DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Anita Martinac
Anita Martinac, djevojačko Mihić, rođena je 7. ožujka 1973. u Mostaru gdje živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Sudionica je Domovinskoga rata, te nositeljica Spomenice Domovinskoga rata i dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja. Nakon desetljeća provedenog u vojnoj službi, radila je kao grafička dizajnerica i konzultantica za ISO norme, zatim u državnoj službi u FMF, a trenutno je zaposlena u Aluminiju d. d. Mostar.
Dobitnica je nagrade Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. od Croatian Women’s network - Mreže hrvatskih žena.
Za troknjižje Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje u Rijeci na Glavnoj sklupštini Matice hrvatske 2018. dodjeljena je Zlatna plaketa. Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Ogranka Matice hrvatske u Čitluku, udruge Hrvatska žena, Napretka te je predsjednica Središta Hrvatskoga svjetskoga kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.
Objavljena su joj djela:
1994. zbirka poezije „kRvaRi bRig”, 2012. zbirka poezije „Ljubim te pjesmama”, 2012. zbirka poezije „U pogledu”, 2013. zbirka poezije „U susret riječi”, 2014. zbirka poezije „Druga riječ je ljubav”, 2015. audio recital poezije „Sretno Valentinovo”, u 2015. prvo i drugo izdanje roman „Medaljon“, u 2016. roman „Posljednji“ , u 2017. zbirka poezije „Budna“ i roman “Od Franje do Franje”.
Književni uradci su joj zastupljeni u brojnim međunarodnim i domaćim zbornicima. Često sudjeluje na različitim manifestacijama i književnim susretima. Nagrađivana je od svojih prvih objavljenih radova, i to 1987. godine od tadašnje Opštinske konferencije Mostara, zatim 1997. u povodu Mjeseca knjige, te 2013. na natječaju „Najljepše ljubavno pismo” HP-a Mostar. Također, dobitnica je druge nagrade „Ilija Ladin” za 2013., treća nagrada za najljepšu domoljubnu pjesmu u Vukovaru za 2014. večeri domoljubne poezije „Pjesmom protiv zaborava“ u organizaciji UBDRVSŽ. Godine 2015. dobitnica je druge nagrade „Fra Martin Nedić” za roman „Medaljon. Nakon toga, dobila je treću nagradu na VI. večerima domoljubne poezije „Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu“ u Zeljovićima, Splitsko-dalmatinska županija, kao i prvu nagradu za najljepšu domoljubnu pjesmu na pjesničkoj manifestaciji domoljubne poezije „Stijeg slobode”, Knin - Pakoštane. 2016. dobitnica je godišnje nagrade Ogranka Matice hrvatske u Čitluku i prve nagrade književne manifestacije „Munja od Gabele”.
2017. dobitnica je prve nagrade na VII. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca za pripovijest “Samo je želio učiti”, te treće nagrade na natječaju Kaštelanske storije za pripovijest “Jordan Viculin”. i druge nagrade na VIII. večerima domoljubne poezije „Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu“ u Zeljovićima. 2018. dobitnica je treće nagrade na Međunarodnom susretu književnika „Trojica iz Gradišta“ za pjesmu Virtuozi naive.
Roman Medaljon proglašen je za roman godine 2015. na hrvatskom portalu Hrvatski roman, nakon višemjesečnih prvih mjesta na ljestvici, a roman Posljednji je roman mjeseca prosinca 2016. A oba su bili u najužem izboru za Šimićevu nagradu u 2015. i 2016. Roman Od Franje do Franje počeo je 2018. kao prvi na ljestvici portala Hrvatska roman.
VOJNIK U SRCU
jesi li ikada
prijatelju
udisao miris baruta
sa svoje prljave kože
u magli jutarnje zore
tražio sjene svoje
krvavim umornim očima
poslije kiše i znoja
bio mokar do kože
i probdio još jednu noć
u nekim strmim brdima
zapriječio puškom sebe
dok spavaš da se ne otkotrljaš
držao prijatelja na krilu
i prste gurao u rane
da ne raspe se njegova utroba
il nosio ga kilometrima
(krv miješala se sa znojem)
dok visio je na tvojim leđima
jesi li ikad
prijatelju
bio dio svega,
a nisi znao jesi li živ
***
jesi li ikada
prijatelju
imao staklo u očima
dok se vijorila trobojnica
digao je visoko u nebo
na tvrđavama kraljevskih gradova
i bio mali
stajao počasno
do sanduka
u kome jedinca majka ispraća
i stiskao srce da ne pukne
išao prvi i krčio put
mislio na druge više no na sebe
samo da manje…
samo da manje se gine
probdio tolike noći zaredom
da zaboraviš
sanjaš li
stajao ispred stroja
i pjevao srcem
do bola
pjesme pobjednika i heroja
grlio ponos i prkos
bio odlučan i dosljedan,
a bio
čovjek
***
jesi li ikad
prijatelju
pokraden
za istinu i čast
od lešinara vremena
bio
izdan i prodan
za sitne interese ratnih lopova
stavljen prav i častan
na stup srama
bez prava na obranu
bio gonjena zvijer
u gradovima pobjede
osuđen
bez presude
gledao svoje kako
šute
i spuštene glave psuju
(na njihovu žrtvu pljuju)
svezanih ruku
prozvan
da stisneš šaku
podrške
onima koji trpe nepravdu veću od tvoje
sačuvao ponos i vjeru
domovini
odan
do kraja
vojnik u srcu !!!!!
HERCEGOVKA
u meni
usađeni
prožeti krvi
neodvojivi geni
lovore
muke i kalvarije
naslijedilo je vrijeme
zadojena ljubavlju
izmoljena od Gospe
preporučena sv. Anti
kći sam
hercegovačka
naviknuta na bure
goli kamen i sušne godine
otvrdla
ponosna
prkosno svoja
nesalomiva,
a krhka žena
toplina sunca
nježnost behara
bistroća Neretve
slad smokve i grozda
u meni se toća
srcem izgaram
dušom se borim
ljubav na oltaru čuvam
i tako isto
dicu svoju gojim
jer molim,
molim i volim
ISTINA
vrišti
razreži tromost duša
poleti
izdigni se
opstani
svoja budi
Istino,
utihnuta
pogažena
umorena
progovori usnama čovjeka
oštricom siječem
odrješito
evo ti ruka
ustani
dugo te čekam
zbori
Istino,
progovori …
ODMORI SE, SINE
(pk. Zvonki Bušić)
umoran si, sine
lezi
dugo si hodio
životom postio
odmori se, sine
pusti srce
ne daj da ga režu
širi krila
okovi te stežu
odmori se, sine
nasloni glavu
na morsko krilo
pokrit će te vjetar
snivaj žito
odmori se, sine
opet će zora
čekati jutra
opet će proljeća
dozivati sutra
odmori se, sine
ILIJINIM ZVIJEZDAMA
Iliji Ladinu
Tako kao ti ja ne vidim zvijezde, mada one gledaju mene.
Susjedova kuća se miče dok ljudi u njoj zavaljeni sjede.
Odisej još nosi veslo ka moru traženja, a netko misli da nosi lopatu.
Prati ga Ilija bezvremenskim obzorjem na sve kraćem putu od neba
siguran, ponavlja isto:
„Ma neka piše tko što hoće.“
Stalaktitima pišu mudrost u milimetrima
s kapljicom vode utapaju čitav život,
a čitav život može biti samo jedna pjesma
Ilijina pjesma opet ponavlja
„Ma neka piše tko što hoće.“
Koga je briga gdje će riječ posrnuti, dok podapinju sudbinama,
dok susrećemo neprolaznost u izgubljenim pjesmama,
onog što sanja i u usnulim ljetima,
nedosanjanim mislima dižući zemlju lakoćom postojanja
nadilazi sebe, nadilazeći vrijeme
i odlazi na bosanskom konju u nezaborav
vičući ponovno isto
Ma neka piše tko što hoće.
A ti,
jesi li uzjahao ili su te zajahali?
Novosti DHK
Članovi društva
Trenutačni broj članova: 533
Zaključno sa datumom: 18. 01. 2020.
popis članova