Mirza Herco: Gradeći Frankensteina


Neka mi oproste plemeniti gradovi: Prag, Montagnola, Sarajevo, Baltimore, Tuzla, London i Breza, što spominjem ono što su pisali njihovi stanovnici i molim Boga da ih ne spominju više pisci željni slave i saosjećanja.

*

Profesor K. je vodio sasvim običan život: imao je porodicu, kuću, posao, auto, kredit, vrt…

Međutim, naš profesor K. se mučio jer bi na poslu, u srednjoj školi, prema svojim učenicima bio fin, pun razumijevanja, uvijek ih je motivisao za rad i napredovanje, rado se prihvatao obaveza, uvijek odlazio na čas odmah nakon zvuka zvona, odgovoran, pedagog za primjer…

Ali, čim bi došao kući, sve to bi se mijenjalo: odgađao bi obaveze, prema svojoj djeci nije imao živaca, niti ih je znao motivisati, nekad je znao psovati najvulgarnijim psovkama, jer svo znanje i iskustvo iz pedagogije padaju u vodu kada odgajamo vlastitu djecu. Nema pedagogije uz emocije, tako mu se činilo. Kao domaćin, loš. Mrsko mu je bilo obrađivati svoj vrt, niti je mario za tuđe, upravo suprotno od onog kakav je bio prema  poslovnim obavezama.

Za njegov četrdeset i drugi rođendan, mora da mu je neko podmetnuo sihire, ne primjetivši, probudio se preobražen u ogromnu gusjenicu, ono što bi značilo ogromno za jednu gusjenicu. Ne znamo šta je to izazvalo, da li je to neka tajanstvena bolest, jer desilo se iznenada. Nikakave fizičke nagovještaje nije osjećao. Isto tako i psihičke: nije mu se činilo da živi u ružnom dobu. Čak je pisao o tome kako još uvijek ima želja i da se ne boji da ih ostvaruje, ni da ga godine nešto sputavaju u tome. O tome je napisao ovu pjesmu: Ahmedu N. // Na moj trideseti rođendan niko nije pojeo moj doručak i uhapsio me / A niti su mi proboli srce za trideset i prvi. // Četrdeset mi je godina / Bilo prije nešto više od godinu dana / I ne osjećam da živim u ružnom dobu / Želje mi nisu umrle iako, / Nisam u bujnom cvjetanju tijela, / Ali zabluda nema i laknulo mi je. / Snove nisam zaboravio, / Ali hrvem se sa sobom bivšim / I to me ne popušta. // Imam više od četrdeset godina, Ahmede N. / i pitanje mi stoji za vratom: / Da li su moji koraci – koraci Francisca Quihada? / Ne znam odgovor, ali se ne mogu oteti slutnji…

Što bi četrdesete godine bile ružne: osim što su se pojavile neke hronične bolesti kod njega i njegovih prijatelja: povišen pritisak, diskus hernia, išijas i tako redom. Zašto bi iko bio prestar za ostvarivanje želja?

Probudio se tog jutra, nakon što je isključio alarm, ustao i sve mu je izgledalo čudnovato visoko: radni sto je visok, lavabo je visoko, nekako je uspio da ga dokuči držeći sa za ormarić, ali kada se ispravio i pogledao u ogledao, imao je šta vidjeti: nešto zelenkasto s sićušnim očima, dlakavo, zurilo je iz ogledala u njega. Prestravio se i odjurio nazad u spavaću sobu. Zgledao se i vidio zelenkasto dlakavo tijelo i nožice.

Kako će ga prepoznati supruga i djeca? Hoće li ga gađati jabukama ili umlatiti oklagijom? Pitanja su mučila profesora K., gusjenicu. Kako im reći da je to on, voljeni muž i otac?

Nekako je uključio telefon svojim nožicama i ukucao u pretraživač: pretvarrrane u giiiishenicuuu isllllusssstva. Međutim, samo je u rezultatima pretrage dobio nešto poput ovog: Čudo prirode – kako se gusjenica pretvara u leptira?! Ni traga o iskustvu pretvaranja čovjeka u gusjenicu.

Probao je malo drugačije: ppppppprrrrrrrretvvarame u iiiiiiiinnnswekkkkttttaaaa. Kad ono izbaci tekst sa onlajn enciklopedije: Insekti. Bio je očajan. Sjetio se Kafkine priče. Hoće li i on završiti kao Gregor Samsa? Čitajte u nastavku…

Onda su iz dječije sobe došli njegovi kćerka i sin. Ugledaše ga, zavrištaše i pobjegoše u svoju sobu i zaključaše vrata. Zaustio je, ali ništa osim krkljanja nije dolazilo iz njegovih usta. Čuo je plač prigušen zatvorenim vratima.

Počeše ga sustizati i drugi problemi – bio je gladan. Otišao je do frižidera, ali nije mogao svojim nožicama otvoriti vrata. Tražio je po kući bilo šta što je moglo utoliti glad koja je rasla. Nekako se pope na kuhinjske elemente i nađe nekoliko jabuka u zdjeli. Jeo je kao prava pravcata gusjenica – proždrljivo. Vratio se u krevet i prilegao, zurio u zid i nadao se da je u košmaru.

Probudio ga zvuk kućnog zvona i lupanje na vratima. Njegova kćerka je otrčala i otključala ih, jer se njegova supruga vratila s posla. Čuo ju je kako pita: „Gdje je?“ „U vašoj sobi“, odgovorila je kćerka. „Jesi l’ zvala babu?“ „Jesam, ali ne javlja se.“ Supruga je poslala kćerku da bude s malim bratom u njihovoj sobi dok ona pregleda kuću. Utvrdila je da su njegove cipele tu, u hodniku, kao i jakna. telefon mu je onlajn. Slutnje su pristizale, ali razum nije mogao to prihvatiti – da je ta gusjenica zapravo on.

Obje su se užasavale insekata, posebno žuželjica. Kako da se suoče s velikom gusjenicom? I to gusjenicom koja je, izgleda, član porodice. Njegova supruga je zaplakala. A onda je zatvorila i zaključala vrata spavaće sobe gdje je ležao profesor K., odnosno gusjenica.

Onda im je stigla poruka na viber: „Zzzzoo saaaaaann ja“. Porodica je razmišljala šta da uradi s njim: da ga utamane lopatom i njegove dijelove ubace u peć. Zazidati ga u dimnjak ne bi bilo dobro jer bi se mogao javiti kada policija bude ispitivala, gdje je nestao poznati profesor K.!? I tako su ga njegovi ukućani proveli besanu noć razmišljajući šta da urade. Da li su ga mislili zgniječiti ili samo izbaciti, da li bi se brinuli o njoj, kao kućnom ljubimcu, ostat će tajna.

Narednog jutra se probudio profesor K. Ustao je i uhvatio za šteku. Vrata su bila zaključana. Pokuca. Čuo je oprezne korake kako idu hodnikom. Njegova supruga je otključala vrata i lagahno ih otvorila. Pred njom je, kao čovjek, potpuno nag, stajao glavom i bradom njen suprug profesor K. Ona ugleda kako sunce probija kroz ljubičasto-crna krila izrasla iz njegovih leđa.

*

Čuo sam da prosvjetni radnici u Turskoj ne mogu svjedočiti na sudu i da ih penzionišu kada napune 50 godina. Ovu priču je ispričao nepouzdan pripovjedač – prosvjetni radnik.

Republika 1-2, 2025.


Naručite ovo izdanje:

Izdanje: Mirza Herco: Gradeći Frankensteina