Anita Martinac, djevojačko Mihić, rođena je 7. ožujka 1973. u Mostaru gdje živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Sudionica je Domovinskoga rata, te nositeljica Spomenice Domovinskoga rata i dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja. Nakon desetljeća provedenog u vojnoj službi, radila je kao grafička dizajnerica i konzultantica za ISO norme, zatim u državnoj službi u FMF, Aluminiju d.d. Mostar, a trenutno je zaposlena u Ministarstvu branitelja HNŽ. Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Ogranka Matice hrvatske u Čitluku, udruge Hrvatska žena, Napredak Mostar, Hrvatske izvandomovinske lirike te je predsjednica Središta Hrvatskoga svjetskoga kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.
BIBLIOGRAFIJA:
pjesme Krvari brig 1994.
pjesme Ljubim te pjesmama 2012.
pjesme U pogledu 2012.
pjesme U susret Riječi 2013.
pjesme Druga riječ je ljubav 2014.
roman Medaljon 2015.
audio recital ljubavne poezije uz glazbu (CD) Sretno Valentinovo 2015.
roman Medaljon, drugo izdanje 2015.
roman Posljednji 2016.
pjesme Budna 2017.
roman Od Franje do Franje 2017.
roman Posljednji, drugo izdanje 2018.
roman Od Franje do Franje, drugo izdanje 2018.
novele Život nema naslova 2018.
bajka Kako je Pjev naučio raditi 2019.
roman Grad bez ptica 2019.
NAGRADE I PRIZNANJA:
Zlatna povelja Matice hrvatske za troknjižje Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje, na Glavnoj skupštini 2018.
Nagrada Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. od Mreže hrvatskih žena (Croation Women's Network) pod pokroviteljstvom Predsjednice RH i Državnog ureda za Hrvate izvan RH
Medalja "Oluja" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
Medalja "Ljeto 95" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
Spomenica Domovinskog rata, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
druge književne nagrade:
Prva nagrada na manifestaciji „Grah Ilije Ladina“ za 2019.
Međunarodna književna nagrada „Marko Martinović Car“ za 2019. koju raspisuje HKD Napredak Podružnica Vitez za najbolju priču. Drugu nagradu dobila je priča Sretan čovjek.
Treća nagrada za Međunarodnom susretu književnika „Trojica iz Gradišta“ 2018. za pjesmu Virtuozi naive
Nagrada Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. od Mreže hrvatskih žena (Croation Women's Network) pod pokroviteljstvom Predsjednice RH i Državnog ureda za Hrvate izvan RH
Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VIII. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2017.
Treća nagrada na natječaju Kaštelanske storije u 2017., za priču Jordan Viculin
Prva nagrada na VII. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca u 2017., za priču Samo je želio učiti, za najbolje radove pristigle na Nagradni natječaj o pobijenim franjevcima, za uzrast odrasle
Prva nagrada "Kula" na manifestaciji "Dani Hercegovačkog ustanka u 2016." za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Ovako više ne može i nećemo, pa makar svi izginuli
Prva nagrada za najljepši književni uradak povodom 25 godina rada Matice hrvatske Čitluk u 2016, pjesma Svoj sam
Prva nagrada na pjesničkoj manifestaciji "Stjeg slobode", Knin - Pakoštane 2015., za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Vojnik u srcu
Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VI. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2015.,
Druga književna nagrada "Fra Martin Nedić" za 2015., za roman Medaljon
Nagrada na festivalu "Pjesmom protiv zaborava" Vukovarsko-srijemske županije za najbolju domoljubnu pjesmu, 2014.,
Nagrada Matice hrvatske "Ilija Ladin" u Vitezu, 2013.,
Nagrada "Najljepše ljubavno pismo" od HP Mostar, 2013.,
Priznanje Matice hrvatske za najljepšu pjesmu povodom "Dana knjige", 1997.,
Priznanje za najljepšu pjesmu na temu Zaštite okoliša od Opštinske konferencije Mostar, 1987.,
VOJNIK U SRCU
jesi li ikada
prijatelju
udisao miris baruta
sa svoje prljave kože
u magli jutarnje zore
tražio sjene svoje
krvavim umornim očima
poslije kiše i znoja
bio mokar do kože
i probdio još jednu noć
u nekim strmim brdima
zapriječio puškom sebe
dok spavaš da se ne otkotrljaš
držao prijatelja na krilu
i prste gurao u rane
da ne raspe se njegova utroba
il nosio ga kilometrima
(krv miješala se sa znojem)
dok visio je na tvojim leđima
jesi li ikad
prijatelju
bio dio svega,
a nisi znao jesi li živ
***
jesi li ikada
prijatelju
imao staklo u očima
dok se vijorila trobojnica
digao je visoko u nebo
na tvrđavama kraljevskih gradova
i bio mali
stajao počasno
do sanduka
u kome jedinca majka ispraća
i stiskao srce da ne pukne
išao prvi i krčio put
mislio na druge više no na sebe
samo da manje…
samo da manje se gine
probdio tolike noći zaredom
da zaboraviš
sanjaš li
stajao ispred stroja
i pjevao srcem
do bola
pjesme pobjednika i heroja
grlio ponos i prkos
bio odlučan i dosljedan,
a bio
čovjek
***
jesi li ikad
prijatelju
pokraden
za istinu i čast
od lešinara vremena
bio
izdan i prodan
za sitne interese ratnih lopova
stavljen prav i častan
na stup srama
bez prava na obranu
bio gonjena zvijer
u gradovima pobjede
osuđen
bez presude
gledao svoje kako
šute
i spuštene glave psuju
(na njihovu žrtvu pljuju)
svezanih ruku
prozvan
da stisneš šaku
podrške
onima koji trpe nepravdu veću od tvoje
sačuvao ponos i vjeru
domovini
odan
do kraja
vojnik u srcu !!!!!
HERCEGOVKA
u meni
usađeni
prožeti krvi
neodvojivi geni
lovore
muke i kalvarije
naslijedilo je vrijeme
zadojena ljubavlju
izmoljena od Gospe
preporučena sv. Anti
kći sam
hercegovačka
naviknuta na bure
goli kamen i sušne godine
otvrdla
ponosna
prkosno svoja
nesalomiva,
a krhka žena
toplina sunca
nježnost behara
bistroća Neretve
slad smokve i grozda
u meni se toća
srcem izgaram
dušom se borim
ljubav na oltaru čuvam
i tako isto
dicu svoju gojim
jer molim,
molim i volim
ISTINA
vrišti
razreži tromost duša
poleti
izdigni se
opstani
svoja budi
Istino,
utihnuta
pogažena
umorena
progovori usnama čovjeka
oštricom siječem
odrješito
evo ti ruka
ustani
dugo te čekam
zbori
Istino,
progovori …
ODMORI SE, SINE
(pk. Zvonki Bušić)
umoran si, sine
lezi
dugo si hodio
životom postio
odmori se, sine
pusti srce
ne daj da ga režu
širi krila
okovi te stežu
odmori se, sine
nasloni glavu
na morsko krilo
pokrit će te vjetar
snivaj žito
odmori se, sine
opet će zora
čekati jutra
opet će proljeća
dozivati sutra
odmori se, sine
ILIJINIM ZVIJEZDAMA
Iliji Ladinu
Tako kao ti ja ne vidim zvijezde, mada one gledaju mene.
Susjedova kuća se miče dok ljudi u njoj zavaljeni sjede.
Odisej još nosi veslo ka moru traženja, a netko misli da nosi lopatu.
Prati ga Ilija bezvremenskim obzorjem na sve kraćem putu od neba
siguran, ponavlja isto:
„Ma neka piše tko što hoće.“
Stalaktitima pišu mudrost u milimetrima
s kapljicom vode utapaju čitav život,
a čitav život može biti samo jedna pjesma
Ilijina pjesma opet ponavlja
„Ma neka piše tko što hoće.“
Koga je briga gdje će riječ posrnuti, dok podapinju sudbinama,
dok susrećemo neprolaznost u izgubljenim pjesmama,
onog što sanja i u usnulim ljetima,
nedosanjanim mislima dižući zemlju lakoćom postojanja
nadilazi sebe, nadilazeći vrijeme
i odlazi na bosanskom konju u nezaborav
vičući ponovno isto
Ma neka piše tko što hoće.
A ti,
jesi li uzjahao ili su te zajahali?