Rođena je 1956. god u Splitu.
Završila je Srednju ekonomsku školu u Splitu i radila kao računovođa i tajnica u nekoliko splitskih poduzeća.
Od 2004., nakon prekida radnog odnosa, u ciklusima boravi u Hrvatskoj, Kanadi i na Bahamima.
U tom periodu počela je intenzivno pisati poeziju, kratke priče i pjesme za djecu.
Od 2010. ponovo je stalno nastanjena u Splitu i 2012. u zreloj životnoj dobi izdaje zbirku poezije kao svoj prvijenac.
Učesnica je brojnih poetskih događanja i festivala u Hrvatskoj i državama
bivše Jugoslavije, a pjesme su joj prevođene na slovenski, makedonski, engleski, bugarski i rumunjski jezik.
Član je Hrvatskog književnog društva, Rijeka, Udruge Frikk, Zagreb i ULKU „Vlaho Bukovac“, Split. Počasni je član Društva nezavisnih književnika Bugarske.
Nagrade:
1. nagrada na natječaju Gradske knjižnice Solin za najbolju neobjavljenu pjesmu 2012.
3. nagrada na natječaju Matice hrvatske, ogranak Velika Gorica, (kratka priča)
3. nagrada na natječaju Udruge Spark, Velika Gorica 2012.
2. nagrada International & music festivala, Fužine 2015.
2. nagrada na natječaju IV brigade za domoljubnu poeziju 2015.
nagrada Književno pero (HKD Rijeka) 2015. za zbirku Stope u pijesku vremenena
nagrada za najbolju neobjavljenu pjesmu poetskog mitinga "Književni branovi", Struga 2015.
1. nagrada na natječaju Gradske knjižnice Solin za najbolju neobjavljenu pjesmu 2016.
nagrada Književno pero (HKD Rijeka) 2016. za zbirku Na vihoru ljubavi
Pohvale:
Udruga Spark, Velika Gorica 2009.
Udruga Spark, Velika Gorica 2010.
Udruga Spark, Velika Gorica 2013.
Magija, Književni klub KUD “Mladost”,Niš 2013.
Između sva sveta, Književni klub "Branko Miljković", Niš 2013.
Gradska knjižnica Solin 2013. god.
13. recital ljubavne poezije Željka Boc 2016. god.
MORE JE DRAGULJ
More je noću crni oniks -
dar mudrog odlučivanja,
u zoru selenit, mjesečev kamen -
čuvar naših lijepih sanja,
a onda se premetne tiho
u simbol nade, vodeni opal
sa svjetlucavim iskrama što ih nosi
žuđenoj obali svaki val.
More je dalmatinac jaspis,
utjehu u tišini pruža,
o vječnosti u kolijevci života
ljuljuška drevni zapis.
More je smaragd -
besmrtnost, mladost, proljeće..,
safir, dragulj u boji raja,
aventurin znan kao kamen sreće,
tirkiz što duhove mora i neba veže
u plavet kojoj ne vidiš kraja,
zeleni malahit i krizopras
kad olujno iz duboka grla
zapjeva na sav glas,
u vrijeme maestrala dragulj radosti -
lapis lazuli ultramarin,
talisman pod jastukom mornara -
kamen hrabrosti akvamarin
za dobro more i sretan put,
pred suton postane topaz
i ćilibar zlatnožut,
a kad umorno sunce na počinak zove,
kroz more crvenih rubina
u sigurnost luka lađe lagano plove.
More je dragulj.
Svi gorski kristali ne mjere se s morem
ni kad se ono za lunom povuče
i samo šarene oblutke
pred noge mi ostavi
šutke.
ZOV DOMOVINE
Sanjam te lijepu.
Sa sunčane obale dozivaš me glasno
i pjevaš jezikom moje majke,
mirišeš na ružmarin, kadulju i vrijes.
Pitam se, kad te konačno vidim,
od pogleda na lice ti bez osmijeha
i od mnogih dojenja ovješene grudi,
hoće li u očima mojim ugasiti se krijes.
Nekako slutim da će se nebo popeti u visine
i tvrđa no u sjećanju zemlja pod nogama biti,
izgubim li se u ulicama rodnoga grada,
pokazivat će na mene prstom kao na stranca
i od soli ostat će samo čisti kristali gorčine.
Ponekad strepim, kad poljubim te,
od vile pretvorit ćeš se u ružnu žabu,
trava u mojoj dolini požutjet će obnoć,
a plavu šojku na grani javora pod snijegom
zamijenit će gavran na osušenu grabu.
Ipak, usuprot struji,
u šesteropreg upregnuti konjici morski
ovu polovinu mene snažno k tebi vuku
jer srce iz kamena iščupati se ne da,
sili me da okupim dijelove sebe,
preko oceana čežnje da ti pružim
i ovu drugu ruku.
SVEMIR RADOSTI
U očima tamnim noćas nam gore
visoko u nebo uzdignute baklje,
u vrtlogu strasti od obale daleko
nosi nas silno, zapjenjeno more.
S usana mekih na tijela sjajna
padaju šumno latice crvenih ruža,
sljubljeni udovi i čvrsti pleter od prsta
više od rajske ugode nam pruža.
U imenu mojem u dubini mukla ti glasa
zlatnu notu nebeske glazbe čujem,
podatno tijesto rukama vještim mijesiš,
oštricu mača vrelinom dlanova kujem.
Uz miris mošusa probodi me nježno,
bez traga rani i boli i bez kapi krvi,
planinu ovu što već dugo samuje u meni
u prah i pepeo drhtajem tijela smrvi.
Lončarica i kipar, ti i ja smo večeras,
ratnici, divlji vjetar i plameni zmaj,
tvog sjemena kapi k’o i noći rosa
borbi bez pobjednika označit će kraj.
Krikom u gnijezda ptica unijet ću nemir.
A kad ugasiš se tiho kao zvijezda
i nemoćan potom na rame mi kloneš,
ostati ću budna gledajuć’ te kako
u mirno jezero sna nasmiješen toneš.
U moje oči nastanit će se radosti svemir.
SVAĐA S BOGOM
Slavi Raškaj
Da sam sjedila uz tebe
u botaničkom vrtu na osamljenoj klupi,
s Bogom bih se svađala naglas.
Ne bi me čula, ne bi rekla ni riječi,
pod rukom bi ti izrastali lopoči i rosopas,
oči bi utapala u dubini mirna jezera
i misli rasipala u vjetar bez šȕma
kao zrnca maslačkova sjemena.
I da si stablo u snijegu grlila šutke,
ne bi čula
šapat visibaba priklonjenih glava
o prokletstvu žena u hodu ispred vremena
ni moju svađu s Bogom,
ne bi me čula ni kad bih rekla:
"Otrovno je, ne mari
ako šumaricu ili kukurijek ugaziš nogom."
Možda ne čuješ ni sad dok se svađam s njim
zbog radosti akvarela i nedozrele mladosti,
mrvica ljubavi u pismima pokopanim s tobom,
očajničkog bježanja kroz lisnatu šumu u vječnost
i bijelih haljina potrganih glogom,
ali ja čujem tebe.
Ti s anđelima pjevaš,
ja se zbog tebe svađam s Bogom.
AKO ZANOĆIM UZ MORE
Pronašla sam zalaz sunca.
Lutala sam dugo i ne čudi se
ako zanoćim uz more.
More ima ljudsko srce
i kućice u tajnim vrtovima
i glas tišine u pjesmi sviline -
sedef za petrova uha,
fratre i ovčice na zelenim livadama.
Ako zanoćim uz more,
na vretenca namotat ću misli,
skriti se pred drhtuljom
i morskom mjesečinom,
snom prionuti
uz crne grozdove dagnji.
K'o zrnce pijeska samo još jedna sitnica:
ne budi me ako zanoćim uz more,
sanjat ću biser
i biti kamenica.
U Splitu je predstavljena knjiga Anđelke Korčulanić „Svjetlice“
prilog: Marica Žanetić Malenica
Split / U prostoru Dominikanskog samostana u Splitu je 1. listopada predstavljena poetska zbirka „Svjetlice“ poznate splitske pjesnikinje Anđelke Korčulanić, dugogodišnje suradnice Hrvatskog glasa Berlin. Objavljena je u nakladi Društva za promicanje kulture „Kvaka“ Velika Gorica. Uredila ju je književnica Sonja Smolec, predgovor je napisao Siniša Matasović, a recenziju Enes Kišević. Autor fotografije na naslovnici je Miljenko Marohnić. Stihove je kazivala glumica Mejrema Reuter, glazbena pratnja bili su mladi splitski glazbenici Petra Hrnjak Skroza na violini i Ratko Letilović na gitari. U programu, koji je vodila Marica Žanetić Malenica, sudjelovale su još i Cvjetana Bazina Periša te autorica. Poetska zbirka “Svjetlice” je osobni odabir autorice iz prethodnih pet objavljenih zbirki i zapravo je svojevrsna antologija njezina dosadašnjeg, vrlo plodnog pjesničkog stvaralaštva. Podijeljena je u sedam cjelina naslova: Svećenica ljubavi; U kući okrunjenog mora; Erato; Memento; Zov domovine; Kuća na adresi samoće i Napustilo me more. Uz knjigu “Svjetlice” predstavljen je i CD naslova “Ljubavna i erotska poezija” s 23 pjesme iz autoričina opusa u izvedbi M. Reuter.
Iz predgovora „Okupana stihovima“ Siniše Matasovića:
Uroniti u stihove Anđelke Korčulanić nezaboravno je životno iskustvo. Svjesno koristim riječ ”uroniti” iz razloga što je more istaknuti protagonist većine pjesama u ovoj knjizi. Zvukovi, mirisi i ostali doživljaji mora i Dalmacije ostat će čitateljima trajno uklesani u pamćenje nakon plovidbe ovim stranicama. Podrazumijeva se kako se autorica u ovako opsežnoj knjizi, u presjeku svoga dosadašnjeg poetskog stvaralaštva dotiče i brojnih drugih tema i motiva, također na upečatljiv i dopadljiv način. Svjedoci smo brojnih pjesama ljubavnog, domoljubnog, socijalnog, društveno angažiranog pa sve do osobnog, intimističkog karaktera…
…Anđelka Korčulanić živi je dokaz kako čovjek uvijek treba slijediti svoj san i svoju sudbinu otvorena srca. Kada se tako odnosimo prema životu i svijetu koji nas okružuje, ne možemo pogriješiti, tada nam sve sjaji u milijun svjetlica. Čvrsto sam uvjeren da će jednako tako jasno svijetliti i ova knjiga.
Iz recenzije Enesa Kiševića „Himna tijelu“
…Svjetlice – one svjetlucaju. Noću ih mogu vidjeti svi. Ali ovdje nije riječ o takvim svjetlicama. Ovdje se radi o svjetlicama koje žive, a nevidljive su. Evo, dok ovo pišem, ruka mi je puna svjetlica. Takvih svjetlica na nebu nema. Zato duša, birajući između neba i zemlje, uvijek izabere ljudsko tijelo. Duša je svoju tajnu silaska u tijelo povjerila pjesnikinji Anđelki Korčulanić i njezinom je rukom napisala ove Svjetlice koje su dušina pohvala, dušina Himna tijelu…
https://www.youtube.com/watch?v=gF2W70R6Qno&t=12s