Scheuermann Hodak Lydia

Scheuermann Hodak Lydia

Biografija

Rođena sam u Srijemu. Imala sam dvije godine kad mi je umrla majka. Kao malu djevojčicu s pletenicama, otac me je uzeo za ruku i doveo u Slavoniju. Odrasla sam na pustari Vrbik, u raskošnom parku, uz muljevitu Vuku. Iz bosonogog djetinjstva sjećam se prašnih i blatnih putova, dubokih snijegom zametenih jaraka, stare seoske škole i rečenice: Kad ideš selom i tuđi psi oko tebe obilaze i laju, samo gledaj u zemlju, šuti i mirno hodaj. Valjda mi je zbog toga dugme uz ovratnik uvijek bilo izglodano. U školu sam pošla sa šest godina; najprije tri kilometra kroz otvoreno polje u staro, sjenovito selo Laslovo, kasnije u gimnaziju na brdu u Derventi, u Bosni, još kasnije svaki dan ranim jutarnjim vlakom u Osijek, predvečer natrag, a onda poljskim putovima do kuće. Devet godina. Na pustari nije bilo struje, pa tako nismo imali ni radio, ni kino, ni kazalište. Samo veliku kućnu biblioteku. Nisam imala čak ni kišobran, ali sam znala da će pasti kiša ako lastavice nisko lete, a bit će vjetrovito ako je nebo pri zalazu sunca crveno. Struja je na kraju, ipak stigla na pustaru, ali tad sam imala već dvadeset dvije godine, završila sam Ekonomski fakultet, uzela svoje knjige i odselila se u Osijek. Kruh svoj svagdašnji (i nešto pogače povrh) zarađivala sam kao informatičar; najprije u gospo­darstvu, a kasnije (bez pogače) kao profesor u srednjoj školi.

Domovinski rat sam provela u Osijeku gdje i danas živim kao književnica i prevoditeljica. Na Vrbik ne odlazim. Sve je minirano.

Bibliografija

Slike Marijine, monodrama, izvedena u 18 zemalja na 7 jezika, u brojnim kazalištima i na festivalima: 

Monodrama je uvrštena u nastavni program na kolegijima drame na

–          Princeton University, New Jersey,

–          George Washington University , St. Louis, Missouri   

–          Rhode Island Colledge, Providance, Rhode Island,

–          Kazališna akademija Medida&Medida, Cordoba, Argentina,

–          Kazališna akademija Aleksandrija, Egipat

–          University of South Carolina – Lancaster, South Carolina

Predstava kazališta Upstream Theater iz St. Louisa, Missouri nominirana u 6 kategorija za nagradu Kevin Kline Award. 

Predstava na Festivalu redateljica arapskog govornog područja, Kairo, Egipat, dobila dvije prve i jednu treću nagradu.

Izbori iz djela

Ulomak iz romana “Zmija oko vrata”, autorica: Lydia Scheuermann Hodak

U Gradu je opet bio travanj i proljetne su ga kiše okupale, napojile i pomladile. Parkovi i drvoredi su se odjenuli u raskoš, a kesten u dvorištu je raširio krila i zakrilio kuću hladovinom. Noću bi sjena krošnje pa­dala na verandu i, dok bi šuteći sjedili naslonjeni jedno na drugo ili na drvenu ogradu, tamna sjena krošnje ih je skrivala i štitila. I činilo im se da su sami na svijetu i da nikada proljeće nije tako mirisalo i trava nije bila tako zelena.

Prije odlaska u Posavinu Marko je na nekoliko dana doselio u Kestenovu ulicu. Javio je u Bosnu kako je sve spremno i čekao je da brat ili netko drugi dođe po oruž­je i opremu. Imali su vezu na Savi, skriveni čamac i auto kod prijatelja u Brodu. Dani do rastanka su bili odbro­jani, ali o tome nisu razgovarali. I dalje je pri­stizalo oruž­je i oprema, ali ni o tome nisu razgo­va­rali. Bila je to šut­ljiva ljubav. Kao da su oduvijek bili za­jedno i pripa­dali jedno drugom zauvijek.

Kad je Krsto bio kod kuće ili majka, kad su bili utro­je ili učetvero sve je bilo mnogo jednostavnije. Sjedili bi zajedno za kuhinjskim stolom, govorili su o obič­nim stvarima, odlazili i dolazili.

A onda je Krsto skinuo gardijsku odoru i vratio se u Zagreb na studij. Mama je otišla na simpozij. Pa iako su bili sami, iako sada više nije bilo nikakve isprike za šut­nju, svejedno nisu razgovarali o odlasku ili o rastanku.

Ispunjavali su vrijeme i vješto izbjegavali razgovor o Bosni. Jednog dana su čak otišli u Mađarsku. Vozili su se kroz naselja. Sve su kuće bile čitave i u vrtovima je cvjetalo žuto i šareno cvijeće. Oko podneva su se po­peli na Budim. Pešta je ležala pod njima, zelenkasta i si­va, kao stepska trava. Zagrljeni su hodali starim ulica­ma, šuteći sjedili su na travi. Popodne su otišli u stolnu crkvu i hodali tako ispod arkada, kao što bi hodali turisti, razgledali crkveni brod, gledali i pre­poznavali stare grbove.

Odjednom se otvore velika rezbarena crkvena vrata nasuprot oltaru i zrake kasnog sunca uđu kao široka staza i utope se u sitnu prašinu što je lebdjela u crkvi. Svečana glazba ispuni prostor i zatim naiđu mladenci. Nevjesta je bila odjevena u bijelu haljinu širokih skuta i činilo se da ne hoda već je zrake nose. I kao da su obo­je odignuti od tla i od kamenih skalina, mladenci su se činili nestvarnima i nedohvatnima kao da silaze niz sun­čane zrake. Sve je trajalo kratko, a onda sunce nesta­ne iza kuća ili iza obzora, zrake nestanu kao što bi nestala duga ili čarolija i mladenci nastave hodati niz kamene stube.

Neva podigne glavu gledajući strop i ne videći ga:

– Hvala Bogu za ovaj dan. Kako je dobro vidjeti da negdje u vrtovima cvjetaju jorgovani, božuri i minđu­šice, djeca odlaze u školu i za neku ljubav postoji i su­tra. Sentimentalna sam, znam, ali sve sam molitve zabo­ravila i jedino mi je na pameti kako smo sitni, mali i prolazni pod ovim svodom nebeskim.

Djevojko moja, Nevo,

teško je povjerovati, ali ovo je prvo pismo koje Ti pišem; ostala sam izgovorio u mislima čekajući moju smjenu da dođem po oružje, da dođem k Tebi. Makar na jedan trenutak. Kad zatvorim oči, vidim Te kako sjediš na podu u svojoj sobi, na verandi ili pod kestenom. Nosiš li kosu spletenu ili samo prikopčanu?

Vani je noć. Sjedim uz zadnju svijeću i pišem polako, kao da imam vremena na pretek (i zašto mi uvijek, kad izgovorim Tvoje ime, padne na um riječ nevjesta?).

Znam, ništa Ti ne moram pisati jer sve znaš, sve si vidjela iz blizine. I sve je isto, samo je još gore.

Ovdje je pakao. Komešamo se u grotlu. Kroz koridor kulja nepregledna bujica vojske i četnika. Danima ne spavamo; više valjda ništa i ne jedemo. Pri kraju smo s municijom, a nova ne stiže. Čudne se stvari događaju i čini mi se cijela je Bosna jedna jedina rana. Samo, nije gotovo kad netko misli da jest, ili kaže, već kad više ne bude nade.

Izvjesno je jedino da smo u okruženju, ali svejedno Ti mogu napisati što god želim – ničije tajne neću odati i ničiji položaj, jer držimo još dva brda – a ako pismo ne stigne do Tebe, nitko ga neće čitati. Pred zoru šaljemo jednog teškog ranjenika u bolnicu. Ne cestom, ni autom, ne u Derventu, niti u Bosanski Brod. Pokušat ćemo na konju kroz šumu, pa preko Save. Konjovodac zna gdje je čamac i možda, unatoč svemu, dođe u Slavonski Brod. Pismo će biti u zavoju; ako ranjenik stigne do bolnice, dobit ćeš ga. Padne li Srbima u ruke nitko neće čitati ove riječi, jer oni ne previjaju naše ranjenike.

Sve je zapravo jasno i jednostavno: odemo li, tko zna hoćemo li se ikada vratiti u Posavinu. Ostanemo li, os­tajemo zauvijek.

Nemoj se brinuti i nemoj me iščekivati. Ako se odav­de izvučemo – čak ako i ne dođe pomoć možda još, ipak, nađemo neku usku stazu prema Savi, ili prema Usori, tko zna? – ako se izvučemo, naći ću Te gdje god bila. Pre­gazit ću i preplivat ću, prehodati i prebroditi, jer cijeli sam život čekao Tebe.

Ako se ne izvučemo – jer teško je vjerovati da će Bog stalno pomagati, a nema tko drugi – ako se ne izvučemo, ne boj se, neću im pasti u ruke. I ostanem li, ipak, zau­vijek ovdje u Posavini, dođi jednom kad sve prođe. Kad iz Bosne odu zločinci i ljudi se vrate zgarištima, kad jednom sve prođe, dođi i hodaj mojim stazama. I kad pođeš uz rijeku raspusti kosu, voljena moja.  I znam, ne mogu Ti dugo pisati, jer svijeća dogorijeva i sjena već treperi na zidu, mala i nesigurna.I kad dogori, naslonit ću se na zid, zatvorit ću oči i sanjat ću kako sje­dim na Tvojoj verandi, i sanjat ću kesten u Tvome dvo­rištu, Tvoju sobu, čak i Tvoju ambulantu u podru­mu. Samo Tebe neću sanjati, jer ni jedna me rana neće bolje­ti kao rastanak s tobom.