DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Alenka Mirković Nađ
Rođena je 1964. godine. Osnovnu i srednju školu završava u Vukovaru a 1988. godine diplomira na (tadašnjem) Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Od 1989. do 1991. godine radi kao nastavnica u osnovnoj školi a s početkom Domovinskog rata, kao novinarka Hrvatskog radija Vukovar, počinje raditi kao ratna izvjestiteljica za domaće i inozemne medije. Za ratno izvješćivanje dobiva dvije nagrade: Godišnju nagradu Slobodne Dalmacije te Nagradu Hrvatskog novinarskog društva kao i Spomenicu Domovinskog rata 1991. Novinarstvo napušta 1992. godine kada počinje raditi kao voditeljica inozemnog sektora tvrtke PressCut, tvrtke za press clipping, analizu medija i PR. Godine 1996. i 1997. radi kao slobodni pisac te za knjigu 91,6 MhZ, Glasom protiv topova dobiva nagradu DHK-a K. Š. Gjalski za najbolje prozno djelo objavljeno u Republici Hrvatskoj 1996/1997. godine. Godine 1997., kao koautorica (zajedno s Milom Dedakovićem-Jastrebom i Davorom Runtićem), objavljuje i knjigu Bitka za Vukovar. Sredinom 1997. godine vraća se u Oružane snage RH gdje u Ministarstvu obrane počinje raditi na preustroju OSRH za potrebe pristupanja Republike Hrvatske NATO-u. Od 1998. do 2004. radi u Upravi za obrambenu politiku i strategijsko planiranje, među inim i kao autorica prvog projekta Strategijskog pregleda obrane OSRH. U istom razdoblju studira na poslijediplomskom studiju Nasilničkog kriminaliteta na Policijskoj akademiji u Zagrebu te u Švicarskoj završava specijalizaciju iz sigurnosne politike pri Geneva Centre for Security Policy.Godine 2004. počinje se baviti književnim prevodilaštvom. Slobodna umjetnica/književna prevoditeljica postaje u ožujku 2007. godine. Do danas je objavila 13 prijevoda a trenutno radi na još dva.Volontira za vukovarsku NGO Koalicija za rad sa psihotraumom za mir a radi i kao suradnica u press centru i PR-u Vukovar film festivala.Godine 2012. aktivno sudjeluje na Međunarodnim zagrebačkim književnim susretima na temu „Književnost u ratu, rat u književnosti,“ radom pod naslovom „Autentičnost ratne literature: sirenski zov u gluhoći suvremenog Babilona.“ Spomenuti rad objavljen je na Trećem programu Hrvatskog radija te u časopisu Republika. Uz Društvo hrvatskih književnika, članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca te Hrvatskog društva samostalnih umjetnika.
Autentičnost ratne literature: sirenski zov u gluhoći suvremenog Babilona (ulomak)
… U svojoj knjizi „Sveti teror[1],“ Terry Eagleton tragediju naziva „udomaćenom, društveno prihvatljivom inačicom opscenog užitka, kao i umjetničkim oblikom velike moralne dubine i krasote,“ budući da je [tragična umjetnost] „perverzan spoj užasa i užitka.“ Po Eagletonu je tragedija ˗ pa po toj logici i ratna ˗ prilika da promatrač ˗ u ovome slučaju čitatelj ˗ očijuka sa smrću siguran da se njemu samome ništa neće dogoditi, posredno udovoljava svojim autodestruktivnim porivima pa i sadistički uživa u tuđoj patnji ali se i divi tragičnim junacima koji svojom pogibijom svjedoče kako smrt ne može slomiti duh.
Autori najautentičnijih, najiskrenijih i najboljih stranica ispisanih o ratu, međutim, nikada nisu pisali (niti to danas čine) s tim i takvim čitalačkim potrebama i nagonima na umu. Njihova poruka redovito je proturatna, njihovo djelo tek posljednja inačica priče o čudovištu koje tisućama godina proždire tijela, umove i duše naše djece. Njihovi pokušaji da poruku o besmislenosti rata prenesu onima „čije je kraljevstvo nebesko,“ često se prometnu u književni uspjeh no kao čisto altruistički napor redovito slavno propadaju. Vjerojatno su zato uspješni autori antiratne proze istodobno najmiroljubivija i najfrustriranija čeljad u književnom svijetu.
***
Ima li rat ijednu dobru osobinu onda je to smrtonosna iskrenost. Rat čovjeka svodi na ono što jest, ogoljava ga od paunovskih ukrasa društvenog statusa, individualnog ukusa, bogatstva, ljepote ili značaja. To jedinstveno ljudsko iskustvo na sudionika (pa čak i neizravnog) ostavlja dubok individualni pečat, ogoljavajući ga i pred samim sobom, otkrivajući talente i snagu a moguće i bijedu i kukavštinu za koje i nije znao da u njemu čuče. Vještina umjetničkog prikaza i tumačenja te iskrenosti glavna je odlika dobrog (anti)ratnog književnog uratka i, istodobno, njegovo najveće prokletstvo. Suvremeni čitatelj, zaglavljen u vremenu svedenom na „image“ i „brand“ ˗ svijetu u kojemu je iskrenost u najboljem slučaju slabo cijenjena roba a u onom najgorem i obična slabost ˗ žeđa za tom vrstom iskrenosti i autentičnosti. No ona mu se čini kao da je od drugoga svijeta ili barem iz nekog davno prohujalog vremena. Jednom riječju ˗ romantična. Upravo zato Hamingwayevu, Tolstojevu, Stoneovu, Hašekovu ili Mailerovu prozu počesto i doživljava kao „romantičnu,“ i ta mu romantika služi kao nekakav nostalgični aršin kojim mjeri sve novije autore, počesto na njihovu a redovito na vlastitu štetu. Rečeni „romantični,“ nostalgični prizvuk ratne literature tako postiže učinak upravo suprotan onome kojemu su njezini autori težili. U svom sublimiranom i simboličkom obliku, „književni“ rat tako se promeće u sirenski zov kojemu, čini se, nije u stanju odoljeti nijedan naraštaj, koliko god prosvijećen, politički osviješten ili naprosto ciničan bio. Književnost, tako, promičući istinske ljudske vrijednosti poput iskrenosti, hrabrosti, čovječnosti i osude nečovječnosti, nehotično zapravo perpetuira „vrijednost“ te za čovječanstvo najpogubnije pojave.
***
Znači li sve to kako bi se književnost, posebice u današnje doba instant-informacija [a samo je pitanje vremena kada će privilegij američkih političara da vojne operacije prate u realnom vremenu i za nas postati normalna pojava, nekakav ratni Big Brother] trebala prestati baviti ratovima? Upravo suprotno. Pred književnošću je danas, u tom smislu, najteža od svih zadaća. Na njoj je da se izbori za svojevrsni moralni monopol na trajni autentični izraz o tragičnosti i besmislenosti rata, na svjedočanstvo koje neće iščeznuti u bespućima interneta nakon sljedeće banalne instant-poruke, koje se neće izgubiti u buci dnevnopolitičkih i religijskih nadmudrivanja. Koja će naraštaje koji dolaze opominjati na nečovječnost rata i podsjećati na čovječnost koja u toj nečovječnosti uporno opstaje.
1] „Sveti teror,“ T. Eagleton, str. 32, Jesenski i Turk, 2006, u prijevodu Dinka Telećana
popis članova