Vinko Brešić: Dvije priče

Naručite ovo izdanje

---

A ti si onaj iz Zagreba

Nije bio siguran jesu li prošle 32 ili 36 godina otkako ga… Tu je stao, jer ne samo da nije bio siguran u broj godina već ni u ono što je njima htio reći: otkako ga nije bilo ili otkako je otišao? Ma koliko nejasna, razlika ga je zbunjivala više od same činjenice da se ni u jednome slučaju nije radilo o njegovoj volji, već jednostavno o tome da su ga odveli a da ga nitko nije pitao. I sada se prvi put vraća u svoje rodno selo nakon 32 ili 36 godina, svejedno. A ne bi ni sada da nije nagovorio ženu da pođe s njime u Dubrovnik gdje je imao neko predavanje, pa da ne ide sam, vrijeme je ionako idealno, auto nov… Hoću ako na povratku svratimo u Međugorje, i na taj uvjet Vlatko je pristao.

Na povratku su svratili u Međugorje u kojemu je sve vrvjelo kao u košnici, ali ipak nekako drukčije, bez buke i nervoze koja u pravilu ide uz ovakva mjesta. I kad su na kraju sjeli u jedan od uokolo crkve načičkanih restorana, na trenutak su se zgledali i primijetili jedno te isto: umjesto nesnošljive buke od žamora, povlačenja stolica, tanjura i pribora za jelo, u zraku kao da je netko postavio golemi prigušivač koji je svu tu uobičajenu buku upijao. Čak i kretnje ljudi kao da su bile sporije, a ono što su jeli ukusnije. Ja ovdje čujem samo tišinu, kaže mu žena preko stola, i ta njezina rečenica kao da je dolazila iza desetoga, a ne istoga stola. Imaš pravo, odgovori i doda, neka sveta tišina. Ili sveta buka, žena dovrši. Kad su ručali i popili kavu, nešto ih je ustalo, odvelo do auta, posjelo i oni su tiho, gotovo bez glasa napustili ovo sveto mjesto. Sve je izgledalo tako nestvarno, da nisu ni primijetili tablu na cesti na kojoj je pisalo Trilj. Stotinjak metara dalje stajala je i druga na kojoj je Vlatko ugledao ime svoga zavičaja te onako preko ramena kaže svojoj ženi da je gore preko brda njegovo selo… Idemo, čuo je i umjesto preko mosta lijevo, produžiše pravo, prema brdu.

Sve je prošlo tako brzo da nije ni primijetio kako mu srce brže kuca, sve dok se nisu našli ispred goleme mirne vode jezera za koje je davno čuo da su ga u međuvremenu napravili i da počinje upravo tamo negdje niže nekoć očevih mu njiva. Pogledom je tražio taj početak ne bi li odmah ugledao ono što ga je poput magneta vuklo. I dok je tražio tu točku, ugleda planinu čiji su se obrisi poklopili s onima u njegovoj glavi, te osjeti kako mu srce naglo zakuca i krv pojuri. Pogled mu se lagano zamuti i on se diskretno okrene od žene, da ga ne vidi takvoga. A ona je samo šutjela i, poslije će mu reći, divila se ljepoti, koju nije očekivala.

Šutke su nastavili dalje, obišli branu jezera te po sjećanju okrene Vlatko auto na desno, prema obližnjem zvoniku koji je prema crtanki u njegovi glavi pripadao tetku Jandri kad su jednom, sjeća se, bili svratili nakon mise na kojoj je vidio više jabuka negoli duša. Listajući svoju imaginarnu crtanku, pronađe i drugu točku koja ga je vodila prema selu. Bila je to jedna škola, na osami, niže nje potok s vrbama, a između put koji je išao prema onoj točki usred planine. I ovdje asfalt, a Vlatko pamti bijele ceste s hrpicama prhke prašine koju je najradije bos gacao, a ona bi se dizala poput oblaka i, za razliku od one slavonske prašine u koju su ga bili odveli, odmah i nestajala. Najednom auto počne poskakivati zbog izbočina na cesti, što je i ovdje bio znak da je blizu škola.

Nakon drugoga poskakivanja ukazao se i Dom, i u Vlatkovoj crtanki odjednom se okrene nekoliko listova. Na prvome prvomajska proslava s ocem, prvo kino, cirkus i prva kokta, na drugome Čičin dućan u kojemu mu mater kupuje odijelo zbog kojega će mu se djeca prvog dana škole rugati i zvati ga dokturom, a na trećem pogreb babe Jele na Zelenom greblju preko puta Doma na kojemu nije znao je li bio ili si je to samo umislio. Na četvrtom listu četiri puta: jedan vodi u župnu crkvu i priča priču o vjeronauku na koji ga je starija sestra doslovno na silu vukla, drugi pokraj stećaka, u selo djeda Jure i babe Jele kod kojih je samo jednom nakon selidbe ljetovao, i to je prošlo neslavno, jer je morao čuvati krave, treći ga podsjeti na Titovu štafetu za koju mu nikad nije bilo jasno zašto je i on nije nosio, dok je četvrti vodio prema izvoru iza kojega je livada zvana Lastavica na kojoj ga je djed Jure toga jedinoga ljetovanja naučio kositi.

Produže ravno cestom koju je u djetinjstvu više puta s roditeljima prepješačio te mu se učinilo da je svako stablo isto, svaki grm na svome mjestu, pa se dadne u pogađanje gdje će koji puteljak, a gdje zaselak izbiti, pogodi jasenove s izvorom na kojemu se obavezno stalo, pa livadu zaklonjenu od ceste na kojoj se uvijek vidio ni sam ne zna zašto i je li ikad na nju i stupio a kamoli se igrao, a kad ugleda prve mezare sa Džebina greblja i cesta se počne naglo uspinjati, srce mu zatutnji. Pogled mu je već hvatao jarugu i tražio drenjak na koji se verao, pa gaj i ledine na kojima se ligurao, auto kao po vlastitoj volji uspori, i Vlatko nije znao da li da doda gas ili da ga pusti da na toj nizbrdici stane.

Krovovi kuća rodnoga sela počeli su se pomaljati, jedan za drugim.

Ušao je i parkirao na mjestu gdje je nekoć bila lokva. Crtanka se opet otvori, i sada prvo začuje zdravomarije, pa zvona krava i konja što se spuštaju niz ulicu na lokvu i dok je blago pilo, vlasnici su im izvikivali imena i svatko svoje dalje bi tjerao u volarice koje su otvorene čekale. I dok bi muškarci timarili konje, a žene muzle krave, djeca bi krala posljednje trenutke toga dana za igru. Sklopivši crtanku, Vlatko pogledom obuzme obližnje seosko groblje, preko zida mu spazi hrast na kojemu je i dalje stajao zvonik, vrhove nekih križeva i stećaka što su se pružali duž groblja prema južnoj strani sela. Očito se radi o srednjovjekovnoj nekropoli na kojoj su s vremenom nicali novi grobovi. Primijeti da su vratašca odškrinuta, i to ga povede da krene u groblje. Žena ga je šutke pratila sa svijećom u ruci koju je u Međugorju kupila.

Odgurne vratašca koja su se uz škripu dalje sama otvarala, i taj zvuk ponovno otvori Vlatkovu crtanku u glavi. Sjeti se da je išao ispred oca i ta ista vrata gurao da bi otac mogao proći. U rukama na dasci nosio je tek rođenog brata ili sestru, ne sjeća se više, omotanu povojem da je izgledalo kao štruca livanjskog kruha. Vratašca su se teško otvarala, valjda zbog hladnoće, pa se mali Vlatko cijelim tijelom na njih oslanjao ne bi li ih otvorio. Onda su skrenuli ulijevo, odmah u sami kut groblja gdje sad vidi poneki bus s kamenjem, kao da ga je netko tako posadio. Pokraj jednoga od njih otac je kleknuo, izvalio ga i rukama još neko vrijeme kopao, a onda položio brata ili ipak sestru, zapalio svijeću, prekrstio se, neko vrijeme nešto u bradu sebi govorio, pa se ustao i poveo me. Vlatkova se crtanka ovdje sama otvori i on vidi sebe na tim istim vratašcima kako gleda prema bratovu ili sestrinu grobu, a onda druga djeca projure pokraj njega, i on se s njima zaigra i bogzna dokle bi se igrali da nije ušla povorka s kolicima na kojima je ležao mali bijeli tabut u kojemu su iz grada dovezli rajnog Stipu kojega sam ja, prisjećao se Vlatko, večerima prije nego su ga odvezli u bolnicu gledao kroz prozor kako zuri u perdu i smije se, a mater mi pojasni da to mali Stipe razgovara s anđelima. I odmah mu padne na pamet pȅka po koju je bio došao, ali prerano, pa je moj otac više puta zažalio što mu je nije dao i prije nego li je mogao.

„Bože dragi, ovo je groblje tako lijepo!“ – otrgne se Vlatkovoj ženi. Sada malo stani da pokušam po sjećanju naći bakin grob, zaustavi je kad su se već spustili gotovo u sredinu groblja te dalje krene sam. I kao da se po nečemu nevidljivome orijentirao, nije napravio ni nekoliko koraka, zastane, osvrne se te zakorači još jednom prema niskome križu koji je gotovo sav zarastao u travu. Razgrne je te obiđe s druge strane na kojoj se nazirao humak, niže ovoga stajao je još jedan omanji križ s plastičnim već izblijedjelim cvijećem, a na dnu humka kamena pločica kao da obilježava gdje mu je kraj. Mogao bi biti dječji grob, a mogao bi biti i grob niže osobe, na primjer moje bake Mare, dobaci Vlatko svojoj ženi koja je prilazila.

„Piše vam na križu čiji je!“ – začuje se odnekud. Tek sada Vlatko i njegova žena primijetiše da nisu sami. Malo dalje od njih, prema drugome gornjem kutu groblja, iza reda novih grobnica stajao je suhonjavi mladić s rastvorenim zidarskim metrom u ruci. Možda malo stariji od našeg sina, učini se Vlatku, koji se zbunjeno obazre, klekne ispred križa te prstima krene preko slova na kojima se hvatala mahovina. Nije mu padalo napamet da je skida, već se bolje namjesti te nekako iskosa počne hvatati slova i riječi… Svojoj ženi Mari podiže… pročita Vlatko naglas te će sada već uzbuđeno kako nije zaboravio, nakon toliko godina… i crtanka se opet otvori.

I dok je palio svijeću i tražio mjesto gdje će je staviti a da ne uhvati travu, proletješe stranice onoga srpnja kada je baka Mara umrla, kosili su žito i slagali vršaj na armenu kad ga je otac poslao po vodu, a on kroz prozorčić zvao baku koja je na basamacima sjedila a pokraj nje aluminijska šalica kave, on zovi, zovi, baka ništa, pa naišla Neva Slavkova koja isto zvala, pa onda ušla i s druge strane prozora rekla mu da brže-bolje leti i zovne ćaću, pa dok je on za ocem stigao, otac je već u sobi na klupu polegao baku Maru dok je Neva ispred bakina lica držala špigl, pa su jedno drugo sve beznadnije pitali diše li, diše li jadna ne bila… Baka nije disala, špigl su vratili na zid, cijelo je selo plakalo, osim mene, čitao je Vlatko svoju crtanku, koji je uzbuđeno i ponosno stajao ispred svoje bake dok su je muškarci visoko na rukama nosili na povezanim naviljcima, a onda kad su svi prestali plakati, Vlatko je tek počeo i plakao je čak i onda ili bolje rečeno naročito onda kada su odselili u Slavoniju, ne zna da li više za njom ili onim kamenom za kojim je godinama čeznuo.

„A čiji je ovo križić?“ – vrati ga ženin glas. Moga starijeg brata, Branka. Razumijem, taj je bio kršten, pa je tu a ne tamo na ulazu pokopan, dodala je. Kad su kretali, još jednom pogledaše prema mladiću koji je zadubljen u svoj posao bio tako blizu, a tako daleko. I ne zna jesu li ga pozdravili ili nisu, ali ga ionako više nisu ni vidjeli ni čuli. Tek kada se Vlatko okrenuo prema redu grobova iza leđa i počeo čitati imena, začuje neko struganje. Primakne se i iza crne mramorne grobnice na kojoj je pisalo Jakov Mikulić Slavkov ugleda iskopanu raku iz koje se nešto čulo. Nagne se Vlatko i ugleda onoga mladića opruženoga, i prije nego je išta izustio, mladić onako ležeći kaže: „To ja isprobavam greb…“ – „Čiji greb?“ – izleti Vlatku. Mladić se već pridigao i onako stojeći posred još nedokopane rake odgovori: „Svoj“. I onako više usput, pomalo smeteno, dometne: „Da sam tu, pokraj ćaće i matere.“ – „Misliš na Jaku?“, zbunjeno će Vlatko. „To je moj ćaća… Ja sam Slavko, Slavko mlađi… A ti si sigurno onaj iz Zagreba…“

Puška

Iliti kako su vile urekle Tomu Mikulića zvanog Gavan

Po očevoj priči

Tomo Mikulić zvani Gavan imao je deset duluma zemlje oranice i još trideset livade te gaj i blaga da mu broja ne zna. Svega, samo ne sreće. Ne zato što bi je potrošio prije reda, kako zna biti u naglih ljudi, a Gavan je to bio, već jednostavno zato što mu se nije dalo.

Zar je moguće, pitao se Gavan, da u bisagama s kojima je stigao na ovaj svijet svega ima, samo ne sreće. Iako još bliži najljepšima negoli onima – kako ih neki zovu – najboljim godinama, znao je Gavan Mikulić da dragi Bog nijedno čeljade nije poslao na ovaj svijet bez njegove mjere sreće i čemera, tuge i veselja, pa tako ni njega. Zato mora da mu je sreća negdje usput ili ispala, ili jednostavno još nije došlo njezino vrijeme. Zato joj se Gavan još nadao i onoga dana kada se spremao za lov na jarebice i nisku divljač koje je ove jeseni, kažu, u izobilju. Skinuo je sa zida pušku brešakinju, koju mu je je otac kupio kad se prije velike kuge bio spustio preko Vagnja u Sinj, a odatle s fratrima sve do mora. Otada je niza Sturbu dosta vode oteklo kad je Tomi Mikuliću zvanome Gavan oboje djece uzela kuga, s njima još pola vidoške župe gdje nije bilo sela ni kuće u kojoj netko svoga nije oplakao.

Uprtio Gavan Peru, kobilu pomalo ćudljivu ali pametnu da ga je i bez riječi vodila onamo kamo je bio naumio, i kad je zadjenuo ispod još dobro očuvanoga sedla brešakinju, znala je Pera kojim putem treba. Vodila ga pravo na Kamešnicu, prema sedlu zvanome Konj, jer je iz daljine prijevoj s okolnim brdima nalikovao baš na osedlana konja, da je i u pjesmu ušao. Trebalo je dobro jutro da se dobar konj do sedla popne, i Gavan je stigao baš na vrijeme kad se sunce pomaljalo i rasipalo svoju rumen po još mjestimice gustoj šumi, a tamo gdje je nije bilo, po kamenju i niskome žbunju. I tu gdje je baš sredina sedla, kao da si ga šestarom zaokružio, ležalo jezerce, neki ga zovu i vrilo, u kojemu je sjenovita voda usred neke bijele paučine mirovala kao pogled u živinčeta kada se odmara ili, ne daj Bože, crkne. Do jezera Gavana dovede svaki put kad iziđe u lov njegova Pera koja pokraj uvijek istoga graba stane i tako prestoji vas dan, smjenjujući tek nogu za nogom sve dok Gavan ne odluči saći niz planinu. Prvo bi je oslobodio puške s oznojenih sapi, rasedlao te nataknuo punu zobnicu, i dok bi kobila zobala, travom bi je ili lišćem istrljao, a onda jednom kretnjom pokrio dvostruko složenim mutapom da se ne prehladi.

Tako je bilo i to jutro. Kad se nakašljao što od škije, što od oštrog zraka, jeka vlastitog glasa podsjeti ga da je ovaj put sam samcat, i ne pade mu na pamet da se dosjeti kako to da nikoga sa sobom nije ni zvao, ni poveo. Čak ni psa, pa makar i tuđega, jer je bez svoga ostao zimus kada su vukovi ušli u samo selo te zaklali ne samo podosta blaga, nego i njegova Garova koji se junački borio. Zna Gavan da se u lov nikad sam ne ide, ali ovaj put učinio je to bez ikakve namjere, došlo mu samo onako. I evo ga kako kreće dobro poznatim i samo njemu vidljivim puteljcima iza jezera prema jednome proplanku s čékom na rubu gustiša iz kojega u ovo doba sva divljač kreće ako ne na pojilo ili na ispašu, a ono na sunce koje se sve jasnije probijalo i podsjećalo na ljeto. Nije ni zagazio na prvu prečku kad u daljini ugleda kako iz šume promalja mlad srndać, pa srna, a iza njih lane koje pravo ni ne zna kome bi bilo bliže, ocu ili materi, a onda – spazivši ravan na kojoj se sunce počelo savijati poput zmije – razigra se i pojuri pravo prema čéki. Ne bi vala bolje ni da je htio, pomisli Gavan te nanišani. I dok je hitac putovao prema cilju, a jeka odzvanjala kao da ju je netko prosuo iz nevidljivog varićaka iznad samog Konja, Gavan istoga časa odbaci pušku te objema rukama začepi uši ne znajući je li pucanj ili jecaj onoga laneta, možda srne ili srndaća, ili sve troje, jer s ovakvom puškom nikad se ne zna.

Smirilo se, Gavan sađe, pokupi lovinu, zabaci je na rame, a drugom rukom dohvati pušku pa krene gdje obično u ovo doba kreće da odahne i prezalogaji, a potom i pripali prije nego odluči što će dalje. Izvuče iz bisaga pogaču, komad bravetine, sira iz mišine te glavicu luka, zalije iz ploske rakiju ljutu ko sam vrag, pa se prekrsti i otpočne čakijom guliti meso s ovčje plećke. Dok je žvakao, pogled mu je bježao po okolici nad koju se navukla neka izmaglica, što ju je očito sunce podiglo zagrijavajući zrak, te začuje glasanje ptica naizmjenično i nejednako baš kao uvijek u ovo doba. I baš uvijek biva, nasmije se samome sebi Gavan, da negdje neka žuna ili djetlić odlučnim i upornim kucanjem nadvlada svu tu šumsku graju. Pera se oglasi rzanjem, Gavan se zagleda prema njoj, pa opazi kako s obližnje grane još kaplje krv. Možda je za danas i dosta, prođe mu kroz glavu, ionako ne zna zašto je zapravo izišao, koja ga to sila natjerala, dogovarao se Gavan sam sa sobom dok je punio lulu koju je od oca naslijedio, a ovaj od svoga oca. Djed Gabro sam ju je svojim rukama izrezbario od korijena vrijeska kroz koji se čakija s mukom probijala od silnih i jedva vidljivih frševa po čemu se dobra lula uostalom i razlikuje od onih koje to nisu. I sjeti se Gavan dida Gabre kako je podno zidića u vrtlu ispod kuća palio svoju lulu na srču u koju je hvatao sunce, kao u zamku, pa bi se na drugoj strani duhan nakon nekog vremena sam od sebe zapalio. Sav u čudu jednom je mali Gavan pitao dida Gabru kako to on radi, a did mu odgovori da to ne radi on već dragi Bog. Pa ga je mali Gavan onda pitao može li i njemu Bog pokazati kako se to suncem pali vatra, a did – ne bio did! – dadne mu biljur u jednu, a drugu ruku namjesti baš tamo gdje je sunce bilo najgušće. Nije trebalo dugo čekati, kad mali Gavan skoči vičući da ga peče, i otad nikad više nije pitao kako to dragi Bog pali didovu lulu.

Nekoliko puta mutapom ovlaš prijeđe preko konjskih sapi, kao da skida kakvo trunje, pa nabaci sedlo i počne se spremati. I dok je zatezao kolan, učini mu se da začuje glasove, ko neki smijeh, prpošan, kao u djevojaka ili djece. Na trenutak zastane kao da osluškuje, a onda zatrese glavom da mu lula umalo ne ispadne, nasmije se svojoj ludoj glavi i vražjoj rakiji, te krene prema grani na kojoj je visjela lovina. Tad opet začuje glasove, sada već jasnije i razgovjetnije. Okrene se prema vodi, jer mu se učinilo da otuda dolaze, i počne osluškivati. Jest Bog i bogme, to se netko igra! Pa osim glasova začuje i pljuskanje vode, i to ga namami da pusti lovinu i Peru te se primakne bliže. Kako se primicao, glasovi su bili nestašniji i jasniji, baš pravo ženski, a možda ipak dječji. Prigne se zemlji i onako zaštićen raslinjem približi još nekoliko raskoračaja, te osovi na koljeno. Sad su glasići već pjevali, i takvu pjesmu čuo je samo na misi u Vidošima. Razgrne granu, pa se zagleda tamo gdje mu se činilo da bi nekoga moglo biti. Bjeličasta maglica izvijala se iz vode, kao da je netko grije, da se pogled teško probijao na drugu stranu. A onda jedna zraka, iskosa, prožme izmaglicu, podijeli je nadvoje te se učini Gavanu da vidi nekoga na drugoj obali. Svrne pogled niže, i ugleda dvije dugokose glave iznad same vode, a onda i ruke kako plješću po vodi, koja je letjela na sve strane.

Najednom sve stane, i pjesma i praćakanje, na obali se izdvoji lik gotovo proziran, a zapravo sav od sunca, nalik na one vile sa slika iza vidoškog oltara, te povede pjesmu, koju uglas prihvatiše. Ovako mogu pjevati samo djeca ili anđeli, sine Gavanu, pa se počne opipavati sanja li ili je – ne daj Bože – umro. I dok mu je pogled tražio Peru kao dokaz da je ipak živ i na Konju, čak se i lovine prisjeti, pa i nju krajičkom oka okrzne, razabra što su to vile pjevale. Ne baš sve, ali jedno je dobro čuo, jer je glas s obale vodio, a oni iz vode dopijevali. Pa opet, a onda Pera zarza kao nikada dotad, te se Gavan skoči i, dok je promaljao iza žbunja, ukaza mu se cijelo jezero, tiho i ravno, misliš da je umrlo. Nigdje žive duše, osim njega, njegove Pere i lovine na obližnjoj grani.

Poveza Gavan prednje i stražnje noge, te prebaci lovinu na Perine sapi, iza sedla, ispod sedla zadjene pušku, nađe stremen te uzjaše. Pera je dalje sama išla. Kao da nikoga nije nosila.

Gavan je ostao na Konju i jezeru na kojemu vile pjevaju, i dok jedna vodi, druge dopijevaju: kako u lovu – tako ti se i u rodu dalo… Šutljiv i tuđi ušao je u selo, uveo Peru u volaricu na njezino mjesto, a onda se i sam otputio u kuću. Prije nego je svojoj Agati, koja se oko vatre nečim bavila, išta rekao, dođe i sam do ognjišta, ispod oka nađe klin te objesi pušku.

Kako ju je tada objesio, nikada je više nije skinuo.

(Brod – Zagreb, ljeto 1995.)

Nova Istra 1-2, 2025.