Marić-Čorkalo Zdenka
Biografija
Rođena sam u Zagrebu 1951. god. Od najranijeg djetinjstva živim u Splitu. Završila sam studij Medicine i specijalizaciju iz Anesteziologije i reanimatologije. Radim kao specijalist anesteziolog u Kliničkoj bolnici u Splitu. Udata sam za Antu Čorkalo. Imamo sina Stipu i kćer Jeronimu. Tijekom Domovinskog rata, kao anesteziolog, dragovoljac i hrvatski branitelj bila sam pet godina u osam ratnih bolnica Hrvatske i BiH( Dubrovnik, Ston, Ploče, Neum, Tomislavgrad, Livno, Rama-Rumboci, Nova Bila a potom 1996. kao ispomoć u Mostaru. Iz tih događaja i doživljaja nastajale su moje knjige.Do sada je objavila deset knjiga proze: “Pred licem stvarnosti”, “Ti si moje zdravlje”, “Tvrdoća iz pravednosti”, “Docent”, “Lovac”, “Fratar”, “Vila Velebita”, “Lijek za srce”, “Tanak led” i “Šimun”.
Bibliografija
Autorica sam osam knjiga:
1. Pred licem stvarnosti
2. Ti si moje zdravlje
3. Tvrdoća iz pravednosti
4. Docent
5. Lovac
6. Fratar
7. Vila Velebita
8. Lijek za srce
9. Tanak led
10. Šimun
11. Dlan i veslo (2019.)
12. Betty iz Rijeke (2020.)
13. Druga orahova ljuska (2021.)
Izbori iz djela
«HRVATSKE PRAVICE»
Vrludam uličicama i kružnim tokovima Pakoštana, usput pitam mladića na biciklu gdje je Tuđman, a on, slatko se smijući pokazuje rukom da je tamo, tamo gdje je zastava. Eto, tu je Tuđmanov spomenik. Zastava i nebo su iznad njega.
U kamenoj sjedalici, punog naslona i za leđa i za ruke, sjedi prvi predsjednik Hrvatske države. Laktom desne ruke se naslonio na rub sjedalice a dlanom i prstima podbočio je sljepoočni dio čela. Ne da bi pridržavao glavu, nego tim pokretom pojačava poznatu nam zamišljenost Položaj ruke i glave ovdje djeluju kao prirodna cjelina. Lijeva ruka mu leži na otvorenoj knjizi koja je tamo gdje može biti u čovjeka dok sjedi, prema koljenima. Na njoj piše: «HRVATSKE PRAVICE». Ovako postavljeni, ruka i knjiga su skladni, kao druga prirodna cjelina.
Donji dio nogu drži prekriženima. Glava je uspravljena, pogled probija staklo naočala i uz svu naslijeđenu maglu, pogled nije ni zamagljen, ni nesiguran. U njemu sam vidjela osnovno pitanje i odgovor: » Jesam li vam govorio?!»
O, da je meni znati što piše u hrvatskim pravicama, dragi Predsjedniče! Piše li kako stoji s pojmom «domaćin»? Je li to onaj koji se rodio i odgojio gdje mu je dom ili je domaćin onaj koji se udomaćio?
Piše li u knjizi nešto o bogatoj riznici narodnog straha, kao prenosivog i raznim metodama potpirivanog osjećaja koji ne nestaje i ne prestaje do groba i preko groba. Koji je obišao, prstenasto zaokružio i nastanio se u našem narodu na svim kontinentima kao tvrdokorna bolest. Neizlječiva bolest. Za nju nije nađen niti utješni, privremeni lijek. «Pravice» bi morale odgovoriti zašto nije. Do dana današnjega. Do ovog trena, dok sjedim podno vaših nogu, Predsjedniče, a zbog hladnoće kamena i hladnoće «škure bure» ne ću moći čekati odgovor.
Znatiželjna sam, ima li u «pravicama» neko upozorenje kako se riješiti onih koji nam pomažu da ne pomognemo sami sebi. Mi smo, na krilima takvih a u zanosu lakoumnih, mi smo sposobni sami istokariti topovsku cijev i staviti sebe u nju, pa što bude. Znam, «pravice» nisu Biblija, a i mi smo samo ljudi. Pada mi napamet kako se sveti Petar kleo Učitelju na vjernost, i to uporno, iako ga je Isus upozorio da će ga, on, Petar, prije nego se pijetao oglasi, tri puta zanijekati. Biblijski pisac vrlo upamtljivo opisuje taj važan događaj. Opisuje da je u tom događaju sudjelovala žena, znači ne okupatorski vojnik, Rimljanin koji će ga oružjem ugroziti. Žena je nevažna, iz puka, obična sluškinja a ne saborska zastupnica, kraljica ili vladarica bilo čega pa da mu može priprijetiti silom. Što je ta žena napravila od Petra? Ona mu je probudila STRAH, probila mu srce odanosti i ljubavi jednim običnim zarobljavanjem u strah
. Mogu li se sve knjige svijeta ujediniti protiv ovoga ? Toliko se govori o poznatoj hrvatskoj šutnji! Je li sol samo u solanama ili dva tri zrna moraju biti raspoređena tako da pamet sjedne na svoje mjesto?
Znam, Predsjedniče, rekli bi vi meni odgovor, ali mi je srce omekšalo pa niste sigurni hoće li izdržati. Za pitanje još kako-tako, ali za odgovor, tu smo na tanjemu.
Moja nada ide dotle da mislim kako prve stranice «pravice» moraju nešto reći o ljudima koji su na Golom otoku bili prisiljeni, ucijenjeni životom, po najvećim vrućinama, svojim tijelom zaklanjati stabla samo da stablo preživi neizdrživu žegu. Stabla je valjalo čuvati. Zbog jake ekološke svijesti.
A što knjiga kaže o krivokletstvu i lažima? Mislite li da takvi biraju najprije one male laži a izbjegavaju velike? Ma ne, ide se redom pa koja laž naiđe. Što je veća torta veći je i svaki njezi odrezani dio. Tako su nekada stari, neuki a upotrebljivi govorili.
Predsjedniče, osim ovih pitanja imam jedan prijedlog za knjigu «pravica». Sve čisto i lako shvatljivo.
Oni koji nisu bili branitelji Domovine neka se zamijene s «lažnim i pravim braniteljima» samo na jedan dan. To će biti jednostavno jer je u Domovinskom ratu sve bilo jednostavno. Dođeš-pogineš. Dođeš-rane te. Dođeš-poludiš. Dođeš-oboliš. Dođeš-nestaneš. Dođeš- zarobe te. Dođeš- slučjno se vratiš, progone te..
Evo, nudim jednog mlađeg čovjeka punog novca od velike ratne invalidnine za bilo kojeg, nekvalificiranog na minimalcu. Ovaj moj nema Bog zna kakvih poteškoća osim straha koji ga sprječava da bilo gdje ugazi prvi, uvijek mora ići za tuđim stopama jer je u jednoj snježnoj noći, tijekom borbe stao na skrivenu minu i ostao je bez oka. A ostao je i zarobljen u strahu kojeg pokušava promijeniti za eure, ali teško ide, nema zainteresiranih. E, moj Predsjedniče!
U polutihom govoru s onim na postolju, pogledam u njegovo lice. Po meni dokapa nekoliko suza. Ne, nisu to bile suze iz očiju nego s neba. Iznenada je bura okrenula na jugo.
Počela je kiša. Žao mi je otići iz Pakoštana.
UMOR UMORNIH
Tri sata je u noći sa subote na nedjelju. Radimo u operacijskoj dvorani u koju smo ušli prethodnog dana oko podne, malo prije ručka. Izmjenjuju se pretučeni, polomljeni, upucani, probodeni, svakakvi ulaze i izlaze, mi ostajemo. Umorni smo preko mjere. Imamo osjećaj da nas je napala neizlječiva bolest. Vražja, tupa sila. Dan noć, dan noć, dug sna nas proganja upornije nego najcrnji kreditni ovrhovitelji. Pred kraj operacije čujemo zavijajuću sirenu. Prepoznajemo iz koje daljine se čuje i kako je sve bliža bolnici. Nadamo se da nije za hitni kirurški prijam nego možda za rodilište, za internu ili dječju intenzivnu. Sve se raspršava brzo: dovode nam tešku traumu iz prometne nesreće, mladog čovjeka, bivšeg narkomanskog ovisnika, upozoravaju nas da ima Hepatitis C, testovi na AIDS negativni.
U glavi mi se ponavlja puno puta viđena slika tih ambasadora smrti: motoristi, istetovirani, zlokobni pozitivni testovi na ono što i nas u nepažljivom radu može smrtno
obilježiti.Zovem pomoć, netko od mlađih neka mi se nađe pri ruci. Zovem transfuziju neka trkom šalju naručenu krv. Velika je priprema jer je velika nevolja. Uvijek isti otpor u momu srcu pred tim takozvanim nepotrebnim tragedijama. Baš sada kad padamo s nogu , baš sada kad su svi normalni u svojoj kući, kud je taj skitao, ja se pitam u sebi a drugi naglas. Nisam ja bolja nego malo drukčija. U svima nama je pobuna i prijekor na takve. A zašto? Nerado odgovaramo na to. Je li se namjerno razlabavljuje pravi odgovor? Živimo li samo sa osedlanim rečenicama? Ne radi se o manjku učenosti. Ne, radi se o višku manjka u srcu.
Bilo bi dobro da ne znam što govorim. Ali znam. Jesmo li manje kritični prema onima koji su opijeni sobom? Ima li tim opijatima pomoći? Tko uoči na vrijeme granicu kolebanja? Znamo li da se najveće hrabrosti počimaju stjecati sa dvije-tri čaše najjeftinijeg vina?
Dok premećem svoju snagu i dok molim Boga da mi dade malo onoga što me i inače drži uspravljenom, stavljaju mladog čovjeka na operacijski stol. Od njega doznajemo da je stradao kao suvozač u automobilu, da nije pio alkohol, da deset godina živi bez droge, da je dugo boravio u jednoj od komuna, da se liječio od Hepatitisa C, vrlo prisebno i pristojno se unaprijed zahvaljuje na našem trudu, opravdava se za ovu nesreću za koju on nije kriv.
Ne znam što su drugi mislili o njemu dok smo se u šutnji pripremali za početak, meni je bilo žao jer me opet zatreslo pitanje istine. Imam li ja možda prenaglašeno samopoštovanje? Između najužeg tjesnaca koji se zove mudrost i nešto malo šireg koji se zove savjest, plivam uvijek istim načinom i ista količina neprogutanog mi stoji u ustima.
Rad je počeo. Zbog tehnike izvođenja operacije mladog čovjeka smo trebali okrenuti da leži na trbuhu. Kad smo ga namjestili moj tehničar mi pokazuje što je čovjeku tetovirano na desnom ramenu i spušta se prema leđima. Tu je pisalo: «TKO NE PAMTI IZNOVA PROŽIVLJAVA»
Svi smo pročitali i složili se sa napisanim. Nije to nama ni novo ni strano. Gubljenje pamćenja je našem narodu kao dobitak na lotu, nije važno kolika je dobivena korist, on ne razlikuje igre koje mu rade o glavi.Čudom se čudi što zbog toga iznova proživljava
najteže muke.
Operacija ide dobro ali sporo. Nešto zbog već opisanog umora a nešto jer se ne može brže. Sestra koja je donijela dodatne doze krvi na vrata operacijskog bloka mi javlja da me jedna stara žena čeka pred tim vratima pa ako ikako mogu neka izađem na tren. Tko dolazi u četri sata ujutro, stara žena u seljačkoj robi sa rupcem na glavi?
Izlazim smjesta. Starica se ustaje i kreće prema meni. Izgleda mi kao mati Ivice Kićmanovića zalutala na bolnički hodnik u kojem je sada temperatura plus trideset stupnjeva. Dok mi se približava govori jasnim glasom:“ On mi je sedmi po redu, dobar kao duša, seko moja, spasi mi ga ako ikako možeš, prošao je paklene muke samo zato jer je bio mekan, pamuk, pamuk je tvrđi od njega. Ima deset godina da mi ga je draga Gospa vratila, zato joj puno hvala, čuje ona mene i sada, znam ja. A i vi učinite kako znate, sama sam s njim, a sve je puno kad je on u kući. Dolaze ljudi, traže od njega pomoć, svakakvu pomoć, a on blago, milo, pun nade i vjere, svih tješi i upućuje kako će i što će. I ovu je noć išao otpratiti jednoga kao što je bio i on, otpratio ga je s njegovima u našu jednu komunu. Eto, on strada na nedužnom putu.
Seko, doktorice, ako mi preživi dat ću ti najdraže što imam a to je ova krunica sa velikim zrncima koju mi je on nakon deset godina liječenja donio, kad se zavjetovao Gospi. Ako ne preživi ne mogu ti je dati nego ću je ostaviti sebi. Ali, bar pokoje zrnce bit će za vas svih koji se mučite sa svakakvim ljudima i bolesnima.“
Gledam u staricu. Ne znam što bih prije, slušala ili gledala. Zna li ona da mene liječi? Vidi li se na meni kako gorušičino zrno klija? Moralo bi se vidjeti. Ali ne može žena preda mnom sada vidjeti mene i moje, bol joj je okupirala srce. Crni rubac joj je skliznuo s glave i onako svezan naslonio se na vrat i ramena. Otkriveno lice je sitno. Pravo, malo, okruglo žensko lišce, potamnilo od sunca, puno bora u svim pravcima. Koliko god su joj kapci spušteni i zgužvani, opet ne mogu skriti sivo plave oči. Kosa joj je pravilno sijeda, ravno odrezana do ispod oba uha, što nije baš u skladu sa ostalim detaljima. Ima se osjećaj da joj je netko jednostavnim rezom, škarama, u jednom mahu odrezao kosu spletenu u pletenice. Niska rastom, malo savijena prema naprijed, izgleda da se nadvija nad nečim ili da se gornji dio nudi prije donjega. A ruke? Dlanovi, šake, izrazito odudaraju svojom veličinom od ostatka tijela. Mali zglobovi na rukama jesu kvrgavi ali nisu sami. Uz svaki mali zglob narasla je još bar po jedna okruglica, sigurno veća od običnog zrnca u krunici. Ne kao zrnce ove krunice koju starica stišće u ruci, toliko ne,
jer ovo što ona ima je nešto posebno. Vjerojatno i po svomu nastanku i po svomu poslanju.Staričini zglobovi, okruglice, veličina koja nije očekivana u sitnije građenih, sve bi to moglo govoriti o količini i vrsti rada njihovog vlasnika i bolestima kao vidljivim dodacima. Među tim dlanovima leži ono što joj je najdraže jer je to njoj njezin sin donio kad je ozdravio po Gospinom zagovoru. I to bi ona meni dala!
Vratila sam se u operacijsku dvoranu. Kad su me pitali tko je to pred vratima rekla sam im da je jedna prelijepa, pametna i bogata žena, majka čovjeka koga operiramo. Rekla sam im da je blago njemu koga ima. Pitali su me a tko je stara žena u seljačkoj robi i sa rupcem na glavi u hodniku na plus trideset stupnjeva? Rekla sam im da takvu nisam zatekla.
Završili smo pred kraj smjene. Bili smo zadovoljni kako je sve prošlo.
Nakon pet mjeseci donosi mi naša tajnica malo veću žutu omotnicu da mi je ostavio naš bolnički kapelan. Na njoj stvarno piše moje ime ali i ime pošiljaoca.Otvorim i pročitam:
„Draga doktorice, ja sam preživio i oporavio sam se. Radim više nego mogu. Prije puno godina život me zatekao na spavanju pa sam gledao kroz dalekozor okrenutim naopako. Negdje sam našao da ste napisali kako je bolje biti smetlar smetlaru, manoval manovalu, nego gospodar gospodaru. Rađe skupljati smeće nego mrvice. Slažem se s vama. Pozdravlja vas moja mati i šalje vam ono što joj je najvrijednije poslije mene. To vam je obećala.
Dobro ste prevarili osoblje one noći kad ste je opisali kako ste osjećali. Namučio sam se u dokazivanju.“