Vlasta Markasović: Gledanje privida ili pjesme Franje Džakule

Naručite ovo izdanje

---

Gledanje privida, vl. naklada, Đakovo, 2017.            

Lirski specifikum Franje Džakule je od zbirke do zbirke svojevrsna tankoćutnost pohranjena u svijesti pjesme. Franjo Džakula nije pjesnik bučnih verbalnih eskapada, već decentni tragač za autentičnom afektivnom podlogom pjesme i njezinom lirskom semantikom. Daleko od glasnog mainstreama on stvara samozatajno i introvertirano lirsko tkivo prožeto promišljanjima o jakim označiteljima, kao što su priroda, vrijeme, Bog. Na tom ontognoseološkom putu je i ova zbirka. Ponajprije, ona se pita o prirodi biti i bića  i gradi vlastitu ontoteologiju. Takva nastojanja podupiru ponajprije pjesme u kojima je lirski subjekt u prvom licu jednine. To je ispovjedni subjekt kojega odlikuje nezadrživa iskrenost i sklonost autoanalizi. Autor mu povjerava bespoštednu demistifikaciju i ogoljavanje najdublje intime.

Ja se razgolićuje u potrazi za biti jastva. Traganje za identitetnim sidrištima dovodi ga do spoznavanja vlastite aproksimativne prirode, do tragične gnoseologije slučajnosti. Međutim, takve se spoznaje uvijek odmjeravaju u Drugome. Lirsko ja autor zrcali u odnosu na Drugoga i tako ga karakterizira: Ponekad mi se čini da sam se dogodio / u ovom svijetu bližnjih („Ja sam se dogodio“).

Lirsko ja definira svoju poziciju kao diferentnu u odnosu na društveni kontekst. Ono je toliko distancirano od svijeta da ga svijet rijetko zanima, a utječe se primarno naturalnom, kao svom ugodnom i prirodnom okolišu: Prihvaćaju me biljke, drveće / nebo i zemlja („Ja sam se dogodio“).

Usidravanje u naturalni svijet predstavlja zaštitnički odnos prema jastvu koje je ugroženo zahtjevima uklapanja u antropocentrično društvo. Samozatajnome ja potpuno su strane paradigme antropocentrično orijentiranog svijeta: Nikada nisam mislio o uspjehu i Ne želim da se dopadam („Nikada“). Introvertirana svijest dovodi subjekta do samozatajnosti, neisticanja kao modusa vivendi.

Samoizolacijski odnos otvara problem komunikacije. U interakciji sa svijetom subjekt je nisko komunikativan, ali to ne znači da uopće ne interferira. Prije svega, on je upućen na samoga sebe i spoznaje egzistenciju u prvom redu preko spoznaje okolnosnoga svojega tubitka (Heidegger).

Spoznavanje, a samim time i komunikacija može biti verbalne i neverbalne prirode. Autor nizom stihova dovodi u pitanje konstataciju o čovjeku kao jezičnoj životinji. Riječ je osnovno sredstvo komunikacije, ali autor se pita o njezinoj moći i prevlasti u suvremenosti. Međutim, uočena degradacija verbalnoga ne znači i potpuno zamiranje komunikacije, iako je upitna njezina razina.

Futuristički se sluti vizualna dominacija: Možda ćemo u budućem / umjesto riječi sve pokazivati. / Nemušti i nijemi („Bila je moja riječ“). Autor pretpostavlja dolazak jednog novog vremena, u kojemu ćemo, kako tvrdi Richard Rorty, morati biti slikovno pismeni i naučiti čitati slike. Ipak, nemuštost i nijemost izazivaju pravu mini dramu zgražanja.

Autor verbalnu gestu još uvijek smatra najprovjerenijom praksom komunikacijskog čina pa najdublju komunikaciju između bića oprimjeruje metaforama koje podrijetlo imaju u svijetu knjige i verbalnoga: Otvori me, suputniče, listajući. Do subjektove biti će se doći pronalaženjem riječi koja glasno doziva / da se oslobodi u tebi („Nikada“).           

Logocentričnost za autora ne znači patetiziranje riječi i njezinu nezamjenjivost. Riječ on shvaća kao svojevrsno protetičko sredstvo koje premošćuje tišinu kao medij istinskog spoznavanja. Riječima se treba poslužiti, kako veli autor, kao štapom ili kamenom pomoću kojega se prelazi preko vode i tako metaforički priznati nedostatnost, manjkavost i rubnost u komunikacijskom činu.

Govor je, prije svega, narcisoidna gesta i govornikova je pozornost usmjerena na vlastiti glas i misli, na uživanje i zadovoljštinu u eksplikaciji vlastitoga ja. Zato, kako veli autor, treba Slušati glasove / jednolike našem. / Bez taštine. / Šutjeti… („O riječi“).

U mudrosti tišine treba pronalaziti kod istinske komunikacije kojom se prodire do biti bića, kako vlastitog, tako i onog Drugoga.

U svezi s ogoljavanjem i preispitivanjem vlastitoga je, posebno mjesto u ovoj zbirci zauzimaju fenomen identiteta, kao i problem bitka i smisla.

Lirski subjekt se u svojoj ontološkoj težnji često nalazi u procjepu između realnog i imaginarnog, stvarnog i snovitog, materijalnog i metafizičkog. Bitak se često nadaje lirskom subjektu kao nespoznatljiva snomorica.

Racionalna strategija pokazuje svoju omeđenost, a ona je jedino sredstvo gnoseološkog ovjeravanja. Stoga se ustoličuje fenomen privida kao prijelaznog oblika između egzistencijalnog i esencijalnog. U nemogućnosti čvrstih definiranja bitka, njegovih smislova i samoga tubitka, pojavljuje se nevjerica koja je jedino moguće rješenje. Privid je jedino što preostaje nemoćnom, neusidrenom subjektu. Slabi subjekt stoga postavlja pitanje o mogućnosti vlastitog postojanja. Bez obzira na količinu iskustva ratio se ne može zadovoljiti jer je sputan uvijek nedovoljnim i nepreciznim odgovorima: Ali razum je htio puno više. / Danas se pitam; Jesam li? / Ili su to moji moždani usnuli varku. / Označeni tek mojim imenom („Gledanje privida“).

Identitetna potraga bi u lirskom subjektu predmnijevala svijest o sebi. Sebesvijest bi poslužila kao orijentir u istraživanju smisla egzistencije. Međutim, autor naglašava upravo nepouzdanu poziciju ja s obzirom na svijest o samome sebi.

Kao što razum ne može odgovoriti na pitanje o postojanju bića, tako ni snovite, iracionalne, somnabulne prakse koje se utječu intuitivnom to isto ne mogu. Tako ja biva lišeno elementarnog odgovora koji bi bio njegovo prapočelo, polazište za ontološka pitanja. Ono što mu preostaje je puka slutnja: Budan, / ali često i u snu / ja slutim svjesnost o sebi. No, uvijek preostaje pitanje Jesam li ja uistinu? („Između dvije točke“).

Subverzivno pitanje podriva bilo kakvu uporišnu točku i tako rastače svaku orijentaciju u bitku i vremenu. Ipak, decentrirani i nesigurni subjekt osjeća radost egzistencije: Ipak, radostan sam što jesam („Između dvije točke“).

Na gnoseo-ontološkim stranama lirski subjekt je tragač i istraživač koji je sabirao po putovima sitnež („Mijene“) i pokušavao naći mudre riječi, ali rijetke ostanu na trapezu / čudnog cirkusa („Mudrice“). Zbog nemogućnosti sigurnog utočišta on je potražio svoju uporišnu točku pomoću koje će se moći deskribirati u vlastitoj ontoteologiji.

Astralnim i biblijskim motivima autor dopire do metafizičkog i transcendentalnog mišljenja bitka. Bog se nadaje kao tvorac ex nihilo pa mu se obraća s poštovanjem: Tebi koji si popunio prazninu / svojom odlukom („Nekoliko riječi“). Također, Bog ima moć djelovanja na ljudsku prazninu i treba mu se obraćati kad vam se čini da ste prazni / poput šuplje larve jer je on Očovječen od ljubavi („Nekoliko riječi“).

Autor ljudsku egzistenciju doživljava kao Neprekidno posrtanje, / ustajanje („Prepoznavanje znakova“), kao već navedenu nemogućnost usidrenja i nesebespoznajnost pa se metafizički lik Tvorca i postojanje metafizičke energije uspostavlja kao moguće rješenje.

S obzirom na to da se bitak ne može usidriti u temporalnom, treba se pouzdati u nešto što je atemporalno i nije antropocentrično.

U odnosu čovjeka i svemira postoji tajnovitost jer je čovjek, prema autorovu mišljenju, metafizičko biće čija se priroda realizira tek poslije smrti. Upravo zbog te temporalne obilježenosti čovjeka autor onostrano smatra utjehom: U dobar čas / odnekud uvijek naiđe mit / ili stvarnost o onostranom („Utjeha“).

Bogatoj strukturi zbirke pridonose i nešto optimističnije opservacije o humanizmu kao jednom od rješenja za čovjeka, koji obitava između točaka „uzdaha“ i „izdaha“ obilježen porazima.

U situaciji prolaznosti, kada se ništa ne čini voljno, čovječnost postaje olakšanje u borbi s temporalnom egzistencijom koja je neumoljiva.

Autorska je postavka odabrati milosrđe i ljubav. U odmjeravanju i odnosu s Drugim, ja treba shvatiti da mora odbaciti oholost i sebeljublje. Autor inzistira na zajedništvu i kolektivnom sklopu čovječanstva: Jer svi smo mi sjedinjeni / velikim prstenom / I jednim bilom, u kom šumi ista / predragocjena krv („O mojim bližnjima“).

Modeli na kojima počiva autorov idejni svijet su evanđeoska misao i učenje Majke Tereze, kojoj je i posvećena jedna pjesma. Lirski subjekt želi činiti niz malih dobrih djela po uzoru na Majku Terezu. Takav oblik milosrđa osmišljava egzistenciju. Autor ga oblikuje u svjetonazor koji preporuča svima. Jedna od najljepših i duboko humanih poruka ove zbirke govori o tome da čovjek treba: Ostaviti zube i kandže / i varke nevjernih očiju. / I poći otirati / suze uvrijeđenima. / Vjerovati: / što nije od rana i nije život. / I nikada ne posustati („Drugim putem“).

Zbirka Franje Džakule odlikuje se prepoznatljivom refleksivnošću i jedinstvenom metaforikom. Svojim nenametljivim, ali zato ne manje snažnim timbrom ostavit će svakako dubok trag u recipijentu.