Šimunić Zrinko

KNJIŽEVNE NAGRADE:

Nagrada „Ružica Orešković“ 2004. godine za neobjavljeni rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“  jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. „Jutro poezije“ je i izdavač ove knjige.

Nagrada Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine – Bedekovčina za pjesmu „Skodelica kave“

Treća nagrada na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“

Druga nagrada na Recitalu duhovne poezije „Josip Ozimec“ u Mariji Bistrici 2024. godine – za pjesmu „Virtual candle“

Od 2018. godine do danas više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) … Godine 2023. prvi put sam osvojio 1. nagradu za haiku – časopis Iris (Udruge tri rijeke, Ivanić Grad)

Tri godine za redom, 2022.-2024, ušao sam u uži izbor književnog natječaja pjesama o vinu i vinogradu, „Vinum et poeta“, u organizaciji ogranka MH u Požegi.

ODJECI U MEDIJIMA:

Moja prva knjiga pjesama „Terra magica“, izdana 1997. godine u vlastitoj nakladi, nije imala baš nikakav odjek u medijima. No, zato je recenzija knjige, a koju je napisala moja prijateljica i pjesnikinja Ljubica Šego, baš lijepo i nadahnuto štivo:

TERRA MAGICA – ŽENA TA MAGIČNA

Svoju prvu zbirku pjesama pjesnik Zrinko Šimunić nazvao je Terra magica. Zaista efektan naslov, jer ta magična zemlja, tako čarobna i privlačna, i tako čudotvorna, asocijacija je na ženu. Zemlja je kao žena. Žena je zemlja, koje će dok svijeta bude, ljepotom i plodnošću – darovima magičnim privlačiti.

Terru magicu pjesnik je satkao od pet ciklusa u kojima je sav duševni i osjećajni život pjesnika usredotočen na spolnu ljubav. Prvi ciklus nosi isti naslov kao i zbirka. Zatim slijede ciklusi: Gartlic, Sladogleđa slatki, Scherzo i Usnuo sam ovakav san. U prvom ciklusu dominantne su teme: Beskrajna sloboda u ljubavi u kojoj čistota i nevinost ljubavi ruše sve barijere nametnutog srama; zatim, sjećanje na ljubav u uvali otoka; ljepota žene dok kupa se i sjedi na ivici kade. Česta tema je kupačica puna uzdrhtale strasti. Izdvojila bih ljupku lirsku minijaturu o postanku poljupca kao i pjesmu Erosa sjeme u kojoj pjesnik slavi putenu ljubav. Sjeme Erosa ideja je vodilja koja se provlači kroz zbirku, kroz nizanje maštovitih erotskih rasprsnuća. Eros – bog ljubavi u zbirci simbol je tjelesne ljubavi, čulnosti, ljubavne strasti. Šimunićeva Terra magica jeste najosobniji iskaz liričnosti u kojem otkrivamo nezatomljenu ljubavnu žudnju u zrelini pjesnikovih godina.

Drugi ciklus Gartlic asocijacija je na epigonsku poeziju “Gartlic za čas skratiti” Frana Krste Frankopana. Samo, dok je taj gartlic gorak vrt zasađen u oblačnim i nesretnim danima Frankopanova zatočeništva, Zrinkov gartlic pun svjetlosti je, topline, bez plača i samoća. On u slobodi slavi ljepotu žene dok iz kade izlazi, dok predaje se ljubavi. Pjesnik se obraća prodavačici u zlatarskoj radnji kojoj veliča ljepotu drage. Šimunić ne iskazuje ljubav prema ženi uzdasima pomiješanim s mirisom ruža, nego otvoreno poziva na ljubavne, putene užitke. U trećem ciklusu pjesnik je “sladogleđa slatki” – voajer koji gleda ženu u prolazu, a draži njene u njemu bude slast; očima muškarca promatra putnicu u vlaku, žedno gleda prodavačice u butiku, lijepe žene u suknjama od indijskog sukna i u klompama, “rumenilo njihovih  peta/ blijedilo/ gležnjeva bosih dah/ mu zaobli”; on sladi pogled na struku konobarice.

I četvrti ciklus pun je senzualnosti, putenosti. Pjesnik voajer promatra ženu dok sebe mazi; govori o vatrenom miru u očima njenim; piše pjesmu o kreolki na maškarama u Riju, kao i pjesmu o katolkinji – milosnici pjesme u jezeru čežnje; on zaljubljen je u cigankine usne; on voli i ženu – narcisu koja u tijelo svoje i u sebe samu zaljubljena je. Pjesnik bi htio ljubiti ženu onako kako još nitko ljubio nije, u nasmijanoj pjesmi tišine. Izdvojila bih pjesmu “Žlahtan gospud iz horvackega ursaga” koju je pjesnik posvetio svom štovanom uzoru, pjesniku Franu Krsti Frankopanu.

U petom ciklusu pjesnik je usnuo ovakav san:  Prvi san u kojem svaki pjesnik mašta da jednom izbaci svoj purpurni jarbol (simbol muškosti i stvaralaštva). Drugi san o ženi – kraljici ljubavi. Treći san u kojem pjesnik upada u san ljubavnika. I četvrti san je san o ruži kao simbolu ljubavi u kojem on i njegov najgori prijatelj služe misu njenu tijelu. Možda su ove pjesme ljuvene i rumene tek san o ruži, san još nedosanjan koji će trajati dok mladost i čežnja pjesnikova trajali budu. U svakom slučaju, ove pjesme pune su uvjerljive životnosti. U njima pjesnik je manifestirao ljubav i poziv na trajanje ljubavi. Pjesme su nabijene erotikom, mnoštvom smionih i blještavih erotskih  slika i prizora. Taj prirodni, spontani pjesnik nudi nam tu čulnost, taj čulni zanos i opijenost u izobilju, a auditivni i vizualni doživljaji efektan su okvir koji pojačava, uokviruje tu ideju vodilju. Zvukovi nas zapljuskuju sa svih strana poput valova strasti i nema stiha u kojem ne dominira aktivna – glagolska radnja, bilo da se ona odvija i interijeru, bilo u eksterijeru. Svojim zapljuskivanjem, klokotom smijeha, meškoljenjem, zveckanjem, plesom od kojeg će i bedro proplesti, kotrljanje, kovitlanje, drhtanje, cilikom i ustreptalošću odjekuje, zvoni Zrinkova himna ljubavi. Dojmljiva podloga jesu sva čula koja intenzitetom mirisa, okusa, dodira, sluha i vida obogaćuje pjesnikovu intimnu liričnost. U prvi plan izbijaju na površinu čulo mirisa, okusa i dodira: Trava je mirisna, žena je mirisa puna, i onda kad na znoj i ljetnu travu vonja, i onda kad u ljubavi je, i onda kad čežnje puna je; i pjene morske mirišu, i tamjan. Čulo mirisa pomiješano je neraskidivo sponom sa čulom okusa. Miris i slanost simboliziraju zajedno pjesnikov doživljaj ljubavi: Trava mirisna slanosti puna je; tijelo žene slano je, znoj kojim žena vonja slan je; i na kraju, poljubac ljubavnika slan je i tako je nastala sol, kaže pjesnik.

Da bi ova ljuvena i rumena pjesma – slika bila dovršena, pjesnik joj dodaje boje tipične za ljubav. Taj vizualni doživljaj zaobljuje sliku: Žudnja rumenila, crvena školjka, grimizno dverce (simboli ženstva), jagoda, purpurna boja – boje ljubavi su – a bijela i zlaćana boja izvrsna su podloga i priprema za buđenje ljubavi.

Zbirka Terra magica potekla je i rodila se iz naglašene senzibilne mladenačke prirode pjesnika Zrinka Šimunića koji ima istančan sluh za boje, zvukove, ritam i u čijem životnom i poetskom iskustvu važnu ulogu igraju čula. Pjesnik je to s mnogo čulnosti koji komunicira sa svijetom (čiji velik dio su žene) svim svojim čulima i koji taj isti svijet kroz intimu svoju osjetljivu priznaje. On željan ljubavi je, dodira, mirisa, sveg onog što sastavni dio ljubavi je. On traži i pronalazi sebe kroz dodir i govor tijela. On predah i odmor, i utočište u ljubavi traži. Pa, iako mu je poezija erotikom nabijena, on nježan je lirik koji toplo o ženi pjeva. On, na sreću je, onkraj grube i sirove vulgarnosti; pa i onda kada nam se čini da joj se opasno približava. I kad o beskrajnoj slobodi u ljubavi pjeva, on nevinost i čistotu ljubavi zagovara. I onda kad čežnju i žudnju ljubavnu ne uspijeva zatomiti, on nježan je, prirodan i spontan. I kad putena i pustošna ljubav pustoši pjesmom njegovom, i kad ljubav u ekstazi je, opraštamo mu jer poklanja nam skrivene ljepote ljubavi i otkriva kakva sve ljubav može biti.

Ne trudeći se osobito da poštuje tradicionalne kanone poezije, niže slobodne stihove u strofe i gotovo bez znakova interpunkcije. Ponegdje, tu i tamo, nađe se neki zalutali zarez, točka neka, tek toliko da na tren silinu bujice riječi zaustavi, obuzda, a onda ponovo branu otvara i kaskada riječi pršti. Jezik i izraz individualizirao je i dinamizirao vrlo vješto, uspjevši pronaći nove, nesvakodnevne riječi i sintagme koje je izveo iz zadanih mogućnosti hrvatskoga književnog jezika i tako stvorio nove vrijednosti. To je postupak tzv. jezičnog “oneobičavanja”. Pojačao je fonološku, leksičku i morfemsku razinu našega jezika. Stihovi mu odišu svježinom, a riječi iz biljnog, životinjskog, morskog i ljudskog svijeta tome doprinose. Pjesnik poziva na vođenje ljubavi na kamenu, uz more, u uvali otoka, na travi, pod krošnjom neba, pod smrekom i borom dok rosa je, kad oblaci su i sunce je, i kad zora je, a cvjetovi, i sirene morske, i bilje morsko, i šumica, i daždevnjak, i krila leptirova, i oblutak, i cedar, i orasi, i mošt, i jarebica, i putar, i latica, jagoda i konoplja, voće i pogača simboli su ljubavne žudnje i igre.

Ove riječi pjesnik je utkao u kraće ili duže nizove rečenica u kojima se ističe gramatički subjekt “ja”. “Ja” je i pripovjedač i komentator događaja, ali, prvenstveno, on je muškarac koji ženu voli. I zato on stihove ženi poklanja, i zbog nje ih stvara, a taj kontakt, komunikaciju najčešće ostvaruje kroz lirski dijalog. On direktno ženi se obraća, u imperativu ili prezentu, ili ponekad pogodbom. Jedna rečenica jeste jedna strofa, dakle, dovršena misao. Nekoliko rečenica strofa različite dužine i broja stihova, čini niz, cjelinu. Pjesnik s lakoćom stvara nesvakodnevne izraze i sintagme (u slabinama stijena i kopčamasjena; mamila orasima tijela; orisima želja u koracima mlijeka). Kroz zbirku povlači poneku kajkavsku i čakavsku, ili madžarsku riječ, što doprinosti ljepoti i svježini stila (gartlic, ponistra, ljuvene, žlahtan gospud z horvackega ursaga) Posegnuo je i za književnim i nekim drugim reminiscenscijama (šuma Striborova – Ivana Brlić Mažuranić; Žlahtan gospud z horvackega ursaga – F. K. Frankopan; S ponistre se vidi Šolta – popularna glazbena pjesma, itd.)

I za sam kraj: Zrinko Šimunić pjesnik je divlje, neukrotive mašte, eruptivne erotske snage i nezaustavljive, nesputane pjesničke samovolje. On hoće sve, on hoće i stvara nešto novo, osobno, svoje i na razini jezika i stila, i na razini pjesništva. Vrijeme – taj najveći i najpravedniji sudac – pokazat će koliko je u tome uspio. Ali, ne budimo suviše strogi u ocjeni našoj, jer, ipak, je to pjesnikov prvijenac u kojem, naravno, ima i slabosti i promašaja, ali i vrijednosti. Ne zamjerimo mu previše jer on hrabrosti i srca, i stila ima da u ljubavno-erotsku, putenu avanturu svoju izravno, bez uvijanja i prenemaganja zaroni i nas u nju uvede. A što se čitateljica tiče, sigurna sam, one će mu najmanje zamjerit. Jer, on žene slavi. Jer, on za žene je tako čulno, puteno, strastveno, pa ipak tako nježno, lirski toplo, verse ove ljuvene i rumene iskovao i njima poklonio ih. I zato bravo za Terru magicu – ženu tu magičnu.

Ljubica Šego, Bregana, siječanj 1997.

I moja druga knjiga pjesama „Pustalovina“, izdana u nakladi međimurskog književnog kruga „Reči rieč“ 1998. godine, nije u medijima imala baš nikakav odjek. Ipak, recenzija mog prijatelja i pjesnika Aleksandra Rože izvrstan je esej:

PUSTALOVNI SCHERZO

Zanimljivo je u ruke dobiti drugu zbirku pjesama razmjerno (nipošto po vještini) mladoga autora. Prva zbirka pjesama, Terra magica, Čakovčanina (a sada Zagrepčanina, što je potankost koja nije za zanemariti pri daljnjem razmatranju) Zrinka Šimunića, mogla se uvjetno nazvati zbirkom erotskih pjesama i bila je (odnosno, još uvijek i jest) i svježa i provokativna zbog načina i pristupa “temi”, to jest, s jedne strane, ženi u potpunom duhovnom i biološkom raščlanjenju (ali nipošto kao objektu) i, s druge strane, subjektu -autoru – kao misaonome biću punom ushita od asocijacija u tim i takvim okolnostima, ili, bolje rečeno, prigodama. Zato i spominjem zbirku uvjetno erotskih pjesama, jer, ruku na srce, velika većina erotskih pjesama i proze (izuzmemo li zapise starog genijalca Moravije i ponešto, ali samo ponešto, iz Millerova opusa) uglavnom čeznutljivo prikazuje ostarjele ili za “objekt” nepodobne voajere ili bludnike.

Šimunić je u toj prvoj zbirci cjelokupnu tjelesnu i psihičku pomamu intelektualizirao, očovječio, pokazao je kao suradnju i pri tome nije zapao niti u sterilnost, a niti u dosadu koja bi se očitovala iz stihova kao zamor za autora ili pak čitatelja. Kako je u tome uspio pomalo je retoričko – i u ovim okvirima, a što će se kasnije pokazati – vulgarno pitanje, ali, odgovor je vrlo jednostavan: Istančanim osjećajem za ritam, a to je konstanta koja se provlači i osjeća i u nacrtu za drugu Šimunićevu zbirku pjesama pod radnim naslovom Pustalovina.

Pustalovini je Terra magica nešto poput filmskih foršpana. Šimunić se objavio, najavio i ničim dao naslutiti što slijedi. Pustalovina (…moje je dijete pusta lovina…./…Nigdar ne znaš kaj buš vlovil) je podijeljena u četiri (naoko odijeljena) ciklusa: Pustalovina, Res publica, Aquama, Terra magica (svojevrsni hommage prvoj zbirci).

Jasno je i nepobitno, a za razumijevanje i recepciju Šimunićeve poezije i izuzetno važno, shvatiti da je Šimunić mitteleuropski intelektualac, odnosno, ono što bi mitteleuropski intelektualac trebao biti. Ecce homo! Intelektualac aristotelovskog tipa, poprilično vičan mnogim područjima duha, inženjer elektrotehnike po zvanju, i pedantan i raspušten po potrebi, dobar znalac književnosti i filozofije, briljantan kozer i kartaš, nekdašnji student iz provincije kojemu je, s druge strane, duh i interes zajamčio status i putovnicu kozmopolita u najboljem smislu riječi… (a ponešto još slijedi, ali, zucker kommt zu lezt). Sve bi navedeno moglo zazvučiti panegirički i nategnuto dok se ne uzme u ruke Pustalovina. Ona je Zrinku Šimuniću status vivendi, osobna iskaznica intelektualca koji taj i takav, nudi čitateljstvu svoj osobni inventar unutar kategorija u kojima živi (Pustalovina – preispitivanje i definiranje umjetnika u sebi; Res publica – književnost, teatar, glazba, druženja koja su ga oblikovala; Aquama – osim zgodnih podudarnosti poput rođenja u znaku ribe i činjenice da se Čakovec tako zvao za Rimljana, prava je poetska avantura, život kao takav, u odrazu asocijacija i slices of life koji teku usput, uz život, skoro bi se reklo; Terra magica– nezaobilazni dio osobe i života).

Glavno je oružje – i obilježje – Šimunićeve poezije slobodan stih, iako je, kao pravi aristotelovski duh, u Pustalovinu ukomponirao i nekoliko (po formi) klasičnih – i izuzetno uspjelih – soneta (ističem  Sonet za R. i Coloseum). Međutim, treba istaknuti da je Šimunić i veliki glazbopoklonik s istančanim sluhom (odlično je u mladim danima svirao glasovir) za ritam, što njegovome stihu daje određenu dozu “vezanosti”, daje mu kralježnicu i konačni dojam. To je prva polazna točka pri razumijevanju Šimunićeve poezije. Druga točka je njegova sklonost scherzu (indikativno je da u svakome ciklusu postoji pjesma pod tim imenom) kao konceptu, ritmičkom i šaljivom (odnosno ne-tragičnom) pogledu na objektivnu stvarnost, pogled koji je u svojoj srži igra i razigranost, u ovome slučaju razigranost ritma u stihu i asocijacija. Štoviše, to je Zrinkova ideologija i to spomenutoj kategoriji mitleuropskog intelektualca daje mir, nenazočnost pesimizma, što je možebitno i najveći otklon od uobičajene intelektualne zabrinosti za sve i svašta i što nesumnjivo daje najveći šarm njegovoj poeziji. Odredivši vlastite polazne točke, upute za uporabu, on će razraditi neki bljesak, isječak života koji mu donosi razgranato obilje asocijacija, ali nema neku krajnju namjeru, prvotni cilj. On kreće u odiseju, dužu ili kraću, svojim mislima i staje tek kada “osjeti” da je trebalo stati i eto otkuda naslov Pustalovina i zato se ne zna točno kaj bu se vlovilo i zato uglavnom nema po autoru određene poante, to je pitanje čitatelja i recepcije. Misli imaju otvoreni završetak jer, naravno, pripadaju autoru. To ukazuje na činjenicu da Šimunić podastire svoj inventar i svoje principe, ali ne nudi rješenja “ad hoc”, tj. besplatno. On zahtijeva i napor, iskustvo, trud.  Uza sve to, autor nije narcis koji pluta u svome svemiru, on se (ipak) ponegdje želi odrediti prema uspomenama i prema sadašnjem dobu. Jasno je da uza svu skercoličnost ipak svoj pjesnički zov ne drži pukom pojavnošću već disciplinom unutar uma (…Pjesma je samo običan / običan govor / u plesnim okretima uma); stoga, zacijelo, i zahtijeva napor od čitatelja, ili, budi nam dopušteno reći, poznavanje plesnih koraka! Na neki je način Šimunićeva poezija, govoreći jezikom današnje tehnologije, interaktivna

Na taj će način autor istaknuti da je u skladu s ovim, današnjim svijetom koji je užurban, munjen, i s njegovom retorikom, a što se vidi eksplicitno i iz ponekih naslova (Foto-session, Cvrčak rave party, Felatio….)i ponekih naturalističkih elemenata koji bi trebali “normalno” stajati u pjesmi. S druge strane, kao već opisani klasičar, on će se i pobuniti protiv elektronizirane današnjice (…u žaru borbe pero je cvililo…/a onda su došli fontovi.;ili, pak, … Da mi je sklopiti pjesmaricu/… Volio bih da je smišna…/ Ma kakva plastifikacija/promocije/katalogizacija u publikaciji CIP/ E – NES – BE.

Svemu navedenome treba još dodati Šimunićevo zavidno poznavanje hrvatskoga jezika i šarmantnu, enigmatsku sklonost rječotvorstvu i igri riječi, zafrkanciji s riječima, kuglanje riječima najavljeno već i samim naslovom. A i to je osobina pravog, prototipnog Mitleuropljanina koji misli i postoji.

Ukoliko bi bili užasno sitničavi, možemo reći da tu i tamo koji stih “škripi”, da je svrha samome sebi i da u nekim od pjesama (dale bi se nabrojiti na prste jedne ruke) autor ulazi u jednostavno opisivanje banalnih stvari, iskačući iz svojeg asocijacijskog zakona ustroja pjesme. Međutim, ističem ovo samo kao poticaj autoru u želji da mi -nam- se u rukama nađe i treća zbirka. Ova druga, ponuđena na ogled, donosi ugodno iznenađenje i osvježenje u vremenima koja u načelu optimizmu i pitomim, mitteleuropskim intelektualcima nisu sklona, pa se samo i jedino može toplo preporučiti za tisak.

Aleksandar Roža, Čakovec, studeni 1998.

Moja treća knjiga „Organolirika“, izašla 2005. godine u izdanju udruge „Jutro poezije“, već je imala izvjestan odjek u medijima. Naravno, ne zahvaljujući meni, nego „Jutru poezije“ i književniku Saši Meršinjaku. O knjizi su pisali: Miroslav Mićanović, Zvonimir Mrkonjić i Željko Koščak

PRIVIDNO UHO
Zrinko Šimunić: »Organolirika«
Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2004., str. 108

Zbirka već naslovom
sugerira svu
višeznačnost koju
bi dodatno Šimunićeva
poezija trebala
imati i pogađati
bitna mjesta rodnosti
poezije

Knjiga pjesama Zrinka Šimunića »Organolirika« (Knjižnica Jutro poezije, knjiga deseta. Nagrada Ružica Orešković za 2004. Urednik: Saša Meršinjak. Naslovnica: Zlatko Rebernjak. Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2004.) već naslovom sugerira svu višeznačnost koju bi dodatno njegova poezija trebala imati i pogađati bitna mjesta rodnosti poezije, njezine strukture i možda rekonstrukcije njezina početka. Organolirika, upotreba organskog i liričnog osobito dovodi u pitanje status glasa i njegovo odnošenje spram materijala, tvarnosti iz koje dolazi i iz koje se u dosluhu s vlastitim moćima pred čitateljem oblikuje i razobličava. Jer što sugerira organsko u odnosu na klorofilno, ili su moguće opreke i negdje drugdje živo i neživo? Sasvim je sigurno da je u govoru, ili polilogu, o poeziji pouzdanije reći što ona nije i po mogućnosti ne dovoditi se u stanje pouzdanosti, u prostor u kojem je neizbježno reći: poezija jest! Poezija Zrinka Šimunića sasvim sigurno nije propitivanje jezika i organskoga svijeta u smislu da nastajanje jednoga znači i upitnost statusa jezika i mogućnosti njegove razvedenosti, sposobnosti artikuliranja svijeta koji nije u svemu i za sve stvorio ime. Organolirika se ovdje doslovno odnosi na osjetilnost koja je posljedica užitka, želje za ugodom koja se već ispunjava i u tolikoj mjeri je dogotovljena da je na njezinu govorniku da je rekreira, ispisuje njezine poznate kodove, okuse i mirise: »Iz mog  ždrijela izlijeće/ jedan/ golub mali, prhne/ ko u šali// Vonj češnjofka ljutih/ bumbar/ za porezati se okusa, lavež/ kiselih gemišta// A kaj mi je to trebalo, a kaj mi je to/ trebalo!?«

A trebalo mu je! Trebalo mu je kao pitanje koje ne  zaustavlja nego je samo usputna dionica za već pripremljeni odgovor: tjelesnu slast, prožimanje trnaca nazubljenih u »vrelini jezika«. Dakle, »onako muški!« Brzo smo od prvog reda/stiha do kraja pjesme/teksta zaokružili ono što se  događa, iz čega nastaje i s kojim rezultatom traje proces ove vrste »organolirike«.
U ocjeni prosudbene komisije u toj razdiobi vrijednosti rukopisa i njegovih mogućih značenja izdvaja se njegov »sinkretizam u dvostrukom smislu: miješajući razine osjetila, pjesnik se poigrava s prirodom, osluškuje glazbu nepca, oslikava mirise, puteno dodiruje neviđeno, vidi onkraj; s druge strane«.

Međutim, on i prirodu i jezik shvaća i preuzima kao u potpunosti završene entitete, koji se privedeni u njegov tekst ni na koji način ne mijenjaju, ne potiru i nisu u odnosu promjena statusa jednoga prema drugom niti se dekonstruiraju, ne urušavaju unutar sebe samih. Naprotiv, govorniku je do lova na lijepe prizore i proizvodnju slika ugodnih oku, veselih u svojoj jednostavnosti… Njemu je do skladnoga govorenja i dopadljivosti, kao što se oduševljava ženama, prostorima, žanr slikama: »Taj stol, nehajan/ ispran/ u mirisnoj slici/ azurnih snova «. Riječ je o poeziji za javnost, za javno čitanje i nastupanje i ona se u toj svojoj nakani stvara i ispunjava, sklapa i sklada: »U onom nečem/ nemarnom/ i čistom/ raspuklom u svoj svojoj/ protočnoj blagosti «.

Gdje započinje nesporazum zašto se ne osjeća svaki čitatelj pozvan za stol gdje vriju »naše manistre, brudeti/ i čobanci/ klokoću buzare, a škampi/ se prevrću/ fiš-paprikaši sopću// Taj stol/ blažen i tražen«. Organolirika, ipak, ne podrazumijeva lakoću i pjev, ne barata sa savršenosti i značenjima u kojima nema pomaka i uzmicanja od punine, ona (organolirika) računa na težinu, neto i bruto, ima svoju težinu, pitanja o kilogramu i litri, ali kao o ideji koja propituje svoj mjerni sustav, visinu i težinu.

– Ah – imaju pravo reći istodobno obojica i oboje: i onaj tko se zatekne pozvan i onaj tko se osjeća nepozvan!

 Miroslav Mićanović
stalna rubrika u Vjesniku – “Utjeha kaosa”, objavljeno  15. ožujka 2005.

NA VALU UŽITKA
Zrinko Šimunić: Organolirika
(Tribina Jutro poezije, 2004.)

Zrinko Šimunić rođen je 1961. u Čakovcu, osnovnu i srednju školu pohađao je u svom rodnom gradu, diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje trenutačno i živi. Svojim pjesničkim zbirkama javio se relativno kasno: Terra Magica izdana je 1997., a Pustalovina 1998. godine. Šimunić je član tribine Jutro poezije, vjerojatno najstarije tribine ove vrste u svijetu (djeluje već četrdesetak godina), koja je prošle godine, kao udruga, dodijelila Šimuniću nagradu «Ružica Orešković» upravo za zbirku Organolirika.

Već složenicom u naslovu Šimunićeva (treća) zbirka sugerira (a čitanjem, dakako, potvrđuje) da njeni stihovi u pjesničkoj riječi afirmiraju tjelesnost, i doista – upravo su za nju oni i najviše zainteresirani. Šimunićeva poezija u svojem hedonizmu toliko lebdi i jezdi na valu užitka i zemaljskih radosti da u tom obilju prizivanja slasti možete i zaboraviti u kojem stoljeću živite, bez obzira na to što je evidentno da pjesnik u svom stihotvorstvu ponajviše baštini od tradicije modernizma. Osebujan je danas i taj «javni» glas ukusa lirskog subjekta ovih pjesama: njegov je tip žene onaj starih majstora («Debela djevojka / u-trapericama-djevojka / koja pušta da joj kolut / mladog mesa / pada niz remen, kovanu kopču»), i to «slikan» u situacijama gotovo turističkim (jadranske plaže, naravno), ponegdje otvoreno voajerskim, no nikad ovi stihovi ne prelaze granicu dobrog ukusa, nikad ne upadaju u banalnost. To su žene kuharice, konobarice, trgovkinje, turistkinje, prolaznice, redovito u vrućem (ljetnom) kontekstu, koji svaku primisao na grižnju / krivnju odstranjuje već u primisli. Osobito šarmantno, bez obzira na ukuse, u svemu tome djeluje fetišiziranje stopala, koja su jedan od najistaknutijijih lajt-motiva Organolirike. Uz žensko tijelo, glavni izvor užitka u ovim pjesmama je onaj gastronomske naravi, nerijetko povezan s erosom, čak stapan s njime, jer ovdje su sva osjetila svagda aktivirana ili barem spremna za akciju uživanja, no stih se, ponovimo, nikad ne raspada u vulgarnoj neumjerenosti.

Šimunićevi stihovi mnogi put djeluju kao izašli sponatno, i to ne iz pera, već uživo, a opet, evidentno je da su dobro promišljeni i disciplinirani. Ova poezija vjerojatno ne bi mogla biti atraktivna široj publici, a ja ne mogu da joj ne poželim da je otkriju upravo oni s afinitetima sličnim onima iskazanima kroz njezin lirski subjekt.

Čitaonica («Varaždinske vijesti», krajem ožujka 2005.)
autor: Nikola Košćak

EROTSKI AMARKORD
Zrinko Šimunić, »Organolirika«, Jutro poezije, Zagreb 2004. Drago Orlić, »Filmski versi«, AGM, Zagreb 2005.

Porodično učenim naslovom svoje zbirke, Zrinko Šimunić (1961) uvodi nas u tekst više odan hedonizmu nego strogosti definicija. U suvremenom hrvatskom pjesništvu hedonizam je razmjerno rijetka pojava, a kad se tijelo kojemu je ono poticaj i pojavi, ono je više produžetak naputaka treba, valja, mora u odnosu na okružje života nego li samosvojan izum.

Šimunićevi su stihovi puni pridjeva, kakvoća i taktilnih izazova, njegova se poezija može čitati ustima i pipati rukama. Njegov je ćutljivi sinkretizam i sinestezijski jer se osjeti opipa i vida, kao što bi rekao Baudelaire, »dozivlju«, a isto tako bi se recimo moglo ustanoviti za osjete sluha i mirisa.

Pogledajmo kako Šimunić u »Mirisnoj pjesmi« dopire do primordijalnih izvora ljubavnog nadahnuća i udahnuća: Jer sva ta ljubav/ sve je to jedno veliko papanje/ sisanje/ lizanje i njušenje, šmrkanje/ srkanje/ Volimo se jezikom/ i gutamo nježne snove kao slatke/ smokve, kao guslu/ kao jantar gustu/ kao jantar gustu Malvaziju koja bode/ i hrabri/ noseve naše.

Doista se rijetko u današnjih pjesnika govori o mirisima ili dodirima kao ljuvenim porukama: Golim stopalima lizala/ je nogu stola. Nemoguće se ne prisjetiti kako je prije pedeset godina Josip Stošić u svom »Đerdanu« u jednom kratkom stihu opjevao dodir:Naga ga draga (»U kasne sne jasne«) čime je izazvao policajce duha da doslovno ishode redarstvenu zabranu njegove zbirke. Šimunić erotizira sve kamo usmjeri pogled bez obzira koliko će erotski događaj iskazati kao poetski: kad u zaveslaju čipka/ sklizne u sijelo/ u tijelo oblo pa se svija.. vrti/ gmiže/ tad vrh brežja venerinog/ šumno šume/ dlačice… puckaju (»Tanga«).

Melodioznost ove stihovne linije, u kojoj pjesnik uspijeva čak čuti šum dlačica s Venusberga, još jednom pokazuje upornost te sinestezijske zaokupljenosti. Ona se provlači i osmišljuje tvarnim korelativima iza često banalnih Šimunićevih erotskih fantazija ili naprosto sanjarija kojih bez ženske ljupkosti ne bi bilo, kao što je primjerice ona o djevojci u lanenoj haljini. U kontekstu kartografija suvremenih poetskih tendencija, »Organolirika« ističe ne bez razloga pjesnikovo autsajdersko stajalište: njegov užitak u ispisivanju glazbe tjelesnosti.

Erotsku pobudu sličnu Šimunićevoj bilježi Drago Orlić (1948) u svojim »Filmskim versima«. Dok je prvom pjesniku neposredno nadahnuće život, drugom je potreban povod da bi svoje erotske doživljaje (primisli) fantazije fiksirao, a taj povod ili podsjetnik jesu filmovi uskladišteni u njegovoj memoriji koji ga opskrbljuju s bezbroj asocijacija za svaku priliku.

U filmovima su se dogodili svi mogući scenariji, bolje reći svi oni u kojima su zabilježene verzije bolje od onih stvarnih. Pjesnikova zadaća pri tom vrlo je suptilna jer naslovom filma, koji je ujedno naslov pjesme, Orlić se poziva na sadržaj i koncept filma u čitaočevoj memoriji. Na tu pozadinu on zatim projicira svoje duhovite, ironijom izoštrene poetske komentare napisane na sočnoj i jezgrovitoj istarskoj čakavštini. Čakavština se izmjenjuje s kurzivnim tekstovima iz drugog rakursa pisanim na književnom standardu, koji bitno doprinose slojevitosti pjesničke poruke. »Filmske verse« treba čitati u kontinuitetu s Orlićevim »Istarskim bordelom muza«, vrsnim kompendijem pučke erotike koja je u svojim sirovim iskazima pjesniku mogla biti uzorom.

»Filmski versi« zbirka je prebogata različitim inačicama dosjećivanja na rubu filmskih naslova, kao što je »Društvo mrtvih pjesnika, odnosno Otkazana literarna večer Josipa Severa u Poreču«. Orlićeve su asocijacije višesmjerne, pogledajmo samo kako povezuje Bergmanov »Sedmi pečat« s Menzelovim »Strogo kontroliranim vlakovima«:

    Sedmi timbar ni više po strahu zazvonija
    kada je mladi željezničarski aprendišt
    timbriva gole guzice svoje divojke
    u vajka dragen mi film
    strogo kontrolirani vlakovi.

Napravi li se paralela između dvije najvažnije sastavnice Orlićeva libra, filmske i erotske, jasno je unatoč gargantuovsoj aktualizaciji čavštinom, da taj libar predstavlja u oba smisla autorov emotivni amarkord ili kako kaže Nada Gašić, da je »odškrinuo vrata poetskog svijeta nostalgije«. Štoviše, gurnuo nas kroz njih i za nama zalupio vrata

Moja četvrta knjiga pjesama „Dijete zapada“, izašla u čakovečkoj biblioteci „ Insula“, listopad 2016 godine, uglavnom nije imala odjek u medijima. Pjesnik i književni kritičar Franjo Nugolov bio je toliko ljubazan da napiše kritiku za sisački književni časopis „Riječi“ –  2018. god – dvobroj 3-4:

S malo začina (Zrinko Šimunić, Dijete zapada , Čakovec, Insula, 2016.)

Čakovečko-zagrebački pjesnik Zrinko Šimunić (1961.) predstavio se svojim četvrtim pjesničkim ukoričenjem naslovljenim Dijete zapada. Knjiga je otisnuta u rujnu 2016. godine. Na temelju toga neoprezan bi čitatelj ovoga osvrta mogao zaključiti kako je posrijedi komentar lišen aktualnosti. Izostanak dostatne recepcije, međutim, potpisnika je ovih redaka naveo na pomisao kako je posrijedi propust koji valja ispraviti, a usprkos nedvojbenim slabostima zbirke o kojima će također biti riječi. Šimunić je ujedno i čestim sudionikom kultne tribine Jutro poezije te članom Društva hrvatskih književnika. Za pristup ovdje odabranoj knjizi to su manje bitne činjenice, no nije posve nevažno spomenuti pjesnikov dugogodišnji kulturni angažman vrijedan poštovanja. Iz podatka koji sam pronašao na stranicama Društva kako je 2004. godine Šimunić dobio nagradu Ružica Orešković možemo zaključiti da je, barem na planu cjelorukopisnoga ukoričenja, ovdje razmatrani autor debitirao razmjerno kasno – ta se nagrada, u sklopu spomenute tribine, naime, dodjeljuje autorima koji do toga trenutka nisu objavili knjigu pjesama, a iz čega slijedi kako su njegova ukoričenja vezana primarno uz posljednju mu stvaralačku dekadu.

Rukopis je podijeljen u četiri cjeline, tematsko-motivski te sadržajno-semantički upitnih klasifikacijskih kriterija, te broji ukupno sedamdeset i jednu pjesmu. Ukupan broj tekstova sam po sebi ne predstavlja nužno i problem no, pokazat će se, u danom je slučaju svakako valjalo povesti više računa o selekciji, upravo stoga što su „viškovi“ recepcijskom preprekom pri usvajaju onih kvalitativno prvorazrednih sadržaja kojih u samoj knjizi nedvojbeno ima. Suština je klasificiranja tekstova u cikluse primarno konceptualne naravi, stoga i tu vrijedi istaknuti često nejasnu potrebu brojnih suvremenih autora danoga svrstavanja, a bez zadovoljenih navedenih tematsko-motivskih te sadržajno-semantičkih kriterija, tek toliko da bi ciklusi postojali što je, vjerujem da ćete se složiti, posve nepotrebno. Zbirka lišena konceptualnoga te koncepcijskoga predznaka ne mora nužno biti slabije kvalitete. Drugim riječima, s izuzetkom trećega ciklusa, ovaj bi rukopis bez na silu provedene klasifikacije prošao s barem pola ocjene više. O izuzetku trećega ciklusa pritom govorim kao o potrebi za njegovim potpunim izuzimanjem. Pojednostavljeno, treći ciklus kvalitetom drastično zaostaje za ostatkom rukopisa, poglavito za prvim i drugim ciklusom te je prava šteta što je autor propustio isti strožom selekcijom eliminirati prije konačnoga otiskivanja. Uvodne riječi ovoga osvrta možda mogu navesti na zaključak kako je posrijedi slab te ozbiljnoj recepciji nedorastao rukopis (što god ozbiljna recepcija bila) no daljnji će uvid dati na znanje da tomu, srećom, ipak nije tako.

Prvi ciklus nosi naslov istovjetan naslovu zbirke, Dijete zapada, što je ujedno i naslovom prve pjesme ciklusa iz koje možemo naslutiti određene, ispostavit će se, cjelorukopisne stilske karakteristike, poglavito one lingvostilističke te gramatičke poput, u danom slučaju, korištenja aorista. U danom primjeru uočiti je posezanje za oksimoronom, a uspjela je ritmičnost teksta dodatno pospješena elegantnom primjenom figure ponavljanja u posljednjoj strofi: Prislonih uši / na bijelu tišinu. Začujem / ksilofon // I pitah se / hoću li osjetiti još nešto, nešto / još tiše / u krilu ove drhtave / suite. U tekstu Zime, pak, sinestetičko je dočaravanje muzikalnosti dijelom realizirano intencionalnim korištenjem aliteracije i asonance: Čudne su ove zime koje zimu / ne ozime / jer kad zimi dođe zima zimi / blago zajeseni. U tekstovima Zapis I i Zapis II primjećujemo interlingvalnu intervenciju uz, k tomu, intertekstualnu gestu. Tako iz drugonavedenoga teksta izdvajam: Kad ugledah stećke / koji nisu situirani – „in situ“ / na proplancima / ti samonikli kameni spavači. U tekst je Buka buka intenzivirano korištenje figure ponavljanja, a uz napose snažnu asonancu: Najtiša je buka / buka / buka // Skuha se u haljini huka / juha / od zvuka / svilna. U tekstu je naslovljenom Pjesma osobito upadljiva (možda i previše) intersemiotička osjetljivost (utoliko što odstupa, bez jasnoga kriterija, od rukopisnoga kanona): Za fotografiju / gdje su 2 ribara, Darko i Perko / 2 brade / kao iz neke bajke / 2 lika / utonula u plavu / misao.

Tekst Recital nudi autoironijski odmak razvidnoga grafostilističkoga postupanja čestim, naime, korištenjem kurziva. U pjesmi naslovljenoj Svjetlosna proba, pak, efektna je intencionalna aliteracija realizirana nizanjem izgovorno sličnih riječi što je, rekao bih, na tragu novijega stvaralaštva doajenice ovdašnjega pjesničkoga postmodernizma Božice Zoko, citiram: Pod bijelim svjetlom / palača je / kulisasto zjevnula, zvjernula / oko sebe. Diskretan prikaz urbanoga prostora kao stapališta prirode te visoke tehnologije naći je u tekstu Na istočnoj strani uz, također, manju intersemiotičku gestu. U pjesmi 21. kolovoza 2003., pak, dječje tepanje iskorišteno je kao stilski pojačivač čemu je, reklo bi se, grafostilistička intervencija dodana nepotrebno, a što ipak odveć ne kvari dojam predloška: Jedan mali / maji / maji / spiralni puž suh / ko pepermint. Ranije spominjanu interlingvalnost (nepotrebno istaknutu olako korištenim kurzivom) nalazimo i u tekstu naslovljenom Oko, citiram: Odjednom mi se učiniše / tako secesijske // Poput žena / sa stoljetnih plakata // Jugendstil. U domišljato pisanom tekstu O šnauceru uočiti je metaforu temeljenu na dijakronijskoj semantici (i/ili semantici dijakronije) dodatno pojačanu spomenom prafotografske tehnike, naime: A on ozbiljan i ponosan / – bezvremen / kao hrvatski časnik, barun / podmaršal njegovog carskog, kraljevskog i… / tako dalje… veličanstva // na požutjeloj / dagerotipiji. Tekst Tupica, uz ostalo, krasi korištenje imperfekta, a tekst Pred jesen, posljednji prvoga ciklusa, donosi autoironizirano subjektovo poricanje (vlastitoga) starenja uz estradno-intertekstualnu intervenciju osnaženu onomatopejom u samoj završnici teksta (uz opet, rekao bih, nepotrebno posezanje za kurzivom): Nekako s proljeća. Brrrr… / bolje da ne mislim // Dobra je jesen // još smo uvijek mladi.

Drugi ciklus naslovljen Svjetlo s istoka započinje pjesmom Glasnik koju je čitati kao propitkivanje podrijetla poezije kao najuzvišenijega oblika jezika. Završnica teksta poseže za nepotrebnim arhaizmom. U pjesmi Glad, strašna glad razvidno je karikiranje prigodnih domjenaka koji prema nepisanom pravilu slijede nakon književnih promocija: Kultura je uvijek gladna / netko je sretno primijetio / znalački / kada se odnekud / na književnoj promociji stropoštala nova / runda kolača / na pladnju srebrenom. U tekstu je O Daviču registrirati suptilni erotizam uz lucidnu uporabu, dakako, asonance te, nešto reduktivnije, ali vrlo efektno, i aliteracije: Kad naši sanjivi pjesnici / zaneseno kažu: // Žena je imala / nabrekle dojke // Žena – s nabreklim Ž // Ja tad ugledam golemu / bradavicu / koja je pojela sisu / iznad potoka od plavih žilica. Treba napomenuti kako je u posljednja dva primjera (kao i u još nekim slučajevima), iz stilski nejasnih razloga, povremeno korišten stepeničasti stih. Tekst Caffe Match Ball ističem zbog osobito efektnoga korištenja anafore: Za niskim stolom / u kafiću noćnom / u zelenom škrgutu ćorave luči / u toploj koži i peckavom dimu / razglabali smo: // O komu? O čemu? / O ženama! Posljednji je tekst ciklusa naslovljen Poza 69. U danom je slučaju pretpostaviti neizravnu iluziju na globalni hit kanadskoga glazbenika Bryana Adamsa Summer of ´69. I ovdje uočavamo posezanje za imitacijom dječjega tepanja kao i kontaminacije u posljednjim dvjema strofama uz osobito stilogenu aliteraciju koju je, posve slobodnom interpretacijom, ujedno čitati onomatopejski: A samo malo južnije / u Salamanci / pod Frankovom čizmom / Salamankanezi / plovili su i dalje polako, misionarski / kao u čunu / čun čun čunu // Španjolska je spavala / pavala… / a onda je odnekud / došetao / Pedro Almodovar.

Noge od cimeta, treći ciklus rukopisa, započinje duhovitim nastojanjem koketiranja s fetišizmom u tekstu Pjesma. Na tragu je duhovitosti i larpurlartističko pismo s ironijskim ključem u Musca domestica, citiram: Eh, sjećam se / kako si milostivski / od sebe / otjerala muhu // Zamahnula si / svojim tankim prstima / kao lepezom, kao i estetika ružnoga u tekstu Damski gdje ističem: Volio bih te vidjeti / kako pišaš – onako damski // Odvajaš se od skupine / planinara / i hitro penješ u toaletni grmić. U tekstu je Bez naslova detektirati sasvim diskretni erotizam: Hej, sva si u nogama / tvoja čednost / skupljena su bedra, čipka / iznad koljena / zaobli ti smjernost. U pjesmama Ceterum censeo i Noge od cimeta ljepota se ženskoga tijela uspoređuje s okusima pojedinih namirnica, pretežno slatkih. Tako u prvonavedenom tekstu, uz ostalo, stoji: Eh, kad bi još i njena stopala / imala okus vanilije / a nožni prsti miris rogača // dok bedra se cijedi / bijela straciatella – zrnca čokolade / mliječna mast // Drhturi slast – gelee / paluca u kas. Iz danoga je primjera razvidno i djelomično korištenje sroka. Eksplicitno ismijavanje larpurlartističke poetike, pak, primarno francuskoga esteticizma devetnaestoga stoljeća detektirati je u tekstu Impresija. U pjesmi Slap cjelova erotizam ciklusa poprima neželjene razmjere travestije, ističem: Jezik ko sulica / a maza grlica // Mmm… A ona? // Osvili mi pijetla10 / halapljivo, vješto // Htjede da joj ježurim meko / plameno mlijeko. Razvojna nit ciklusa zatim vodi u posve klišejiziranu seksualnu fantaziju kakvu je u tekstu naslovljenom Slika osobito prepoznati, citiram: Daj zamisli / studenticu glazbe golu i bijelu, orošenu / potnu, guste / tamnosmeđe raspletene kose i oči njene / pune sjete – badem – / u kojima plovi stepa, sanjiva stepa. O subjektovoj nedostižnosti konvencionalno prvorazredne ženske ljepote čitati je u kvalitativno diskutabilnom tekstu Tu es Petra. Jedan od rijetkih nedvojbeno uspjelih tekstova ciklusa k tomu izvanredne ritamske urednosti jest sadržajno-semantički umjereniji Zapis o maslini dok u tekstu Pogled ponovno primjećujemo stilski neopravdano posezanje za stepeničastim stihom. Ciklus biva zatvoren tekstom Agon koji je ocijeniti možebitno najslabijim tekstom čitave zbirke te kojemu, utoliko, u istoj nipošto nije smjelo biti mjesta. Potvrdu je negativne ocjene naći u drugoj strofi očigledne, rekao bih adolescentske istrcanosti: Vretenom tijela / osladile su geometriju / pohotnog / Euklida. Dojam je kako bi rukopisna cjelina u potpunosti lišena trećega ciklusa na kvalitativnom planu bila ocijenjena višom ocjenom te je utoliko ukazati na potrebu za kudikamo strožom autorskom selektivnošću (u estetskom smislu i autocenzurom) pri uvrštavanju tekstova u rukopis (osobito ukoliko urednik ne posjeduje dostatno znanje za kritičku valorizaciju rukopisnoga izvornika).

Posljednji je ciklus naslovljen Auto trubi, a započinje tekstom Makaroni makaroni karakterističnim s obzirom na intenzivno korištenje grafostilističkih varijacija s fontom slova, a uz primjerenu uporabu aliteracije i asonance: Niti motorno ulje / ne može ugasiti miris cimeta / s tvojih prstiju // kaže ona // I nastavi vozit auto / u omami od gulaša, u svili / od istočnih začina // Blago musi / u jusi. Pjesma U Zagorskoj dotiče temu kolektivnoga voajerizma, a na danom je tragu i tekst Izazov. Iz prvonavedenoga primjera izdvajam: Gle, oni se ljube / žedno se ljube, i grle / – školarci u parku // Oprez – pjesnici na putu! / Odmičem polako / pozdravljam ih pogledom dok kolona / iza njih stoji. I čeka. // Ne čujem trube. Krajnje eksplicitni erotizam na tragu literarne pornografije nalazimo u tekstu dojmljivoga grafičkoga rješenja naslovljenom Ona gdje je naslov čitati između prve i druge strofe (ukoliko je, dakako, vjerovati kazalu). Tekstovi su Noćni leptir, Čekanje, Zapis i Kiša leptira kudikamo slabiji te u odnosu na rukopisnu cjelinu zalihosni. Pjesma Prije kiše ostaje upečatljivom zbog intenzivnoga posezanja za auditivnim senzacijama: Čekamo kišu! // Mirisnu / asfaltnu sonatu ozona / klokot voda / u slivnicima prašnim – ko žbice // Zeleno sunce / šapat boja, urlik vjetra, grohot ptica// Čekamo kišu! U tekstu Ljetni pljusak onomatopejske je figure tretirati i kao semantostileme, primjerice: Upitala me prodavačica / hoće li već jednom / ta / kiša // Huuuj, huuuj… ili Listovi loze / veliki / kak lapuhi, plomp plomp / odozdola / ostali su suhi. I u ovom slučaju ostaje nejasnim korištenje kurziva kojim je prvonavedenu onomatopeju bilo posve nepotrebno grafički (pre)naglasiti. Ponajboljim je tekstom ciklusa ocijeniti pjesmu Molitva za kišu u prvom redu zbog izuzetne ritmičnosti, a uz česte aliteracije, asonance pa i poneku estetski funkcionalnu kontaminaciju, primjerice: Nek zaklokoću slivnici / opojno, dobrostivo / zelenosivo / prljavo i masno u kovitlac duginih boja. Na danom je kvalitativnom tragu i Skodelica kave, pjesma koja obiluje variranjem izgovorno sličnih riječi lingvistički osjetljive intencionalnosti: Kod kuće imam valjkastu šalicu / grbavih linija / ko pretpovijesna lončarija / obojena u dalmatinsku kuću od starine, od davnine / zelenih škurnica, zelenih vratiju. Završnim je tekstom ciklusa Samozadovoljna pjesan koji je čitati dijalogom subjekta i žene na temu distinktivnih obilježja muškoga i ženskoga plača prihvatljive, no ne i osobito dojmljive duhovitosti.

Zaključno, grupiranje tekstova u cikluse ne nalazi konceptualno-koncepcijski uvjetovano opravdanje. Zbirka je Dijete zapada Zrinka Šimunića rukopisom nadasve intrigantnih lingvostilističkih karakteristika, na mahove i duhovite verzije kakvoga postmodernističkog antikanconijera ipak, valja podvući, nedostatne redukcije zalihosnoga materijala u vidu nedovoljno oštre autorsko-uredničke selekcije tekstova zbog čega je propuštena prilika generalno dobar rukopis učiniti vrlo dobrim ili izvrsnim. Dana se zamjerka, kao što je ranije napomenuto, osobito odnosi na treći ciklus rukopisa koji je u ozbiljnom kvalitativnom zaostatku u odnosu na rukopisnu cjelinu, poglavito u odnosu na prva dva ciklusa nesumnjivo zadovoljenih estetskih kriterija. Usprkos navedenim oscilacijama, neosporno je kako ovdje razmatrani naslov vrijedi čitati, a uz budno praćenje Šimunićeva daljnjega stvaralaštva, nadamo se i novih ukoričenja. 

Moja peta knjiga pjesama „Snovi i snohvatice“, izašla u čakovečkoj biblioteci „ Insula“, listopad 2019. godine, prvi put je promovirana prije nego je otisnuta i to na Trećem programju Hrvatskog radija. Emisiju je uredila i uvodno slovo napisala Irena Matijašević za emisiju Poezija naglas, emitiranu 18. travnja 2019. u 22h 03min:

ZRINKO ŠIMUNIĆ: Snovi i snohvatice. U poplavi intelektualne poezije i nategnutih igara označitelja, poezija Zrinka Šimunića je ugodno otkriće. Ponajprije zbog stalno prisutne igre tijela, duha i duše, trojstva koje se gusto isprepliće u rukopisu naslovljenom “Snovi i snohvatice”. Šimunić je, u to nema sumnje, pjesnik koji vjeruje u postojanje duše, ali jednakom ljubavlju voli i tijelo, žensko tijelo, i najviše ga voli gledati na satovima yoge. Tu nastaju začudni sklopovi, u kojima izbija originalnost ovog pjesnika. Tijelo ili jedan njegov djelić postaje mistično, magično, a opet posve zemaljsko. Osim ženskog tijela, vrlo se često spominje i tijelo pjesme, koje također živi usporedno sa svim drugim tijelima koje opjeva Šimunić. U svoj njegovoj poeziji jaka je nota radosti i slavljenja života, a ponajprije ljubavi. Šimunić povremeno napiše i niz haiku-a, jer haiku je forma koja odgovara stanju duha našeg pjesnika. On je istinski ljubitelj života i vješto zaobilazi sve zamke intelektualizma, odabirući radije jednostavnost i čistoću izričaja, ali i doživljaja svijeta. Na trenutke Šimunić je lucidan, u tom miješanje duše, duha i tijela. Na trenutke je humorističan, jer životna vedrina naprosto – a ne euforija ili manija – nego, točnije rečeno, smirena vedrina stalno obasjava ove stihove. Oni nisu napisani samo tako, nego prenose i određeni svjetonazor, profinjenog hedonizma i uživanja u životu, u svakoj njegovoj pojavnosti. Šimunić je ipak u ovom rukopisu svoje divljenje životu najviše usmjerio k ženi, kao obožavanom objektu i malo je takvih pjesama i pjesnika koji toliko uzvisuju ženu. Pravi đentlmen, ali ne trubadurskog, čežnjivog tipa, nego je riječ o pjevanju realizirane ljubavi, što nam se čini još težim pjesničkim poduhvatom. Kaže se da je “ljepota u očima promatrača”; a Šimunićeva poezija to dokazuje, da je ljepota izbor, kojemu se svi možemo prikloniti. Kultura smrti i estetika ružnoće su udaljeni tisućama kilometara od ovog pjesnika, on je sav zarobljen ljepotom pisanja, voljenja, i prirode, kao učiteljice. Za ovog pjesnika će se zasigurno još čuti jer je poput neke autohtone biljke, odolijeva modama, i raskrčuje svoj put produhovljene ljubavi prema životu uporno, dovoljno da bude ugodno iznenađenje na našoj književnoj sceni. Zrinko Šimunić rođen je 1961- u Čakovcu i do sad je objavio četiri zbirke pjesama “Terra magica”, “Pustalovina” , “Organolirika” i “Dijete zapada”.

O knjizi „Snovi i snohvatice“ za web portal  Cro-kultura – www.cro-kultura.com – pohvalno je pisala mlada književna kritičarka Andrea Divić (31. kolovoz 2020):

Uđite u sanjivi svijet poezije

Zrinko Šimunić pjesnik je čija je ljubav prema pisanoj riječi, prema poeziji je toliko snažna da je gotovo tjelesna. Pjesnik je to iza kojega su četiri zbirke pjesama u kojima njeguje vlastiti stil kao izraz stanja duše, ali i tijela. Peta zbirka, Snovi i snohvatice izišla je u nakladi grada Čakovca, u biblioteci Insula čiji je urednik Miroslav Gakić.

Pjesnička je to zbirka podijeljena na šest cjelina neobičnih naslova koji mame na čitanje i otkrivanje. Neopterećen vezanim stihom i formom, Zrinko Šimunić gradi pjesnički svijet u kojemu vlada ljubav u svim svojim oblicima, a osjetila su probuđena okusima, dodirima i bojama. Pejzažni i misaoni motivi isprepliću se s mitološkima i erotskima (koji posebice šestoj cjelini daju dodatnu dimenziju) stvarajući gotovo opojnu atmosferu među koricama zbirke. Žena i ljubav dva su glavna nadahnuća, a žensko je tijelo ljupko mjesto kojem se pjesnik rado vraća, kako tjelesno, tako i emotivno. I ritam stihova je pomalo snen i opijajuć’ a doprinose mu interpunkcije naoko slobodno razbacane, a zapravo strateški raspoređene, da čitatelj ima vremena upiti i prepoznati pjesnikovu misao. Česta je i profinjena intertekstualnost, kao i posvete (primjerice, u posveti Nives Puhalo pjesnik opovrgava naziv njezine zbirke), a tu su i Pariz, ruski, engleski, latinski… koji doprinose osebujnom i snažnom doživljaju stihova.

Snovi i snohvatice pjesnička su zbirka koja vodi čitatelja u stvaralački svijet s emotivnom obojanošću i profinjenom tjelesnošću, a Zrinko Šimunić autor je koji izvrsno balansira između snenosti i stvarnosti o čemu najbolje svjedoče upravo pjesme u ovoj zbirci.

Knjigu Snovi i snohvatice negativno je ocijenio književni kritičar Franjo Nagulov:
 

ZADARSKA SMOTRA, br IV – g. 2020, rujan:

„Literarna noćna mora“ Franjo Nagulov o knjizi: „Snovi i snohvatice“ Zrinko Šimunić Insula Čakovec, 2019

O Šimunićevoj sam zbirci Dijete zapada, objavljenoj 2016. godine, svojedobno pisao nastojeći, usprkos slabostima koje su i tamo bile primjetne, osvrtom istaknuti sve ono pozitivno, pritom nimalo profesionalno kreditirajući autora u naivnoj nadi kako će, čitajući moj osvrt između redaka izvući pouke te sljedećem ukoričenju pristupiti kudikamo opreznije. Niti je posao književnoga kritičara, međutim, sugerirati autoru što bi trebao ili ne bi trebao ubuduće činiti, niti je autor razmotrio slabosti svojega prethodnog ukoričenja. Posljedično, rezultat je toga zbirka Snovi i snohvatice, knjiga koja se nipošto nije trebala dogoditi. I prije no što krenemo u analizu dužan sam pojasniti zašto to radim: hiperinflacija naslova, ali i nekritičko pristupanje istima (na što odgovor osobito ne nudi kulturna politika, bilo na nacionalnoj, bilo na lokalnoj razini) degradira sve ono sjajno što se u kontekstu suvremenoga hrvatskog pjesništva događa, poglavito niz izvrsnih mladih glasova koje će pak šire čitateljstvo, možda i na račun godina, uzeti s rezervom, a u korist onih autora i naslova koji, ovaj se put neću izmotavati, ne vrijede pišljiva boba. Ovaj je rukopis, nedavno sam uočio, čitan i u emisiji Poezija naglas Trećega programa Hrvatskog radija (urednicima bih emisija o književnosti, jedva da u šali to govorim, zabranio s književnicima prijateljevati na društvenim mrežama). Šimunić je k tomu i član Društva hrvatskih književnika pa je teško ne zapitati se što je s kriterijima kada govorimo o članstvu u jednom stotinu i dvadeset godina starom strukovnom udruženju. Nije mi cilj ići ad hominem te koristim prigodu jasno podvući kako kolegu Šimunića poštujem. Upravo je i to jednim od razloga zašto ovoj knjizi prilazim bez ograde – nepoštivanje bi bilo, naime, kada bih lagao. A lagao bih pišući da je navedena zbirka poezije zaslužila prolaznu ocjenu.

Posrijedi je rukopis podijeljen u šest cjelina koji nudi blizu devedeset tekstova (kazalo potvrđuje njih osamdeset i osam), čemu još valja dopisati pedesetak haikua podijeljenih u šest ciklusnih finala. Temelj tom katalogu, međutim, ne nalazimo na tematsko-motivskom, idejnom ili sadržajno-semantičkom planu. Rekao bih da je objašnjenje vrlo jednostavno: autoru se unatrag nekoliko godina nakupilo tekstova, a zbog manjka samokritičnosti te nesposobnosti provođenja selekcije vlastitih uradaka očito je sve skupa odlučio ugurati između korica jednoga naslova. Da bi pritom dojam toga neselektivnog “kupusarenja” bio makar ublažen, autor je odlučio tekstove razvrstati u cikluse koji, kao što rekoh, ne nalaze opravdanje u rukopisnoj logici. Autor bi za početak, dakle, morao razviti mehanizam samokritičnosti te posljedično mehanizam stroge selekcije napisanoga. Bez toga pomaka, a pri njegovim budućim stvaralačkim naporima, nije realnim očekivati bitno bolje rezultate od postojećih.

Prvu cjelinu, naslovljenu “Yogice”, otvara tekst “Zapis”, u odnosu na ono što slijedi diskretno erotizirano, ali i naglašeno mačističko (mnogi bi dometnuli i rubno mizogino) pismo ne odveć uvjerljivoga završnog distiha (zbog izvedbeno konformističkoga posezanja za genitivom): Njihova su vitka tijela / siluete njihove duše. Kudikamo promišljeniju realizaciju nalazimo u tekstu “Slika”, koji nudi minimalističku stilski efektnu deskripciju ženskoga objekta: Ruke u krilu / dva plamenca // Smiješak / na usnama // Mali Buda. Na danom tragu čitamo, uz rezervu zbog spomenute problematične genitivne završnice, i tekst “Gazela”. U tekstu “Nagna Yoga” (hrv. “Gola yoga”) podvučeno je subjektovo stremljenje obnovljenoj nevinosti. Opsjednutost golim ženskim tijelom u prvoj cjelini mjestimično prerasta u karikaturu kao, primjerice, u tekstu “Lady Godiva”, obilježenu, prije svega, povremenim tendencioznim sintagmama poput borealna kobila. Tekst “Tango”, pisan u distihu, obilježen je povremenom rimom, što sugerira koncepcijsku nedosljednost na tragu uvodne opaske o izostanku nužne selekcije radova. Cjelinu zaključuje splet haikua, među kojima se može naći i primjer odstupanja od kanona (s obzirom na broj samoglasnika u stihu, odnosno jasnu strukturu 5 + 7 + 5), no to, s obzirom na rukopisni kontekst, nema potrebe isticati kao ozbiljan problem (uz ispriku ljubiteljima spomenute forme koje moja malenkost, bit ću pošten, nije poznavateljem).

Ciklus “Ranojutrica” otpočinje pjesmom identičnoga naslova kojim agapeovska ljubav biva opisana sintaktički neuvjerljivim rješenjima, čemu doprinosi i arhaična uvodna sintagmatska inverzija u prvoj strofi: Kad pjevam o tebi / ne, ne pjevam ti pjesmu / ljubavnu. Tekst “Moderna djevojka” nimalo je prihvatljiv prikaz ženskoga objekta kao entiteta željnoga komplimenta na račun fizičkoga izgleda (nisam stava kako poetskim izričajem valja njegovati kôd političke korektnosti, ali ako mi i dođe “pet minuta” koje sam kadar pregrmjeti nemušto njegujući vlastitu muškost konzumacijom mizoginoga diskursa, radije ću poslušati Sinišu Vucu); sklonost navedenom prikazivanju žene, rekao bih, fundamentalnim je problemom zbirke koji u velikoj mjeri odvraća od čitanja iste. Na tom tragu čitamo i tekst naslovljen “Pjesma”, osobito uvodnu strofu: Pitam se, kad bih odjednom / oslijepio / da li bih i dalje bio zaljubljen / u tvoje / tankovijasto tijelo / koje se podaje mojim očima. U tekstu “Bijelo, bijelo” lako je uočljiv posve isprazni erotizam temeljen na jezično nimalo zavodljivoj deskripciji, koji kao da odražava autorovu frustraciju uzrokovanu možebitno nerealiziranim seksualnim fantazijama. U tekstu “Plavo, plavo” subjektova dominantnost nad ženskim objektom očituje se i u njenoj gotovo očajničkoj podatnosti; završni distih pritom je potpunom semantičkom (ne bih rekao namjernom) besmislicom: Lajkaš mi uho / kao psić. Zaključni koloplet haikua mjestimično poprima razmjere nenamjerne groteske (ili jeftinoga humora na kakvom ne bi pozavidjeli niti scenaristi domaćih humorističnih serija), navodim (s obzirom na to da je svaki haiku stavljen u kurziv ovdje, za potrebe citiranja, to neću učiniti): Hej, diši tiše / Topli burek miriše / u tvojoj kosi; osim toga, dojam je kako se haiku-dionice ni na koji način ne uklapaju u ionako dvojbeni ciklusni ustroj rukopisa što iznova ide u prilog uvodnim opaskama.

Treća cjelina, naslovljena “Raskovnik”, također otpočinje tekstom istoimenoga naslova koji spominje Svena, vjerojatno Svena Adama Ewina, o čijoj bi se suludoj te dominantnoj vrijednosno ispraznoj hiperprodukciji moglo (i moralo!) zasebno pisati – sve s ciljem demistifikacije autora čiji je rad, prvenstveno zbog stalnih propitkivanja njegova građanskog identiteta, višeput podvučen kudikamo kvalitetnijim no što jest (na što su, bojim se, nasjela i pojedina eminentna književnoteorijska imena). Subjektovo obraćanje drugom (ovdje rodno nepreciziranom objektu) u pjesmi je “Etida” obraćanje entitetu seksualno nezasitnoga apetita, što je osnaženo sintagmom mala smrt (njome je u francuskom jeziku kolokvijalno označen orgazam): A tijelo u tijelu / ti ushiti tijelo, oćutiš // Malu smrt. Što tek reći za tekst “Notturno”? Ističem sljedeće: Doduše / anđeli su bespolna bića / ali / tvoji su tako lijepi // Oni te ljube noću // dok ti sanjaš / oni te smoče cijelu / U svaku / ti rupicu / istoče cjelov. Trebalo bi, makar natuknički, dopisati kako inkubi (aluzija je jasna) nisu anđeli nego demoni koje, prema svim poznatijim demonološkim pregledima, predvodi (pali) anđeo, Sotonin sluga. U tekstu “Slatka priča” aluzija na žensku vanjštinu poprima razmjere travestije: Torta od višnje / podsjetila me te noći na boju / tvoje haljine. Povremeni pokušaji sintaktostilističkih vratolomija obično rezultiraju estetskim posrnućem kao, primjerice, u završnici teksta “Mimoza”, ističem: Mimesis // mimetički blista / mimikrija čista // Mimetička hipnoza / grli mimozu. Tekst “Spleen Paris – Zagreb” mimo rukopisne logike (ukoliko ista uopće postoji) pjesmoprozni je zapis koji, valja napomenuti, predstavlja ponajbolji trenutak zbirke usprkos opet prisutnim spominjanim zakašnjelim adolescentskim aluzijama. Cjelinu zaključuje koloplet haikua iznova opterećen povremenim epizodama humora u pokušaju: Kraljica slasti / kraj svinjske masti uzme / pola hladnjaka.

Ciklus pjesama “Udvaranje” otpočinje tekstom “Ranojutrica”, prikazom sretnoga čovjeka kao onoga koji je obljubljen ženom – treba li pritom napominjati kako je očita podjela humanoidnih entiteta na čovjeka i ženu (žena je valjda niže biće, životinja ili što već) izvan svake pameti? Usprkos navedenom, bez završnoga distiha koji poput najgore travestije upotpunjuje “čovjekove” razloge za sreću tekst bi sasvim pristojno funkcionirao kao kakva razmjerno prohodna lirska minijatura. Nadmoćni se mačistički subjekt katkad znatnije izdiže iz recepcijskoga limita ženskoga objekta pa tako na objektičino čuđenje reagira ontološki kao u tekstu “Skica”, citiram: Rekoh joj // Nisam bio tu / dok smo se ljubili // A gdje si bio? // Noćio sam / u stihovima. Forsirani erotizam teksta “Slatki grč” pak rezultira pukom degutantnošću: Na postelji od šećera / ti bi se sva izlijepila // i ne bismo se mogli voljeti / a da te prethodno ne poližem. Sintagmatska inverzija te sintaktičko repozicioniranje pomoćnoga glagola biti nude patinu ponešto arhaičnijega izričaja u tekstu “Notturno” (o uspjelosti poredbe u drugoj strofi te zalihosti stilski neopravdane dvostruke negacije prosudite sami): Htio bih da igramo se noću / kad niti ne slutimo sočnost / svitanja rosnih // Htio bih da grlimo se / goli i topli / ko piroške svježe, ko cvijet / u ljetnoj noći. Pjesma “Zagrljeni” rimovani je tekst pri čemu koncentracija na ritmu rezultira semantičkim regresom (rekao bih da je posrijedi ničim izazvan pokušaj imitacije Verlainea, što se, dakako, ne uklapa u koncepcijski ionako problematičnu rukopisnu cjelinu). Još je teže objasniti natruhu dijalektalnoga izričaja u kontekstu rukopisa pisanoga standardom; možda bih i mogao domisliti kakvu strategijsku pozadinu, no izvjesno je kako se u danom trenutku autoru svidio tekst te ga je utoliko uvrstio u knjigu: i bitak, i biće / i duša, i cviće. Tekst “Koan” satiričnoga je prizvuka te također upitne izvedbene uspjelosti. Cjelinu, dakako, zaključuje haiku-koloplet s naglaskom na kvalitativno odskakanje prvoga u nizu zahvaljujući stilski promišljenom korištenju asonance: U našu sobu / uđe jesenje Sunce / i dira slike.

Petu cjelinu, pamfletistički naslovljenu “Okorjeli pjesnik”, otvara “Zapis”, pjesma u kojoj je lako primijetiti nelogično (k tomu i stilski neopravdano) korištenje suprotnoga veznika: Kad ti potonu sve lađe / i muze slatke utihnu / a ti zaplivaj u hladnoj vodi sjevera / neka ti ugrije prsa puna nemira. Pokušaji postizanja efekta začudnosti rezultiraju katkad besmislenim sintagmatskim rješenjima poput onoga brijačnica stiha u tekstu “Posljednji pjesnik”. Povremena iskakanja iz jezičnoga standarda očituju se i u vidu nesuvislih izleta u žargon (kao u pjesmi “Birra solemnis”). Pjesma “Sisak” veliča pojavu sjajnih pjesnikinja s toga područja, čemu je, međutim, dopisana ničim izazvana opaska o grudima sisačkih žena (?!?). U tekstu “More u kocki” uočljivo je i posezanje za kanonsko-poetički iscrpljenom sintagmom ruža vjetrova. Tekst “Etida” nudi nam jedan od razmjerno rijetkih estetski jakih trenutaka zahvaljujući u prvom redu promišljenom korištenju anadiploze. Ulogu ključnoga stilskog pojačivača u tekstu “Inter armas silent musae” obnaša pak onomatopeja: Teško je… uistinu je teško / jutarnju pjesmu pisati / kad probudiš se u selu Dumanci / pa dum dum duuumaš. U tekstu “San” figura je ponavljanja korištena s ciljem postizanja semantičkoga obrata: Onoga koji zna / i zna / da zna // I zna / da zna / da zna // I zna… / Aha! U tekstu “Il Postino” nalazimo potpuno nelogičnu interlingvalnu gestu: I pita se: / Što to znači!? / Odnosno, goneta / “što je pesnik hteo da kaže…” // To je pitanje! Slijedi splet posvetničkih tekstova: Vivien Voda, Josipu Severu, Gordani Igrec, Franji Nagulovu (eto, sada vidite koliko mi je ustvari teško pisati ovaj prikaz), Maji Kušenić Gjerek i Andrijani Kos Lajtman, a zatim pjesma naslovljena “Šopska”, u kojoj tragom fonostilističkoga iskustva podvučenom biva asocijacija na Nikolu Šopa. Gastronomija je tematsko-motivski, uz erotiku, jednom od Šimunićevih preokupacija ne samo ove već i prethodne zbirke (Dijete zapada), a kao primjer navodim prvu strofu teksta “Mesnička”: Mesnička, kad glad oplodni Jutro / a pjesnik tegli svoja sabrana djela niz pustu ulicu / u živahnu Ilicu… / tamo gdje su bureci vrući i masni, bučnice rahle… / a kiflice kimirane i slane. Tendencioznost u nastojanju postizanja sofisticirane metafore primarnim je stilskim obilježjem teksta “Sunce”. U tekstu je “Slika” iznova izraženom gustoća genitivnih nanosa. Cjelinu zaključuje niz haikua, pri čemu estetski odskače drugi po redu: Pivo i višnja / Flamanci i Valonci / Uzavrela strast. Završni ciklus “Žene, žene, žene…” otpočinje tekstom “Duša”, lirskom minijaturom u čast multidimenzionalnosti ženske ljepote (koja, dakle, zahvaća i onu, slobodno rečeno, spiritualnu dimenziju ženskoga bića). Obećavajući početak cjeline, međutim, brzo biva iznevjerenim; u tekstu “Crni trokut” naglasak je na eksplicitnijem (istovremeno estetski neuspjelom) erotizmu: Baš mi je bilo lijepo / kad sam joj ugledao / krajičkom prozora / crni trokut među nogama; završnica teksta pritom odvraća od daljnjega čitanja: mazit ću joj usmine / vlažne / i halapljive / … kao pjesma. Na danom tragu čitamo i tekstove “Orošena pjesma” (o susjedi koja si spužvom trlja grudi) te “Vibra” (o Deanu Martinu i zvuku vibratora, što god to značilo). U tekstu “Scherzo” nalazimo trag estetike ružnoga (primarno na tragu francuskoga esteticizma devetnaestoga stoljeća), a u tekstu “Slika” već dokazanom subjektu mužjaku bivaju dopisane fetišističke sklonosti (umalo sam zabunom otipkao fašističke umjesto fetišističke što, naposljetku, i ne bi bilo posve pogrešno; loša poezija jest fašizam): Tad polete // u moje oči / njena / lijepa stopala. U tekstu “San” žena je prikazana kao neutaživa nimfomanka, što subjektu ne predstavlja problem pa se stvar tako razvila u, gdje ćete bolje, trojac u aoristu: Viđao sam ih s prvog kata / svoje palače / kako ulaze u staju // Nije me to smetalo / Pače / pridružih se, ponekad. U tekstu “Boje” razvidno je inzistiranje na daljnjoj progresiji erotskoga ekspliciteta, što rezultira izvedbenom nonšalancijom: a pazusi / eh, kad ne bi bili obrijani / bili bi / kistovi mlade jeseni… O voajerskoj prirodi subjekta ponešto doznajemo i iz tekstova “Jesenja slika” te “Poljubac”. Ciklus je u konačnici zaključen haiku-nizom također čestih erotskih natruha, ali i još jedne aluzije na Svena Adama Ewina (točnije na njegovu zbirku Ninočka Vasiljevna, koja možda ne osvaja srca književnih kritičara, ali marljivo skuplja lajkove dokonih poetoljubaca kojima je književna avangarda i dalje avangardna).

Iz napisanoga je moguće iščitati nastojanje diskvalifikacije Zrinka Šimunića kao autora. To, međutim, nije intencija potpisnika ovih redaka. Diskvalifikacija se odnosi na zbirku čiji nastanak očito nije temeljen na nužnoj strogoj selekciji tekstova te mukotrpnom radu na istima. Prema samom bi autoru bilo nepošteno spomenuto ukoričenje ocijeniti pozitivnom ocjenom, što se, a to sam i uvodno napomenuo, na nekim mjestima već dogodilo. Nimalo kritični superlativi na račun svega što nam aktualna produkcija nudi rezultiraju vrijednosnom relativizacijom kao opasnom kontraindikacijom, što se, ponovno ističem, odražava i na upitnu kulturnu politiku, osobito onu njezinu sferu vezanu uz potporu književnom stvaralaštvu. Pritom ne mislim samo na nacionalnu razinu, već i na lokalne. Štoviše, nameće se pitanje možemo li uopće danas govoriti o suvislim kulturnim politikama. To i srodna pitanja podvlače potrebu za preispitivanjem recepcije književnoga stvaralaštva u nas, ali ujedno i sugerira nužnost težnje za objektivnim vrednovanjem književnoga djela. Težnje ističem stoga što potpuno objektivno vrednovanje književnoga djela nije moguće. Pa ipak, moguće je uz primjere konstatirati da je neki naslov promašajem i da se kao takav uopće nije trebao dogoditi. Ovom je prilikom to i učinjeno. Nadajmo se da će i autor rukopisa Snovi i snohvatice spomenutih potreba postati svjestan.

U knjizi „Snovi i snohvatice“ istinski je uživala jedna od naših najboljih pjesnikinja Ljerka Car Matutinović:

VIJENAC, br 703– g. 2021, veljača:

„Lirika puna radosti“ Ljerka Car Matutinović o knjizi „Snovi i snohvatice“ Zrinko Šimunić; Insula, Čakovec, 2019.

Dobro da postoji ljubav. Ovo su stihovi koji dišu ljubavlju. Stihovi magnetizirani bojama, zvukovima i mirisima. Stihovi, otvoreni prema lijepom u svijetu, svijetu povjerenja i čistih snova i snohvatica. To je lirika imaginativnih afiniteta koji se artikuliraju ljepotom ljubavnih disanja i zanosnom, bezbrižnom ljuvenom igrom. Kako, uostalom, može jedinka, procijepljena svim paradoksima svijeta, prebroditi ove životne smutnje i mučninu i prihvatiti katarzu očišćenja prijeko potrebne duhovne ravnoteže?

Već sam izbor ciklusa čudesno osmišljenih i posutih čarolijom slatkih bombica ljubavi otvara lepezu osjetilnih dodira i raspjevanih srodnosti: Yogice, Ranojutrica, Raskovnik, Udvaranje, Okorjeli pjesnik, Žene, žene, žene.

Doista, okorjeli se pjesnik prepušta ljuvenim impulsima poetskom lakoćom opuštanja i lakokrile vedrine. Pjesnik opisuje svoju dragu opasujući je slovima i taj ljuveni dodir kulminira u zagrljaju bez dodira. A samo pjesnik zna kako se grli bez dodira. I u tome je snaga liričnosti, a ona nije pohotna, ni egzaltirana, ni buntovna, ni nemilosrdna. Ona odbija psovku nazvati metaforom. Zato milostiv i suptilnošću obdaren čitatelj odahne u opuštanju: „U šalvarama naših tijela  guji se vjetrić mali“ (Zagrljeni); A gola joj se leđa / toče / kroz orošeno okno“ (Orošena pjesma). U ovoj lirici koja radosno pozdravlja ljubav intenzivirane su sve varijacije na tu temu. U njoj ljubav je i bitak i nezadrživa energija: „Htio bih ti napisati pjesmu / na leđima / Prstima, kao na pijesku / da je slušaš rebrima / Na jagodicama prstiju / trče stihovi / Kružno, treperavo / volim te slovima“ (Etida).

Zbirka Snovi i snohvatice neposredno je poimanje slika koje su same po sebi događaj, event, rekli bi danas na novohrvatskom: „Prispodobe / bez spodoba, ukus / bez sukusa / s puno elegantnog smisla od besmisla“ (Posljednji pjesnik). Duhovita igra riječi diskretno donosi pjesnikovu nesputanu komunikaciju u pjesmi koja istančanom kreativnom slikom doseže umišljaj svemirskih prostora: „o kako je lijepo biti čist, i nag / pod trepavicama / golih zvijezda u zimskoj noći“ (Nagna yoga 1). Pjesnikov gorko slatki svemir obećava oslobađajuće bivstvovanje: „I čitav vijek tako / tu sam, a nisam / nego sam tamo, gdje nisam / a jesam“ (Res cogitans).

Ova lirika nije za mrgude. Nije za one koji črno (škuro) gledaju. Nije za one koji bulje tražeći očima sintagme škandala kako bi optužili snujući pedepsu. Nije za one koji su se zaboravili smijati. Kojima je raskoš osmijeha nepoznanica: „Eh, i tad bih začuo tvoj / grleni smijeh / sav u smokvama / pa se sklupčao / u češku knedlu s brusnicama / Slatki toć / Samo zato / jer ti postojiš“ (Pjesma). Okorjeli pjesnik Zrinko Šimunić, inženjer (elektroprojektant), Riba po horoskopu, ne svjetluca zarobljen u akvariju, već se prepušta kreativnom moru svekolikih užitaka u pisanju. U liriku punu radosti. A tako je lijepo znati da u postojećem infernu od pandemije i halucinantnom podrhtavanju ove trusne zemlje postoji netko tko obožava svoju dragu: „Mladi je vitez kleknuo, cjelov / u nadlanicu utisnuo / contessi šuštave svilene oprave / Pogledom ga obgrliše / zjenice mjesečeva mlijeka, obrazi / zvjezdane / jabuke sjajne“ (San o Rimu).

U zbirci Snovi i snohvatice Zrinka Šimunića, uz dodano guštanje savršenih haiku-stihova, baš su „sve muze na broju“.