Grujo Vrkljan Sanela
Biografija
Sanela Grujo Vrkljan, rođena je u Usori u Bosni i Hercegovini 07.02.1979. godine. 1984. godine seli s obitelji u Zagreb u Hrvatsku. Diplomirala je, specijalizirala i doktorirala na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Profesionalnu karijeru gradi uglavnom u području turizma i hotelijerstva u Hrvatskoj i SAD. Zaposlena je na Institutu za turizam te predaje na Sveučilištu Vern. Član je Društva hrvatskih književnika od 2019. godine. Piše poeziju i prozu, a osnovna vodilja u njezinom književnom stvaralaštvu je sloboda čovjeka i naroda. Živi u Zagrebu, sa sinom Ivanom i kćerkom Anđelom.
www.facebook.com/sanela.vrkljan.35
www.linkedin.com/in/sanela-vrkljan-11b07644
Bibliografija
U potrazi, roman, Zagreb, 2016.
Krhkija od sjećanja, zbirka poezije, Koprivnica 2017.
Pjesma Plamen iz tmine dio je književne hrestomatije Lika i Velebitsko Primorje u hrvatskoj književnosti, Gospić, 2017.
Zarobljeni, roman, Zagreb, 2019.
Odgovor mrtvom pjesniku, zbirka poezije, Zagreb, 2022.
Vučje selo, ilustrirana priča za djecu, Zagreb, 2025.
Ulomak iz djela
ODGOVOR MRTVOM PJESNIKU
Stojiš kao stablo, kažeš
A ja, kao tvoja sjena,
Koja mu više ne pripada,
Šutimo zauvijek.
Smijem se i pitam
Kako si, čovječe,
Drznuo se pomisliti
Da sam ti ikada pripadala?
Sjena ne pripada čovjeku.
Sjena pripada svjetlosti,
Razigrano plešući oko tebe,
Čas veća,
Čas manja,
Čas nevidljiva.
Zar je išta vrijedilo
Kad za ruku ne mogu te primiti?
Čudiš se, kako smiješno je to,
Ja sam tebe ostavila.
I priznaješ, sada znaš,
Volio me nisi.
Otplovio si u maglu
Ispod neke tuđe zastave,
Jednog od trenutaka zvanih uvijek
Na putu za zauvijek.
I zato, ne brini, dragi,
Što ću bez tebe sama.
Samoća je teža,
Biti kraj čovjeka, a biti sâm.
Tu sam, pod golim stablom crvenog javora,
Dlanova spojenih na prsima.
Sjena ili korijenje?
Ne idem nikuda.
Da, kako smiješno je to.
Sanela Grujo Vrkljan, iz zbirke poezije Odgovor mrtvom pjesniku, 2022.
TRAGOVI
Zamest će snijeg tragove vučje,
Natapajući zemlju kad sunce ugrije.
Zablude li čovječje,
Dobrotom drugoga nitko se promijenio nije.
Živi, ako život to je,
Biti vuk sam
Među vucima drugim
U čoporima nekim čudnim.
Lovit ćeš privide,
Taštinom nahranjen
Vječito gladan biti,
Zaista, iznad zemlje što ćeš poslije sebe ostaviti?
I suze žene
Željne čovjeka svoga,
Od snova svojih osuđene na bijeg,
Sakrit će snijeg…
Da, nisi zdan za korake tihe,
Trag da ti bude neprimjetan,
No, zapitaj se jesi li zdan
Da tim putem hodaš sam.
Što su ljubav i dobrota
U svijetu vukova?
Što je poniznost?
Samo slabost.
Bez obitelji,
Bez toplog doma svog,
Gdje pripadaš?
Čovjek nisi, tlapnja ti si.
Korijene svoje ne zaboravljaj,
Oni su tvoj trag,
Kao i dijete tvoje
Koje će čuvati korijene svoje.
Sloboda je u tebi, svi odgovori su tu,
Sâm do nje put moraš naći,
Zastani na tren,
Ili će ti trag ostati neznan…
Sanela Grujo Vrkljan, iz zbirke poezije Odgovor mrtvom pjesniku, 2022.
LUK I STRIJELA
Dugo me nema, kažeš.
Kažeš, pričaju…
Neka pričaju, prijatelju.
Ima i istine u tom.
Život poput lûka je,
Strijela ja sam.
Da, vuče me nemilice unatrag,
Čvrsto drži.
I svaki put kad udahnem
Samo još zategne.
Prestala sam se boriti,
Istina je što ti kažu.
Prestala sam se boriti,
Ali se nisam predala.
Svaki put kada zategne,
Ja uskliknem.
Ne, ne od boli,
Nego od radosti.
Prepustila sam se,
Ponizno se klanjam boli
I uživam u otkrivenjima
Da moja snaga veća je.
Slobodno im reci,
Da, prestala se boriti.
Dodaj, prijatelju,
Neka pričaju.
Jednom će luk morati odapeti.
Oooo, kako veličanstven bit će moj let!
Sanela Grujo Vrkljan, iz zbirke poezije Odgovor mrtvom pjesniku, 2022.
PUTU SVOM RECI TKO SI
Putu svom reci tko si
Jer doći će trenutak
Kada žalit ćeš
Jedino za onim što napravio nisi,
A srce je željelo,
Ludostima i greškama se smijati
Jer si se usudio hrabro kročiti.
Putu svome reci tko si.
Jer doći će trenutak
Kada će se suočiti
Ono što jesi
S onim što si mogao biti.
Gdje ćeš onda potražiti istinu,
Gdje ćeš u toj istini biti ti?
Sanela Grujo Vrkljan, iz zbirke poezije Krhkija od sjećanja, 2017.
ZALAZEĆE SUNCE
Zlatnim obrubom zalazećeg sunca
Tmurni oblaci
Jasan oblik konačno dobiše.
Kao usnulo dijete
Na majčinim rukama
Spokojno se nasmiješih.
Vidim anđele,
Dolaze se igrati sa mnom.
Sanela Grujo Vrkljan, iz zbirke poezije Krhkija od sjećanja, 2017.
__________________________________________
Nije to bila domaća slanina koja se topi u ustima dok mami svojim mirisom, niti fino usoljeni domaći pršut bogatoga okusa prirode kakve su imali u svome selu, ali običaja se nisu odricali. I vino i riječ bolje teku uz mezu. Bez meze i kave nije bilo druženja.
– Opet ti završio u zatvoru. Jednom ga izbjegao…
– Što ti je namijenjeno, namijenjeno je.
Našalio se Ante, rekavši to potpuno mirno, bez imalo negativne emocije u glasu koja bi se mogla očekivati u čovjeka koji je proveo godine u zatvoru i potom protjeran, ne zbog zločina, nego zbog slobodnog izražavanja svojih mišljenja. Čovjek koji ne razdvaja sebe od načela i vrijednosti za koje se javno bori hoda težim životnim putem. Ante je toga bio svjestan. Svaki put kada bi ga srušili, on je postao još snažniji i gorljiviji u svojoj ideji.
– Čuo sam da si izašao, ali te nisam očekivao u Francuskoj.
– Izašao, da, ali i bez zatvora sam u zatvoru. Onemogućeno mi je svako djelovanje. Obišao sam svoje selo i obitelj, neke prijatelje i evo me. Tuđman mi je pomogao pobjeći, čuo si za njega?
– Zvuči mi poznato.
– Ma sjetit ćeš se, sigurno sam ti ga spominjao u logoru. Zahvaljujući njemu onoga puta sam se mogao vratiti, a ovoga puta pobjeći.
– A, sjećam se da si pričao da je vrsni intelektualac. Naš čovjek, tako si rekao.
– Naš čovjek, do smrti. Nema takvih puno. I on je neko vrijeme proveo u zatvoru.
– Bitno da si sačuvao živu glavu.
– To je jedino oružje koje imam za borbu za naš ispaćeni narod.
– A što je krenulo krivo?
– Sve iz temelja.
– Svi smo vjerovali da će Savka uspjeti izboriti se za naš narod.
– Savka Dabčević Kučar najveća je zabluda hrvatskog naroda ovog stoljeća. Evo i sam si time što si rekao potvrdio koliko je naš narod u zabludi. Držiš je junakinjom našeg naroda. Ma ne budi naivan.
– Kako to misliš?
– Savka je povela narod prema javnom nezadovoljstvu koje je u nama desetljećima ključalo, a ne prema ravnopravnosti ili samostalnosti. Njezina priča o liberalnijoj opciji komunizma je i dalje priča komunizma, zar ne?
Sanela Grujo Vrkljan, iz romana Zarobljeni, 2019.
– Baš sam izašla iz poliklinike. Imam dobre vijesti prvi put nakon više od pet godina.
– Slušam…
– Nisam imala zahvat. Nije sve zaraslo od zadnjeg zahvata, ali dosta dobro izgleda. Za tri ću mjeseca opet na pregled. Doktor kaže da je moguć i potpuno uredan nalaz.
– Kako se osjećaš? – upitao je Martin.
– Znaš li koja bi to sloboda bila? Biti zdrav…
– Nekako osjećam da slijedi „ali“…
– Sve i da dobijem dobre nalaze sljedeći put, ne bih povjerovala da je sve u redu. Možda kada bih dobila dobre nalaze dva ili tri puta zaredom… Sve ovo je predugo trajalo, postoji začahureni strah u meni. Predstoje mi još mnoge bitke da bih bila slobodna, slobodna od straha, slobodna od same sebe. No, ne brinem se jer vjera je jača, vjerujem da me Duša svijeta, naš Bog, vodi upravo tamo gdje trebam ići.
– Tvoja vjera je uvijek bila drugačija od drugih.
– Znam. Da ti još ovo kažem, još mi se nešto lijepo dogodilo. Noćas sam usnula sam. Gospa mi se obratila riječima: „Idi djevojko, slobodna si. Tvoje rane ti pomažu, one su tvoja snaga. Tvoja vjera, tvoja je snaga.“
– Zvuči moćno.
– Da. Koliko god je put bio težak, sada sam zahvalna na tom putu, na svemu što sam proživjela. Baš svemu. Tek sada razaznajem kako me vodio cijelim putem i kako je taj put imao svoj tijek. To je vjera.
– Ti zaista imaš snagu kojom se možeš uzdići. Ja to ne bih mogao. Ja teško praštam.
– Znaš, kada vjeruješ, nema mjesta ponosu, inatu, ne trebaš niti opraštati, samo puštaš da se dogodi što se dogoditi treba. Sva moja putovanja bila su u potrazi za životom kojega sam se odrekla. Tražila sam sebe.
__________________________________________
Sanela Grujo Vrkljan, iz romana U potrazi, 2016.