Adolf Polegubić

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Adolf Polegubić

Članovi društva

Adolf Polegubić

Biografija

Dr. sc. Adolf Polegubić, pjesnik, pastoralni teolog i novinar, rođen je 25. lipnja 1962. u Šibeniku. Osnovnu školu završio je u Banjevcima i Stankovcima, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a filozofiju i teologiju u Makarskoj i u Zagrebu. Disertaciju naslovljenu »Laien in der Kirche und Gesellschaft Kroatiens seit 1900 - Ihre Spiritualität, ihre kirchliche und gesellschaftliche Position und ihre Institutionen auf dem Prüfstand des Zweiten Vatikanischen Konzils« (Laici u Crkvi i društvu u Hrvatskoj od 1900. - Njihova duhovnost, crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju prosudbe Drugoga vatikanskog sabora) obranio je 1997. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču i postigao akademski stupanj doktora teologije. Više je godina radio kao novinar u Glasu Koncila.
Od 2002. do 2023. bio je glavni urednik glasila hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj Živa zajednica, koji od rujna 1978. izlazi u izdanju Hrvatskoga dušobrižničkog ureda u Frankfurtu na Majni, a od 2018. do 2023. i glavni urednik portala Živa zajednica u izdanju istog ureda.
Član je Društva hrvatskih književnika. Pjesme je objavio u brojnim listovima i časopisima. Nastupao je na književnim tribinama u domovini i inozemstvu, te na radiju i televiziji. Objavio je četrnaest knjiga pjesama na hrvatskom i jednu na njemačkom jeziku, te više knjiga iz područja pastoralne teologije, duhovnosti, novinarstva i humora na hrvatskom i njemačkom jeziku. Objavio je više od trideset znanstvenih radova i uredio desetak zbornika. Dobio je književnu nagradu »Fra Lucijan Kordić« za 2018. godinu Društva hrvatskih književnika i ZIRAL - Zajednice izdanja »Ranjeni labud« iz Mostara za djelo koje obrađuje život Hrvata izvan domovine, te druge nagrade. Uvršten je u više antologija poezije, a neke su mu pjesme i uglazbljene.

»Pripadati«, (pjesme), Zagreb, 1988.

»Korablja«, (pjesme), Zagreb, 1991.

»Tragovi«, (pjesme), Lepuri, 2002.

»Boja plavetnila - Frankfurtski fragmenti«, (pjesme), Zagreb, 2006.

»Kolijevka od kamena«, (pjesme), Zagreb, 2013.

»Herbstspuren« (Tragovi jeseni), (pjesme na njemačkom jeziku), (prevela Kristina Kovačević), Norderstedt, 2013.

»Povratak«, (izabrane pjesme), Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, knj. 162, Zagreb, 2014.

»Ogrlica od kamena«, (pjesme), Naklada Bošković, Split, 2018.

»Poput Giottova kruga«, (pjesme), Naklada Bošković, Split, 2018.

»Snatrenja«, (pjesme), Naklada Bošković, Split, 2018.

»Vršak osmijeha«, (pjesme), Naklada Bošković, Split, 2018.

»Crvena mora - Duhovno pjesništvo«, (pjesme), Glas Koncila, Zagreb, 2020.

»Cipele ispod badema«, (pjesme), Biakova d.o.o., Zagreb, 2021.

»Banjevački stihopis«, (pjesme), Naklada Bošković, Split, 2022.

»San u plavom – Ljubavno pjesništvo«, (pjesme), Naklada Bošković, Split, 2023.

Ostale knjige:

»Laici u Crkvi i društvu u Hrvatskoj od 1900.«, 6. dio doktorske disertacije, (pastoralna teologija), Lepuri, 1999.

»Povratak, integracija ili asimilacija - Razgovori o hrvatskoj dijaspori«, (intervjui), Frankfurt am Main, 2006.

»Stoljeće katoličkog laikata u Hrvatskoj - Duhovnost laika, njihova crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju prosudbe Drugoga vatikanskog sabora«, (pastoralna teologija), Zagreb, Frankfurt am Main, 2007.

»Čežnja za uzvišenim - Trenuci za razmišljanje«, (meditacije), Frankfurt am Main, 2010.

»Hrvatski iseljenički križni put«, (duhovnost), Frankfurt am Main, 2012.

»Katholische Laien in Kroatien - Ihre Spiritualität, ihre kirchliche und gesellschaftliche Position und ihre Institutionen« (Katolički laici u Hrvatskoj – Njihova duhovnost, crkvena i društvena pozicija i njihove institucije), pastoralna teologija, Saarbrücken, 2012.

»Ljekaruša od smijeha«, (humor), Frankfurt am Main, 2014.

»Povratak, integracija ili asimilacija? - Razgovori o hrvatskoj dijaspori (II.) «, (intervjui), Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main, 2016.

»Dušobrižništvo za Hrvate u Njemačkoj«, (crkvena povijest i pastoralna teologija), Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main, 2017.

kad voli pjesnik

pour C.

kad voli pjesnik
to je nekako drukčije

riječi dobiju
boje i zvukove

satovi drukčije otkucavaju

misli plove povezanije

kad voli pjesnik
to je savršena rapsodija

polja se pretvore
u plavo

u boju Tvoje kose

u titraj Tvoga oka

u nježnost

Frankfurt am Main, 2007.

boja plavetnila

dok tisuću kilometara odavde
lučonoša na Gornjem Gradu
pali prve petrolejske lampe
osjećam kako tonem
polako se spuštam u dubine
mutne i tamne Majne

mema života u njoj
ako ga je nekoć i bilo
nestalo ga pred naletom teretnih brodova
i otpada što se spušta kanalima velegrada

sve je u nekom čudnom sjaju
u svakoj zraci
osjećam mirise i boje
plavo za nježnost
crno za tugu
boja plavetnila
ne da se raspoznati

Frankfurt am Main, 2006.

inglorium monumentum

na prozorima
odsjaj davnog vremena

ruka podrhtava
od uspomena

spomenik prepušten zaboravu

ptica izazovu vjetra
odolijeva

Frankfurt am Main, 2002.

sine moj

Mislavu Antunu

nije to ritam pjesme
koju smo pjevali
ni riječi priče
koju sam ti kazivao
po stoti put

to buđenje donosi radost
vedrina osvaja srce

jutro o kojem smo
stoljećima snivali

Zagreb, 1995.

poslanje

otišli su
do kraje zemlje
darivajući riječ

riječ dođe do mene

primim je sa strahom
da ne padne u drač
i uguši se

da ne padne na kamen
i osuši se

Zagreb, 1991.

cvijet
ili
trajanje ljepote vremena

iz ovog vrta
više ga neću brati

možda me opojnost
budućih cvjetanja
odvede daleko

nakon svega
vratit ću se na početak
tu gdje sam ga
prvi put ubrao

Zagreb, 1988.

Mjesečna revija Hrvatske matice iseljenika - uskrsni broj - prilog o Adolfu Polegubiću

Banjevački stihopis“ Adolfa Polegubića

Adolf Polegubić, „Banjevački stihopis“, pjesme, Naklada Bošković, Split, 2022., 122 str.

Iz tiska je izašla 23. po redu knjiga dr. Adolfa Polegubića, hrvatskog pjesnika, teologa i novinara pod naslovom „Banjevački stihopis“, u izdanju Naklade Bošković iz Splita.

Radi se o knjizi autorovih izabranih zavičajnih pjesama, u kojoj je 79 pjesama, podijeljenih u osam dijelova: Trenutak cvijeta i kamen, Banjevačka jutra, Plaventilo neba i mora, U prašini seoskih putova, U živom kamenu, Sam ispod zvijezda, Miris čađavih zidova i Banjevci u srcu. Na naslovnici i zadnjoj stranici je panaromana Banjevaca, koju je autor načinio s brda Jazvinka, a na zadnjoj je stranici i ranokršćanski urezani križ pronađen na području Banjevaca i kasnije ugrađen u kameni otvor vrata na zvoniku crkve Sv. Ivana Krstitelja (11./12. st.) u Banjevcima.
„Posve je razumljivo zastati nakon prijeđenog životnog puta i sažeti ono najbitnije što bi moglo označiti to bremenito životno razdoblje. Tako je i s pjesnicima i njihovim stvaranjem. Polazište moga života, kao i moje poezije bili su i ostali Banjevci – to drago i pitomo mjesto, ne samo na zemljopisnoj karti južne Hrvatske, već više ono pohranjeno duboko u mome srcu. Mjesto je to koje je označilo moje ishodište i kojemu se vraćam cijeloga svog života. Zašto je tome tako, odgovor se ponajbolje nalazi u logici srca, a ne u logici razuma, jer je zasigurno puno i drugih mjesta koja su vrijedna pozornosti. No, Banjevce sam davno udahnuo i oni su postali i ostali trajnim znamenom moga života. Želja mi je neka poglavito ova moja nova zbirka izabranih ´banjevačkih´ pjesama ostane moj trajni doprinos mojim Banjevcima, Banjevčankama i Banjevčanima i njihovim potomcima. Jer, ljubav prema svome kraju može se iskazati na razne načine, a ja sam to učinio na način kako sam to ponajbolje znao i mogao - poezijom. A u mojim je pjesmama puno ´banjevačkih´ pojmova i motiva, koji se pojavljuju od samog početka. (...) Svi ti pojmovi i motivi ostali su u meni prisutni od djetinjstva. Iako su mnogi iščezli iz suvremene uporabe, često se javljaju u mojim pjesmama. Želio sam ih sačuvati od zaborava u svojim pjesmama. A Banjevci? - Bez njih ne mogu kao ni bez sunca, kamena i brda koji bdiju nad selom, poput stoljetnih stražara, na svim njegovim stranama. Zato je ovo selo posebno, prožeto nitima koje se samo mogu razumjeti srcem. A to pjesnik na poseban način razumije. Pjesme iz ove zbirke znakovita naslova ´Banjevački stihopis´ nastale su u rasponu od moje prve zbirke pjesama ´Pripadati´ (1988.) pa do ove najnovije, što je naznačeno ispod svake pjesme. Ovdje je sačuvano sve ono što je u mojim pjesmama povezano s Banjevcima, ali i okolnim mjestima i gradovima koji su u doticaju s Banjevcima. Zbirku završavam novom pjesmom ´Banjevci u srcu´, napisanom upravo za ovu zbirku te uglazbljenom kako bi se mogla i prigodno zapjevati“, kazao je autor u predgovoru.
U pogovoru je izv. prof. dr. sc. Ante Periša iz Zadra istaknuo: „Iako se čini da je ova zbirka o mjestu Banjevcima, ipak se iz gotovo svakog stiha vidi kako ipak nije. Ili bolje rečeno, i jest i nije. Banjevci u ovoj poeziji nisu mjesto koje možemo naći i obići smješteno geografski negdje po sredini Dalmacije i Primorske Hrvatske, blizu Vranskoga jezera. Odemo li u Banjevce danas, zateći ćemo možda tek ponešto izvanjski preostalo od onoga o čemu Adolf pjeva. Banjevci o kojima je riječ u ovoj poeziji leže puno dublje, na jednoj posve drukčijoj razini: u duši, u sjećanju, u iskustvu neposrednog odrastanja u kojemu je sve dio nas i mi dio svega, svaki kamen, golet, stablo, vjetar… Sve je to utkano u tijelo i duh autora. Vrijeme koje nepovratno prolazi sjetno odjekuje iz gotovo svakog stiha. Banjevci o kojima autor pjeva, kako su nekad postojali, danas ne postoje. Takozvani »objektivni« istraživač ne može ih naći. Iskustvo izravnog života sa zemljom i od zemlje, sa zrakom (vjetrom) i od zraka (daha), sa suncem i od sunca, s vodom i od vode, s vjekovnim elementima čovjekove egzistencije zrcali se u svakoj riječi ovdje sakupljenih stihova što izviru iz duše koja se osjeća otrgnuta od svojeg elementarnog životnog svijeta. Misao našeg velikog teologa Ivana Goluba kako je čovjek napravljen doduše od zemlje, ali svaki od zemlje iz svoga rodnog kraja, ovdje se potvrđuje u svakom stihu. Adolf je načinjen od kamena i zemlje, od vode, sunca i bure svojega rodnog kraja. Autora vuče svaki kamen, drača, prašnjavi puti, vinogradi, trstika i glib…, sve ga vuče k sebi. I što je dalje od svojega izvorišta, i vremenski i prostorno, od onih rajskih dana djetinjstva i mjesta u kojem sve to još nekako bar kroz kamenja progovara, to ga jače i jače vuče k sebi. Ne da mu mira. U noćima dalekim i dugim, u iseljeničkim zimama on se sjeća tih bezbrižnih dana dok je bio zaštićen u svojemu svijetu gdje ni zima nije zima, ni noć nije noć. U duši autora skrivaju se jedni drugi Banjevci koji su nestali skupa s njegovim odrastanjem i progonom iz raja djetinjstva, kad je došao dan odlaska. Otišli su mnogi likovi iz tih dana k Sv. Ivanu na počinak uz crkvu, u cimatorje gdje spavaju čekajući Posljednji dan. U pjesmama su sjećanja na prohujali svijet stopljena s vremenom posve drukčijeg životnog svijeta. Živjelo se u prirodi i s prirodom. Igralište je bilo sve: svako stablo, svaki kamen, štap, zemlja, prašina… Vrijeme bez televizija, bez ekrana, igraonica, mobitela, bez automobila, bez sata, vrijeme u kojem ne protječe vrijeme, nego nekako stoji upleteno u intenzivne dane gdje samo živiš stopljen sa svijetom gdje si siguran, zaštićen od svega, jedno s najdražim ljudima, s prirodom, životinjama… dio svega kao dijete, bezbrižno, malo, zaštićeno dijete. No, autor stalno osjeća kako je taj svijet otišao. Prolaznost i vremenitost provlače se kao skrivena nit kroz gotovo sve pjesme ove zbirke. Još jedan važan element prožima mnoge ove pjesme: Povratak. I ta slika povratka oscilira između prostora i vremena. Koji put je tu prostorni povratak iz tuđega svijeta gdje autor sada živi. Ali nije samo to. Još puno više od toga u igri je, čak i u takvom geografskom povratku, još više je povratak u izgubljeni svijet, u vrijeme djetinjstva i izgubljenog raja, povratak u jedan drukčiji život, u vrijeme posvemašnje zaštićenosti ocem, majkom, rodbinom, društvom, djecom, prijateljima... zaštićenosti u kojemu opet ni studen, ni vjetar, ni kiša… nisu teški, kao što ni kamen nije tvrd, ni rad naporan, nego su skladno upleteni u taj svijet koji je živio prije izloženosti nemilosrdnom protoku vremena i životu punom briga gdje se osjeća nezaštićenim strancem. Htio sam izdvojiti bar poneke snažnije stihove koji kao savršeni modeli upravo pokazuju ove elemente, ali previše ih je, pa prepuštam čitateljima da sami prepoznaju ovo što se ionako pokazuje prožimajući gotovo svaku misao ove zbirke: Prolaznost, vremenitost, sjeta i nada u povratak. Ali povratak u rodno mjesto ipak ne bi bio povratak u taj svijet o kojemu autor pjeva i koji prožima cijelu zbirku. Pitanje je na koncu: Posvećuje li autor ovu zbirku Banjevcima ili svojim Banjevcima kakvi su ostali otisnuti duboko u njegovoj duši? Čini se da on ipak živi puno više od ovih drugih Banjevaca, kojih nema u materijalnom, današnjem empirijskom svijetu, nego tek skriveno duboko u srcu negdašnjeg dječačića što je poput Odiseja prošao razna mora i opasnosti te bi se na koncu sada vratio u rodnu Itaku. Ali, hoće li ga itko više prepoznati? Ta, i on se promijenio, a i Itaka je možda bar malo drukčija. No, majka, kao jedan od najvažnijih, najčvršćih, kao najsigurniji stup života i ove poezije, svakako hoće. Ona ga željno čeka. Taj svijet u duši nije fikcija, nije izmišljotina. On je najstvarniji mogući, to je upravo NAŠ svijet od kojega se živi, na čijoj podlozi život stoji, naš vlastiti osobni svijet koji smo proživjeli, iskusili, dotakli, omirisali, vidjeli, čuli… i kao najveće blago pohranili u najdublje dubine vlastite duše. Svijet koji je i vječni Bog pohranio s nama za vječno zajedništvo.“
„Neka je svima radosno iščitavanje moje nove zbrike pjesama, zahvalno posvećene Banjevcima, Banjevčankama i Banjevčanima te njihovim potomcima, tom dragom mjestu i dragim ljudima, s kojima sam bio i ostao – sin Banjevaca!“, zaključio je autor u pogovoru knjige.

A.P.

NOVE KNJIGE: Knjiga duhovnog pjesništva dr. Adolfa Polegubića »Crvena mora"; http://www.zivazajednica.de/nove-knjige-knjiga-duhovnog-pjesnistva-dr-adolfa-polegubica-crvena-mora/

Četiri nove zbirke pjesama Adolfa Polegubića

Adolf Polegubić, zbirke pjesama - „Vršak osmijeha“, „Snatrenja“, „Poput Giottova kruga“ i „Ogrlica od kamena“, Naklada Bošković, Split 2018.

„Vršak osmijeha“, „Snatrenja“, „Poput Giottova kruga“ i „Ogrlica od kamena“ četiri su nove zbirke pjesama pjesnika, teologa i novinara dr. Adolfa Polegubića, glavnog urednika „Žive zajednice“, člana Društva hrvatskih književnika, koji živi i djeluje u Frankfurtu na Majni, ovih dana objavljene u izdanju Naklade Bošković iz Splita. Tako sa svoje nove čeriri zbirke pjesama dr. Polegubić uspješno zaokružuje svoj opus od ukupno dvadeset knjiga iz područja književnosti (poezija), pastoralne teologije, duhovnosti, novinarstva i humora. Predgovor u sve četiri zbirke napisala je književica i kritičarka Ružica Cindori, tajnica Društva hrvatskih književnika.
Adolf Polegubić podastire nam novu zbirku pjesama naslovljenu „Vršak osmijeha“. Iako je 2015. godine rezimirao svoj dotadašnji pjesnički opus knjigom izabranih pjesama „Povratak“, objavljenom u Zagrebu u „Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika“, Adolf Polegubić nije stavio točku na svoje pjesničko stvaralaštvo, već u međuvremenu piše nove pjesme. Zbirka „Vršak osmijeha“ komponirana je od četiri pjesnička ciklusa: „U odsjaju“, „Strah od konačnosti“, „U snazi mladosti“ i „U beskraju“. Ova četiri ciklusa uglavnom se podudaraju s tematskim krugovima njegova pjesništva, koji obuhvaćaju ljubav, domotužje / domoljublje i religioznost. Ove tematske okosnice trajno su prisutne u Polegubićevu opusu i svjedoče o kontinuitetu njegova stvaralaštva. Elementarni i duboki osjećaji u Polegubića su iskazani jednostavnim, gotovo škrtim stilskim sredstvima koja snagu pronalaze u pojedinačnim, ključnim riječima, a te su riječi prisutne u mnogim pjesmama i prerastaju u moćno stilsko sredstvo koje doprinosi homogenosti zbirke. Polegubić, iako duboko emotivan, pjesnik je discipline, pjesnik koji pjesmu oblikuje mislima i srcem, razumom i osjećajima, no tek spojeni oni daju skladnu cjelinu pjesme. Adolf Polegubić zbirkom „Vršak osmijeha“ razotkriva se kao pjesnik ljubavi i vedre nostalgije, pjesnik koji vjeruje u Boga i u plemenito poslanje poezije koja to može iskazati.
U knjizi „Snatrenja“ pjesnik Polegubić se predstavlja kao vrsni lirik i uglavnom pjeva o ljubavi, Bogu i poeziji, iako i u toj zbirci, kao i u zbirci „Vršak osmijeha“, ima i nekoliko domoljubnih pjesama. Kroz šest ciklusa („Dom napušteni“, „U ritmu zrikavaca“, „A sunca niotkud“, „Poput tvoje prisutnosti“, „Čuperak sretnog trenutka“, „Kad ostanem sam“) pjesnik brižno gradi svoj pjesnički svemir „satkan od ljepote i nježnosti“. U skladu s naslovom, pjesme u zbirci obilježene su mirnom kontemplacijom ili tihom melankolijom. Bez ekscentričnih pjesničkih figura, bez hermetizma koji bi otežao recepciju, suzdržano i strpljivo provodi nas pjesnik svjetovima koji su mu bliski, bilo da ih nosi u sjećanju kao bljesak sretnih uspomena iz djetinjstva, ili da bilježi svoju svakodnevicu koja nije uvijek ispunjena senzacijama, velikim doživljajima, ni značajnim događajima. U Polegubića mudrost nikad nije lišena srca, a uz životnu zrelost uvijek se opjevava i djetinjstvo, kao nezaobilazno vrelo iz kojega se kasnije crpi životna snaga. Može se zaključiti da je u knjizi „Snatrenja“ Polegubić uhvatio čuperak sretnog pjesničkog trenutka, kao primjerice u četiri antologijska stiha pjesme „veliki Bog“: „u sjaju / malene kaplje / oslikava se / veliki Bog“.
U knjizi „Poput Giottova kruga“ pjesnik Adolf Polegubić ispjevao je svoj kanconijer. Dok je u prethodnim pjesničkim zbirkama ljubav tek jedan od motiva, ova zbirka svih šest ciklusa („Hod po žeravici“, „Mirisna jutra“, „Neosvojivi gradovi“, „U svježini jutra“, „U žitima zrelim“, „U sjeni hrastovine“) posvećuje isključivo ljubavnim pjesmama. Polegubićev kanconijer kadšto je mladenački zaigran, čeznutljiv i himničan, a kadšto ispunjen strepnjama zrelosti, uronjen u jesen i samoću. U imaginaciji pjesnika ljubav je savršena poput Giottova kruga, „jer samo ljubav / svjedoči / o punini života“ (stihovi iz pjesme „samo ljubav“), odnosno, „život se često vraća /odakle je i potekao“ („kad se dogodi“). Kod Polegubića nismo uvijek sigurni je li riječ o zemaljskoj ili božanskoj ljubavi, nije li to, kao što pjesnik u jednom stihu formulira, „dobrota sama“ („prilaziš mi“), ona koja se prostire u beskraj, kao što je to naslućeno u pjesmi „ulazim na prstima“. Je li čežnja koja ispunjava pjesnikovu dušu samo čežnja za voljenom, ili je to i čežnja ljudske duše za apsolutnim? Kako bi se otkrio odgovor na to pitanje, Polegubićeva nas knjiga „Poput Giottova kruga“ poziva na višekratno i strpljivo iščitavanje.
Kao što je magistrale sažetak i vrhunac Prešerenova sonetnoga vijenca, tako je zbirka pjesama „Ogrlica od kamena“ Adolfa Polegubića završno poglavl
je njegova pjesničkog četveroknjižja, koje, uz spomenutu, čine još i zbirke „Vršak osmijeha“, „Snatrenja“ i „Poput Giottova kruga“. Knjiga „Ogrlica od kamena“ prije svega svjedoči o kontinuitetu pjesničkoga stvaranja Adolfa Polegubića, ali i o trajnoj privrženosti motivima i poetici koji su obilježili njegovo pjesništvo od samih početaka. Prvi ciklus naslovljen „Zlatni prah jeseni“ okuplja Polegubićeve ljubavne pjesme, „pjesme ispričane srcem“, kao što sam kaže u pjesmi „nije moguće“. Ciklus „U kraju mom“ posvećen je pjesnikovu zavičaju, sjećanjima na djetinjstvo, lokalitetima i ljudima uz koje je afektivno vezan. Posebnost ovoga ciklusa je korištenje riječi iz lokalnoga govora (gumaše, traveža i sl.) i spominjanje konkretnih mjesta: Ravnih kotara, Benkovca, Banjevaca, Stankovaca, Vranskog jezera, itd. Neke od pjesma iz ovog ciklusa svojom ritmičnošću i pjevnom rimom naprosto pozivaju na uglazbljivanje, na primjer pjesma „Dalmacijo“. „Daleko od domovine“ je naslov ciklusa koji okuplja pjesme posvećene životu u iseljeništvu i pjesnikovoj sadašnjoj egzistencijalnoj situaciji u novoj domovini u kojoj ne uspijeva „uhvatiti korijenje“, iako je „okružen dobrim ljudima / koji osmijehom / velikim poput Sunca / do srca dopiru“. Pjesme su vrlo različite po tonu i raspoloženju, uz širok raspon motiva, koji se kreću od otvoreno političkih („crvena kiša“) i domoljubnih („Dan neovisnosti“, „zemljo“) do refleksivnih („u beskraj“, „krajičkom udisaja“). Pjesma „povedi narod moj“ pisana je u biblijskom tonu i aludira na „Mojsija“ Silvija Strahimira Kranjčevića i njegove stihove „…Izvedi narod moj, o Gospode, / izvedi ga iz ropstva zlopatna“. Polegubić piše: „Povedi narod moj, Gospodine, / s ovih obala // dosta je bilo lutanja“, pozivajući iseljene sunarodnjake na povratak u domovinu. Adolf Polegubić zbirku završava ciklusom „Teška vremena“ u kojemu su okupljene religiozne i refleksivne pjesme. Ciklus se otvara pjesmom „Isus i ja“ koja priziva intiman religiozni ton poezije Nikole Šopa, kakav poznajemo iz njegove zbirke „Isus i moja sjena“. U pjesmi Polegubić skromno ispovijeda iskrenu privrženost Isusu, kojega doživljava bliskim i trajno prisutnim u svome životu. Pjesnik s Isusom sjeda za stol „u sobi u dalekom gradu“ i osjeća blagost svete prisutnosti. Ta je prisutnost izvor dobrote i sigurnosti da ljudski život ima svoj uzvišeni cilj, istaknula je Ružica Cindori u predgovorima četiriju novih zbirki pjesama Adolfa Polegubića.

O POEZIJI ADOLFA POLEGUBIĆA REKLI SU:

Božidar Petrač:

»I letimičan pregled Polegubićeve poezije upućuje na zaključke da se nalazimo pred pjesmama transcendentalne usmjerenosti, pred pjesmama lišenim trivijalnosti, pred pjesmama s mnoštvo upitnika i prozirnih slutnji njihove odgonetke. Adolf Polegubić u tom smislu uzglobljuje se u onu struju suvremenoga hrvatskoga pjesništva koja nastoji i upinje se krhkošću riječi iskazati neizrecivo, ozariti tajnu egzistencije zrncima pouzdanja, posvjedočiti vitalnost ljudske osobe unutar njezine čežnje za onostranošću. (...) Pred nama je suptilni lirski svijet pjesnika kao prepoznatljiv znak duhovnosti čije temelje treba tražiti u privaćanju egzistencije kao dara i darovane milosti.«

Joja Ricov:

»Dostatna sebi sama autorova poetika ne žeđa ekshibicija ni zaokreta, ostajući deblom, stegovna i odmjerena, domoljubna, etična, i svjetlonosna poslanstva. Takav je i njen leksički materijal, ozbiljne i marne, ne ishitrene, semantičke radijacije. Antipod razmetljivosti i nasrtaju, Adolf Polegubić orfej je umopojna soja, fenomenološke determinacije. Prozor je njegovo oko u svijet. Stihovi, činjenice vida, nižu mu se kao paragrafske naznake, krajolični ispusi pojavnoga. To su misli rečene u imago, spoznajni zapljuskaji zbilje. (...) Ishodišno asket, nesklonik dakle, da ne reknem inimicus suvišja i entropije, Adolf truni pjev do u kostur stihozora.«

Anđelko Novaković:

»Adolf Polegubić ne podilazi stihovanoj zbilji. On ne prilazi i ne pristupa pjesmi i pjesništvu kao mogućem, a dobrodošlom azilu, kao izazovnu polju utješne i krasotne zamjene za neostvarene nade i pretenciozne tlapnje. Pjesma njemu nije ni smiraj ni utočište za nabujale i heterogene silnice i privjeske nevesela, ali elevirana svijeta i on se svemu tome baš opire snažno, izvorno i uspješno, dapače iznimno kvalitetno i estetski kreativno, nadahnuto. Naravno, a upravo i stoga Polegubićev poetski rukopis i njegov književni habitus umah su prepoznati kao osustavljeno lirsko pregnuće, o čemu ponajbolje svjedoči i njegova zbirka 'Pripadati', koju je i recentna kritička recepcija nepodjeljivo prihvatila ukazujući i na jednostavnost, jasnoću i čistoću od njegova, ali začudno konotativna jezika i složenost, dubinu promišljanja u Polegubićevim nezalutalim pjesničkim zapisima o pripadanju i trajanju, o iskonu čežnje i opipljivoj boli, o zavičaju i horizontu, o neumitnim susretima i zalazima, o neprekidnom traženju nove pjesme u dubini duše koja pripada samotnim, svečanim, opasnim i svetim prostorima zatravljena hoda.«

Vladimir Lončarević:

»Čista je to i čvrsta poezija, pa prvotno uočljiva značajka ovoga pjevanja jest komprimiran izraz: gotovo stidljivo cvjetanje riječi, ekonomična lirska plastika, sastavljena od fotografskih slika, zaustavljenih trenutaka, redovito sažetih u mjeru od desetak do dvadesetak slobodnih stihova. No ako jest po tome moderan (ili, radije, transmoderan), nije stoga hermetičan, nerazumljiv, kako se često nažalost forsira i razumijeva modernost, već zoran, pojmljiv, čitljiv, otvoren. (...) Pjesništvo je ovo koje nadire iz strasti, čežnje, i možda ponajviše, iz bola. (...) Iako dakle prispodobivo bolnu putovanju, pjesništvo je ovo ozareno svjetlošću Transcendencije: Istinom rođeno, Ljepotom zadivljeno, Dobrotom ovijeno, pjesništvo nađenosti čovjekove u bitima iz kojih je potekao, da im se vrati preporođen ljubavlju, koja ostaje posljednji i najviši cilj naših čeznuća.«

Željka Lovrenčić:

»Zbirka 'Povratak' završava odabranim pjesmama iz prve Polegubićeve zbirke naslovljene 'Pripadati', kojom se javlja 1988. godine. U njoj se prvenstveno predstavlja kao duhovni pjesnik, a osnovne teme su mu slične onima koje opjevavaju primjerice Drago Štambuk i Ivan Tolj ili pak predstavnik starije generacije Ivan Golub. (...) Premda moderan, ovaj je pjesnik otvoren prema čitatelju – ne krije se u hermetičnosti ni u poetskim igrama. (...) Poezija mu je vrlo slikovita, a prije je obilježava škrtost riječima nego raskošna retorika. Iz ovoga odabira ponajboljeg iz Polegubićevog pjesništva možemo zaključiti da je zbirka 'Povratak' pjesnikovo vraćanje iskonu, korijenima, Domovini, odnosno, prema njegovim vlastitim riječima to je 'povratak sebi i svojima, svom iskonu i uronu, svom početku i prapočetku'.«

preminuli članovi

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Članovi društva