Ludwig Bauer, Kuća ili Čovjek koji je kupovao čavle, leporelo roman, Fraktura, Zaprešić, 2024.
Nije uobičajeno tako nazvati roman, ali je ovdje doista riječ o stanovitoj slikovnici, sličnoj nekoj dječjoj ili zbirci portreta posloženih u obliku harmonike gdje svaka nova stranica ili poglavlje otkriva novu osobu ili novi sadržaj. Na internetu piše da je naziv „leporelo“ baštinjen iz Kine, a da je tako nazvan i sluga u Mozartovoj operi Don Giovanni koji je na svaku novu stranicu svoje slikovnice u obliku harmonike lijepio slike prijateljica svojega gospodara.
Prije čitanja autor navodi: „Svaka dobra proza je kao pogled kroz prozor“, što je navodno napisao George Orwell, ali ne navodi je li to pogled iznutra van ili izvana unutra; roman će nam otkriti da je pogled obosmjeran: i van, u društvo, i unutra u intimu glavnih protagonista.
I glavnoga lika Daniela i Sandru, njegovu partnericu, kasnije i bračnu družicu, u Bauerovim štivima već smo susretali pod različitim drugim imenima i u drugim sadržajima romanā već znamenitog romanopisca. A u kuću na obroncima Plešivice, koja se napominje već u prvom poglavlju i gotovo u svakom do zadnjega, dolazio sam osobno. Ludwig Bauer doista je boravio u toj kući u nekom selu „pod Plešivicom“, čak smo i roštiljali u vrtu te kuće u kojoj je autor imao svoj „atelje“; tu je pisao svoja djela. Međutim, to i jest i nije ta samoživotopisna kuća koja je doista postojala, vjerujem da i sada postoji, no pisac joj nije vlasnik, ni u stvarnosti ni u romanu; onu iz romana nije ni uspio dogotoviti, iako je uporno i stalno gradio. Uzalud kupovao čavle za armiranje, „sedmicu i osmicu“, cement u stalnim nestašicama … Naime, pošteni pojedinac koji nije sudjelovao ni u „narodnooslobodilačkom“ ni u Domovinskom ratu, koji nije član niti je ikada bio član neke partije/stranke, nema nikakve mogućnosti sagraditi svoju kuću na pošten i nepristran način, ma koliko bio pametan, dosjetljiv, dobar i plemenit. Mora pripadati nekomu: klanu, ideologijskom brlogu, vjeri, nekoj stranci, formalnoj ili neformalnoj grupaciji … biti nečiji. Drugog puta da sagradi svoju kuću, „u našim krajevima“, kako bi rekli meteorolozi, nema. To je jedna od temeljnih spoznaja koju Bauer znalački i iznimno zanimljivo predočava čitatelju.
„Naši krajevi“, a u romanu su to svi krajevi i pokrajine bivše države, imali su i „naš jezik“. Kao i u slučaju kuće, i u tomu sam izravni svjedok postojanja toga o čemu roman divani.
Naime, kada sam 1946. krenuo u osnovnu školu, u udžbeniku slovničkih temelja materinskoga mi jezika koji se i tada „za po doma“ zvao hrvatski, na dvostrukoj sivoj naslovnici, imam je i sada pred očima, pisalo je „Naš jezik“.
Upravo tako „Naš jezik“ zove se školski predmet koji glavni lik Danijel predaje u „Jugoslovenskoj dopunskoj školi“ u Londonu.
Tu je potrebno kratko dodatno objašnjenje. Naime, Daniel, kao i sam autor, bio je u vezi s osobom koja je bila u diplomatskom timu napomenute bivše države. Premda je to autor nastojao prekriti time da Danielova družica Sandra radi za neku „svjetsku banku“, sama činjenica bavljenja „našim jezikom“ i „dopunskom jugoslovenskom školom“ otkriva da svaki značajan pisac najbolje piše o onomu što najbolje pozna, a to je vlastiti život. Ovdje je u hrvatskoj knjiženoj kritici čuvena „biografska metoda“ profesora Hergešića vrlo primjenjiva. Čitatelja se to ne tiče, nije bitno, ali je vrlo bitno onomu što će nam uskoro biti poznato.
Među polaznicima „dopunske škole našega jezika“ glavni je protagonist, dakle Daniel, uočio jednoga polaznika, već poodraslog dječaka, koji ne poznaje ni „naš jezik“ ni engleski, odnosno znanje obaju tih jezika manjkavo je. Saznajemo da su mu roditelji iz hrvatskih kajkavskih krajeva, koji doma govore svojim narječjem, ili onim jezičnim iskvarenim engleskim riječima onako kako su ih čuli na poslu: dječak je, obrazovno jezično gledano, zanemaren. „Naš jezik“, jasno je, zapravo ne postoji, jer svatko u toj dopunskoj školi ima svoj. To će u konačnici, što čitatelj lako shvati, biti jedan od bitnih razloga zašto se jugoslavenska politička kuća urušila; svatko je već imao svoj jezik. Onaj napomenuti udžbenik „Naš jezik“ nije uspio ičemu pomoći.
Učitelj poziva učenikove roditelje na razgovor, a oni njega na protekcionašku večeru pa Daniel i Sandra odluče u njihovu kraju, tamo „pod Plešivicom“, imati nešto svoje. Svatko u svakom sustavu želi imati nešto svoje. Tako njih dvoje snuju vlastitu kuću, a Danijel je počinje graditi, odnosno tražiti za nju građevinsku dozvolu, što će se pokazati zapravo nemogućim. Ne radi toga što se na tomu mjestu ne smije graditi, smije ako se podmaže. I građevinska se dozvola mora zaliti golemom količinom vrhunskih pića, najčešće je to viski, ali i domaća brlja u seoskoj krčmi bivšeg partizanskog borca koji otvoreno traži povlastice i nagrade za to što se borio „za marksizam“. Sve visoke zamisli u primjeni spadnu na niske grane, ne tek na najnižim razinama društva.
Prepreka je toliko da tražitelj građevne dozvole zaradi čir na želudcu te završi na psihijatrijskom odjelu u bolnici nakon što su se njih dvoje ovdašnjih protagonista vratili iz Londona.
Seoski bivši partizan (Brezak), ratni drug protagonističina tate (Aleks), neiskreno se kune u odanost čovjeku koji mu je u ratu spasio život, no ipak zetu ratnog pajdaša pomaže oko one dozvole za gradnju, ali više verbalno nego doista. Takva je to ruralna sredina gdje je „marksist“ seoski gazda, zapravo kapitalist. Slična je i urbana sredina. Protagonističin otac ne oskudijeva stambenim prostorom, kći mu je u diplomatskom visokom društvu, a on je netom nakon rata, iako bez škole, bio direktor Željezničkog stajališta u Splitu, kaže nam naš prozaik, a ja sam odmah usporedio: već tridesetak je smijenjenih ministara u našoj današnjici, ne stoga jer nisu pojma imali o tomu čemu su na čelu, nego jer su maznuli koliko su najviše mogli, nerijetko s troja kola i s tri vozača na raspolaganju dvadeset i četiri sata. To je znatno nemoralnije od onoga kako su se namirili roditelji naše protagonistice i njegov drug. Istina kaže: oni su krali, a ovi pljačkaju vlastitu državu!
U spoznajnom pristupu ovomu romanu susrest ćemo i onoga koji je bio „na pogrešnoj strani povijesti“. To je protagonističin stric (Andro). Nitko ga ne spominje, ali kad je već izvukao živu glavu, gradi kuće „na crno“. Uglavnom neznalački, stručnjaci se zgražaju nad onim što je gradio za našega protagonista, no on se obogatio.
„Kuća“, kao i njezin produljeni naslov, ima i stvarno i simbolično značenje. Ozbiljna je gradnja kuće nemoguća, gledamo li kroz onaj Orwellov prozor prema van, a produljeni naslov „čovjek koji je kupovao čavle“ i konkretan je i simboličan; gubio je vrijeme radeći nešto korisno tek za tuđi interes jer u Epilogu romana kuća je sagrađena, a vlasnik joj je jedan od onih koji su izdavali građevinske dozvole.
Dok protagonist ima jak motiv za imanje kuće, jer je već imao kao dijete, onu sa seoskim dvorištem i pilićima na travi, protagonistica u tomu sudjeluje površno, gledajući svoja posla: uživanje u lovi, u materijalnim blagodatima u „odvojenom životu“ i u ljubavnicima. Uvježbana u ljubavnim vještinama još od srednjoškolskih dana, rodit će mu, u naoko skladnom braku, blizanke mulatkinje, što će u mirnoj i strpljivoj hrvatskoj sredini proći i bez zamjećivanja, nekmoli prosvjeda ili trenutnog raskida braka; to će se dogoditi, ali ne zbog toga razloga. Na ovomu mjestu odustajem od Hergešićeve „biografske metode“, ma koliko da je inače dobar ključ za ovdašnju sadržajnu bravu.
Osim nje, uspjele diplomatske karijere u Beču, gdje ga poziva da dođe na obnovu zajedničkog života i sklad sa svojim djevojčicama mulatkinjama, ima podosta i drugih ženskih likova i u Londonu i kod kuće. Brojne od njih odaju se alkoholu i razvratu. Ne bi se očekivalo da će mjesna nadglednica gradnje biti toliko jebežljiva i seksati se s trojicom, ali ta se nameće i našemu protagonistu, dakle ne jedina. Jedna će od njih odgojiti njihovo „u šteti“ začeto dijete i na svršetku balade ostati vjerno uza nj, ali ponovno u Londonu, ne u bliskom Dublinu, gdje sve vrvi od izbjeglih našijenaca. Danijel, naime, ostaje i bez kuće i bez žene i bez domovine, ostao je jedino ponovni egzil gdje prijatelj mu Amerikanac na privatnom učilištu ima posao predavača za njega. Prihvaća ponudu usmjeren samo na jedno; da u engleskim novinama pročita prikaz svojega romana. Leporelo pristup to dopušta kao i prijelaz iz ich forme u er formu, a tako postupa i Korejka Han Kang, najnovija nobelovka, u nagrađenom romanu Vegeterijanka. Uostalom, riječ i jest o protagonistu koji je pisac.
Gnoseološko književnokritičko motrište ne donosi ovdje nikakvu spoznaju koja bi inače bila nepoznata, osim neočekivana finala ove pripovijesti, ali donosi vlastit i nov pristup, primjerice činjenicu da je „žena varljiva / manje il jače / i kad se smije / i kada plače“ ili da u mažnjavanju zajedničke love „naš jezik“ ne poznaje razliku između „puta u komunizam“ i „vulgarnog kapitalizma“, a u oba ta kovitlaca nalazi se naš protagonist. Sve nam je to poznato, kao na primjer činjenica da je Daniel izgubio posao predavača na onoj dopunskoj školi jer je dokazano da je jedan od polaznika ili netko njegov iz „Našega jezika“ odstranio stranicu s portretom druga Tita. Posao se gubilo i za minorniji delikt koji se nije mogao izbjeći.
Estetski, riječ je o vrhunski skladnom štivu, s upućivanjem u sadržaj svakoga poglavlja unaprijed. Etički i ovaj i svaki Bauerov roman koji sam pročitao visoko postavlja letvicu poštenja i humaniteta, uljuđenog razumijevanja ljudskih slabosti, nerijetko s intelektualnim humorom. Lingvostilski ovaj pisac koristi svaki i svačiji jezični izraz ili pismo ako doprinosi uvjerljivosti i istinitosti, a ovdje je to posebno vješto korištenje kajkavizama. Akribijski gledano, već to je potvrda utrenirane vještine pisanja. Recepcijski je poznata lakoća čitanja ovoga posebno vrijedna hrvatskog romanopisca.
Ostaje mi ono sedmo kritičko-prosudbeno motrište koje je uvijek posebno. To posebno je u Bauerovim prozama da je glavni protagonist u načelu iznad sredine u kojoj se zatiče, ne tek moralno, nego i intelektualno te svojim zavidnim znanjem.
U sažetku: ne tek odličan nego i značajan suvremeni hrvatski i roman i romanopisac.
Republika 1-2, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Stijepo Mijović Kočan: Ne tek odličan, nego i značajan