DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Adam Rajzl
Adam RAJZL, književnik i novinar, rođen je 11. svibnja 1948. godine u Dragotinu. Piše priče, romane i pjesme za djecu i odrasle. Objavio je do sada zbirku pjesama Odavde do obale (1974.), zbirke priča za djecu Topot bijesnih konja (1983.), Kad su trešnje dozrijevale (1996.), Izgubljeno zlato (2001.), Ljubav pod kišobranom (pjesme i priče za djecu, 2007.), opsežan roman Zvonik Eve Šimunove (2008.), roman Sjene na mjesečini (2011.), zbirku priča za djecu Vatrenjaci (2014.), roman Mornareva žena (2016.) zbirku pjesama za djecu Kad bi ljubav u kutiju mogla stati (2018.) roman „Martin Tišljer“( 2018.) te zbirku odabranih priča pod nazivom „Diljske priče( 2019). objavljenih u časopisima, novinama i samostalnim knjigama, te roman "Debela šuma"( 2020). Najnovija knjiga mu je objavljena 2022.godine pod naslovom "Zidni sat i druge priče" , u izdanju ogranka MH u Bizovcu i "Đakovačkog kulturnog kruga". Objavljivao je priče i pjesme u Modroj lasti, Radosti, SMIB-u, Maslačku, Hrvatskom radiju, Književnoj reviji, Reviji Đakovačkih vezova, Đakovačkom glasniku, Đakovačkom listu, Đakovačkim novinama i dr. Uvršten je u antologiju slavonskih pisaca Slava Panonije Vladimira Rema i Đakovačku čitanku. Za knjigu Ljubav pod kišobranom dobio je Povelju uspješnosti na Danima Josipa i Ivana Kozarca 2007. u Vinkovcima, istu nagradu dobio je i za roman Zvonik Eve Šimunove 2009. godine. Dobitnik je i nagrade Grada Đakova za književni rad. Ministarstvo kulture dodijelilo mu je 2017. stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini za roman Mornareva žena. „Povelju uspješnosti za književnost“ u povodu 25. „Dana Josipa i Ivana Kozarca“ 2019. godine u Vinkovcima, dobio je za roman „Martin Tišljer ( 2018). Svojedobno je bio glavni i odgovorni urednik Radio Đakova, Đakovačkog lista i Televizije Đakovo. Obnašao je i funkciju predsjednika Kulturnog vijeća grada Đakova. Prije odlaska u mirovinu radio je u OŠ „Matija Gubec“ u Piškorevcima. Živi u Đakovu. Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade te Udruge FRIKK (film, radio, kazalište i književnost).
ZIDNI SAT
Plavokosa mlada nježna žena danima je zadovoljna i sretna raspoređivala novokupljene stvari u novoizgrađenoj, upravo useljenoj kući. Prije toga s mužem pomno je izabrala novi namještaj za dnevnu i spavaću sobu , kuhinju, kupaonicu i brojne sitnice što su potrebne u svakoj novoj kući.
Jedino su veliki zidni sat donijeli iz stana. Ona ga je uz muža pozorno skinula sa zida i vratila u veliku kutiju u kojoj se nalazio kad ga je kupila. Njihalo , utege i lančiće na kojima su visjeli smjestili su u drugu kutiju ispunjenu spužvom.
Sat su po njezinoj želji objesili na centralno mjesto u dnevnoj sobi. Na drugoj strani zida stajao je križ i uokvirena velika fotografija tužne Majke Dragotinske s mrtvim Kristom u naručju, stare slike nepoznata umjetnika koja se stoljećima nalazi u sedamsto godina staroj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, gdje se svake godine uoči Velike Gospe okuplja veliki broj hodočasnika od kojih brojni dolaze pješice, a neki, za žrtvu i oprost grijeha po velikoj vrućini i prašini stižu i bosi.
I sama je više puta pješice dolazila na proštenje u noći uoči Velike Gospe. Nije odustajala ni kad bi nakon duge suše iznenada uzludjela oluja, lomila grane i stabla, noseći ledonosne oblake, munje i gromove . S ostalim vjernicima hodočasnicima koračala je i dalje unatoč mokroj kosi i odjeći.
Skoro je svakog tjedna u ljetno predvečerje s mužem odlazila do svetišta, sjedila na korijenju u hladovini starih borova, gledala dolinu rječice Breznice, plavetne daleke hrastove šume na jugu i tornjeve nekoliko crkava na istoku u daljini. Najviše se divila ljepoti tornjeva Strosmayerove katedrale koji su se blistali obasjani sunčevim zrakama sve dok se sunčeva velika jarkocrvena kugla ne bi spustila iza diljskih brda, a na istoku se podigao pun mjesec, svijetao i rumen.
Veliki zidni sat na drvenom postolju s polukružnim ukrašenim vrhom imao je mjedeni krug s rimskim i arapskim brojevima koji su označavali sate i minute, kazaljke su bile boje mjedi, isto tako lančići koji su držali valjkaste utege.
Mlada žena ili njezin muž redovno su ih potezali lančićima, navijali i tako su satu ponovo vraćali snagu. Ako bi se lančići s utezima spustili do kraja , sat bi stao, izostali bi otkucaji i njihalo je mirovalo. Činilo se da je sat od umora zaspao.
Čim bi povukli lančiće s utezima i prstom pokrenuli mjedeno njihalo on bi se probudio, njihalo bi se jednolično micalo lijevo- desno ostavljajući iza sebe jasne otkucaje. Svaki puni sat se javljao otkucavajući svaki sat po dva puta. Najviše je din-donova bilo u dvanaest sati u podne kada se njegovo otkucavanje miješalo sa zvonima Strosmayerove katedrale, ili bi se opet čuli u ponoć kada bi se oglasio dvadeseti četiri puta i najavio da u prošlost odlazi jedan, a dolazi drugi kalendarski dan. U noćnoj tišini dvadeset i četiri otkucaja širilo se uokolo ne samo do kata spavaćih soba nego čak i do prvih susjeda.
Iznad kruga s brojevima na okrugloj mjedenoj pločici ukrasnim pisanim slovima bio je ugraviran latinski natpis „Tempus fugit“( Vrijeme teče) kao podsjetnik da je sve u životu prolazno, da poput divlje ili pitome rijeke od izvora pa do ušća, kao i ljudski život, sve otječe, i više se nikada ne vraća. Ispod rimske brojke dvanaest stajao je znak proizvođača zidnog sata „Zlatarne Celje“.
Kako ga je mlada gospođa uspjela kupiti? Više je godina na gradskom korzu radila u prodavaonici kozmetičkih proizvoda prodajući šminku, maskare, olovke za sjenčanje očiju, ruževe za usne brojnih nijansi, kreme za njegu lica i tijela, boje za kosu, šampone, vrhunske parfeme počevši od marke Chanel i drugih brojnih sitnica potrebnih svakoj ženi.
Jedan dio trgovine bio je odvojen za prodaju predmeta od zlata poznate firme „Zlatarne Celje“: raznih lančića, ogrlica, naušnica, broševa, privjesaka, najčešće u obliku križića, srca ili sidra.
U izlogu prodavaonice od početka proljeća stajala je i obavijest: „Otkupljujemo lomljeno zlato.“
Najčešće su u parfumeriju dolazile žene, ali tog predvečerja tiho i bojažljivo je ušao mršav nizak čovjek, ispijenog lica, neispavan i neobrijan, prašnjavih cipela. Odijelo mu je bilo izgužvano, Tiho je pozdravio. Po govoru prepoznala je da je iz Bosne.
„ Prognanik sam,“, obratio se lijepo našminkanoj gospođi, obučenoj u ljubičastu službenu odoru.
„ Pobjegli smo iz Bosne sa svojih ognjišta, Rat je stigo i na naša vrata. Uspjeli smo ponijeti samo ono najnužnije, našu veliku vjenčanu sliku i obiteljske fotografije. Vidim da otkupljujete staro, lomljeno zlato. Imam nekoliko lančića i vjenčano prstenje. Jedino smo to osim dokumenata i fotografija uspjeli spasiti. Drage su mi to uspomene i ne bih bi ih htio prodati pod staro zlato premda smo u nevolji., Imam još jedino i jedan veliki zidni sat potpuno nov, Htio bih ga prodati. Isto je od „ Zlatarne Celje“. Mogu ga donijeti, dijelovi su u dvije kutije, moći ćete ga pogledati. Auto mi je tu u blizini, na parkingu ispred katedrale. Čekaju me tamo žena i dvoje male djece , sin od deset i kći od sedam godina.“
„Donesite ga., ako mi se svidi , kupit ću ga“, rekla je .
Za petnaestak minuta čovjek je donio veliki zidni sat s utezima , spremljen u dvije kutije. Stavio ih na pult , otvorio i dodao:“Evo, pogledajte.“
Gospođa je sve dijelove pomno razgledala. Bio je, odmah se uvjerila, potpuno nov. Jako joj se svidio.
„Koliko tražite?“
„Sat je, vidite, nov, draga uspomena. Od mame i tate dobio sam ga za rođendan. Jadnici, poginuli su pri prvom granatiranju našeg sela. Evo, reći ću Vam cijenu. Ne mogu Vam ga za manje od toga dati. Tražim toliko koliko je plaćen, ni dinar manje ni više. Evo tu je račun i garancija.“, pružio je ovjeren paragon blok i jamstveni list.
„Kupujem. Platit ću, Vam ga dvostruko. Tako ću Vam makar malo pomoći. Mogu si zamisliti kako se osjećate kad ostavljate sve svoje i odlazite u nepoznato,“.
Čovjek je potvrdno kimnuo glavom, pružila mu je novac, on je sa suzama u očima zahvalio i krenuo prema izlaznim vratima.
„Sretno se vratite kući“, dobacila mu je na odlasku.
„Ne nadam se. Nemamo se gdje vratiti. Čuo sam da su nam cijelo selo zapalili. Kuće porušili.“
Zidni je sat gospođa donijela u stan i mužu ispričala tužnu priču. Muž je dodao: „ Dobro si učinila. Obiteljsko srebro ili neku dragu uspomenu ljudi prodaju samo onda kada nemaju drugog izbora.“
I on je brzo zavolio taj sat i zbog toga što je kao mladić, gimnazijalac, bio okružen satovima. Nekoliko godina stanovao je kod Marije Štimac, udove urara i zlatara Mirka, u čijoj je kuhinji bilo mnoštvo velikih i malih satova koji bi otkucali svatko na svoj način. Bilo je tu kukavica koje su svakog sata otvarale prozor svoje kućice i zakukale toliko puta koliko je bilo sati, ili bi zazvonila zvona i sveti apostoli u redu, jedan za drugim , u krugu, slijedili Krista,. Gledao je i satove s rezačima drva koji su svakog dana za punog sata pomicali ručnu pilu i pilili drva.
Divio se satu s okruglom pozlaćenom kuglom koja se poput Zemlje umjesto njihala vrtjela u krug. Obožavao je gledati sat s momkom i djevojkom u narodnoj nošnji koji su sretni i nasmijani , redovno, umjesto otkucaja, s kišobranom i suncobranom, zaljubljeno šetali.
Svi su satovi na zidu cijele godine mirovali. Samo je jedan, najveći, koji se nalazio točno ispod velike fotografije Marijinog sina naočitog pokojnog mladića Mirka, kucao i otkucavao sate. Ostali bi se javili samo jednom godišnje kada bih gospođa Marija za sjećanje na svog sina koji je prerano kao mladić umro od upale slijepog crijeva, na njegov rođendan pokretala sve satove. Čitava je kuća odjekivala neobičnom glazbom, poput radosnog pjeva ptica pjevica što bi se svakog jutra, u zborovima, iz krošanja i šikara, javljale u proljeće. Svi su satovi radili dvadeset i četiri sata da bi ih Marija, udova Štimac, sutradan ponovo zaustavila, I to je ponavljala godinama sve do svoje smrti.
Mlada žena, vlasnica kuće, iznenada se teško razboljela i liječila i u inozemstvu . Kad se vratila teško bolesna ležala bi ili sjedila u dnevnoj sobi. Voljela je slušati kucanje svog velikog sata sve dok joj se bolest nije pogoršala. toliko da joj je počelo smetati njegovo noćno otkucavanje kada bi se točno u ponoć oglasio čak dvadeset i četiri puta.
Muža je stoga molila da u predvečerje prstom zaustavi njihalo i sat više ne bi kucao niti bi otkucavao. U sobi je bila tišina. Čulo se samo njezino teško disanje i tihi jauci.
Nakon nekoliko mjeseci zaklopila je svoje umorne oči. Muž je sat potpuno zaustavio i nekoliko je mjeseci mirovao na zidu. Nakon dužeg vremena odlučio ga je pokrenuti da bi ga probudio i, barem mu se tako činilo, u sjećanju , vratio u život prerano umrlu suprugu.
Sat je krenuo, njihalo se pomicalo kao da se ništa nije dogodilo, no, jako se iznenadio kad je uočio da bi se svakog punog sata oglasio zvukom poput šapata, ali nije otkucavao. Nestalo je dvadeset i četiri otkucaja u podne i uvečer.
I trinaest godina nakon njezine smrti sat ide, njihalo se pomiče, ali i dalje ne otkucava, kao da žali za svojom vlasnicom što je prerano otišla, a koja ga je posebno voljela.
VODA U LJETNO PODNE
Nema godina da je Iva otišo. Ispratile ga znatiželjne žene i ljudi, naše komšije. Počeli se skupljat već u rano jutro, ko da je neko umro il' nekog treba vozit doktoru. Samo se onda kod nas u selu komšije skupe i nude pomoć.
– Eto, ja bi te vozio, al' mi se ona moja stara kobila baš sinoć razbolila pa ne može iz štale – procidio je kroz zube Pera Tican.
– Moram danas u livadu– opravdavo se Mika Remenar.
Niko da ponudi pravu pomoć. Na kraju sam molila komšiju Marka da nas odveze. Znala sam da nas jedino on neće odbit. Uvik uskoči kad zatreba. Kad smo kretali, žene se skupile i pratile svaki moj korak i svaki Ivin pogled.
– Baš sam znatiželjna oće l' zaplakat kad krenu, il' će joj bit drago što otilazi – šaptale su između sebe. Znala sam šta pričaju; poznala sam im to po ruku i po usta, kako su ji micale. Ta nisu se jedamput kunile da je istina no šta kažu. Iva je metio dva nova kufera i sjeli smo u kola. Komšija Marko potego je uzde i krenili smo u grad. Komšije su ostali u avliji, a komšinice se prikrstile za sretan put pitajuć se kako će Iva proć u tuđem dalekom svitu.
Najteže mi bilo u gradu. Autobus kojim će Iva ić bio je već pun putnika. Nekako sam se spetljala i više nisam znala što da Ivi kažem i kako da se s njim rastanem. Bilo me stid da se ljubimo pred tolkim svitom, da nas svi gledaju. I šta ću,poljubili se nekako na brzinu, ko da se rastajemo na dan-dva, a ne na godinu-dvi il' više.
Kući smo se vraćali starim prašnjavim putem kraj šume. Bila sam tako smorena i malaksala, a sunce pripeklo. Ko na vraga, nigdi nimalo ladovine. Samo se oblaci prašine dižu ispod konjski kopita. Od sunca i umora oči mi se same zatvaraju, a ja se borim, ne dam se, oću ostat budna. Ta stid me čiča Marka, mogo bi vrag svašta pomislit. Ni malo vjetra da me okripi i razbudi!A men se tako spava. Kako i ne bi, svitu Božji, kad cilu noć nisam spavala. Nisam ni mogla zaspat kad Iva sutradan ide daleko, u tuđu zemlju. Ko zna šta se tamo može desit!? Nesreća uvik ima. Puno nji se i po drugi put oženi, ostave svoju djecu i nađu drugu ženu. Sve mi take lude misli letile glavom.
Iva me skroz tješio: – Mando, ta ti si luda,kake su te misli opet spopale. Opet ti neka baba nešta u glavu utuvila!
Zaspala sam tek prid zoru. I sanjala neki čudni san. Opet sam bila mlada: svatovi pjevaju i pocikuju, a onda su počele misli na sve ono što smo prošli zajedno u životu. U prvi par mi se činilo da je bilo sve najbolje. Potlje sam spazila da Iva nije zadovoljan, il' mu nešta kod mene nije po volji. Govorim ja: – Iva,šta je s tobom?, a on kaže: – Ništa. Jedamput kad je bio dobre volje kaže on men: – Mando,idem u Njemačku. Vidiš,svi otilaze, idem i ja pa šta bude. Kad drugi mogu, mogu i ja. Šta ću, morala sam pristat. I tako, rastali se nekako nespretno. On, nenaspavan, popio dva-tri deca rakije pa se zanosio s jedne na drugu stranu da sam ga morala skroz pridržavat. – Čuvaj novce – vičem ja – nemoj izgubit novce! On ništa ne čuje,a men suze nikako na oči. Ko da sam otupila. Druge žene plaču, a ja ko drvo. Istom kad je autobus krenio i Iva mi manio rukom, uvatila me težina oko srca.
– Mando, spavaš – trgne me čiča Marko iz misli. – Vruće, čiča Marko, pa me san svlado.
– Znam, znam – nasmije se on. Ko da mi je tjeo kast da mu je sve jasno: i taj moj umor i moja uspavanost.
Al' još gorje mi bilo što mi se smije i Anta Antin. Njeg smo povezli od Kazničke ćuprije. Ja ga ne bi zvala, al' Marko stao. Anta me svaki čas zagledo, koda mi je tjeo kast: – Primirit ćeš se ti već, smirit ću ja tebe ko obisnu ždrebicu koja luduje i luduje, a onda kad se istrče i iznoji, možeš ispod nje i spavat. Ima vremena, čekaj samo. Nać' ćemo se mi već. Ti sama,ja sam. I tako sam te trebo oženit, a ti se udala za drugog. Nisam te još pito zašto si iznevjerila rič koju si mi dala u šumi, kraj vatre, kad smo svinje čuvali. Nisam te nikad za to pito, al'ima vremena, Mando.
Je, tako je bilo. Obećala se jesam, al' sam svedno ošla za Ivu. Navaljivo tolko da se nisam mogla obranit. Kud ja – tud i on. Isprva sam se branila, al' malo-pomalo počeo mi falit. Bilo mi dosadno bez njeg, a i babe i tetke su ga falile.
Kud li take misli u vo ljetno podne, u vu vrućinu. Znojim se, marama mi mokra i oplećak, a vode nema da se napijem. I prsa mi vrela ko užareno gvožđe, samo pale. Teško je po ljetu u podne, nigdi ni oblačka. Najrađe bi se ispružila na travu pod jasen i gledala oblake. I prije bi mi se, dok smo Iva i ja skupljali sijeno u livadi, znoj neprestance spušto duž prsa i bedara. Blizu je bila Breznica, provlačila se dolom. Pridveče smo u nju skakali da nas oladi. Kupali se; on me vato za prsa i bedra, a ja se smijala i vrištila. Bilo mi lipo...Poslje kupanja uvik bi završili u travi, u sjeni vrba i jasenova. Ostalo samo sjećanje...
Da mi se napit makar ustajale vode. Samo da je voda, može bit mlaka i ustajala. Kad li ćemo stić da se naspavam?!
I tako počeli dani bez Ive. Redali se poslovi. Svaki dan nešta novo – te izvezi đubre iz avlije, baci gnojivo na žito, pokosi livadu, pokupi sijeno…
U Radiškovcu smo imali veliku livadu. Šuma na sve strane. Jedamput, kad sam baš natovarila puna kola nakosite trave, na prvom okretanju pukne mi rudo[1] od kola.
Šta ću sad? Sunce se spuštalo i zalazilo između krošnji. I sove se probudile,podigle se nad drvećem i lunjaju, a komarci navalili. Nikog da mi pomogne. Al' baš na prosjeki u šumi ugleda me Anta.
– Kud ti, Mando?
– Nevolja, Anta.
– Šta se desilo?
– Puklo mi rudo od kola i ne mogu dalje.
– Imam ja sikeru, sad ćemo mi to odma uredit.
– Ma ne, ne treba,idem u selo. Već ću se snać.
– Ma ne, idemo Mando.
I zbilja, krenemo mi kroz šumu. Nime bilo stra. A Anta ni da bi šta probo. Nit da me takne. A mene steglo od muke –kud baš da na njega naiđem,i to sama u šumi!Al' nisam se uplašila. Čisto mi bilo milo da je baš on naišo, a ne kogod drugi. Samo sam se bojala šta bi svit mogo kast ako nas vidi zajedno. Al' mislim – šuma je, neće nas niko vidit.
– Ja ću s tobom do kraj šume, a onda ti idi sama da ne pričaju po selu – reko je Anta kad je popravio kola.
– Dobro, Anta – odgovorila sam mu.
– Onda, Mando, jel piše? – upito me povjerljivo.
– Piše.
– Često?
– Pa, tako...
Ništa me više nije pito, ništa spominjo. Rastali smo se na kraj šume. Nadošli novi poslovi, a Ivina pisma i dalje stizala. Ja sam otezala da mu otpišem i opravdavala se:– Te, Iva, nisam mogla odma pisat, imala sam puno posla, znaš i sam, djeca i poslovi, ne mogu odanit da ti napišem, al' nemoj se brinit, sve je dobro. Al' ni bilo tako. Odjedamput sam osjetila neku ladnoću naspram Ive. Mislila sam da će proć... Al' ladnoća bila sve veća. I tako malo-po malo uvatila sam sebe da sve više mislim o Anti koji mi je bio tude blizu. Tako je bilo odkako sam ga srela u šumi. Bilo mi krivo da me nije tjeo ni taknit, nit uvatit za ruku i kazat: – Onda, Mando,kake su ti sad grudi? Sami smo i šuma nam je svjedok! Ni to!
No pravo između nas je kasnije otpočelo. Može se kast – slučajno – makar znam da ni tako bilo. Namjerno sam mu rekla da idem na Parlog brat gra, da mi je dosadno je l mi je to najmrži poso. On me tješio i šalio se da će mi doć pomoć.
– Pa, dođi – odgovorila sam mu.
Negdi pridveče sunce se već spuštalo na Lipovačku šumu,kad odjedamput zašuštili kukuruzi, a Anta rumen u licu izišo, pocrvenio od lišća i nedozreli klipova kukuruza.
– Odavno te žeđam,Mando, ko vodu u ljetno podne poslje kosidbe. Sad smo sami i nema nikoga. Samo vjetar i kukuruzi. Sad da i oćeš, ne možeš uteć. Dugo sam vo čeko. Godinama. Uvik sam ti govorio da se moramo kad-tad sresti.
Nisam ni probala bježat. Rad čega bi bježala kad sam ga ti dana tolko želila. Iva je iz moji misli nestajo brže nego što sam mislila.
Bila je jesen, već skoro prid zimu; njive su bile priorane, a strnjaci i nekoji ugari primetnili se u crne šnjite teške zemlje. Od sela se više ni moglo sakrit moje i Antine sastanke. Nisam marila. Ufala sam se da Iva neće ništa saznat. Ako nešt i bude čuo, kast ću da selski zli jezici oće pomutit našu sreću. Doduše, bojala sam se šta će bit kad se vrati.
Da pravo kažem, počela sam ga se bojat onda kad sam se nanovo vidla s Antom u šumi. Već me onda nešt streslo oko srca. Pomislila sam: – Jesi l luda,šta to radiš?! Nisam se dala, misli su same letile. Uveče kad zazvoni, kad namirim marvu i djecu i legnem u krevet, dugo ne mogu zaspat. Gledam puni mjesec iza ograde i samo se privrćem u krevetu. Neka se velika briga u mene uvukla i ne pušta me.
Znala sam da će on, Iva, skoro doć, a no šta sam imala s Antom bilo je danomice sve jače. Tolko jako da nisam mogla ni pomislit da završi. To je ko kad zmija ide prema žabi. Žaba se dere, al' svedno ide zmiji u usta. Tako i ja –borim se, kažem si sama da više neću i neću, da mi je dosta, al' svedno idem i nikad kraja…
I tako mi se lude misli vrzmaju po glavi, lete ko kresnice, lutaju s jednog kraja sela na drugi, s jedne uspomene na drugu. Probam zaspat, al' čujem svaki korak, svaki lavež kera i zavijanje koje,kažu, uvik donosi nesreću.
– U subotu dolazim! – piso je Iva. Ni mi bilo svedno kad sam to pismo dobila. Bila sam uznemirita. A šta ako Iva sve zna, ako su mu sve naširoko pisali!? Ništa, ja ću otić s Antom. Stalno me zove. Širok je svit. A djeca? Eto nji Ivinoj materi!
[1] Rudo – drvena poluga uglavljena u prednji trap zaprežnih kola uz koju se uprežu konji i pomoću koje se upravlja kotačima zaprežnih kola.
OGOLJELI HRAST
Mato i Bara Jakini svake su večeri pred kućom na klupčici. Sjede zgureni od isteklih godina i promatraju kočijaše. Tako je to već godinama. Nisu više za posao, ostarili su. Noge im se zamorile, a ruke osušile i uvele.
Pogled im je prazan, bez sjaja. Sjede, tužni, a onda se povuku u dvorište i zagase lampu.
Ne idu među ljude. Ljudi uvijek zapitkuju, a Mato i Bara ne vole objašnjavati. Nije doba za to. Traže samo mira. Rijetko im tko zađe u kuću. Tek ponekad Božo poštar. Popije rakiju, popriča malo da razbije staračku dosadu, prenese novosti iz sela, a onda im na kraju uruči pismo Matine sestre Marte koja služi negdje u gradu. Ona nema djece, a nije se ni udavala. A i Mato i Bara su bez ikoga, sami.
–Kiša će – pljunu Mato.
– Ta rekla sam ti, krsta me već tri dana probadaju – zastenje Bara.
Njih dvoje svakog predvečerja do noći promatraju umorne konje što vuku plug i ornice s oranja. Uznojeni i mokri. Kočijaši premoreni od hodanja brazdama i držanja pluga, posivjeli i mrki od znoja i prašine.
–Opet isto. I tako svaki dan. Umorni konji i kočijaši. Bez trke. Nema ne snage u konja i obijesti da ti uzdama isjeku dlanove do krvi!
– Baš tako!– reče Bara.
Mato se zagleda nekamo u daljinu. U prošlost. Niz hrapave i uvele obraze poteče mu suza i zaustavi se na sijedom brku...
Žito je šikljalo i previjalo se u valovima kao griva konja u trku. Staračka ruka zadrhta.
Čuvali su goveda u Rokićevim livadama. Ljetno je podne mirisalo na kišu i slutilo na oluju. Sparina. Nigdje ni oblaka. Nisu se vidjeli od šume. Najprije se čulo glasno mumljanje. Gromovi grabe i lome po vrhovima. Izdaleka. Obadi i muhe navalili, uporno, u grupama. Iznenada, krave se zaobadaše, uletješe u šiprag. Podiže se vjetar, prolome gromovi. Trčali su za kravama, posrtali u šipražju i ostruzi i opet se dizali. Ali kad je Bara naletjela na grabov panj, padne. Zabijelješe se noge. Mato je uhvati za ruku i podigne toplu i zažarenu. Ona ne izvuče ruku iz njegove. Trčali su dalje prosjekom dok je kiša kvasila njedra. Samo su dlanovi gorjeli.
Ujesen im tamburaši odsvirali novoselački svatovski marš...
–Morat ćemo na doranu – reče Bara i prekine šutnju.
– Nikad!– pljunu Mato.
–Nismo mi više za poso. Ostarili smo. Ne možeš više ni konje izvest iz štale. Jedva se i sam vučeš, a di da potegneš vranca da se ne istrgne i poleti. Kako ćeš ga zauzdat? Možemo samo sjest na klupčicu i gledat kako se dudovi osipaju. Samo da Iva ni nastrado – uzdahnu. – A imo je samo dvajst godina.
Iva Jakin, pričaju, bio najbolji penjač u selu. O zajedničkom lovu na kunu zlaticu Ive Jakina i File Zvonara, najstarijeg i najboljeg lovca u selu, pričalo se na kirvajima i u zimskim večerima među lovcima i raubšicerima na diljskim brdima. Svi su se divili Ivinoj hrabrosti, dobrom oku i sigurnoj Filinoj ruci.
Iva Jakin sječe duplje hrasta, a stari Fila Zvonar čeka dolje s dvocijevkom.
— Ti samo sici! Kad je osjetiš, sagni se! Ona mora izvirit, čim izviri, pomakni glavu. Pucat ću.
Iva siječe. Stabla ječe, muklo, stravično. Iverje leti i zasipava opalo lišće. I sijedu Zvonarevu kosu.
— Tud je- pobjedonosno poviče Iva.
— Čujem je, osjetim. Samo što ne izleti.
— Samo sici odozdo i ne boj se - odgovori Fila.
Vjetar strese zaostali snijeg s grana.
-Pazite , čiča Fila, još samo jedamput udarim sikerom !-
-Dobro- odjeknu šuma.
Zalaje zalutali pas u Lipovačkom potoku. Iva zastane, oslušne.
- Evo je- vikne.
-Pazi!-
Iva se sagne. Fila povuče obarač dvocijevke. Okine. Kuna zlatica pade na opalo lišće. Zrak je mirisao na barut i spaljenu dlaku.
-Nek se nađe u zbirci trofeja! Još vaku nisam ulovio! – pobjedonosno dobaci Fila Zvonar i čvrsto zagrli Ivu i dobaci: „Svaka ti čast na spretnosti i hrabrosti !“
***
Danima su mještani s dragotinskih brda radili u Lipovačkoj šumi na proredi. U mladoj su gustoj šumi odvajali grab što su ga kasnije odvozili konjskim zapregama na kolima i slagali u metrice u dvorištima za grijanje zimi. Ostavljali bi mlado hrašće, cer, bukvu i divlje trešnje. I tako danima. U podne sjeli bi u hladovinu starih hrastova da odmore.
Kobac kokošar svio gnijezdo na visoku, ogoljelu hrastu. Tek se na vrhu nekoliko grana skupilo u neveliku krošnju
„Niko ne može do gnijezda i pokupit jaja !“- dobaci Boža Mijin.
„ Kladim se da može “- uskoči Marko Peretar.
„Ko je taj ?“
„Iva Jakin:“
„Ne može ni on! Nije vjeverica! Kladimo se, samo ti nemaš novaca!“- rugao se Ivša Smolčić.
„Ima. Ja dajem za njega, za desetolitru vina !“- uskoči Juda Birtaš.
— Uspet će se — pljune Fila Zvonar. Sam sam se uvjerio da može.“
Iva se spretno uzverao do vrha, gurnuo ruku u gnijezdo i izvadio jaja. Kad je sišao pruži ih Marku Peretaru.
-Evo ti, Juda, pa ih ispeci — nasmija se Peretar pobjednički. — A nama večeras iz podruma donesi desetolitru vina da pročistimo grlo!“
*
U proljeće, kad ptice raznesu granje u gnijezda i zasade jaja, Iva prođe šumom, prosjekom. Zagleda se u krošnje. Onda zastane, pregleda tamnije i gušće predjele. Znao je: tu su gnijezda! Ne zna ni sam od kada, gorio je od želje da sazna krije li se nešto u njima. Bilo je to, zapravo, otkrivanje nečeg novog, tajanstvenog. I nije bilo veće sreće za Ivu nego kad pod prstima osjeti još topla jaja koja je ženka ostavila i odletjela u modrine.
To ga je uzbuđivalo. Kada je bio na vrhu stabla, pred njim se šuma prelijevala kao jezero, zeleno i nemirno. Čim dođe vjetar, šuma se počne mreškati kao zelene vode, a onda preraste u visoke zelene valove.
Iva Jakin je najviše volio povaditi mlade kopca ptičara – kokošara.
– Nema veće sreće – pričao je ozaren – ja gore, kod gnjizda, uzimam mlade u šake, a oni se jadni nejaki brane, udaraju krilima i grizu kljunovima, a stari kopci klikte bisno, al' ne mogu ništ. Ne smiju prić, boje se. Lete u krug neprestance, dugo. Ne sustaju.
Iva je jedini u selu znao gdje se gnijezde u Lipovačkom potoku. Biraju obično hrastove koje su gromovi ogoljeli da nitko ne može do njih. Iva stigne do svakog gnijezda. Izuje opanke i bos zaskoči na stablo.
– Sva ti je snaga u koljena i laktova. Stegneš rukama drvo, nogama se odupireš i povlačiš. I za tren si gore. Samo ako drvo možeš obuvatit!
Takav je bio Ivan Jakin, sin jedinac Bare i Mate. Njegova je smrt bila česta tema staračkih roditeljskih razgovora na klupčici u predvečerje. Ti su razgovori uvijek završavali pitanjem: zašto?
Nije se još bio ni promomčio. Ni djevojke nije imao. Tek je neke zagledao u kolu. Njemu bi ostalo imanje. Našla bi se djevojka i za njega. I strina Reza je nudila svoju Franku i Marta Kekina poručivala da na nju računaju. A on – nemiran. Uvijek je bio takav. Ne možeš ga natjerati da posluša. Kažeš Iva, nemoj, a on baš to hoće. Mislili su, kad odraste, uozbiljit će se. A on ostao isti.
***
Svitalo je kad je Iva stigao do hrasta u predjelu Lipovačke kapije. Steva Kočijaš već ga je čekao na prvom prosjeku.
– Čele treba nać na spavanju – prošapta.
Na istoku sunce izviralo između drveća. Svjetla krvava pruga premještala se između granja i stabala.
–Najprije ću utušit čele, a onda iskidat saće s medom. Sad mora bit dosta meda – zaključi Iva. – Bagram, pun mirisni grozdova koji su ocvali, a kiša nije bilo.
– Kad kiša pada u vrime cvatnje bagrama, saća ostanu prazna – zaključi Steva.
Premda nije bilo hladno, Iva zakopča kaput, za svaki slučaj, ako se pčele uzlude.
– Nema goreg nego da te roj čela izujeda, il' izoreš ose u strnjaku. Sav otekneš ko mješina Đure Kovača.
U daljini se čuo topot konjskih kopita.
–Sad ću, Steva, nije daleko do duplje, već čujem kako čele zuje.
Iznenada zatitra grana pod Ivinim nogama, prepukne i odlomi se. Uz krik koji se prolomio šumom Iva padne na korijenje.
–Gotov je – prošapta Steva Kočijaš. – Samo da ovdi ne umre. Otrči po Matu Ličana, kirijaša.
Treba ga brzo odvest doktoru Pišlu – prihvati Mata.
Konji tutnjeći poletješe prosjekom. Ivi se krv slijeva niz obraze, natapa košulju, pokrovac i žitnu slamu na dnu kola.
–Samo polako s njim – skinuvši naočale ozbiljno je tumačio doktor Pišl, kome je nekad i šumski harambaša Čaruga navraćao.
– Vratite ga kući, nek umre u krevetu. Samo polako da izdrži. Neće dugo. Kičma mu je slomljena. Eto, što ti je čovjek!Samo jednom pogriješi i kraj. A kažu da je bio najbolji penjač u selu...
–Stani, Mata, stani, daj da još jedamput vidim naj rast – nemoćno prošapta Iva.
–Eno, gle ga, visok i gol, svitli od sunca. Narasto vrh svi drveća, ravan ko svića, bez ijedne grane. A i na njeg sam se popeo. Stani, Mata!!!
Usta su mu bila zatvorena, a njemu se činilo da viče, da šuma odjekuje. Šaptao je. Šapat se izlomljen gubio u rzanju konja. Onda je šuma počela tamnjeti. U pogledu mu se nazirao samo onaj hrast, gol i sam. Na kraju je sve utonulo u mrak.
–Gotov je – Steva mu zaklopi oči.
– Na višlji se rast više niko neće popet! ...
***
–Mato, morat ćemo na doranu – ponovi Bara. – Ne možemo više vako. Pripisat ćemo zemlju nome ko nas dorani i sarani. Zaslužio je.
– Nikada!!! – opsuje Mato. – Ja da dadem svoju zemlju?! Ne! Ne može to bit!Nek raste korov, al’ ja je ne dam! Moja je! Neću više da čujem da to divaniš!
***
Mato krene u dvorište nahraniti kokoške kukuruznim zrnjem i sruši se.
–Neće morat nikom na doranu – bacivši grudu zemlje na hrastov lijes, prošapta Fila Remenar.
BARA ARAMBAŠINA („Zidni sati i druge priče“)
Baka Bara Arambašina* sve je češće ulazila u veliku dnevnu sobu i pogledavala već požutjele fotografije u staklenjaku. Uvijek bi joj pri tom zasuzile oči jer su joj vraćale sjećanje na desetogodišnju kći Anicu i osamnaestogodišnju Maricu koje su venule, venule i na kraju uvenule od tuberkuloze koja je pedesetih godina u selu samo godine Gospodnje 1952. odnijela više mladih : djevojku Evu Živanovu, Iliju Mijatova oca jedne curice, Stipu Krivića iza kojeg je ostala udovica s četvero djece , a uzela je i još jednu žrtvu i drugu Barinu kći Maricu.
Radosno su joj zasjale oči tek kad bi gledala treću, jedino živu kći Katicu koja je s mužem Lovrom i dvoje djece živjela u Perkovcima Starim selu iza Debele šume. Pogled joj je zatim odlutao na krevet pun jastuka od platna istkanog na tkalačkom stanu i ručno izvezenim jastučnicama, a iznad njega na veliku povećanu retuširanu vjenčanu sliku s mužem Markom .
Često je i pogledavala požutjelu uokvirenu fotografiju ispod koje je rukom zapisala :“Procesija za Veliku Gospu godine Gospodnje 1932.“. U prvom planu bila je ona kao mlada djevojka u svili i zlatu, s nekoliko dukata ispod vrata. Oko nje vidjelo se mnoštvo vjernika koji su stizali iz okolnih sela vidjeti staru sliku čudotvorne tužne Gospe s mrtvim Isusom u naručju , tražeći njezinu zaštitu u svim nevoljama.
Bara je bila ljepuškasta djevojka crne valovite kose. Momci , majke i strine iz sela i okolnih mjesta ,iz posavske ravnice , ali i diljskih brda, odmah su je zapazili kad je kao osamnaestogodišnja djevojka na zamolbu župnika Matije Ferinca kao počimajla , na početku pri hodoćašću, nosila sliku Žalosne Gospe Dragotinske.. Taj događaj odjednom će probuditi izvor Barinih sretnih životnih godina, ali će u njenu životnu rijeku donijeti još više teških, tužnih trenutaka.
„Čija je to lipa cura koja nosi sliku Majke Božje Dtagotinske ?“, zapitala je jedna nepoznata žena.
*Bara Arambašina (1914-2004) bila je iz jedne od uglednih obitelji, svima u selu i okolnim mjestima zvanim Arambašini. Nadimak su s ponosom nosili i rado prepričavali priču kako su na diljska brda stigla njihova dva pretka Jozo i Stipo zvani Arambaše . Krajem 18. stoljeća su pobjegli iz Bosne, s planine Vučjak iz okolice Plehana preko Save , prije toga ubivši turskog bega koji im je pokušao silovati sestru.(Op.a)
„Kći je Mate Arambašinog, Jako je poštena i lipa, baš ko slika Velike Gospe koju nosi! Ne samo šta je lipa i poštena cura jako je vridna. Svu je opremu za udaju sama priredila ručnim radom ili je kupila novcem što je sama zaradila, čak i dukate što nosi ispod vrata . Često je radila u nadnici , okopavala je kukuruz, vinograde, svakog se posla laća di je pozovu.!“, rekla je jedna od komšinica koja ju je dobro poznavala
Druga žena nižeg rasta zavidno je i ljubomorno dodala.“Lipa je, samo što je siromašna iz čordaške kuće, bila je čordašica., a prije još i ovčarica!“
„Važno je da je vridna i poštena, i da ne krade tuđe, sve će ona svojim rukama steći! Sretni će bit svekar i svekrva čija će snaja ova cura bit“, ljutito joj je odvratila starija, sijeda žena.
Zavidna je žena na to zašutjela.
„ Majka Marija ju je tješila govoreći :„Nije sramota radit , sramota je krast“.
Bara se nije stidjela. I sama je pričala kako je s 14 godina bila čobanica, ovčarica, a sa 16 i govedarica. Čuvala je seoske krave od travnja do jeseni. Otac Mato dobivao je godišnje za njezin rad od vlasnika po kravi određenu količinu žita, masti, slanine i nešto novca.
Svakog jutra bi tjerala krave na pašnjak, u podne im sipala vodu u valov iz bunara s đermom da se osvježe, malo odmarala dok su krave ležale u hladovini hrastova i gloga, a uvečer ih vraćala punih vimena. Svaka je dobro znala kuću svoga vlasnika. Same su ulazile ako su kapijice bile otvorene ili strpljivo čekale dok im vlasnik ne stigne i pusti ih u avliju..
I druge su je žene hvalile kako je ne samo lijepa, vrijedna i poštena nego i ponosna , ali i energična.
Poslije proštenja za Veliku Gospu 1932. godine stizale su joj brojne bračne poruke, no, ona je sve odbijala. U snove i misli još prije godinu dvije , na pašnjaku, nenadano joj je ušao crnokosi, stasiti momak Marko Bionda.
Svoju energičnost brzo je pokazala na početku ljubavi s Markom, jedincem koji je živio s majkom i očuhom. Otac mu je poginuo negdje na Galicjji u Prvom svjetskom ratu. Bio je iz bogate familije s 12 jutara kvalitetne zemlje. Dio su bile sjenokoše, šljivici, šuma i vinograd, a imali su dosta stoke, čopor svinja, ovce, nekoliko goveda i uvijek dobro uhranjene konje. Živio je nekoliko kuća dalje u gornjem kraju sela. Kako je bio momak za ženidbu brojne su ga djevojke pogledavale i znale bi zapjevati u kolu: „Udat ću se samo za jedinca, čim iz sica odma gazdarica.“ Ali se na to nije osvrtao nego je svake tople večeri dolazio pred Arambašinu kuću . Sjedio bi s Barom na klupčici u sjeni bagrema koji su ih i za punog mjeseca i jasne mjesečine zaštitnički skrivali od bapskih pogleda i ogovaranja. Sjedili bi , pričali, smijali se, ali i zagrljaja i poljubaca nije nedostajalo.
Jednom su se Marko i Bara nešto porječkali. Bara mu je u kolu prkosila i pjevala: „Pucaj Marko u pol srca moga, ne bojim se revolvera tvoga“. Znala je da Marko, premda miran i staložen momak, uvijek nosi pištolj za pojasom.
Nije joj to bilo dovoljno, čak je žandarima poslala anonimno pismo odajući da Marko ima oružje, Žandari su došli u selo. našli ga u kući tražeći pištolj, no, on se branio da ga nema , Stavili su ga u lance i tjerali kroz selo.
Barin mlađi brat Jozo sve je to vidio i čudio se. Za večerom je rekao: „Ko je tako zavidan pa je dobrog momka Marka prokazo ?“ Bara je šutjela za večerom. Hinila je da je prečula bratovo pitanje, ali otac Mato tajnovito je dodao: „Biondu je tužio neko na koga on nikada ne bi ni pomislio.“.
Pištolj je Marko predao, a on i Bara su se vrlo brzo izmirili. U ranu jesen sljedeće godine župnik Ferinac tri puta je za oltarom za nedjeljne mise u staroj crkvi Majke Božje Dragotinske navijestio da će se vjenčati Marko Bionda i Bara Arambašina.
„.Ako netko ima nešto protiv tog braka neka to odmah kaže“, glasno je ponavljao.
Markova majka i roditelji mladenke bili su zadovoljni, a većina u selu ih je hvalila govoreći“Baš su dobar par!“ U srijedu kasne jeseni , 15. studenog 1933. su se vjenčali i tamburaši su im svirali svatovski marš.
Barina životna rijeka u početku od izvora nosila je valove sreće, ali se početkom Drugog svjetskog rata, naglo zamutila i uzburkala odlaskom braće Josipa i Tome(Toše) u brodsku brigadu, a muža Marka na poziv u domobrane. Iste godine u travnju 1944. donijela joj je prve suze zbog pogibije brata Josipa( Joška) kod Podravske Slatine , a sredinom studenog. i muža Marka u Bosni, u blizini Banja Luke.
Završetkom rata u novim naletima donosila je sve brojnije prijetnje i pritiske zbog muža koji se kako su isticali, borio na strani agresora. Uzalud ga branila govoreći: „Moj Marko nije otišo dobrovoljno. Otišo je ko redovni vojnik na službeni pisani poziv.“
Njene riječi kao da su bile bačene u vodu. Slijedili bi još uporniji dolasci porezara i utjerivača duga, najjači u vrijeme obveznog otkupa, tzv. obaveze i seljačkih radnih zadruga.
U Barinu životnu rijeku nabujali val tuberkuloze donio je vrlo brzo još veću tugu: dvije smrti , najprije 1948. kćeri desetogodišnje Anice, rođene baš na Veliku Gospu 1938, a četiri godine kasnije sedam dana prije Velike Gospe 8. kolovoza 1952. .i osamnaestogodišnje djevojke Marice
Umjesto miraza za udaju kćerima prodala je nekoliko jutara najplodnije zemlje i na ulazu u seosko groblje , podigla im veliki crni mramorni spomenik. Crnu maramu čak nije skinula ni u svatovima jedino preživjele kćeri Katice. I sada se u selu prepričava kako je Katica u studenom 1962. godine pri dolasku na vjenčanje u crkvu Majke Božje Dragotinske, skinula bijeli veo s lica, zastala kod spomenika, prstima milovala fotografije umrlih sestara i naricala toliko jako da je odjekivalo cijelim grobljem. Ženama pa i osjećajnijim muškarcima potekle su suze pri njezinom naricanju:
„Seke moje sve dobro na svitu,
ustanite da vidite sretnu seku svoju.
Jaoj meni i do groba ladnog
da ja osta jedina u majke…“
Baka Bara koja je svoju bol odavno isplakala i suze su joj prestale teći, vidno ganuta, prišla je Katici i tiho rekla:“Idemo kćeri, svatovi čekaju u crkvi. Tvoje te seke sada gledaju s neba i raduju se s tobom !“
Uzela je ispod ruke i povela djeverima prema crkvi, a tamburaši su tišinu prekinuli glasnom svirkom.
I danas svaki hodočasnik ili putnik namjernik koji se dođe pomoliti u crkvu Majke Božje proći će pored spomenika , zastati, izmoliti se za njihove duše i djevojke, u mislima, vratiti u mladost, s njima razgovarati ili se smijati. Uklesani natpis i dalje je jasan i vidljiv, ali su fotografije od sunca, kiša, snjegova i vjetrova sve nejasnije i bljeđe.
Udajom kćeri Katice i odlaskom u susjedno selo živjela je u kući sama. Obrada bašće i cvijeća su je odmarali , tješili i smirivali. Posebno je voljela ptice, najviše lastavice koje su joj redovno dolazile svakog proljeća .
Rijetko bi joj navratila neka komšinica. Najviše se stoga radovala dolasku proljeća. Čim se zemlja prosuši odlazila bi u svoj pomno uređen vrt. Sadila bi mrkvu, peršin, crveni i bijeli luk te sijala salatu. Na rubovima obvezno je uzgajala bijele ljiljane. Kad ljeti rascvjetaju i razastru opojan miris, odnijela bi ih u crkvu Majke Božje i stavila ih na oltar ispred kipa Svetog Antuna Padovanskog.
U predvečerje,sjedila bi na stolici ispred ulaznih vrata svoje kuhinje i gledala komšije koji bi se umorni vraćali s polja. Iščekivala bi da se zvonom s obližnjeg zvonika javi Miško Zvonar i da se pomoli.
Na zvonik su već pristigle rode i obnavljaju gnijezdo. Lastavice još nisu došle . One je uvijek razvesele. Godinama se gnijezde ispod strehe njene stare kuće i u davno napuštenoj staji u kojoj se dugo nije čulo mukanje krava ili rzanje konja koji zadovoljni jedu mladu procvjetalu djetelinu.
Čim lastavice stignu,baka Bara zadivljeno bi gledala njihov let,salta, preskoke, piruete i lov mušica, osobito prije kiše kada se spuste nisko,skoro do zemlje. Promatrala ih kako danima uporno i strpljivo obnavljaju svoja gnijezda,kako leže na jajima i hrane mlade ptiće. Najtužnija je bila kada su se na kraju ljeta skupljale na žicama i u jatima odlazile. I tako godinama.
Jedva je čekala dolazak novog proljeća i povratak lastavica. No,jednog se travnja jako iznenadila. Lastavice su se uzbudile i uskomešale. Lanjska im gnijezda pod strehom nisu bila prazna. U njih su se još od jeseni naselili vrapci. Začudo,baka Bara ih nije ni primijetila. Još su prije jesenjih kiša donijeli slamu i perje i tu se širili cijele zime. U proljetna topla sunčana jutra veselo su živkali pod strehom ili odlijetali na krošnje kajsija jedući tek procvjetale bijele cvjetove.
Dva su se dana lastavice borile za svoja gnijezda. Bezuspješno. Vrapci uljezi bili su uporni i nisu se predavali. Čulo se živkanje,kričanje,letjelo je perje na sve strane,vidjele su se i kapljice krvi . Tada se umiješala baka Bara. Uzela je ljestve i rukama izbacila vrapce uljeze iz gnijezda lastavica. Otjerala ih štapom.
"Bježite vrapci, nevaljalci!Odlazite tamo pod krov štaglja ili u slamu,tamo di vam je mjesto! I tamo će vam biti toplo! Ne dirajte mi moje lastavice!Prevale tako dalek put da bi došle k meni da mi prave društvo, a onda vide da im je neko silom uselio u kuću!"
Preplašeni Barinom vikom i mahanja njezina štapa vrapci su se udaljili. Nakon toga lastavice su se umirile. Strpljivo su obnovile gnijezda i uskoro dobile mlade. Iz dana u dan gladnim goluždravim ptićima uporno su donosile mušice.
Baka Bara gledala ih kako odrastaju, kako im poput snježnih pahuljica raste prvo perje, kako bojažljivo lepršaju ispred gnijezda. Bila je neobično sretna kad je iznad svog travnatog dvorišta vidjela prvi nesigurni let mladih lastavica, a onda sve sigurniji i vještiji.
"Trebat će im puno snage i vještine na dalekom nepoznatom putu!",rekla je sama sebi.
Ujesen,kad su se došuljale prve magle,a lišće počelo žutjeti i crvenjeti ,baka Bara bila je tužna. Lastavice su se u jatima okupljale i onda u predvečerje odletjele. Rode sa zvonika otišle su još mnogo ranije,odmah iza Velike Gospe.
Baka Bara sada se nije dala iznenaditi . Čim su lastavice odletjele donijela je ljestve. Starim je krpama zatvorila njihova gnijezda. Vrapci se te zime nisu mogli useliti u tuđa gnijezda.
Sljedećeg proljeća, kada su se lastavice vratile,uklonila je krpe i oslobodila im gnijezda što su lastavice vrlo brzo obnovile i osvježile. Iznad travnatog dvorišta svakog predvečerja letjele su još veselije i spretnije. Ona ih je gledala sretno i zadovoljno.
"Kako ćete , lastavice, odsada, kad u kući ostajete same?!Ko će vam onda pomoć?!.,šapnula je sa suzama u staračkim očima odlazeći kćeri i zetu u susjedno selo. Bila je stara i nemoćna i nije se više mogla sama poslužiti. Trebala joj kćerina skrb. Obiteljska kuća s lastavicama ostala je prazna.
popis članova