Sarkotić Slavica

Posted on by DHK

    Sarkotić Slavica

    Biografija

    Slavica Sarkotić rođena je u Vukojevcu donjem, Turopolje, u obitelji Komar. Školovala se u Lekeniku i Zagrebu. Po struci je bacc.med.lab.diagn. Cijeli radni vijek provela je u Općoj bolnici „Dr.Ivo Pedišić” u Sisku, veći dio na mjestu glavne inženjerke Odjela za patologiju i citologiju. Od rujna 2013. je u mirovini. Piše i objavljuje od djetinjstva. Kao osnovnoškolka  je radove u sarajevskim „Malim novinama”, kasnije u reviji „Svijet”, „Arena”, „Vikend” i drugima. Dobitnica je dvije „Arenine” nagrade za priču, 1986. i 1987. S jednom je pričom uvrštena u zajedničku zbirku „Sto hrvatskih pisaca najšireg podneblja”, Matica hrvatska, Ogranak Zaprešić, 1991.. Pjesma „Plavi san” proglašena je 1981. godine na natječaju časopisa „Bazar” za najbolju pjesmu godine u bivšoj državi. Dobitnica je jedne od Nagrada grada Siska za doprinos književnosti, 2010. Dobitnica godišnje nagrade „Albatros” POU Velika Gorica 2008. i Plakete „Mihovil Pavlek Miškina” 2013. Objavljeno joj je do sada trinaest samostalnih knjiga  ( kratke priče, poezija na standardu i kajkavskom jeziku, haiku, priče, pjesme i roman za djecu.) Zastupljena je u gotovo stotinu zbornika s raznih recitala u Lijepoj našoj i dobitnica je više nagrada na istima. S tri pjesme je zastupljena u antologiji „Hvaljen budi, Gospodine moj” o sv. Franji u hrvatskoj poeziji u izdanju „Alfe” 2009. Također je uvrštena u antologiju velikogoričkih pjesnika koju je uredila Anastazija Komljenović, monografiju „Hrast- drvo Turopolja, urednice Katje Matković Mikulčić POU Vel. Gorica 2010., u antologiju „Nepokošeno nebo” urednice Đurđe Vukelić Rožić 2018., u Leksikon grada Siska i „Turopoljsku čitanku” koju je uredio prof. Ivo Pranjković, POUVG 2016. Dobitnica je više nagrada na recitalu „Stjepan Kranjčić” u Križevcima, te na recitalima u Zelini, Mariji Bistrici, Bedekovčini, Ludbregu, Požegi i Varaždinu. Ima Pohvalu za haiku na natječaju „Cherry Blossom”, Vancouver, Canada i nagrade za haiku Udruge „Tri rijeke” iz Ivanić Grada. 2021. bila je u užem izboru za Nagradu „Slavko Kolar”, a dobitnica je Nagrade Mato Lovrak za najbolji roman za djecu i mlade „Vrtovi duginih boja 2020. u izdanju „Alfe”. 13. 6. ove godine u Društvu hrvatskih književnika uručena joj je 3. nagrada na natječaju za kratku priču „Utjeha kose”  inspiriranu životom i djelom Antuna Gustava Matoša. U tisku su joj dvije nove knjige; zbirka poezije i roman za djecu i mlade. Članica je Društva hrvatskih književnika Ogranak sisačko- moslavačke županije, Hrvatskog književnog društva za djecu i mlade, Društva hrvatskih haiku pjesnika, Matice hrvatske, Ogranak Velika Gorica i još neke udruge. Dvadesetak joj je pjesama uglazbljeno i uspješno izvedeno na festivalima u Krapini, Velikoj Gorici, Karlovcu i Pitomači. 18.6. ove godine dobila je 2. nagradu za tekst „Drago Britvić” na festivalu u Pitomači s kojeg već ima dvije nagrade. Pjesma „Turopolska divja roža” službena je himna umirovljenih školnika Velike Gorice i okolice. Slavica Sarkotić majka je dvoje odrasle djece, kćeri i sina, i baka jedne unuke i jednog unuka. Nakon godina života i rada u Sisku sada živi sa suprugom i kućnim ljubimcima u rodnom Turopolju. Također je na nedavnom recitalu “Stjepan Kranjčić ” dobila 1. nagradu za monodramu  “Bazgina kuća”.

    BIBLIOGRAFIJA

    Prsten s plavim kamenom, ( zbirka kratkih priča), Aura, Sisak, 2003.

    Krošnja srebrne lipe, ( zbirka pjesama), Aura, Sisak, 2004.

    Srce na carini, ( zbirka poezije), Aura, Sisak, 2006.

    Iza paravana, ( kratke priče). Aura, Sisak. 2007.

    Spomenek Turopola, ( zbirka dijalektalne poezije), POUVG 2008.

    Ljiljani u vazi od kiše, ( autobiografska proza –  „Albatros”),POUVG 2008.

    U svakom cvijetu spava vila, ( poezija za djecu), Aura, Sisak, 2009.

    Tajanstvo žira, ( haiku zbirka), Aura, Sisak, 2010.

    Turopolska rapsodija, ( zbirka dijalektalne poezije, postoji i u digitalnom obliku), POUVG, 2014.

    Srne u jeseni, ( zbirka poezije) Matica hrvatska, Ogranak Velika Gorica 2018.

    Zvonki koraci djetinjstva, ( kratke priče za djecu), Matica hrvatska, Ogranak Velika Gorica, 2019.

    Vrtovi duginih boja ( roman za djecu i mlade . Nagrada Mato Lovrak, Alfa, Zagreb, 2020.

    Kristali nad gradom, ( zbirka kratkih priča), Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, Sisak, 2021.

    “Djevojčica s tajnom” (roman za djecu i mlade) u nakladi HDKDM- Društvo prvih pisaca, Zagreb

     “Wislawu rijetko posuđuju ” (zbirka poezije) u nakladi Biakove iz Zagreba. 
     

    Izbori iz djela

    OKRUŽENI UPITNICIMA

     
    Što smo?
    Odbljesak Sunca na listovima
    Trava u predvečerje
    Hologrami davno nestalih svjetova
    Rosa koja iščezava na podnevnom suncu
    Ili samo priče u prolazu
    Nepostojani, krhki, zarobljeni u kavezima utabanih života 
    Upravljani algoritmima kojima ne razumijemo značenje
     Kažu da je Bog ugradio ljubav u ljude A onda kad je opet poželi Uzima ljude i Ljubav 
    Tko smo na ovoj kapljici u svemiru Tek beznačajne pjene mjehurići Što se sami od sebe rasprskavaju Ili ostavljamo neki trag svjetlosti za sobom Poput one zvijezde koja je sinoć pala Prije nego sam uspjela poželjeti želju Tko smo?
    Nepoznati jedni drugima pa i sami sebi
    Živimo li samo u svom svijetu ili i u drugima Nama sličnima Okruženi upitnicima I stvarnošću krhkijom od nas samih Sav život stane u treptaj oka I onda opet ispočetka
     
     
    TORBA ZA LJUBAV ILI SVE TORBE JEDNE ŽENE
     
    Postojala je nekad davno školska torba
    Za na leđa, za preko ramena, za u ruku
    U njoj su bile bilježnice i knjige
    Metalni šestari i plastični trokuti
    Sasušeno poljsko cvijeće i listić staniola
     Ta je torba posebno mirisala
     Na polje, travnatu stazu do škole I na strah od matematike
     
    Postoji torba za svaki dan
    Za posao i za obveze
    U njoj su papiri i notesi
    Kartice i podsjetnici
    Polu-zaboravljeni računi i poneko pismo
    Torba za posao je obična torba
    I miriše na brige
    Ne idem više na posao
     
    Postoji torba za plac
    Za povrće, voće i poneki cvijet
    Torba za plac je platnena i grubo tkana
    Uglovi su joj iskrzani
    Torba za plac je izblijedjela
    I miriše na peršin
    I na majčinu dušicu
    Na plac uglavnom ide Josip
     
    Postoji torba za izlaske
    Ona je malena i sjajna
    U njoj su ruž, parfem
    I vlažne maramice
    Poneka nada za dugo čekani susret
    Torba za izlaske je srebrna
    I miriše na mjesečinu
    Rijetko izlazim
     
    Postoji torba za plažu
    U njoj su ručnici i mlijeko za sunčanje
    S nekim faktorom
    Neka ženska revija i balzam za usne
    Torba za plažu je otporna i čvrsta
    Od najlona ili od frotira
    I miriše na kokos i morsku sol
    More uglavnom sanjam
     
    Postoji torba koju ponekad
    Izvlačim iz ormara
    Ona je starinska
    I na njoj se ručka odavno izlizala
    U njoj su fotografije
    Mamini ispeglani rupčići i mentol bomboni
    Torba iz ormara miriše na mentol i nezaborav
    Na tu torbu ponekad kane suza
     
    I postoji jedna torba za ljubav, ona je nevidljiva 
    To je ona torba koja nema stalan oblik i ona je veća od svih i stalno je nosim
    A materijal od kojeg je satkana je nepoderiv 
    U toj torbi je sve ono što vrijedi u životu i što sam brižno skupljala kroz godine
    Torba za ljubav je sjajnija od zvijezda I držeći se za nju mirišem neprolaznost
     
    24.11.2019.
     
     
    Gda ja otidem
    (monodrama)
     
     
    Poglečte gospodična, ova korona sem je račune pomrsila.
    Ali treba to prihvatiti, zna dragi Bogek zakaj nam je to poslal.
     
    (govori sitna starica dok sjedi na stolcu ruku prekriženih na krilu, pokraj nje na stoliću čaša s vodom i sredstvo za dezinfekciju ruku)
     
    Ovi teri se očeju ženiti nemru zato kaj se obimati ni kušuvati ne smeju, ovi teri loptu po trave natiravaju takaj ne smeju ili moraju drčati kak nori ali brez publike, k meše nemreš če ne dost veliki razmak med ljudimi, v dučan nemreš če nemaš ono pokrivalo za gubec.
    Kaj se sega toga dotikavle ja morem i brez nogometa i brez dučana, ženidbu sem zbavila pred šezdeset let, mene jedino meše faliju.
     
    (pritišće mršavu naboranu ruku na grudi na mjesto gdje je srce)
     
    Dojde nam negdar župnik sim i održi mešu ali moramo razmak zmed stolcef držati.
    Se ja to razmem i poštujem ali jeno si štunderam gda po noči nemrem spati.
    Štunderam si kak je mrsko mreti vu vreme korone.
    Je, narafski, kaj me gledite, nekak da ne bi štela mreti če baš sem osemdesetu prešla, ne mi to na pameti, ali si gruntam kak su bokčeni ovi ljudi teri mernu za vreme korone.
     
    (pomiče nabore na suknji)
     
    Znate, vam je to teško razmeti zato kaj ste lepi i mladi i bute ako Bogek da još dugo živeli, ali mene cajti beže, ne mi ih tak puno ostalo.
    Naime kaj, sad za vreme te pošasti kaj ju zovu pandemija kad čovek merne ne smeti pravoga sprevoda narediti, ono da se skupe ljudi ze sela i još dva tri z okolice i unda si stoje i tužno glede i tu se unda vidi kuliko je čovek za života vredel i kuliko je ljudi zadužil.
    Gda je moj Števek pred četiri lete mrel to je bilo tuliko ljudi da si zamisliti nemrete.
     
    (vadi iz džepa platneni rupčić s izvezenim ljubičicama i otire suzu)
     
    A sad vište nemre dojti nigdo nek najvuža rodbina. I k čemu je to unda spodobno.
    Kak da čoveka ne ni bilo.
    I znate, gospodična, ja sem si se splanerala kak to bu zgledalo gda ja otidem. Mislim gda otidem z ovoga sveta.
    Je, je, kaj me tak gledite, em je to normalno da stari ljudi vmiraju.
    I dejte si malo tu masku pomeknete kaj ne vidite da vam se z nosa osmeknula.
    Ja sem svoju fest na nos pritisnula, još mi se živeti oče.
    A to kaj sem si zamislila gda ja mernem, to ja več duže vreme planeram kak bu to zgledalo.
     
    (gleda prema stropu i lagano škilji)
     
    Ja sem si več pesme zebrala i rekla sem svojem koga oču da mi popevle.
    Oni prevračaju z očijami i vele dej mama naj kaj god pripovedati, ti buš još leta i leta živela, viš kak dobro zglediš, nigdo ti ne bi dal ta leta.
     
    (okreće glavu u stranu i cokće jezikom)
     
    Ah, ta deca. Četvero sem ih zrodila i nijeno sad nema časa z menum se baviti nek su me sim dopelali.
     
    (opet vadi maramicu iz džepa)
     
    A dobri su oni mene vsi, nemam se kej žaliti, poštuju me i of najbolši dom su za me zebrali.
    Imam sobu z balkonom i sama sem nutre, delam kej oču.
    I se to plačaju zato kaj ja to od svoje penzije ne bi mogla platiti.
    Ali znate, to je sejeno drugač nek doma.
    Ja sem im rekla da morem biti sama ali otkad sem onu sarmu na peči ostavila i zaspala pak se cela hiža zadimila a sarma se prikuzmala i povuglenela, dobro da je susedina Francika doletela i randeka s peči meknula, oni su se poplašili da bum hižu zapalila i unda sem morala poslušati i sim dojti.
    A oni se razišli po svetu, jen je v Irske, jen ima posel na Braču, jena kči je v Austrije a jena se f Slavoniju udala, čak je u Vinkovce otišla.
    Oni vam po cele dane delaju, pogotovo ovi teri su vane, v inozemstvu, i imaju decu tera su več odrasla.
    Šteli su oni mene k sebe zeti, ali znam ja kak bi to zgledalo, ja bi nekej rekla pak bi se morti snejam ili zetom zamerila…nesem štela iti.
     
    (vadi krunicu iz džepa)
     
    Ovo vam je mene vuteha, draga moja gospodična.
    Gda me obuzme tuga ja zmolim krunicu i mam mi bu legeše.
    Moj pokojni Števek mi je znal prigovarjati da kaj po noči šuškam i šepčem, on se ne molil, pokoj mu duše, ali bil je dober čovek, sakomu je bil spremen pomoči.
    Samo je trdu glavu imel, nikak ga nes mogla na svoje okrenuti.
    Doduše venčali smo se f cirkve i deca sa imaju se sakramente, to mi ne branil a i da je štel ne bi mi mogel zabraniti.
    Poglečte gospodična, sa naša deca imaju visoke škole, se smo mi to priskrbeli, on svojim plačum železničara i ja doma z deset prstof ove moje ruk.
     
    (pokazuje staračke debelim žilama izbrazdane ruke)
     
    Ja sem vam celu hižu obdržavala, sečkakovoga blaga imala f štale i v dvorišču, jeno vreme sem šest kravic imela.
    Trebalo je njih dvaput na dan podojiti a ne unda bilo ove strojef ni muzilic kak denes imaju pak samo na kravice prišarafe i sipleju mleko f kante.
    Ja sem to se v vedričku z rukami dojila, sedeč na malomu stolčeku a kravice su me z repi tukle.
    Više put su me znale i prevrnuti pak bi mi se mleko z vedričke razlejalo.
    Ali niš mi ne bilo teško. Delala sem sireka i nosila na plac i tak smo su decu zeškolali.
     
    (dohvaća fotografije uokvirene u okvire sa školjkama s male komode i zaljubljeno ih gleda)
     
    Znate, i moji vnuki su več na fakultete, zato retko dohađaju.
    Ja se to razmem, samo nek su mi živi i zdravi.
    Teško mi je sad otkad je ta vraža korona, posete su zabranili, dugo nesu ni deca bila, nemru, ni pakete mi nemru poslati, se je zabranjeno.
     
    (lagano šmrca pokušavajući zadržati suzu)
     
    Ali budu oni pak došli, samo da ta vraža pandemija prejde.
    Ja se samo saki den molim da ostanu zdravi.
    A molim se i za se, kej bi još tero leto poživela.
    Ma samo da ne mernem za vreme korone.
    Znam da ne bum za seme ostala, ali sad ne bi nikak štela mreti.
    Zato kaj sem si tak lepo se splanerala.
    I gdo mi bu govora držal.
    Ovi moji su rekli da nema šanse, da oni to od plača ne bi mogli i da kej blaznim, pak sem se unda setila susedine Francike, navek me to dete rad imelo, sad je i ona več v leta, nesem ju još pitala, ali mislim da ne bu mi košaricu dala.
    Najrajši bi si i govor sama napisala, ali več bi to negdo zeznal pak bi se po selu pripovedalo.
    Morti bu mi tero dete napisalo govor gda ja zanavek otidem, a če ne budu mogli od žalosti za menum valda bu Francika znala napisati da sem bila dobra, vredna i ispravna.
    Ne znam kej vi mislite gospodična, bi li imelo smisla da si i urnu sama zeberem pak nek stoji, ne bu se pokvarila.
     
    (starica se prvi put nasmijala naglas samoj sebi)
     
    Eto, šteli ste priču ze staračkoga doma, sad ju imate.
    I napišete da če se baš ovo zove ustanova za stare i nemočne da nesmo baš si nemočni.
    Stari jesmo ali nemočni nesmo.
    Bar ja nes.
    Ali za vas, lepa moja gospodična me malo straf.
    Zato kaj iznad te maske imate tak črne podočnjake kak da tri noči neste spali.
    Najte dati da vas tiraju tuliko delati.
    Zemete si malo vremena za sebe.
    Jemput gda bute stari kak ja bute imeli vremena napretek a do unda čuvajte se.
    Zato kaj je zdravije najvekše bogatstvo.
    I fala vam kaj ste došli i baš mene zebrali za spominek.
    Nigdar još nes dala intervju, to se tak veli, kaj ne.
    Bu to morti na televizije?
    Joj, kak bum se štimala sim v domu.
    A i deca me buju videla na televizije.
    Fala vam i ojte z Bogom.
    Čekajte, dejte da vas prekrižim, blagoslovim, svoju decu navek križam gda na put idu, tak je i mene moja babica negda.
    A sad zbilam ojte, malo mi se dremle a i ova maska me duši.
    Prešla bu i ta korona.
     
    27.7.2020. 

     

     

     

    TEMPI PASSATI

    Bijaše jedno zrcalo, u njemu orhideja
    Tek zaostala slika, misao korifeja
    Prozor u život, nečija blaga ruka
    Miris borovih grana, božićna jabuka

    A iza zavjesa Arkadija, raspršena iluzija
    Zelena Toskana, sunčana Andaluzija
    U živicama ružmarina gnijezda ideja
    Okruglo Sunce, voda i polja azaleja

    Bile su visine, na nebu staklene ptice
    Dašak rubenine, majčino blago lice
    I crvene pelargonije na svakom prozoru
    Vedro nebo posvuda, i duga na obzoru

    Vremena nema, ni pitanje više ne čeka odgovor
    Slomljene su ptice, orhideje bijele nevermore
    Uranjam u rijeku iz koje su odavno pobjegle vidre
    Tijelo mi prekriva pijesak razbijene klepsidre

    18.12.2012. 14,15

     

    U SMIRAJ DANA S POLUDJELIM VIOLINAMA I RESTLOVIMA OD VREMENA

    U spomen na Teu Rimay Benčić


    U smiraj dana posutog cimetastim
    Zalaskom sunca
    S poludjelim violinama virtuoza
    Cvrčaka
    S onim malim restlom od vremena
    S kojim ne znam što bih
    U interludiju dvaju akorda
    Prevelik je da bih ga ostavila
    Samo tako
    Premalen da bih ga uporabila
    Za odmor
    Ili ga uplela u zvučnu kulisu
    Raspamećenih jablanovih grana
    Raščlanjivati ga
    To je tako nesvrsishodno i dosadno
    Tih je restlova ionako s godinama
    Sve manje
    Procjenjivati pak
    Vrijednost dana na izmaku
    Po vlastitim dosezima i pregnućima
    Sasvim je neobjektivno
    Pa se postavlja opravdano pitanje
    Postoji li doista
    U ovaj cimetasti smiraj
    S poludjelim violinama cvrčaka
    Kantautora
    Postoji li doista taj komadić vremena
    Koji je ostao neiskorišten
    I koji bi se možda u tom slučaju
    Mogao spremiti za sutra?
    I na taj način produžiti sutrašnji dan
    I vlastiti život
    Malo po malo svakoga dana
    Ili je to samo tlapnja i prvi znak
    Senilnosti
    A restlova vremena nema
    Niti ih je ikada bilo

     

    TRČI, GLORIA, TRČI!

    Trči, Gloria, trči
    Nogama otežalim
    Uzbrdo po trnju, u suton
    Do krijesnica još neupaljenih
    u živici
    Jer ogroman je nered
    U svemiru
    Kaos među ljudima
    I mir u šumama
    I ako boli
    Svejedno trči!

    Trči bosa , trči suzna
    Trči stara
    Kroz rogoze i čičak
    Kroz strn i koprive
    Ništa osjetiti nećeš
    I ako misliš
    Da nema smisla
    Svejedno, trči!

    Trči!
    Jer , još ima
    Čarobne prašine
    Oko tvojih gležnjeva
    I na tvojim stopalima
    Prašine sa staze samo tebi znane
    Ne boj se!
    Trči, Gloria, trči!

    Trči, Gloria!
    Još je nešto puta 
    Ostalo za prijeći
    Umotaj srce u staniol
    I zavaraj ga mjesečinom
    Za tobom
    Zatvorit će se
    Zastor šume
    I živice će ti dati okvir 
    Za sretnu sliku
    Trči!

    Trči, Gloria!
    Trči kao dijete, kao srna
    Kao vjeverica trči!
    Jer,vrijeme je kao vjetar
    Ništa ne pamti
    A plišanog medvjedića
    Odavno su pojeli moljci
    Svejedno
    Trči, Gloria, trči!

    Trči do oblaka
    Sada kad
    Osim ljubavi nemaš što dati
    Trči, i ne misli
    Nebo rasipa krijesnice 
    Nad tvojom glavom
    I nije to slučajno
    Trči, Gloria, trči!

    11. 7 . 2014. 0.29

     

    NE / ZABORAV 

    Ponekad, obično poslijepodne, kad se sve smiri i kad boje vani postanu prigušenije, Neri se čini da živi u nekom drugom vremenu, a ne ovom sadašnjem.
    Neka slika, neki miris, dovoljan je za tu iluziju pomaknute stvarnosti. Nekad je mogla sama izazvati taj efekt, vizualizirati stvari, slike, mirise i krajolike, ali sada više ne može.
    Pa se raduje tim bljeskovima kad dođu kao što se nekada, još do prije koju godinu radovala uživanju u tjelesnim dodirima , Ivanovim, naravno. Kad bi došli, ti bljeskovi užitka, jer nisu uvijek, ponekad se bračne dužnosti obavljaju rutinski.
    Mi smo oni koji se kao djeca nismo uklapali. Tu rečenicu pročitala je nedavno negdje, ne može se više sjetiti gdje.
    Da, to sam ja, pomislila je tada, kad je to pročitala.
    Nera se ne uklapa. Nikada se nije uklapala.Bila je mlada kad je bilo popularno imati obline, a ona ih nije imala ( ravna kao daska). Sad je u modi biti mršav i zgledati izgladnjelo, a ona to nije. Sad je stara i debela i opet se ne uklapa.
    Ali sad joj više nije ni važno.
    Ivan ponekad misli da mu je sestra, ponekad da mu je majka. Ponekad je zovne imenom i onda je Nera radosna.
    Ivan ponekad misli kako još uvijek radi u svojem uredu i naglas izgovara neke brojke i pojmove koje Nera ne razumije.
    Nera ne voli brojke. Nikada ih nije voljela. U svemu je bila dobra osim u matematici.
    A danas su važne samo brojke. Sve se mjeri brojkama. 
    Za koliko ste prodali Opela, pitala je Ljubica ne misleći pritom ništa loše, vjerojatno.
    Opela su prodali jer Ivan više ne može voziti, a Nera nikada nije naučila. Jedna jako velika greška u životu. Kad si mlad to ti nije bitno, odeš autobusom, netko te odveze, ali kad si star shvatiš daljinu i nedostupnost svega.
    Ja ustvari nisam stara, razmišlja Nera. Tek sam prešla šezdesetu, bora gotovo da i nemam, jedino što sam debela.
    Vi ste pretili gospođo, rekla joj je mrka ortopedica.
    A nekada ste bili tako lijepi, još je rekla. I: Što ste to učinili od sebe, gospođo Nera? Pamtim vas vitku, sređenu. 
    A sad ste debeli i zato vas bole koljena. I lupkala je pri tome ta doktorica, visoka i vitka, srednjih godina ali još lijepa, lupkala je prstom po tastaturi ne mogavši pronaći pravo slovo.
    Neće valjda napisati da sam debela, pomislila je Nera.
    Popijte čašu vode kad ste gladni. Popijte dvije čaše vode. Pijte vodu, nemojte stalno jesti.
    Arthrosis…bla,bla, dex. Et sin. Obesitas.
    Obesitas znači debljina. Nera to zna , dovoljno je dugo radila u zdravstvu pa to zna.
    Ili adipoznost. To isto znači da si debeo.
    Biti debeo danas je gotovo sramota. Govore o uvođenju više cijene avionskih karata za debele. Adipozne. Obesitasne.
    Kad pređeš šezdesetu ionako te gledaju kao da smetaš, kao da ne bi trebao biti tu.
    Idi kući, uzmi papuče i novine, uvali se u fotelju, prčkaj nešto, kao da govore oči službenice na šalteru dok mrzovoljno prevrće Nerine račune.
    Ovdje je nula viška, gospođo.-kaže.
    Ništica valjda, kaže Nera. Molim, nervozno kaže mlada jako našminkana žena za šalterom pokazujući sad već visok stupanj uzrujanosti.
    Napisali ste nulu viška.-sad već povisuje glas.
    Možete li popraviti, skrušeno pita Nera, zar nisu ništice nevažne? (Ovo zadnje šapće u sebi).
    Došla sam autobusom, kaže na glas. Biste li mogli popraviti to pa da uhvatim ovaj u pola dva, molim vas. ( Kako ponižavajuće).
    Trudim se gospođo, trudim se, ali kad ste sve zabrljali…nastavlja službenica. Naušnice joj se klate do ramena.
    Nemam naočale, rezignirano govori Nera pomirljivim glasom. Uvijek ih zaboravim doma.
    Djevojka za šalterom prvi put podiže glavu i gleda Neru u lice, u oči. Pa se osmjehne, prvi put. S dozom simpatije . Valjda ima doma nekoga takvog. Baku, možda.
    Kad je Ivanu dobro gledaju slike. Djeca su na njima mala, radosna, nasmijana, nose kantice u obliku ribica ili slonića i grade kule u pijesku na maloj plaži nekog mjesta uz more.
    Ovo je Makarska, govori Ivan i pokazuje prstom i Nerino srce poskoči od radosti. Makarska, bravo, da to je Makarska. Vidi crkvu. Vidi hotele. Gle kako je plaža nakrcana. Morao si se dizati u cik zore da nam zauzmeš mjesto na plaži, sjećaš se?
    Ivan klima glavom stišće oči, i u njihovim kutovima se pojavljuju dvije suze.
    A ovo je Pag, Povljana, nastavlja on radujući se valjda njenoj radosti, dok pokazuje dubrovačke zidine.
    Listopad je i padaju listovi, govori Ivan.
    Lišće. Lišće pada, ispravlja ga Nera i istog časa joj je žao što je to rekla.
    Kakve veze ima, lišće, listovi, glupost.
    Još je on dobar, gospođo. Tako govori njegov liječnik koji ne obraća pozornost na Nerinu gojaznost. Jer on nije liječnik za koljena ni za dijabetes, on je liječnik za Alzheimera i slične stvari. Pa ga ne zanimaju njeni kilogrami ni njeni problemi s koljenima.
    On je još dobar, jako dobar gospođo, ponavlja taj liječnik koji izgleda sasvim staloženo i kojem se za razliku od većine liječnika ne žuri.
    Ali znate, kaže taj dobri liječnik, te stvari s pamćenjem vam se znaju naglo pogoršati, morate to znati, biti spremni. Po Nerinim leđima , niz kralježnicu spušta se hladan znoj i natapa potkošulju boje pudera, novu novcatu koju je obukla za ovu prigodu. Prije nošenja ju je samo oprala na ruke, nikada ne oblači na sebe ništa novo a da prethodno ne opere.
    Rublje u boji pudera je praktično, praktičnije od bijeloga. Bijelo kad nekoliko puta opereš postane sivo. Nera se pita je li greška u vodi ili u prašku za pranje.
    Kupuje različite vrste praška za pranje, probala je i one skuplje, ali stvar je ista. Nakon nekog vremena bijelo rublje posivi ili požuti. Nemoj kupovati ovaj prašak mama, govori joj kći kad dođe. Taj prašak testiraju na životinjama.
    A koji ne testiraju, pita Nera i onda nastavi kupovati taj drugi prašak koji navodno ne testiraju na životinjama.
    Njima je bitno imati lijepo rublje, da liječnici ne pomisle kako se zapuštaju, kako ne paze na sebe samo zato jer su stari.
    Kad smo mi to ostarili pita se Nera i kupuje rublje u boji pudera. Ili crno. Ali onda mora paziti da crna potkošulja ne dospije u bijeli veš, onda stvarno sve posivi.
    Što ću ako i ja počnem zaboravljati pita se ponekad Nera dok joj liječnik opisuje ono s ceduljicama, papirićima, podsjetnicima koji  se lijepe po stanu i stvarima kako bi se čovjek koji zaboravlja prisjetio.
    Njihov je stan sav oblijepljen papirićima.
    Jednom tjedno dolazi patronažna sestra. Ona je šutljiva i uvijek nešto zapisuje, žuri se.
    Dolazi i fizioterapeutkinja, mlada, visoka, izrazito crne kose i blistavih bijelih zuba. Ona se uvijek smije, pa se i Ivan smije, dok mu ona podiže i spušta mlohave ruke.
    Ivan ponekad misli da je fizioterapeutkinja njihova kći pa joj kaže, tata će vas voditi u cirkus, tebi ću kupiti onu slatku vatu na štapiću, a tvom bratu pištolj na vodu.
    Fizioterapeutkinja se smije i kaže, može, može, volim tu slatku roza vatu na štapiću.
    Kako smo uopće mogli voditi djecu u cirkus pita se Nera. Danas smatra da je držanje životinja u cirkusu mučenje i iskorištavanje tih jadnih stvorenja. Nekada, prije četrdeset godina nije bilo mobitela, tableta ni sličnih igrarija pa se išlo s djecom u cirkus.
    Moira Orfei ili Vargas. Svejedno. Talijani ili Mađari. Artisti su skakali s trapeza na mrežu, slonovi su gurali lopte, krotitelji lavova stavljali su glave lavovima u usta.
    Poniji su trčali u krug, a jedan nestašni majmunčić kojeg je nosio dečko koji je prodavao sokove jednom je ošamario Neru. Boljelo ju je, ali još više ju je bilo sram.
    Zašto je baš mene ošamario, mene koja volim životinje.
    Ivan i djeca su se smijali grohotom.
    Poslije se i ona smijala praveći se da joj je smiješno, a nije joj bilo.
    Kasnije su rijetko išli u cirkus. Djeca su porasla, došli su kompjutori, plejstejšni, devedei, cedei, empetri, empečetiri, dobro, to sad unuci slušaju. I onaj nekakav novi izum,» vi » se zove ili tako nekako gdje mlate rukama, igraju tobože tenis ili rukomet, a u ruci drže upravljač.
    Nera zna s računalom, tako se često dopisuje s djecom, lakše je nego slati pisma.
    Pročita novine na računalu, pogleda kataloge, što se gdje prodaje, ali to sve manje.
    Zanimljivo je kako čovjeku cijeli život treba milijun stvari za koje onda odjednom shvati da su bez ikakve koristi.
    Nera to sada shvaća dok pretura po starim kutijama sa sitnicama, po policama u garaži.
    Toliko nepotrebnih stvari koje samo skupljaju prašinu. Nera ih gleda i opet nema snage baciti ih.
    Ivan je neki dan tražio svoju aku bušilicu. Točno određenu, određene firme. Nera je tražila, prevrnula garažu, a on je u jednom trenutku zaplakao zbog toga što nema te bušilice.
    Znao sam da ste je bacili, rekao je tužno.
    Sve bacate, rekao je razočarano. A ja sam to godinama skupljao, da imate.
    Na kraju je Nera našla tu određenu bušilicu, bila je u podrumu među nekim starim gumama od bicikla.
    Ali kad ju je pobjedonosno donijela Ivanu on ju je pogledao s čuđenjem i rekao, zašto si mi donijela tu pilu, znaš da mi ruke drhte.
    Nera je otišla u kupaonicu i plakala nad lavaboom.
    Toliko stvari je znao, toliko je spretan bio, a pogledaj sada, zašto, Bože, zašto.
    Tako razmišlja Nera ponekad, a onda se sjeti da čovjek ne smije pitati zašto, jer je to nesvrsishodno i glupo. Kud bi stigli kad bi svi pitali zašto.
    Ova je jesen topla, toplija od drugih, pretopla. Cvijeće cvate kao da je svibanj, zumbuli su «potjerali» u teglama, pelargonije u cvatu. Nera voli kišu, ali kiša ne pada.
    Lišće pada, oko oraha ima puno lišća, ali Neri se ne da otići i pokupiti ga. Čemu uostalom, misli Nera. Priroda će već učiniti svoje. Priroda uvijek učini svoje. Ako ga ne pokupi lišće će istrunuti i vratiti se u zemlju. Kao i sve drugo.
    Pogledaj, padaju listovi, gurka Nera Ivana laktom. Namjerno govori listovi, ali ne ruga se pritom. Začudo, osjeća se dobro.
    Sve će se riješiti, uvijek se sve nekako riješi.
    Padaju listovi, Ivane, smijući se govori Nera, a Ivan ne govori ništa, drijema na svojoj fotelji pokriven kariranom dekom, onom koju najviše voli.
    Zaborav, nezaborav, sasvim svejedno. Sve će ionako jednom proći. Kao snijeg. Kao lanjski snijeg.