Biobibliografija
Mirjana Mikulec rođena je 3. siječnja 1959. u Zagrebu. Osnovnu školu pohađala je u Oroslavju, gdje i danas živi. Nakon srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji u Zaboku, diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a pedagoško psihološko obrazovanje stekla na Pedagoškom fakultetu u Zagrebu. Radni vijek provela je kao nastavnica ekonomske grupe predmeta u Srednjoj školi Zabok (deset godina) i kao državna revizorica (do 2024.). Danas je u mirovini.
Poeziju piše od osnovne škole, a od 2001. pjesmama i kratkim pričama sudjeluje na brojnim recitalima i književnim susretima u Hrvatskoj i regiji.
Pjesme i priče objavljene su joj u časopisima za književnost i kulturu: Vijenac, Poezija, Riječi, The Split Mind, Hrvatsko Zagorje, Rusan-Bjelovar, Večernji list (2003.), te na portalima (Strane, Čovjek – Časopis, Kvaka).
Zastupljena je u bojnim domaćim i regionalnim zbornicima književnih susreta, na kojima je nagrađivana i pohvaljivana, zbornicima radova hrvatskih zavičajnih književnika u izdanju Hrvatskog sabora kulture od 2007. do 2019., godišnjacima grada Zaboka u izdanju Ogranka matice hrvatske Zabok (od 2018. do 2025.), te u svim zbornicima radova Hrvatskozagorskoga književnog društva.
Dobitnica je Plakete Hrvatskog sabora kulture za prozno stvaralaštvo Slavko Kolar, 2019., za priču Priča o Legradu, te više nagrada.
Nagrade:
– prva nagrada stručnoga ocjenjivačkoga suda za pjesmu na standardu Tvoja kuća napuštena zjapi, na recitalu Josip Ozimec, Marija Bistrica, 2008.;
– prva nagrada regionalnog natječaja Pisanje uz Tanane, Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2023. (tema Društvo) za pjesmu Mravi, žohari, ratovi;
– druga nagrada recitala Susret riječi, Bedekovčina, 2019, za pjesmu Značenja;
– druga nagrada recitala Josip Ozimec, Marija Bistrica, 2022., za pjesmu Novogodišnja noć:
– druga nagrada natječaja Preprekovo proljeće, Novi Sad, 2025., za pjesmu Svijet po mjeri;
– treća nagrada za pjesništvo na standardu na recitalu Josip Ozimec, Marija Bistrica 2014. za pjesmu Pustinje;
– treća nagrada recitala Božo Hlastec, Ludbreg, 2020. za pjesmu Kalna voda;
– treća nagrada natječaja Preprekovo proljeće,Novi Sad, 2023., za pjesmu Gagarin.
Priča Stara knjiga recepata ušla je u uži izbor za nagradu Turopoljska poculica 2020., Ogranak Matice hrvatske, Velika Gorica; priča Simetrija ušla je među deset finalista natječaja Marija Jurić Zagorka, za najbolju gorku priču, Vrbovec, 2025., a priča Ljubavnik ušla je u uži izbor za nagradu Preprekova jesen, Novi Sad, 2025.
Kajkavska poezija Mirjane Mikulec predstavljena je u časopisu za književnost, umjetnost i kulturu KAJ (Kajkavsko spravišče, Zagreb) broj 1-2/2016., u rubrici Suvremena kajkavska književnost, pod nazivom Skrivači senj, te u broju 5-6/2024., pod nazivom Cieli nuovi kajkavski sviet. Osim toga, uvrštena je u pjesničke izbore Biele sejne (nagrađene pjesme recitala Josip Ozimec od 1999. do 2008.), 2008. te u zbirku Poetsko – slikovne razglednice Bjelovara Samo ti sebe dajem, Bjelovar, 2008., priredio Branko Kreštan.
Objavila je pet zbirki pjesama i zbirku kratkih priča:
- KOORDINATE POSTOJANJA, 2007., izdavač Partenon d.o.o, Zlatar,
- RASPUKLINE, 2011., izdavač Hrvatskozagorsko književno društvo,
- STOPE, 2015., izdavač Hrvatskozagorsko književno društvo,
- NOSIM VRČ NA VODU, 2021., izdavač Hrvatskozagorsko književno društvo,
- SJENE I TIŠINA, 2024., izdavač Kajkaviana Donja Stubica,
- PIŠI MI (2018.), kratke priče u izdanju Hrvatskozagorskoga književnog društva.
Osim pjesama i kratkih priča piše osvrte na zbirke poezije i proze, na primjer: osvrt na zbirku priča Jasne Balaško: Djevojčica s tavana, u izdanju Matice Hrvatske, Ogranak u Zaboku, 2021., objavljen u časopisu Hrvatsko zagorje 1-4, 2021.; recenzija slikovnice Miško i prijatelji, Jasne Balaško, u izdanju Udruge mladih Fenix, Oroslavje, 2022.; osvrt na zbirku poezije Srečka Blažička: Na zvezde bi stal, objavljen u časopisu Hrvatsko zagorje 3-4, 2019.; osvrt na zbirku poezije Marije Hlebec: Pođi u šumu, zagrli stablo, objavljen u časopisu Hrvatsko zagorje 1-2; 2022.; predgovori zbornicima radova Hrvatskozagorskoga književnog društva 2016. i 2018.
Članica je Društva hrvatskih književnika od siječnja 2026. i Ogranka Matice hrvatske u Zaboku. Također djeluje u upravnom odboru Društva za promicanje kajkavskog stvaralaštva Kajkaviana, Donja Stubica, koje promiče književno stvaralaštvo i čitanje na kajkavštini i standardu. Jedan od značajnih projekata društva Kajkaviana je multimedijalna aplikacija “Ispuni grad kajkavskim riječima”, kojoj građani mogu pristupiti pomoću informativne table s označenih trinaest lokacija za trinaest zagorskih pjesnika (među kojima je i Mirjana Mikulec). Klikom na pojedinu lokaciju mogu se pročitati pjesme i kratka biografiju pjesnika ili pjesnikinje te ih poslušati kako recitiraju svoje pjesme.
Izbor iz djela
TAMO GDJE RASTU VRGANJI
S olakšanjem je odmaknuo pokraj zadnjih kuća. Šuma pred njim miriše po trulom lišću, vlazi i mladicama. Po naslagama mahovine korača meko i spokoj mu se širi tijelom. Tišina ima okus kiše, boju trule zemlje i miris mladih, u nju ušuškanih vrganja. Uvlači duge prste u rahlu smjesu truleži, s blaženstvom ih otkida i sprema u uvijek istu papirnu vrećicu: za sreću. Još nije svanulo kad se iskrao iz kuće i kruži tako do jutra dobro znanim mjestima, nalazištima svoga blaga, poput vjeverice među krošnjama drveća. Kreće se preciznošću ugođenog mehanizma po jednom zapamćenim točkama na karti šume, označenoj mirisima bilja, tragovima životinja, otkinutim stabljikama, ugaženim stopama. Zapamtio je dobar osjećaj dok se, kao dijete, vraćao doma s punom vrećicom šumskih plodova.
Kaplje s krošanja, ali odgađa povratak. Ništa više, već odavno, nije isto kao nekada. Ogromna kuća na kraju sela sada je prazna. Pred dućanom u prizemlju nekad bi već pili pivo seoski dečki i uz brundanje upaljenih traktora, kreštavim bi ga glasovima vrijeđali: „Meste da hodiš po šume, daj nabavi pive za dučan, ničega nemaš, daj si poglej druge! Bi nekaj potrošili, a nemame kaj kupit. Dok ti je bil stari živ, bile je drugač. On je bil pravi trgovec, a ne ti!“ Dečki više ne dolaze, Vuheko se propio i kad ne leži negdje pijan, pomaže susjedima da zaradi nešto za jelo; Šebilije je otišao u potrazi za poslom, a za Zlojzu i Zeca i ne zna što im se dogodilo.
Nije žalio za starim. Govorio mu je da je nesposoban, da ima dvije lijeve noge, osim kad bi dolazio iz šume s punim rukama vrganja, jer ih se moglo dobro prodati. Stari je pio i kartao, rasipao novce, a njega ostavljao da radi u dućanu. Jedne je noći u pijanstvu pao i ozlijedio glavu, nedugo zatim otišao, a s njime i dobra vremena i laka zarada u trgovini.
Dućan je prazan već godinama, žbuka otpada, ograda oko kuće je zahrđala. Na pokušaje da se izvuče podsjeća ga samo prazna, utapkana njiva iza kuće. Kupivši nojeve, potrošio je posljednje zalihe novaca, a oni su ugibali jedan za drugim, trepćući velikim trepavicama nad ogromnim, zagonetnim očima. Zasuzio je nad njima od nemoći. Čovjeka koji mu ih je prodao više nije uspio pronaći.
Uspinje se bezvoljno pustim stubištem trokatnice. Ponekad mu se učini da odozgo čuje jamrajući glas svoje vječito nezadovoljne žene. A uvijek je šutio, ni u čemu nije proturječio, sklanjao joj se s puta. Dovoljno mu je bilo da ima nekoga tko će mu reći što da radi…
Najljepše je bilo u jutrima kad je otišla na posao. U polupraznom dućanu sa sinom bi slagao kocke i crtao likove iz filmova. Ali i sin ga je iznevjerio; kako je odrastao, sve je više tražio, prestao provoditi vrijeme s njime u dućanu. A onda su otišli, oboje. Dolazi mu rijetko, odgleda s njim utakmicu, donese mu svoju staru robu. Završio je fakultet i živi negdje u gradu. U vremenu između posjeta, on izbriše iz sjećanja svoga sina.
Uvlači se u kuću još malo odspavati, u neugrijanu sobu, pod već pomalo ustajale pokrivače. Danas ne mora na posao, iskoristit će godišnji dok još nije sezona, a onda, kad većina ode na odmor, on će s malobrojnima ostati slagati police ogromnog skladišta. Lako je dobio taj posao, poslušan je i uredan, ne pada mu na pamet da nešto ukrade. Kasnije, očistit će vrganje i dati ih mami da napravi ručak, zajedno će jesti, posjediti malo. Reći će mu što sve treba popodne napraviti u vrtu.
Taj vrt pokraj kuće, s velikim, ravnim, poput vojnih redova složenim gredicama i urednim nasadima, jedino je što je ostalo isto.
Svake godine on ga prekopa, mama napravi raspored gredica, zajedno kupuju sadnice, uvijek kod istoga čovjeka, posade ih u velikim razmacima da ih mogu često i lako okopavati, i tako cijelo ljeto i jesen posluju u vrtu.
Za plodove ne brine, nisu mu važni, samo zna da je rad u vrtu nešto što mora činiti, isto kao i svakodnevno slagati robu po policama. Jedino što doista voli je brati vrganje. I navečer gledati televiziju s mamom. Tako će mu proći još jedan miran, spokojan dan.
Iz zbirke priča Piši mi, 2018.
RADOST
Negdje u gusto stisnutim naslagama vremena
ostali smo bez nje.
Mislili smo da možemo preživjeti
u muku, bez radosti.
Ali nismo mogli živjeti.
Otekla je kroz pukotine,
u jame u koje smo pokapali tijela.
Fotografirali zamrznuta lica u crnini,
ženu nad mrtvim čovjekom.
Nijemi krik dječaka
za nestalim ocem traje bez odjeka.
Da smo imali barem tužaljku,
neki crnački bluz što bi svjedočio
da smo znali pjevati,
da je u nama nešto protočno,
kao voda, kao glazba.
Izorala bih golim prstima zemlju,
samo da nađem žilu radosti.
Smijeh da ostavim djevojčicama.
Iz zbirke Sjene i tišina, 2024.
SJENE
Na kraju grada
ruševne kuće
i birtije.
Stolovi poliveni rakijom
i smrad čikova.
Oko podneva,
ispražnjenih džepova,
bez nade o slučajnom gostu,
pozdravljaju se na vratima
s rukama podignutim
ka šeširu koji odavno ne nose.
Crvenih lica i očiju sjajnih od pića
rukuju se kao predsjednici,
dva mala pijana čovjeka.
Sve su kuće naseljene
nevažnim ljudima.
Oni žive, svađaju se
i raspravljaju o velikim temama
u svom alkoholnom oblaku,
ljubavnici i preljubnici,
gospodari i zatočenici bunila.
Ako prođem pokraj
kuća na kraju grada,
požurim da ih ne sretnem.
Bježim od svoje netrpeljivosti
i njihove poniznosti
za kunu.
Hodam sunčanom stranom
dok njihova sjena
posve ne prekrije dan.
Iz zbirke Nosim vrč na vodu, 2021.
TVOJA KUĆA NAPUŠTENA ZJAPI
Srpanjske vrućine, ustajalost maloga grada.
Živim s mamom u mojoj i njenoj starosti.
U drugome gradu, dovoljno daleko za povremene bjegove,
pripremio si objed za mene, ušutkao bolest,
umirio me hladovinom svoje sobe.
Prži podnevno sunce. Vani nema ljudi, savršeno smo sretni.
Gotovo drhteći od radosti susreta, vraćaš se svome domu.
Dugačka cesta, vijugava bjelouška. Na raskršću kuća
u kojoj se za šankom ustrijelila mlada krčmarica.
Na početku, u blatu, nekada su bile ciganske kuće,
danas tko zna čije, okrečene bijelo, uz praznu asfaltnu cestu.
Ni Cigana više nema. Nije li to znak oskudice?
Na obzoru dvije crkve nadvisuju se tornjevima.
U koloni trinaest kilometara dugoj, s jedne i druge strane,
čekaju na pomoć besposlena rala i drljače. U daljini
pod gorućim suncem, u auri prašine, baliraju slamu dva mladića.
Dva su groblja odvojena, jedno do drugoga, zarasla u korov.
Isprepletenih sudbina gledaju u nas grobne slike žena:
mađarskih, hrvatskih, njemačkih. Tvoji roditelji.
Tvoja kuća napuštena zjapi; kroz porušeni zid vidimo štednjak,
možda još upotrebljiv, hodnik, vješalicu na vratima.
Od nemoći sjedaš u travu, znaš da ništa ne možeš učiniti.
Jednoga dana zatvorit će nas u staklenike i zalijevati po potrebi,
njive će cvjetati, rađati i umirati odvojeno od ljudi.
Dok stojim, osjećam pod nogama tutanj zemlje,
snažniji od ljubavnog zanosa, čujem krik kukavice
iz bilogorske šume što se prostire iza trinaestog kilometra,
tamo gdje prestaje cesta i gdje žive oni koji nikamo nisu otišli.
Iz zbirke Raspukline, 2011.