȋće je vȁjka kȁd si blȋzu.
Ka’ i sȗnce
nažgȉnješ mi tȋlo
z rȃnega jȕtra.
Nȉš drȕgo vȏntar ne vȉdin.
Voltȃr si mȏj!
Svȋtiš ka’ i sȗnce u mȑkloj škurȋni.
Nȍći su mȏje
ka’ i svȉtli dȃn.
Prȅz spȃnja.
Nȅmir nȍsi lȋce ti mȉlo
i vognjȅno tȋlo.
I da sȗnca nȋ,
nȉ mȉseca nȉ zvȋzd,
nȉ mȑve svitlȋne,
nȉ trȕnje teplȋne,
ko ti si blȋzu i glȃs tvȏj,
svȅ bi to mȅni bȋlo!
vijulȋni – violine, kantȁju – pjevaju, udȏr – miris, pramalȋće – proljeće, vȁjka – uvijek, nažgȉnješ – pališ, tȋlo – tijelo, vȏntar – onda, voltȃr – oltar, svȋtiš – svijetliš
SI
Didu Ćirilu (Contossich Cirillo, r.1881.) i pradidu Ivi (Contossich Giovanni), iz Orihi,
babi Fumi (Eufemia Contossich, r. Mattiass, 1882.)
i pradidu Ivi (Giovanni Mattias), iz Štokovci
Šiljȃr kalȉvan
za to ča znȃš bȉt mȃli kȁd rȃbi
i trȕnju vȅći katrkȁd,
da se tãko ne zȃbi
ki grȍte je kȑšija, žilȁvu sȉka kupȉnu,
uzīdȃ uvȏde hižȉšća…
I za to ča si.
Ko pȃraju strȋle,
kȁd strȉplju šijȗni, lȁju štrigȗni,
laskovȋna kȁd usnȋti
čȓnu škurȋnu u sȕdnjen dȃnu,
mȁljahan se stȉsneš.
Rȅć bi da ni te.
I si ča si.
Ko sȗnce prosvȋti,
kȁd nȅbo bistrȋnon blavȋne zagospodȃri,
rȏse rȃne žȇju gȃse,
a tȉći se veselȇ,
u ćȃpu kantȁju i letȇ zgȏr sẽla,
Vȕčki si rȃvan,
vȇlik i jȃk si.
A si ča si!
Pričȋnjaš se da si.
Pȕš’ stȃt,
nȉku mȑvu i si!
I bȍlje je tãko,
nȅg’ da te ni.
A je te i si!
šiljȃr – šešir, kalȉvan – spuštam, rȃbi – treba, trȕnja – malenkost, katrkȁd – ponekad, zȃbi – zaboravi, kȑšija – lomio, šijȗn – nevrijeme, štrigȗni – vješci, blavȋna – plavetnilo, kantȁju – pjevaju, Vȕčka – Učka, pričȋnjaš se – prikazuješ se
ZȊMA 1587.
„Žakan Marko. 1587., tada tečaše kada žito beše pomrlo.
I…. od meseca sektenbra do meseca marča.“
(glagoljski grafit iz crkve Sv. Antuna Opata u Barbanu)
Bȇlo se mȏre belȋ.
Hȉže kȁ’ i brȍdi.
Svȅ spȋ.
Nȉ z dȋmljaki
dȋma nȋ.
Sȁpa se ledȋ.
U svȇten Mikȕli mȁša
za svȅ dȗše,
mȓtve i žȋve,
za svȇte nȁn njȉve,
za krȕh,
za šenȉcu i žȉto.
Mȑzli sȕ pȑsti,
ne smȋju se dȉca,
zȁmra je kȁnat,
žȅne narȉču.
Brȇki kȁ’ i ȗki.
Prȍkljeto takȍvo lȉto!
Bēlȋ se mȏre bȇlo.
U belȋni umȉre žȉto.
Lȇd gospodȃri,
Vȕčki bȇloj namigȉva.
Trepȇ nȁn tȋla.
Plȁče sẽlo.
bȇlo – bijelo, hȉže – kuće, sȁpa – dah, Mikȕla – Nikola, šenȉca – pšenica, zȁmra – umro, kȁnat – pjesma, brȇki – psi, ȗki – vukovi, trepȇ – drhte