Vrandečić Lebarić Vlasta
Biografija
Rođena 19. rujna 1953. u Splitu. Podrijetlom iz Pučišća na otoku Braču. Osnovnu školu završila je u Pučišćima, srednju u Splitu, studij glazbe na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju Muzičke akademije u Zagrebu. Diplomirala 1978. Višegodišnja glazbena urednica na HRTV-u; glazbeni pedagog na glazbenim školama u Karlovcu, Samoboru i Zagrebu. Do sada objavila knjige pjesama: Pučiške pitureške 1998, Doleti buletin 2000 (ranije objavljenje u književnom časopisu “Republika”, travnja 1999), Ardura 2001, Na ditića 2006, zajedno sa pjesnikom Davorinom Žitnikom i njegovom zbirkom poezije Kamara od škura. Za čakavsku poeziju ovjenčana je Maslinovim vijencem na svehrvatskoj pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva u Selcima na Braču, srpnja 1999.
Osim u dijalektu piše na hrvatskom standardnom jeziku. Zastupljena u književnim pregledima i antologijama.
Pri završetku je poslijediplomskog studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Okušala se i u kratkoj priči za natječaj Večernjakova kratka priča Ranko Marinković.
Više od dva desetljeća stalna je suradnica omiškog Festivala dalmatinskih klapa kao skladateljica i kao autorica stihova.
Bibliografija
Izbori iz djela
DIES IRAE
Četȉri Začiẽla svȕ rãdost mu pril vȅlu
čejadȉna gȑč i mȕku gomȉlu
na učiȇlku zgȑčila i vȁs mu živȍt nemȉlu
u svetãšnje plȁč išȁćedu pril zȏjnu
obučenȉ četȉri stȍtine na kavalȍt prȉstavu
čȅkodu dũš ča jȅ vȅć nĩ mȍć
A kal zapȉvo uskopȁt
Tukȏ hi Četȉri kurȏt jerbo vȃ zaspȁ
podišȁt čejadȉna » uzȉgraće i kal ti se ne spĩ
onȅga plećȁ su pripetãli pril gȍspodon
ča jȅ počȉnu na kȕću kȍsti i jȍš
umirũću ponĩžene« ne mȍć dȁt
Ni zȏjni pokuȏjnega onȉ ćedu se dricȁt pažmȅku
ni prvȋ I njȗ ćedu i cȑno će rĩka pribȉt kȕgu
sȍbon olnĩt čovȉka zãlu Kȅku
Ruȏd nosȉt u crnȉlo i prokliẽti
po jūbãvi na Lūkȕ pril crĩkvon kokodõk
i ruȏd i lãguhna će bȉt nespokuȏjni
po krvȉ kȏ Onȉ ćedu se dricȁt neumuȏr:
četȉri mãlo prũćo u ȉsti mȏh
čejadȉna pȍd ruku sforcȁt ko ćȅ kȍga
na učiȇlku svȕ škapulȁt
čȅkodu Hȍćedu nȅmoć čovȉšku
i jȋd Na štȗnku mu bȋ
Kurȏta rȋč i kȕću ča svãki duõjde katȏr
je bȍžji bȉč pril zȋd kolo jȍka
kalamõr Ko ćȅ kȍga dvȏ rȍjoka Dies irae čȅkodu
kjãkava mu škapulȁt dvȏ kunjȏda
dvȏ kolȉna ko ćȅ kȍga i pȍvodanj krcãti četȉri
posrȉl tȋla škapulȁt ol sprȍvoda vȉre čejadȉna
vȅlo kȉla likarȉju ča odnȍsi da će bȉt
a ol vȅle karitȏdi izventȁt grȉšna sȋna ča su rȅkli
pãtula ga prikȉnula s rũk četȉri Dãvid
Prȍklet jazȉk čejadȉna i Sibȉla
škapulȁt kativȅrji je oltõr Mȁ Svȉma je
likarȉju kal ga spũstidu jedȏn
izventȁt Pokuȏj vȉšnji prid oltõr sũdnji
U korȉtu pokuȏrnemu pūstȉćedu dȏn
pokuȏj dȍško i klobūkȕ dȗši na vȍju
šãkon stȉsko na katrȋdi i u tãmjana vȍnju Na svãko
škapulõr Mȑklu rãku sȕzu namušćȁt čejōdȅ
išekȏ je korȕt pãkla jelnȁ
žȉle gnjĩle svȅ je ča mȕ Dies irae gomȉla
vr koćȅte mu dūšȁ vȉdi dies illa i jedȏn
trkmõr mȑtvi
Korȕt u pãhju zvuȏn
Vrȃgu dȅka korȕt dȉma
na kostȉma i kurȏta povr Kal zazvonĩ
kazȏta mu i kadiȇnu kasȉla u svetãšnje
bakalõr kolo vrȏta obučenȉ
Hvatanje daha ili Kako je moja mati bijelila kuću
Bijelila je kuću kao do konopa, razlijevali nujno
i pjevala gore, prema bjelini, po vijencu od vapnenca
o djevojci poštenoga roda gdje su se nadimala sa trepavica…
i o moru sinjem, jedra mojega broda, A bilo je čujno
ne štedeći glas… gotovo lebdeći, u azurnom zrenju
a kosa joj je bila zaboravljena hoda… to dozvano more…
poškropljena vapnom U bunilu bjeline Razlijegalo se, sinje,
kao injem… i od posve izbijeljela vida sve, samo da njime
svaka vlas…! odmahivalo je mati moja,
Bijelila je kuću uz dovratnik kao dahom svojim
i pjevala ovješeno rublje gospodari…
hvatajući dah sa zida…
nezgrapno, a kroz otvorena
usuprot vrata i prozore
zakonima fraze, nadiralo je morenebo,
ovisno o trenutku nebomore
umakanja kista u, po njoj naručenom, ritmu
u vapno Kao u vrtoglavici
ili o položaju vaze teturali su vali
na stolu i zapljuskivali
na koji se nakratko po svakom kutku sobe
bila popela, pa ostajali ondje
sa kojeg se, štoviše, zarobljeni u kapi plavila
bila propela što ga je u vjedro bila stavila
na putu do stropa i još
SVIRAO JE JAZZ
Svirao je jazz Više nitko ne zna
na mom otok da ne žalim
pedesetih, Hora je
na otvorenom usredotočiti se
i svi su slušali, na ušnu školjku,
dolje, uprizoriti saksofon
u luci, i kroz pritvoren prozor
na licu mjesta pustiti mjesečevu trubu.
Nitko ne zna
A jazz je da ne žalim…
svirao mene
na vrijeme Neka plešu,
od tri plesa u plesu je zaborav
ostavljenu
u kolijevci od gusa Rastvaram
bijeloj kao brod, klavijaturu
kao brod velikoj još ničućih zuba
i razumijem.
Naručujem plač Samo se moj
od samo tri plesa napućeni
i brodim Sachmo od gusa
kroz izmaglicu, koncentrira:
visokom krmom, obrazi će mu eksplodirati,
još višim pramcem rasplinuti se
i s anđelom na vrhu u uvojačkoj
kromatici
Do dva mora
U crkvi
već prepunile ne molim naglas.
zvijezdama Budno pazim
činele da ne progovorim
U sebi
improviziram.
TOCOU O JAZZ
Tocou o jazz
na minha ilha
nos fifities,
ao ar livre.
E toda a gente ouviu,
para baixo,
no porto,
in loco
E o jazz
tocou para mim
na hora
das três danças
abandonada
no crib do ferro fundido
branca como um navio
como um navio grande
Chorando
conspiração ordenação
de apenas três de dança
e barco
através da neblina,
á popa alta,
arco ainda maior
com um anjo no topo
Olhos inundados.
A dois mares
sobrecargam já
com estrelas
cymbels
Ninguêm sabe
que não me arrependo
Hora é
foco
in-ear,
Estágio um saxofone
e na detenção da janela
deixar o trompete lua
Ninguêm sabe
que não me arrependo…
Qué dançam
na dança do limbo
Dissolvo
o teclado
mais crescentes dentes
e percebo.
Só o meu único
Povoado
Sachmo do ferro fundido
concerta:
suas bochechas
explodiria,
dissolvido em
uma cromâtica de fechadura
Na igreja
Eu não rezar em voz alta
Olho de perto
Para não falar
Improviso
No interior.
PREVEO: Enes Quien
Odjeci iz javnosti
