DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Anela Borčić
Anela Borčić, djevojačko Ruljančić. Rođena sam u Splitu 2.5. 1966. godine, a živim i radim na otoku Visu kao ravnateljica u Osnovnoj školi Vis. Zaljubljenica sam u svoj otok i u njegovu kulturnu baštinu. Tu ljubav nastojim svojim radom na brojnim projektima prenijeti na njegove najmlađe žitelje.
Do sada imam objavljenu zbirku poezije Blaženstvo trenutka, zapaženi roman prvijenac roman Garbin, zao vjetar i knjigu priča Kuća Pupuletovih. Članica sam Društva hrvatskih književnika.
Pišem za klape, sudjelujem na pjesničkim manifestacijama, a sudjelovala sam i u nekoliko skupnih izložbi fotografije u zemlji i inozemstvu.
Bibliografski podaci
za knjige;
- Borčić, Anela ( 2007.), Blaženstvo trenutka, Zagreb: Fokus komunikacije d.o.o,Zagreb,
- Borčić, Anela (2009.), Garbin, zao vjetar, Zagreb: VBZ Zagreb, 134. str.
- Borčić Anela (2011.) Kuća Pupuletovih, Zagreb, VBZ Zagreb, 162. str.
Za ostala objavljivanja članaka (pjesme i priče);
- Borčić, Anela (2010.), Žrtve, Trenutak proze-hrvatska kraka priča, Zagreb,2010., str. 31-37.
- Borči, Anela ( 2008.), Budi ljiljan, budi, Osijek, 2. Susreti pjesnika Osijek 2008, 2008.str. 48.
- Borčić, Anela ( 2008.), Gnijezdo, Varaždin, Senje i meteori 2008- Zbornik pjesama s 16.-og recitala suvremenog pjesništva, Osijek, 2008., str. 16.
- Borčić, Anela, (2009.), Cvjeta slano cvijeće, Zagreb, Hrvatsko slovo; siječanj 2009.,str 25.
- Borčić, Anela, (2009.), Krisi, Zagreb, Hrvatsko slovo; lipanj 2009.,str 26.
- Borčić, Anela, ( 2009.), Osveta, Zagreb ,Vijenac broj 408, 2009., str.13.
- Bočić, Anela, (2009.), žrtve, Zadar, Donat; lipanj 2009., str 31.
- Borčić, Anela ( 2009.), Amen, Rešetari, Slovom i snom, Rešetari, 2009., str. 25.
- Borčić Anela i Mirko Matijaš ( 2003), Viški fumori, Meridijani, Zagreb, broj 79. str. 63.-66.
- Borčić Anela, (2010.)Visko Mirušin, Riječi; Glasilo MH Sisak, Sisak, broj 2010/04.str 13-15
- Borčić, Anela ( 2011.) Otvaranje, Večernji list, Zagreb, od 26.10. 2011.
- Borčić, Anela (2011.) Život s pogledom na pučinu, Visitsplit, Split…
Kuća Pupuletovih
Pupuleto - lutak
Gledajući s mora, kamena se kuća uzdizala na vrhu brijega kao kakva neobična kapa na vrhu tjemena. Bila je široka i niska, izrasla nekim čudom baš na jednom od onih obezljuđenih, divljih dijelova otoka. Pod njom je debelo more svake noći raslo mrakom i sisalo snagu zemlje hladnim ustima neba. Ništa pod tim nebom nije uspijevalo, čak ni loza. Mekoti ljudskog života ovdje nije bilo mjesta.
S grimiznim krovom koji je dijelom nicao iz okolne zaravni, a dijelom iz modre guste krošnje bora u dvorištu, kuća je dominirala prostorom. Ona ni po čemu nije pripadala pustoši okolne makije, posoljene kadulje i koščate zemlje.
Uz zakržljalo raslinje vjetrovi su na vrhu oblikovali i život čovjekov. Ljudi koji su u kući boravili borili su se uvijek s jugom u kostima, burom u mislima i znakovitom utihom pri promjeni vjetrova u snovima. U krvi koja je tekla poput morskih struja osjećali su sve plime i oseke, a po bolnoj čežnji koje bi im se javila bez nekog osobitog razloga uvijek su sa sigurnošću znali da će uskoro stići proljeće. Neki su pak u svojoj vječitoj zlovolji osjećali jedino snagu nevremena.
Ovako osamljena, nikad nije imala dovoljno snažne zidove i dovoljno čvrste zatvore da zaštiti ljude, jer ni nju samu nije imao tko zaštititi od zlosila koje se uvijek lako nakaleme na osamu. Stranci koji bi joj se približili, shvatili bi u hipu da će onaj tko je odlučio živjeti u njoj uskoro i sam postati divlji prema drugima, a okrutan prema sebi.
Zato ta kuća nije mogla postati dom, a još manje utočište sretnih. Ona je bila tek utvrda koja nikome nije trebala jer finoću svoje pređe čovjek najlakše brani skrivanjem u mnoštvu. Pod kućom se po sivom hrptu brda strmo spuštala kozja stazica, vrludajući kroz rasuto kamenje i nestajući u zapjenjenoj modrini. Ili je odatle počinjala, tko će to znati.
Gotovo neprohodna, stazica je skrivala opasnost, jer bi iznenada oživjela pod ljudskom nogom i stijene bi se začas odvojile od nje. Zlokobno režeći, klizile bi niz strminu i pljuskom nestajale u moru. Zbog te staze, tanke i bijele poput bijele vlasi, iz daljine se činilo da kuća nekud bježi, da njome neprestano klizi između dva nepregledna plavetnila.
No kuća je to iz sebe samo sukala sjećanja, vapeći za nekim tko će je osjetiti i slušati. Tim je sjećanjima ovijala okolne grmove, praveći paučinaste stupice između oblaka i cvatova agava pred kućom. Strpljivo je čekala začahurena u azuru, vabeći nekoga tko će je posjetiti, nekoga u kom bi mogla oživjeti. Lovila je pozornost na sve moguće načine, poput kakve nesretne žene. Jutros mi je otac konačno uslišao želju i poveo je mene i mamu na more. Blještavost jutra bila je ravna onoj u mojoj duši, nenavikloj na sreću obiteljskih izleta. Bilo je to jedno od naših rijetkih zajedničkih kupanja za pamćenje u ljetima punim njihovih dosadnih obaveza. Ipak, zbog mene, šestogodišnje djevojčice, svi su ti važni trgovački i apartmanski poslovi nekim čudom odgođeni baš danas, dan pred Gospu Stomorenu, puneći nas nadom u vrućem kolovoskom jutru. Čitavim putem bili smo dobre volje i smijali se ocu koji je na krmi pjevao nekakve pjesmuljke na nerazumljivom jeziku. Njih je naučio, kaže, kao dijete u školi na pijesku. U Ell Shatu. Bili smo glasni i divno sami. Dok smo plovili položeni u unutrašnjost drvene barke, na trenutak bi mi se pričinjalo da leđima grabimo more, da od nas počinju tanke pruge valovlja koje se sjajem jogunilo zbog naše neobične pokretljivosti.
Tog je jutra od našeg smijeha počinjao maestral, od sjaja u očima svjetlost dana, a od miline zajedništva utiha u kojoj su se otapale guste boje brda i neba. Bili smo u mirnom raju dok smo motrili površinu koja nam je pred očima treptala preljevima brzim poput riba.
No ne zadugo! Majka je uskoro ožednjela i htjela se napiti, ali vode nije bilo. Lica su nam se ovjesila od brige, sunce je isti čas postalo nesnosno, a usta su nam odrvenjela od žeđi.
popis članova